Gledišta

Ija istorijskom procesu, koji pokušava da reprodukuje prethodne istorijske stadijume u suštini je neistorijski. Svako mišljenje o savremenom društvu, o njegovim odnosima i procesima , o njegovom istorijskom razvoju, koje se služi stavovima i principima izgrađenim u jednom prošlom vremenu, antiistorijsko je i anahronično. Kao i buržoaska tako i bugarska savremena istoriografija veliča bugarsku državu u srednjem veku, a neki istoričari pominju i stvaralačke ratove koje su vodili bugarski carevi. Rusko-turski ratovi posmatraju se isključivo kao oslobodilački, premda ih je Rusija vodila i kao zavojevačka sila i u toj svetlosti glorifikuje Se sanstefanski mir. Svakako da je buržoasko-nacionalno-oslobodilački pokret porobljenih naroda protiv turskog feudalizma imao i te kako progresivan karakter i zato zaslužuje posebnu pažnju istoričara kao nacionalna vrednost. Međutim, u pomenutoj koncepciji ne ističe se ono što Lenjin i sovjetski istoričari naglašavaju, tj. da su interesi Rusije na Balkanu bill interesi jedne velike imeprijalističke sile koja je htela da stvori svoja uporišta, što se izrazilo stvaranjem sanstefanske Bugarske. Naprotiv, u napisima se danas često sreću žalopojke o tome kako je propala sanstefanska Bugarska, kako je ta propast značila nasilno otcepljenje pojedinih delova od Bugarske. Celokupni prikaz makedonske prošlosti rezultat je aspiracija bugarske buržoazije na Makedoniju. Bugarske buržoazije nema, ali je ostala koncepcija o makedonskoj rrošlosti.

ISTORIJA I ISTORIJSKI MITOVI