JUS standardizacija
38
ne bi- bilo celishodno da prilikom izbora sistema klasitikacije čelika odlučuje činjenica da je jedna zastarela klasitikacija u izvesnoj meri već odo·maćena kod nas.
Prilikom izbora sistema klasifikacije mora se pre svega utvrditi do koje mere želimo da \klasitikacijom, dakle samim oznakama, odvojimo pojedine vrste čelika, ili, drugim rečima, kad treba smatrati da izvestan čelik sa gledišta klasifikacije pretstavlja posebnu vrstu čelika. Mi znamo da sa gledišta upotrebe, jedan čelik, podvrgnut određenom fermičkom postupku, na pr. kaljenju, pretstavlja sasvim drugi materijal nego taj isti čelik, termički neobrađen, ili podvrgnuut drugom Termičkom postupku. Razlika ı mehaničkim osobinama tolika je, da je nemoguće staviti zajedno ta dva čelika. Pa ipak je sa gledišta proizvodnje to samo jedan isti čelik. Od momenta kada napusti Martinovu ili elektro-peć, pa do momenta kada bude ugrađen u neku mašinu ili konstrukciju, čelik prolazi kroz veliki broj poslupaka koji. mogu da se konbinuju na veliki broj načina. U ovome momentu ga treba uhvatiti klasifikacijom.
Prolazeći kroz sve faze prerade od momenta svoga postanka pa do momenta ugrađivanja, čelik od svih svojih osobina zadržava bez promene skoro samo hemijski sastav (pa i lo ne uvek potpuno — na pr. kod nekih površinskih obrada kao cementiranje i dr.). Prema tome, ono što je u momentu nastajanja čelika bitno, to je jedino hemijski sastav. Klasifikacija isključivo na bazi hemijskog sastava bila bi ustvari klasifikacija čelika u ingotu. Jasno je da fakva klasifikacija ne bi zadovoljavala osnovni zadatak standardizacije da fiksira i deliniše odredeni proizvod, u ovom slučaju čelik, u dodirnoj tačci proizvođača i polrošača, odnosno korisnika. Budući da je proizvođač i korisnik ingota po pravilu isto preduzeće, takva klasifikacija pretstavljala bi ustvari unutrašnje-fabrički standard.
Sa gledišta osnovnog zadatka standardizacije, "klasilikacija bi morala da deliniše čelik bilo u momentu prelaza iz čeličane, odnosno valjaonice, u metalopriređivačku fabriku, bilo u stanje posle ugrađivanja u mašinu ili konstrukciju, ili u oba ova stanja. Od izbora toga momenta mora zavisiti kriterij za standardizaciju. Tako, ako treba da definiše čelik u stanju posle ugrađivanja, klasilikacija se može zasnivati isključivo na mehaničkim, fizikalnim i drugim osobinama čelika, dok hemijski sastav ima u stvari podređen značaj, jer je on interesantan samo u procesi proizvodnje, odnosno prerade, kada određuje šta se iz izvesnog čelika ovim ili onim postupkom može dobiti. Naprotiv, ako klasifikacija treba da deliniše čelik u momentu prelaza iz čeličane, odnosno valjaonice, u dalju preradu, onda mehaničke i druge osobine u većini slučajeva imaju znatno podređen značaj, jer će se one u većini slučajeva u daljoj preradi menjati u manjoj ii većoj meri. Prema tome, klasifikacija, izvršena na bazi mehaničkih osobina, promašila bi u tom slučaju SVOj osnovni cilj da samom oznakom čelika deliniše one njegove osobine, koje su za korisnika najbitnije. Jasno je, da bi za taj slučaj klasifika-
· STANDARDIZACIJA cija na bazi hemijskog sastava ispunjavala mnogo bolje svoj zadatak.
Pitanje je sad, da li bi za ovaj poslednji slučaj, klasifikacija isključivo na bazi hemijskog sastava mogla da zadovolji. Na to se pitanje može odmah odgovoriti negativno. Takav odgoVor proističe iz činjenice, da je čelik od svoga postanka već prešao kroz izvestan broj posfupaka, koji su mu na bazi mogućnosti, odredenim hemijskim sastavom, dale sasvim određene Oosobine, koje hemijski sastav ni na koji način ne izražava. Prema tome, klasifikacija koja bi definisala čelik u momentu prelaza iz čeličane, odnosno valjaonice, u meflaloprerađivačka preduzeća, mora se bazirati na hemijskom sastavu i na još nekim momentima koji su bitni za stanje čelika, odnosno za njegovi dalju preradu.
Razmotrimo prvo samo- pitanje označavanja hemijskog sastava. Kao što je poznato, u svakom čeliku pojavljuju se najmanje tri elementa, koji bitno utiču na nejgove mehaničke i druge Oosobine: ugljenik, mangan i silicij. Pored toga, redovno se pojavljuju dva dalja elementa koji po pravilu imaju karakter nečistoće, koje pogoršavaju kvalitet čelika (foslor i sumpor). Prema tome, ako bi hteli oznakom da izrazimo polpuni hemijski sastav, trebalo bi izraziti sadržaj bar tih 5 osnovnih elemenata. To bi značilo najmanje 5 znakova za označavanje {ih elemenata i po dve cilre za količinu svakoga od njih. No vrlo veliki broj čelika sadrži još po jedan, dva i više daljih leoirajućih elemenata, koji bi se moTali izraziti odgovarajućim znacima i procentualnom sadržinom. ,
Jasno je bez daljeg ulaženja u detalje da bi oznake čelika na toj bazi bile vrlo duge i komplikovane. Mora se dakle ići na dalekosežno uprošćavanje i zadovoljiti se izražavanmjem u oznaci samo onoga što je hemijskom sastavi čelika najbitnije. U tom cilju možemo koristiti sledeće činjenice: -
1) skoro kod svih konstrukcionih čelika koji se upotrebljavaju bilo u opštoj mašinogradnji i građevinarstvu, bilo za specijalne svrhe, sadržaj Ioslora i sumpora mora da se kreće unutar određenih vrlo niskih granica koje su sa malim izuzecima iste kod svih vrsta čelika (oko 0,04. do 0,05% za svaki od, tih elemenata). Samo izuzetno, u specijalnim slučajevima, potrebno je da te granice budu još niže, ili se pak traži viši procenat fosfora i sumpora. Kada to imamo u Vidi, postaje redovno izražavanje sadržaja flosfora i sumpora u oznaci čelika izlišno, a dovoljno je na neki način označiti samo one vrste čelika, kod
_ kojih taj sadržaj mora biti bilo niži ili viši; .
2). kod svih ugljeničnih čelika, a oni čine pretežnu većinu čelika koji se koriste u opštoj mašinogradnji, presudan uficaj ma osobine čelika ima sadržaj ugljenika, dok je uloga mangana i silicija drugostepena, pri čemu sadržaj nji jednoga od lih elemenata po pravilu ne prelazi 1%. Prema tome, ako se sadržaj ugljenika izrazi u stotim delovima procenta, a sadržaj miangana i silicija u desetim delovima, imamo mogućnost
r— ———— — —·
aiu aa n ie e JR i _·— ee o ae i Č— i e i
uizupnarig upguu e:uuaaraia
| E ji i