Književne novine

M OSVRTI NA KNJIGE

Dve knjige Vjekosiava Kaleba

(„Novele“ izdanje Prosvete i „Brigada“ izdanje Nakladnog zavoda Hrvatske)

Zbirka koju je izdala Prosveta u Beogradu sadrži pripovetke Vjekoslava Kaleba sa femama iz vremena pre rata. Ona je sadržajno oštro odvojena od pripovedaka značajne zbirke »Brigađa«, u kojima su obrađeni mo= ftivi iz narodnooslobodilačke borbe.

U »Novelama« Kaleb je opisao bedu stanovništva koje je živelo na Obalama mora u surovim uslovima života. Svaki motiv »Novela« ispunjen je sadržajno tom surovošću, koju pisac potencira kao jedini vid stvarnosti, a ta stvarnost je više stihijna ne=go društvena. Život čoveka koji je prepušten golom kamenu na kome nema plodne vegetacije pisac obnažuje do te mere da je on spušten ispod Žživota životinja koje u istom podneblju zajedno s njim žive. Prema prikazu pisca u ovim »Novelama« čovek je urastao u kamenjar, i gmiže po nje'mu nemajući snage da se uspravi, premlaćen nemaštinom i divljinom. Postoji u njemu samo jak i slep nagon Ssamoodržanja koji ga nosi kroz glad, kroz muke siromaštine i bede. Taj slepi nagon Kaleb vidi kao jedino, i on čoveka snižava do nekog čisto biološkog bića. U svakoj od ovih novela beda je poplavila i opustošila život stanovnika na pribrežju mora. Ona tog stanovnika skine katkad s kamenjara i donese ga u grad, ali to biva i tada kada je on prinuđen da na gradsko tržište đonese i svoje rođeno dete. Predaje ga prvoj gradskoj jazbini u koju slučajno upadne (»Vrata od grada«), ili ga ostavlja neizvesnosti, niti zna kome ga ostavlja i u kakve svrhe (»Odlazak Perušine«). Otkida ga od sebe da bi dete pošlo »za kruhom«, da bi se odvojilo od mračne sudbine svojih roditelja u kojoj nikakvog svetla nema.

Ta biološki naturalistička koncepcija Kaleba o skoro beslovesnom stupnju života čoveka našla je najcrnji izraz u noveli »Prosjak«. Tu prosjak Rkao hrčak skuplja otpatke od hrane, donosi ih porodici koja eksploatiše njegovo prosjačenje, obavlja „neku vrstu torbarenja nasitno sa krpama koje skuplja bogoradđeći milostinju i promiče putevima potpuno lišen ljudskog lika. Tu je beda smlatila sve što je bilo ljudsko u čoveku. Prosjak se u tom Kalebovom prikazu, identifikuje sa prljavštinom, sa blatom, sa bunjištem. On je tu kao neka gmiza=va nakaza, sav izobličen, izišao, kako kaže pisac, iz ljudske kože.

Ljudi koje Kaleb prikazuje u ovim

novelama nalaze se na rubu prosjač-

kog položaja. Prosjak je projekcija njihovog života na najđubljem stupnju bede. I one koji su iznad prosjačkog položaja Kaleb najčešće slika u izobličenosti i podivljalosti druge VrYste različite od one kod prosjaka, ali vrlo slične njoj. Svi su gotovo pomalo fizički rasklimatani i rovašeni, u međusobnim odnosima „razdvojeni, raskinuti. Nema u ovom prikazu Vjekoslava Kaleba seoskih stanovnika na moru gotovo nikakve fizičke lepote, nijednog umno uzdignutog u prirodnoj bistrini i svežini vitalnosti. Slika koja se susreće u ovim novelama, a koja nosi jako i proizvoljno forsirano regionalno obeležje jeste muž, žena i magarac, a magarac je nekako u toj slici viši, lepši, dostojanstveniji od ljudi. Prikazujući uticaj bede, kao ne= ke stihije, na ljude, Kaleb je toliko lišio ljude njihovih vrednosti, da taj prikaz više unižava čoveka koji je žrtva određenih uslova nego što razotkriva i optužuje nečovečne uslove u kojima on živi i protiv kojih su se mnogi ljudi zaista svesno borili u bivšoj Jugoslaviji. I čovek na samrftnom odru je u tom prikazu slika smlaćenosti, nešto što ne izaziva Više ni sažaljenja ni saučešća, toliko fizički i duhovno izobličen.

Samo u jednoj noveli, u »Susretue,

ima izvesne poezije života. Tu ima že= lje da se čovek digne više. Tu ima čežnje za dobrim i lepotom. No ta čežnja nije upravljena stvarnosti, lju= dima na zemlji. Ima u njoj nečeg ver” ski ritualnog, asketskog traženja duševne čistofe u odricanju života (»O ne daj da se tvoja duša ispuni saznanjem, ni veseljem vanjskim, prostim, jer će se tad od tebe vraćati sve, odbijati kao od tvrdog zida i ti ćeš postati običan čovjek koji traži zlobu u tuđem oku«).

