Gledišta

umetniokom naporu, jeste evokacija, sredstvdma jedne posebno izražajne nmetnosti, vlastite mladosti. Đorđevićev opns, u izvesnom smislu, jeste autoportret umetnika u mladosti.

12. U filmovima Puriše Đorđevdća, dakle, tretira se jedna od najveličanstvenijih tema estetike: evokacija vlastite mladosti. U literaturi, na primer, od Prusta do Hemingveja, ova je tema ovaploćivana na nivou senzibiliteta i strasti, na istom onom raivou, dakle, na kome se estetički realizuje i Đorđevićeva „trilogija”. „Jutro”, kao poslednji deo trilogije, iako zaokružuje ciklus, ne okončava ga: to je stoga što je tema koje se Puriša Đorđevdć latio neiscrpna. Međutim, njegov poslednji film nosi i emocionalnoćulni i racionaM rasplet, u tom smislu šta „Jutro” dovodi do poslednjih. konsekvenci autorov odnos prema svetu koji istražuje. Moja je, dakle, teza: Očigledno je da rat, kao jedna specifična egzistencijalna situacija, Puiiši Đorđeviću služi kao okvir, ali i kao motiv: to će reći, i fcao dato stanje izvan Ijudske spoznaje, i kao realna determinanta Ijudske sudbine. To je osnovni razlog što se stvamo u Đorđevićevim filmovima meša sa iracionalnim u dub Okom kontekstu individualne Ijudsfce tragičnosti. Toga postajemo svesnd utoliko više ukolifco je čulni plan onaj na komc se Đorđevićeva „tdlogija” estetioki najubedljivije afirmiše. U toj čulnoj temperaturi, a dobrim delom i zbog nje, sve karakteristike opusa moralncHpsihološke kao i ideološke dobijaju svoj puni zamah, koji je kinestetički u pravom smislu reči. Vizuelno-hterama stmktura Đorđevićevih filmova odaje, istovremeno, jasnu težnju autora da slobodu čulne ekspresije bar u elementamim crtama podvrgne racionalnoj kontroh. U „Jutru” ta hotimična askeza dala je neočekivan rezultat: svesna strogost, na pojedinim mestima, u jukstapoziciji sa čulnom ekstazom, stvorila je napetost koja se mogla razrešiti jedino izvan domena estetdke. Tako se dspostavlja da „Jutro”, estetioki najdoteramji Đorđevićev film, osnovnu vrednost zadrzava u onome što predstavlja kontinudtet „triologije"; u izvomom nadahnuću koje duboko, a jednostavno, prevazilazi svaku umetničku teoriju i svaki ideološki normativ.

ŽIKA BOGDANOVIC