Gledišta

kog društva; DUŠAN BILAN)ŽIĆ: Neki uzroci teških poreda socijalističke demokraije; ANTUN ŽVAN: Socijalitičke zemlje i jedinstvo revorcionamog pokreta; HERBELT MARCUSE; Je li ideja reolucije mistifikacija; LELIO iASSO: Integracija i njeno jaličje; GYORGY LUKACS: iVi su dogmatičari defetisti; iRNST FICHER: Nade iz Pra;a; STANISLAV WIDERSZTL: Neki aspekti razvoja radičke klase u Poljskoj; IVAN IUVACIĆ: Nova i stara Ameička levica; i dr.

MOGUĆNOSTI br. 5—6/1968.

iLDER OLSON: Osnova pjesičke teorije. Dvobroj „Mogućosti” sastavljen je s namerom a pruži panoramski pregled ajreprezentativnijih i najizornijih kritičkih škola i struanja u kritici XX veka i pri,aže teorijske podloge ~na koima najreprezentativniji kriičari grade zgrade svojih indvidualnih pristupa književosti”. Kada su, u bilo kojem podruju proučavanja piše Olson - kritička razmatranja predreta temeljena na različitim rincipima, kada upotrebljaaju različdte metode i dolaze o razMčitih zaključaka, te ralike znalac, kao i laik, sklon e protumačiti kao stvamu neuglasnost. Same po sebi razli:e ne predstavljaju opasnost a predmet, već tendencdja da e one tumače kao protuslovosti. Dogmatik, ma koliko jaan u svojoj metodi, obično ih matra znacima kaosa koji aora očekivati svakoga tko ■dstupa od njegova stava. iinkretisti pokazuju da su svi tavovi bar djelomično lažni on sakuplja ’istine’ koje, u ijegovoj sintezi gube ne samo voje tvrdnje, kojdma su podrane, već isto tako, svoju izornu srmslenost. Konačno, keptik razhke tumača ao nagovještaj nemogućnosti poznaje u samome području va „ ova gledišta potencijalno u štetna za proučavanje jer, kočenjem razmatranja, suzijaju neke (a u slučaju ske-

pticizma sve) probleme, a i zbog toga što, na isti način, usporavaju ili čak zaustavljaju tok unutar predmeta. Skeptdoizam je zaista najopasniji, jer on ne samo da zaustavIja tok u nekim pogledima već ga potpuno okončava i jednom, kada uzme maha, on se ne zaustavlja dok ne poništi sve ono što je bilo ostvareno u prošlosti. Ekstremna raznolikost suvremene kritike nije u većoj mjeri alarmantna i nedvojbeno povezana s njom od slične raznolikosti suvremene filozofije. Njihov najvažniji smisao jeste potreba za nekom kritikom, koja će, razmotrivši kakvi su aspekti određena predmeta mogući u obradi, kakve probleme postavIjaju i na koji način ovi mogu bitd različito formulirani, radikalno ispitati uzroke pojavljivanja ovih raznolikosti. Jer raznoliko može biti protuslovno ild ne; teorije kritike koje nisu protuslovne ih podudame mogu biti objašnjene jedna drugom ili dovedene da dopunjuju jedna drugu, i ispravnu odluku moguće je dati između onih koje su zaista protuslovne, pod pretpostavkom da smo u stanju izdvojiti razMke formulacije. od razlike istina i lažnosti. Istinito tumačenje nije moguće kada se jedan sistem istražuje pomoću drugog... Predlagati takvu kritiku znači, zapravo, postaviti mogućnost četvrtog filozofskog stava: pluralizam. Dogmatizam prihvaća istinitost samo jednog stava i lažnost, bar u nekom smislu, svih ostalih; sinkretizam djelomičnu lažnost svih; skepcitizam potpunu lažnost. Predmet njihova razmatranja samo su doktrine, dok pluralizam, uzimajući doktrinu i metodiu u obzir, prihvaća mogućnost pluraliteta formulacija istinitosti i filozofskih postupaka ukratko, pluralitet istinosnih filozofija.

NASE TEME br. 4/1968.

SVETOZAR VUKMANOVIč: Protivurečnosti samouprav-

1255