Jugoslovenski Rotar

Moralna i materijalna depresija, izazvana velikim gubicima i likvidacijama poduzeća, uz prividnu bezizglednost situacije obzirom na sve češće pojave krize u pomorskim poslovima, te uz opasnosti, koje je najavljivala sve jača konkurencija parnih brodova, proizvela je pometenost među pomorcima na cijelom našem primorju. Oni su se u većini konzervativno držali jedra, otklanjajući od sebe nekako prezirno, a i sa strepnjom, pomisao na parobrod, koji je kao neki fantom uzdrmao cijelim njihovim bićem, iz temelja prevrnuvši sve njihove kalkulacije i lišivši izgleda sva njihova. očekivanja.

Ipak, u tom času našlo se nekoliko Dubrovčana, koji su bolje shvatili duh vremena, i koji su, u to doba opće potištenosti i skepse, pokazali dosta dalekovidnosti u svojoj odvažnosti da pregore jedro pred parnim strojem i da se, kao nekad stari Dubrovčani Turčinu, poklone novom »gospodaru mora«. Taj važan datum treba svakako zabilježiti, jer njime započinje jedna nova epoha u našem pomorstvu. Taj preokret zbio se je godine 1880, kada je jedna grupa suvlasnika, udruženih pod imenom »Dubrovačka parobrodska plovidba«, dobavila iz Engleske prvi dubrovački parobrod od 310 tona nosivosti, koji je dobio ime »Dubrovnik«, te je postavljen u prugu Dubrovnik—tTrst.

Nakon dvadeset godina od dolaska prvog dubrovačkog parobroda u staru gradsku luku, na području Dubrovnika bilo je već nekoliko parobrodarskih društava. U godini 1904 bilo je 5 društava (Dubrovačka parobrodska plovidba, Marinović, Račić, Mandolfo, Braili-Orebić) sa 21 jedinicom raznog prostornog kapaciteta, pretežno duge plovidbe. U razdoblju do godine 1910 zabilježen je novi porast, pa društvo Račić broji već 10 jedinica, Dubrovačka parobrodska plovidba 8, Marinović 7, Unione 4, te Obalna plovidba, Krunajević & Jeličić, i Graičć, po 2 jedinice, dakle ukupno 7 društava sa 35 jedinica. U godini 1912 ukupna brodska brutto tonaža dubrovačkih društava iznosila je 74.398 tona. Ako se uzme u obzir, da u to doba ukupna brodska tonaža trgovačke mornarice u Austro-Ugarskoj nije prelazila cifru od 727.000 tona, vidjećemo, da je na području Dubrovnika otpadala jedna desetina sveukupne austro-ugarske brodske tonaže. U kratkom razmaku do Svjetskog rata društva su uspješno poslovala, dok im razvitak nije ustavio rat, povodom kojega su parobrodi bili dobrim dijelom rekvirirani za vojne svrhe. Neki su i stradali od podmornica.

Već pod konac rata javljaju se u Dubrovniku tendence za spajanje manjih društava »Napried« i »Unione« sa Dubrovačkom parobrodskom plovidbom, koje su brzo i dovele do fuzije spomenutih društava u »Dubrovačku parobrodsku plovidbu a. d.« (godine 1918), tako da je pomorski sporazum između Jugoslavije i Italije (Trumbi¢—Bertolini, god. 1919) zatekao i dodijelio Dubrovniku 6 parobroda društva Račić sa 26.339 tona i 13 parobroda fuzionirane Dubrovačke parobrodske plovidbe sa 29.835 tona, dakle ukupno 56.174 tone, Sto je pretstavljalo oko 50% sveukupne trgovačke tonaže, koja je pripala Jugoslaviji.

Od godine 1924 dalje bilježe dubrovačka parobrodarska društva svoju obnovu i stalan porast brodske tonaže, tako da već krajem

13