Gledišta

žika bogdanovlć

Uvod, iz koga čitalac treba da zaključi da je tekst koji sledi zasnovan na potrebi da se stvaralaoki opus Puriše Đorđevića prikaže isključiva u okviru sebe samog; to će reći, bez traženja sličnosti ili srodnosti na drugoj strani, premđa autor ne smatra da je komparativni metod sam po sebi rđav; bez traženja podudamosti na drugoj strani, dakle, jer bi to predstavljalo besmisleno opterećenje za naše predstojeće razmišljanje, a i stoga što je Puriša Đarđević, narodski rečeno, samorodni genije: čovek, da se tako kaže, koji stvara manje po duhu, a više po njuhu. Dakle, imamo pred sobom ne čoveka spekulacije, već čoveka intuicije: posmatračemo, znači, jednog čoveka čije se delo zasniva, u potpunosti, na pretpostavkama njegove poetske i stvaralačke prirode. 1, Naslov je ovog teksta, verujem, bespotrebno objašnjavati; on je parafraza, što pada u oči, jedne raspevane pesme, j.edne od posebno nadahnutih, iako spekulativnih, u posleratnoj srpskoj poeziji. Podsećanje na nju kcrisno je, s obzirom na to da će upravo filmovi Puriše Đorđevića biti predmet razmatranja koje sledi. Bez obzira, naime, na bilo koji zaključak što će tek biti izveden, potpuno je opravdano, po svoj prilici, smestiti Đorđevićev opus u nacionalno podneblje čiji zamah i temperatum, a ne etnografiju, evocira Davičova pesma. Utoliko pre ukoliko je, treba to odmah reći, Đorđevićevo stvaralaoko opredeljenje, po svojoj suštini, po svom izrazu i po svom dejstvu, izrazito poetsko. Dvostmko poetsko; lirsko i refleksivno.

ORFEJ MEĐU ŠLJIVAMA

977