Gledišta

MILAN BAKOVLJEV

Poučavanje se više ne svodi na übedljivo, elokventno i sistematično izlaganje uopštenih, gotovih naučnih istina i ilustrativno pokazivanje odgovarajućih objekata. Ni najuspelija predavanja ne obezbeđuju praktično upotrebljiva znanja. U predavačkoj nastavi učenioi reprodukuju ono što im je izloženo, ali nisu u stanju da se usvojenim (zapamćenim) znanjima stvaralački koriste (da na osnovu njih rešavaju praktične probleme, snalaze se u novim situacijama i stiču nova saznanja). U savremenoj nastavi predavački način rada ustupio je mesto metodama koje angažuju (i razvijaju) sve učeničke sposobnosti (a ne samo, ili pretežno, pamćenje), jer je utvrđeno da prava znanja mogu imati samo oni učenici koji ih ne dobijaju u gotovom vidu, već učestvuju u njihovom sticanju. Saznajni proces u nastavi nije više dav anje i primanje znanja (kao finalnih proizvoda tuđe intelektualne aktivnosti), već delatnost sticanj a znanja vlastitim naporima. Nastavnik nije više predavač, nego organizator svestranog umnog rada učenika. Učenici se samo tako mogu intelektualno osamostaljivati i osposobljavati za samoobrazovanje, koje postaje sve značajniji oblik učenja. Osnovni zadatak škole nije više da naoruža mlade svim onim znanjima i umenjima koja će im u životu biti neophodna (jer ona to danas i ne može realizovati), već da ih zainteresuje i osposobi za trajno učenje.

Kad se sve ovo ima u vidu, lako je shvatiti zašto se sada nastavni programi i udžbenici tako često menjaju i zašto se od današnjih nastavnika traži da se neprestano stručno i pedagoški usavršavaju. Nekada se u školama decenijama radilo po istim programima i pomoću istih udžbenika, a stručno-pedagoška sprema s kojom je nastavnik započinjao službu bila je dovoljna i do penzije. Ta vremena su, međutira, otišla u nepovrat.