Mučan utisak iz ovih novela dolazi ne samo zbog toga što je beda sama po sebi mračna i bespoštedna, već i zbog toga što je pisac jedino nju i njeno razorno dejstvo video u životu seoskih stanovnika pri obalama morskim. U ovim novelama Vjekoslava Kaleba ljudi nemaju ni svesti, ni međusobne ljubavi. Svugde je samo surova borba za opstanak i međusobni odnos u najvećoj meri biološki, Roditeljska osećanja su potpuno utrnula: Nema mladosti u ovim novelama, a nema ni veselja. Kada se pojavi veselje i ono je divlje i nekako neprirodno. Novela »Veselje u raju« opisuje svadbu dvoje sasvim ostarelih kojima je svadbeno veselje došlo sasvim pozno u Životu, jer ih je i smrt surovo ismejala. Porodica se našalila time što je venčala svog starog sa prestarelom devojkom i priredila svadbenu procesiju kao karnevalsku sotiju. Inače se čovek u ovim novelama Kaleba ne šali i ne smeje. Vedrijeg motiva ima samo u noveli »Marač nije umro« U kojoj je u živim lokalnim bojama iluštrovan stari lukavi seljak koji je HOOPTRR OD vukao za no5 svoje suse-

Ove novele Vjekoslava Kaleba Ho:

še jako regionalno obeležje. One to obeležje nose i u motivima, i u am-

bijentu, u govoru ljudi, u karakteristikama i specifičnosti primorskog seoskog života. Vjekoslav Kaleb je hteo da ilustruje život seoskih stanovnika na morskim obalama elementima samog tog živofa, ne onako kako su ga dotle prikazivali pisci, posmatrajući ga iz morskih kupatila, ili iz obalskih luka i gradova. Kaleb je tražio da prikaže onog primorskog seljaka koji svlači sa kamenjara na magaretu nešto hrane i voća u grad u punoj surovosti i divljini uslova u kojima je živeo pre oslobođenja, ali u književnoj obrađi tih motiva ima toliko na= turalističkog zamračivanja, da taj delimični isečak života iako intenzivno izražen, nije dignut do pune umetničke istinitosti.

'U novelama je beđa nadvladala, utukla svet koji podivljalo živi u kamenjarima morskih obala potpuno Odvojen od civilizovanog života. Iao da je na nekom pustom i zabačenom ostrvu u tropskim pređelima izgubljenog mora. Ne dopire do njega ni tračak svetlosti one svesti koja je živela žilavo i upomo rasla pre rata kod seoskog stanovništva naših obala u odnosu na njihov položaj i uslovljenost toga položaja. Beđa je u novelama pritisnula taj svet hibridno, kao neka čudovišna sila kojoj nema otpora, a pisac ponekada izgleda kao ravnođušni promatrač koji skuplja slike surovih slučajnosti.

Pripovetke iz zbirke »Brigada« sadrže drugu tematiku, i sasvim drugi život stanovnika na morskim obalama. Tu je prikazan čovek žilav, slobodan, ličnost, čovek koji se ne da pokoriti, koji ima svesti, ljubavi prema čoveku, prema narodu, čovek međusobnog odnosa. interesa i žrtve za više cilieve. Tu je narod koji se bori protiv okupatora, i u borbi savlađuje glad, muke. napore i smrt. I dok je čovek u »Novelama« spušten na najprimitivniji stupanj, na prapočetak ljudskog života, dotle je čovek u »Brigadi« ličnost koja misli, oseća za druge, ima životnu svrhu, veruje u bolji život, bori se svesno za njega. Zbirka »Brigada« izdigla se iz onog životinjski nagonskog, divljeg i neprijateljskog čoveka, čega u vel'koj meri ima u »Novelama«, i pokazala u ljudima sasvim malim po svome Ppoložaju, u ribarima i obalskim radđnicima velike ljude, velike borce i patriote. Najsnažnijeg i najuzbudljivijeg prikaza takvih ljudi ima u pripovetci »Četiri vozara«. Tu je Kalebovo poznavanje i doživljavanje intimnog života ljudi sa obala mora došlo do najživotnijeg umetničkog izraza. Vozari na moru vrše svoj veliki patriotski zadatak prosto, jednostavno, bez pretenzija, bez slavoljubivosti, anonimno, a njihovi podvizi su' jedinstveni. Oni prenose borce ma brodđiću koji treba skriti od patrolnih neprijateljskih čamaca na otvorenom moru, iz dana u dan i iz noći u noć stavljaju na kocku svoj život, i to čine s dirljivom jednostavnošću i skromnošću. Kaleb tu pripovedački uzbudljivo daje dramu na moru. Ljudi su pod pritiskom širine i dubine mora, tame na moru, a na jednom se začuje opasni, zlokobni motor neprijatelja. Doživljujemo reagiranje ljudi, u toj Oopasnosti po život, onih prostih, sirovih, na moru ogrubelih i otvrdlih ljudi, u čija je osećanja, misao i duh pripoveđač Kaleb pronikao, i onih hrabrih boraca sa kopna koji ne poznaju mo= re. On ih daje prisnije, verodostojnije, nego onog strašljivca 5 majkom na brodu čije je likove dosta shematski prikazao. |

