Jugoslovenski Rotar

to moguće, već se odaju skitnji i neradu, danju prosjačeći po kućama, a noću za isprošen novac banče i pijančuju po sumnjivim krčmama i zakutcima. Tako nastaje nemoral, krađe pa i razbojstva.

To su tri glavna tipa prosjaka koje nailazimo po ulicama i trgovima naših mjesta i koji nam zalaze u kuće, stanove i radnje prosjačeći i dosađujući nam. Većinom takvi prosjaci traže novac, a vrlo su rijetki koji se zadovolje sa kakvim komadićem kruha ili drugom kojom hranom ili kakvim komadom odjeće, a tome smo svi mi sigurno više puta bili svjedoci.

Mnogo opet ima takvih prosjaka, koji nikako nebi smjeli prosjačiti, pa makar su i bogalji, jer imaju nekoga svoga, koji je dužan po zakonu da se za njih brine. Veći broj prosjaka su ljenčine, skitnice, varalice, pijanice, koje je možda vlastita obitelj bacila iz kuće radi njihovih poroka ili su opet sami otišli iz kuće radi takvoga načina života. Često se događa opet, da sami rođaci, pa i roditelji izgone svoje iz kuće na prosjačenje, jer sami to neće činiti, pa im je potreban netko koga će iskorišćivati. Koliko puta vidimo slabu i nejaku djecu prosjačeći danju i noću, prodavajući kakve sitnice po lokalima, gdje su izvrženi svim porocima i grijesima ulice i na taj način se guraju u očitu moralnu propast i trulež. To su budući kriminalni tipovi.

Užasne su to slike i primjeri sa naših gradskih ulica i iz današnjeg društva.

Ovu nam sliku pružaju ne samo Beograd i Zagreb, već i sva ostala mjesta, a naročito ona, gdje se više skupljaju stranci, tako u našim primorskim mjestima, plažama i ljetovalištima. Svuda su dakle isti prizori, koji se nikako ne mogu složiti s ljudskim dostojanstvom čovjeka, čija svijest i humanost nalažu i zahtjevaju, da cijelo ljudsko društvo podijeli brigu oko zbrinjavanja socijalno slabih i nemoćnih i da nastoji, da se iz društva otstrani parasitizam upućivanjem i prisiljavanjem sposobnih na rad i da se sami brinu za svoje izdržavanje. Sve te prikazane prilike naše sredine izazivlju potrebu osnivanja organizacija i društava, koja bi pomogla bijednicima i uklanjala ih sa ulice, a parasitima bi onemogućili njihov lak način života i zarade, prisilivši ih pomoću vlasti na pošten posao i zaradu.

To je sve potaklo i potiče ljude razvijene socijalne svijesti i pravde, da osnivaju humana društva, koja su uzela za zadaću uklanjanje te bijede pomaganjem sirotinje, čime bi se dokrajčilo i sprečilo prosjačenje i tako očistilo naše ulice od te socijalne bolesti i zaraze.

Ali humana društva s obzirom na njihovu svrhu i način rada u tom nikako ne uspijevaju, pa je nastala potreba, da se osnuju društva za suzbijanje prosjačenja, koja nisu nikako uperena protiv sirotinje, nego im je upravo svrha potpomaganje sirotinje. Ta društva su isto kao ı humana društva produkt privatne inicijative, te su u svom radu jaka potpora državnim socijalnim ustanovama, koje i sa svoje strane nastoje pobiti ovo zlo i ublažiti socijalnu bijedu, ali im to samima ipak ne polazi za rukom.

Društva za suzbijanje prosjačenja imaju danas uspjeh, koji se mora priznati, a taj je veći što je veća i efikasnija materijalna pomoć pojedinaca i moralna pomoć sa strane vlasti. Ako nema te pomoći, onda je uzaludan svaki pokušaj, volja i inicijativa.

160