Gledišta

istorija. U svojoj nemooi, tražeći altemativu, on poeziju oseća kao .pribežište; ali kako Kokto kaže, „ ... on ne se consacre pas a la poesie, on s'y sacrifie..stoga je poezija u Đorđevićevom opusu vrlina i p>oraz. Jer on bi da pomiri pesnički zanos i pragmatioku filozofiju; ako kadikad u tome ima uspeha, to je samo usled izdaje jednog za raoun dmgog. U svetlositi ovakvog zaključivanja, bez sumnje, od najveće je važnosti ukazati na taoke u kojima se to ispoljava. lako su, dakle, filmovi Puriše Đorđevića retko kad racionalno opredeljeni a još manje racionalno sazdani, pozivanje na sama dela otvoriće, vemjmo, perspektivu koja obećava.

4. Moramo imati u vidu, pre svega, „Prvog građanina male varoši . To je film u kome se sukob između „čistog” i „praktičnog” duha ispoljava na samom nivou teme. Dva osnovna muška lika određuju elemente sukoba, dva suprotna stanovišta, a treći, osnovni ženski lik, dilemu samog autora. Film, zasnovan na naizmendčnim afirmaoijama i negacijama, na razlozima za i protiv, na gotovo ideološkim konfrontacijama, ostaje bez pravog zaključka. Linije su grube, a senke oštre. Puriša Đorđević kao da ne zna kome bi se carstvu privoleo. U njemu se bore želja i saznanje, emocija i logika. Za jednog čoveka, koji je pesnik po svojoj osnovnoj vokaciji, nema gore dileme: kako izmiriti dve krajnosti egzistencije, od kojih jedna traži potpunu slobodu, a druga potpunu disciplinu? Moglo bi se reći, povodom ove dileme, da se susrećemo s jednom od ključnih tema Đorđevićevog opusa: sa temom, čak, koja prejudicira osnovne ideološke pretpostavke njegovih budućih dela. A ako je, van kooteksta vremena u kome je nastao, „Prvi građanin male varoši” imao slabosti na nivou na kome o njemu razmišljamo, onda tu slabost otkrivamo u načinu na koji je tražen izlaz iz jedne od ključnih protivurečnostd ovog doba, protivurečnosti između „čistih” i „prljavih” ruku. Ovaj motiv, koji je suštinski povezan sa protivureonošću koja postoji između ideje o apsolutnoj slobodi i ideologije potpune discipline, ostaće, videćemo, jedna od determinanti koja će određivati potonju Đorđevićevu stvaralačku evoluciju. Videćema, isto tako, da protivurečnost neće biti moguće razrešiti, usled razloga koji su samo, možda, metafizioko objašnjenje, ali koji, istovremeno, svakom pesniku daju životni alibi. Kako reče Šri Aurobindo, „... čitav svet teži slobodi, a ipak je svako biće zaljubljeno u svoje okove. To je osnovni paradoks i nerazmrsiv čvor naše prirode ..."

5. Đorđevićevi dokumentami filmovi, koji su samo isečci jedne šire i globalne vizije, uvek iznova evociraju naznačenu dilemu. Pesnik je neprestano suočen sa protivurečnostima koije proizlaze iz primene zakona racionalističkog mišljenja na čulni svet; iz primene, drugim rečima, pretpostavki

979

ORFEJ MEĐU ŠLJIVAMA