Gledišta

moralnog ili ideološkog diktata na situaciju Ijudske jedinke koja teži da osvoji svoj neopterećeni, humani identitet. Sve se to, dstovremeno, ne javlja u stanju izdvojene i laboratorizovane esencije, već se prelama kroz prizmu neposredne, iskustvene realncsti. Otud neuredni hod klatna, bitka protiv sistema. 2ivot protiv shema. Ako Đorđevićeve dokumentame filmove sagledamo iznutra, videćemo da je u njima sve uzeto u obzir: istorija, ideologija, moral; sve se izvrgava. Ali istovremeno, i sama poezija, kojom se autor nameravao da posluži kao faktorom koordinacije u svojim vizijama, kao amalgamom koji će prefcriti prazne prostore razapete između emooionalnih konvulzija. Ljubav, žrtvovanje, smrt, ogledne su granice koje ništa ne dokazuju, osim da protivurečnost ostaje. „Devojka sa naslovne strane”, „Trube Dragačeva”, ,JVlajka, sin, unuk, unuka”, ,Jova Mijatović", predstavljaju niz u kcme se, na nivou refleksivnolirskih minijatura, tretira ova protivurečnost ne kao izraz normativnosti, već neposrednog, realnog iskustva bića.

6. Paslednja tri igrana filma Puriše Đorđevića opisuju rat, revoluciju. Ako se imaju u vidu fiksirane konstante njegovih preokupacija, biće sasvim pojmljivo da su okolnosti rata, vreme u kome se jedinka preispituje u svcm totalitetu, naročito povoljna platforma za demonstraciju ideja koje se odnose na bitna pitanja čovekove ideologije. To što junaci Puriše Đorđevića meditiraju u onoj meri u kojoj je meditacija našla mesta u njegovim fiimovima, dokaz je više, koji iposebno reljefno ističe tezu. Cinjenica da meditacija, u Đorđevićeva po<siednja tii igrana filma, zadržava poetskoiracionalni karakter, ne menja ništa na stvari: to je, ipodjednako, posledica Đorđevićevog literarnog stila i sp»ecifičnih okolnosti koje mu služe kao baza za stvaralačku akciju. Međutim, poetsko-iracionalni karakter meditacije bitno utiče tia strukturu Đorđevićevih falmova, a istovremeno, posredno, i na krajnji obhk koji on daje svom traganju. Struktura njegovih filmova odaje prisustvo visoke emocionalnosti, prevashodno čulne napetosti, usled čega je neminovno da konačna umetnioka ekspresija dobije totalni karakter. Ono što imamo pred sobom, dakle, nije ništa drugo do totalna ekspresija totalne stvamosti. Struktura s kojom se suočavamo je vertikalna: detalji pri čemu podrazumevam psihološki, ideološki, emocionalni, filozofski, ili globalno ijudski aspekt izvesne akcije, izvesnog gesta, izvesne situacije, izvesne parole - isto su onoliko „totalni” koliko i dramsko-estetička sveukupnost čitavog dela. Samo delo, pri tom, nije nikada, da bi postalo „totalna ekspresija” date stvamosti, jednostavan zbir „totalnih detalja”: ono što filmovima Puriše Đorđevića, o kojima u ovom trenutku raspravljam, daje prvi rang, jeste činjenica da u svojoj konačnoj eksplikaciji, u usponu ka vrhu piramide, stiče jedan novi valer, koji je presudan za umetnički integritet dela. Ispitivanje tog estetiokog funkcionaiizma bez sumnje će nas dovesti do ključnog problema, kada je

980

ZIKA BOGĐANOVIC