Gledišta

ORFEJ MEĐU SLJIVAMA

vitalnost i njenu suštinu. „Jutro” ispravno stavlja naglasak na ovu činjeniou: sav potonji razvoj revolucije, od potpunog raskida sa dogmatizmom do savremenog kritiokog pluralizma ideja, jasno je brani i ilustruje.

10. Ako je, znači, „Jutro” do te mere važan film, u svakom cd aspekata u kome nam se predstavlja, neophodno je izbliže ga pogledati.

11. Prihvatljivo je da pretpostavimo kako su svi dosadašnji filmori Puriše Đorđevića, posebno ,JDevojka” d „San”, bili neka vrsta predspreme za „Jutro": utoliko je sada finale značajnije. Kao da je sam reditelj podozrevao da je njegov opus, koji je prethodio „J.utru”, bio samo dugo putovanje kroz noć, znoj i neveriou, kroz strast i vedrinu, a onda se, odjednom, poslediccm neodgonetljivog zbira okoino-sti u kome će kasnije analitičari možda prepoznati dstorijski trenutak preloma, pred njime ukazao dugo traženi vidik. Izvesna rudimentama i sirova snaga, kako nam se ranije činilo, usmerila se, neponovljivo d snazno, u pravcu delikatnoisti i čiste poetske sublimacije, a da nije izgubila ništa od svoje prvobitne izvomosti. „Jutro" upravo i deluje na naše intimno opredeljenje tim oudnim spojem tananoisti i grubosti: realnošću koju evocira i transcendentnošou koja je njegov ultima ratio. Ali osnovna vrednost „Jutra” bez sumnje je u prikazivanju detalja od kojih velika većina čini suštu elementamost postojanja. Još veća vrednost „Jutra’ u tome je što je od ovih detalja, čiji je smisao apsolutan čak i ako se izolovano posmatraju, sazdana građevina čija ukupna vrednost premaša vređnost zbira svih detalja. To nas može uveriti da poslednji film Puriše Đorđevića ispunjava jednu od najhdtnijih estetiokdh potreba: da umetnička materija, nezavisno od toga nosi li u sebi bitni potencijal stvaralačke kreacije, bude podvrgnuta kontroli stvaralačkog duha koji ce, modelirajući je prema vlastitoj viziji i vlastitoj Ijudskoj temperaturi, umeti da je preobrati u umetničko delo prvog reda ; Ne postoji umetnioka istina izvan ove istine. A Puriša Đorđević, vodeći „Jutro” iz detalja u detalj, iz prizora u prizor, dma, možda, na umu samo vlastitu uspomenu, koja nije nužno d uspomena na istorijsku realnost. Bez sumnje, ovaj je zabljučak samo jedna od mogućih platformi za analizu „Jutra” premda, rekao bih, prioritetna platforma. Ovo utoliko pre ukoliko iz te osnovne premise proističu i ostale pretpostavke Đorđevićevog stvaralaštva: njegov metod, njegova tehnika, njegova stilistifca. „Jutro” je većinu bitnih elemenata strufcture potenciralo, možda stoga što je prvi put, u čitavom opusu Puriše Đorđevića, nastalo delo koje do krajnjih konsekvenci dovodi sve aspekte, da tako kažem, njegove poetike. A osnovni cilj njezin, imanentan suštinskom Đorđevićevom