Jugoslovenski Rotar
—
PORIJEKLO, TEMELJI I ZNACENJE VJERE U BOLJEG COVJEKA
Živko Vekarić, Rotary klub Dubrovnik
Kad je riječ o teškoćama današnjice, o bezizglednim situacijama u kojima se danas nalazi čovječanstvo, često se sa mnogo optimizm polažu nade u »novog čovjeka« koji bi imao da bude sinonim »boljeg čovjeka«, a koji bi imao da uvede novi red u odnosima među ljudima i narodima.
Prateći razvitak događaja i okolnosti koje ih uvjetuju, često nam se nameće pitanje: koliko ima temelja ta vjera u boljeg čovjeka i da li je motto: »novi čovjek — bolji čovjek«, koji je ujedno i nepisani program rotarskog pokreta, samo jedna lijepa i nedostiživa iluzija?
Ima mnogo pojava u našoj civilizaciji koje su po svojoj surovoj stvarnsti potpuno jasne i najpovršnijem posmatraču koji umije da razmišlja. Pitanje na pr. da li je razvoj koji je čovječanstvo prevalilo od kanibalskog kotla do teške avionske bombe, u suštini doista tako velik kao što je u formi, malo bi kojeg od takovih posmatrača stavilo u sumnji u pogledu odgovora.
Da li možda nemaju pravo oni koji misle, da bi današnjoj stvarnosti daleko bolje pristajao motto: »Novi čovjek — novi barbar«, naročito ako se uvaži da je veliki rat ostavio u čovjeku današnjice nešto od onog krvavog divljanja, nedostojno umnih bića poslije triumfa ljudskog duha u devetnaestom vijeku?
Ali, radije se uvjerimo sami kako stoje stvari. Da li se igdje. kuda pogledamo danas po ovom našem sve tjeSnjem globusu, manifestuje postojanje novog čovjeka u smislu »bolji čovjek«? Ne bismo rekli da to postojanje dolazi do izražaja u odnosima između članova onih užih zajednica, okupljenih u posebne narode, ma koliko homogene bile. Ne vidimo odraz boljeg čovjeka ni u raznim djelima koja su ostvarili pojedimi narodi poslije velikog rata. Uporedo sa svakodnevnim potrebama života, svaki je narod ostvario naime u svojoj sredini niz djela koja su imala da urede odnose među pojedincima, među skupinama, ili sa drugim narodima, ali ćemo u svim tim djelima uzalud tražiti rezultate rada novog čovjeka, koji bi u isto vrijeme bio ı bolji čovjek. Osvrnemo li se na veliki broj poslova koji se stalno svršavaju u svijetu — na političkom, ekonomskom, pa i kulturnom polju — možemo li i jedan od tih brojnih poslova označiti kao tvorevinu boljeg čovjeka?
Naprotiv, sve ono što je poslije rata stvoreno, sve ono što se pred našim očima danas stvara, nosi pečat starog čovjeka, onog čovjeka pred velikom evropskom katastrofom, čija djela svi jednodušno osuđuju, dakle onog čovjeka, za kojega danas mislimo da je bio gori od nas.
Kako dakle da objasnimo stalnu i upornu vjeru tolikih generacija, pa i ove naše, u novog čovjeka — boljeg čovjeka, u bratstvo naroda i Opći mir?
Za vrijeme ratne katastrofe, čije posljedice i danas još teško osjećamo, najviše intelektualne i moralne svijesti užasavale su se pred tragedijama pojedinaca, naroda i cijele Evrope. Pod dojmom teških i
23