Gledišta

Puriša Đorđević u pitanju, do grandčne linije posle koje više neće biti svejedno kako ćemo odgovoriti na jedno od bitnih pitanja: da li su detalji njegovih filmova, pojedinačna cela dela ili čak čitav opus, plod jednog afctivnog i racionalno izvedenog sistema mišljenja, jedne neizbrušene ali efikasne estetičke ekspresije koja se zasniva na dejstvu struktura, ili su to u pitanju samo snažni, nadahnuti, nesređeni, ali impulsivni, mlazevi jedne bogate imaginaoije i jedne visokovibrantne emocionalnosti?

7. lako je o opusu Puriše Đorđevića moguće, čak i neophodno, govoriti sa stanovišta svih filmova koji oheležavaju, tokom godina, put njegove stvaralaoke.evolucdje, jasno je vidljivo da je bitna suma njegovog iskustva reahzovana u poslednja tri igrana filma: u „Devojci”, „Snu” i „Juitra”. Iz tog razloga, svako analitičko razmatranje Đorđevićevog dela neminovno će nas uvek vratiti „trilogiji”: stoga. što je ona prostor čistine na koju je Puriša Đorđević najzad izbio, posle godina probijanja kroz čestar i trnje. Sve pretpostavke njegove umetnosti to će reći svi aspekti, intimni i opšti, koji determinišu njegov stvaralački opus koncentrišu se u ova tri filma, međusobno izuzetno srodna: do te mere da mogu biti smatrani jednim jedinstvenim filmom koji izvesnu moralnu, ideološku i psihološku situaciju osvetljava iz, da tako kažem, tri različite fizičke pozicije.

8. Sva tri filma su, po svom karakteru, personalistička u pravom smislu reči. Ne samo da pretpostavljaju prisutnost autorove ličnosti, na bazi intimnih iskustava već pretpostavljaju i poznavanje izvesnih autentičnih epizoda, od čijeg je transponovanja u nesumnjivu umetničku materiju Puriša Đorđević sazdao svoje filmove. Sudeći prema ovome, Đorđevićevi filmovi kreću se u granicama mogućeg: štaviše, u granicama stvamog. Oni su, u tom smislu, ikritika svalkog oblika spekulacije, kritika „čistog uma”. Stoga su svi aspekti „trilogije”, po samoj prirodi stvari, podjednako autentioni: u egzaltaciji kao i u sumnji, u tragici kao i u burnoru, u revolucionamom pozitivizmu kao i u negaciji. S obzirom na široku razuđenost triju filmova, koji uključuju u sebe niz detalja, situaoija, gestcva ili raplika, koji se međusobno iskljućuju, posve je prirodan zaključak da je takva otvorena struktura izraz svesne želje da se održi ravnoteža na nivou autentičnog materijala, a da se istovremeno, u drugoj istanci, ostvari ekspresija koja će, po svojoj temperaturi, simboličkom karaktem ili ideološkoj vrednosti, biti znatno iznad materijala koji je čini. Ova nam činjenica pokazuje da u opusu Puriše Đorđevića zaista ima svrhe identifikovati postojanje jednog aiktivnog i racionalno izvedenog sistema (mišljenja), ćak i ako je u pitanju samo estetiokot-ekapresivna strukt/ura dela (njegova „forma", kako bi refcla tradicionalistička kritika). S jed-

981

ORFEJ MEĐU . ŠLJIVAMA