Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

zemljama pod britanskom upravom, tako su htjeli i u Palestini odrediti da se felahu mora ostaviti neka određena površina — predlagali su da taj minimum bude 150 pa čak sve do 350 dunama — ı da felah-vlasnik ili efendija, koji je dao zemlju u zakup felasima, smije prodati samo onoliko zemlje koliko Je više od ovoga minimuma.

Ovaj je zakon, naoko, pravedan. Ali samo naoko. On imade vrijednosti u zemlji gdje se ne može intenzivirati zemljoradnja i gdje podjedno nema više nikakvih nenaseljenih krajeva. Ondje treba štititi seljaka tj. upravo njegovu djecu i porodicu od prezaduženja i otuđenja baštine: treba zaštititi zakupnika da ne nastrada, ako vlasnik samovoljno proda zemljište na koiemu se zakupnikov rod prehranjivao stoljećima. Ako se već ne oduzme agrarnom reformom zemlja uopće vlasniku da se ili kao narodna svojina dade u zakup ili potpuno predade obrađivaču, onda barem treba zaštititi zakupnika od vlasnikove samovoljne prodaje, tako da mu svakako ostaje neki minimum zemljišta.

No druga je stvar u Palestini. Tamo prilike nisu dozrele za ovakvo zakonodavstvo. U jednu ruku imade još mnogo nenaseljenog i slobodno zemljišta. Dokazano je da su Židovi dosad kupovali gotovo samo neobrađeno zemljište, pješčane prudove iz kojih su poslije iznikle plantaže. močvarne doline iz kojih je valjalo najprije izagnati malariju, kamene strmine u koje su Židovi usadili drveće i vinograde. U drugu ruku, felasi ne mogu svoje zakupljeno ıli vlastito zemljište da obrađuju kako treba, jer nemaju sredstava ni iskustva. Samo prodajom jednoga dijela zemljišta Židovima, dakako uz nastojanje da taj novac bude upotrebljen za intenziviranje zemljoradnje, mogu Arapi da dođu do sredstava ı do uzora po kojemu će i oni moći da unaprede svoja gospodarstva. Mjesto predloženoga zakona »{edana« treba, dakle, dati felasima jeftinoga kredita.

Svakako je ovo oštra opomena da smo izvrgnuti eventualnome izmenadnom oteščavanju kupnje zemljišta ı da sada dok još imamo punu slobodu otkupa, treba iskoristiti sve mogućnosti ı to jednovitim ı smišljenim radom.

Cionistička je organizacija još prije rata, 1908 osnovala ustanovu za smišljeno kupovanje zemljišta da se umanji mogućnost međusobne židovske konkurencije i nepoštene spekulacije. Ova »zadruga s ograničenim jamstvom Palestine Land Development Company« (PLDC) provela je, uistinu, najveći dio kupnja zemljišta u Palestini. Kroz njene je ruke prošao ı Emek Jezreel, i Haifa Bay, i zemljišta u Galilu, ı u Šomronu, ı u Judeji. Kupovala je zemljišta ı za Keren kajemet, ı za Rotšildovu Palestine Jewish Colonisation Association (PICA) ı za mnogobrojne privatnike, a osm toga ona je u zgodnom času ı uz povoljne cijene sticala arapska zemljišta koja su bila na prodaju, te ih je parcelirala ı s neznatnim dobitkom prodavala židovskim reflektantima koji ne bi nikad mogli sami da kupe zemljište tako jeftino i povoljno.

26