Pripovetka koja nosi naslov »Brigada« obrađuje jednu veliku temu. Kaleb se poduhvatio u njoj da opiše herojsko i nai{čovečansko savlađivanje najtežih i najstrašnijih prepreka u danonoćnim marševima brigade kroz puste, snežne, nedogledne planine, do proboja kroz neprijateljski obruč. On se poduhvatio da opiše šta je sve naš borac podneo, sve one surovosti gladi, hladnoće, bolesti, hoda bez stanka i odmora, izložen mitraljiranju neprijateljskih aviona. Kaleb uspeva da surovost prirode i glađi koja muči borce pretstavi snažnim, slikovitim opisima i vizuelnim pretstavama takvog lančastog mučnog hoda i ličnim dož!'vljajima izmučenog borca koji savlađuje i samu smrt. Ono što ne uzdiže ovu dramatičnu pripovetku do herojskog epa, to je otsustvo onih osećanja i ideja koji su bili motor istrajnosti i požrtvovanja borbenih partizanskih brigađa. To je otsustvo naglašenosti onog velikog cilja narodne borbe koja čini da marš nije bez kraja, da kraj puta borbe nije nedogledan. Kaleb se više zadržavao na bizarno subjektivnome nego što je pronikao u tipično i svesno, on je dao ne sasvim Suvišni odraz kroz svest umomog i grozničavogp pojedinca, a manje ob-

jektivnu stvarnost kroz subjektivnu prizmu svesnog i nadmoćnog umetnika. Pripovetka »Prozor« daje jedan impresivan lik mladog junaka koji jeiz naroda stupio u borbu sa herojskim podvigom. Taj mladi junak je ponesen osvelničkom mržnjom, odvratno» Ššću prema zverstvima okupatora i bolom prema žrtvama izvršio takvo delo čije veličine nije svestan. On je samoinicijativno, prelazeći preko straha od smrti, upao sam u neprijateljsko gnezdo i razorio ga, A. to neprijateljsko gnezdo je ista škola u kojoj je nedavno on učio, a u kojoj su fašisti ubili njegovu učiteljicu i njegove drugove. Kaleb je ušao u njegova Osećanja pred ovim podvigom, ocrtao njegov mlađićki lik sa donekle uprošćenim svojstvima čoveka iz naroda koji je u borbi srčan, dovitljiv, prodoran, iako ga pisac prikazuje s izvesnom psihičkom otsutnošću od zbilje.

Karakteristična je i pripovetka »Na pragu«, u kojoj je Kaleb ocrtao lik

jednog mladića koji je bio tek na pragu borbe protiv okupatora, još nedovoljno odlučan i svestan, a prilike su ga gurnule odmah na prvom koraku u samo ustaško mučilište. No psihologija tog mladog intelektualca je ponegde forsirano konstruisana, a prizori mučenja devojke-borca na ustaškoj policiji dati su više naturalistički nego realistički.

Prva pripovetka u zbirci »Kronika dana« ima po svome Rkompozicionom sklopu najviše veze sa »Novelama«. Tu je ona razbijenost kompozicije na čestice, epizodne sličice, koje su tako nabacivane da izazovu utisak uzmućenosti primorskog života. Tu su i ličnosti ovlašno skicirane i prikrivene slikanjem na velikom platnu događaja celog primorskog grada koji trpi udar okupatora i izdajica udruženih u zločinu i pljački.

Tu se išlo i za prikazom psihoze koju je izazvalo prikupljanje talaca i smrina opasnost nad građom, prikazom koji je u književnom izrazu dobio opet jako regionalno, koloritno obeležje.

No ova široko postavljena i živa pripovetka ipak nema kompozicionog zamagljivanja kojeg je bilo u Novelama, kao što je, na primer, ona »Između dana i noći« u kojoj je pisac hteo da prikaže noćni štimung kraj mrtvačkog odra sa naglaskom misterije smrti i u tom štimungu psihozu straha seljaka od zlih duhova i vampira. U toj ranijoj pripovetci čitalac izgubi osnovnu tematiku iz vida i na kraju se zapita šta se htelo sa pripovet~

'kom, jer sve se odvijalo pred njim u

mutnome, nagoveštenome, neodređe-

nome.

Što ima nejasnosti, tamnila u književnoj pretstavi razvoja fabule i likova nalazi se dosta uzroka i u stilu pripovedanja „Vjekoslava Kaleba u »Novclama«. Kaleb je u »Novelama« išao za »smelim«, neuobičajenim upo= ređenjima, onim koja frapiraju i iznenađuju invencijcm. Imalo je u tom i težnje za originalnošću, pogdegde i prisilne, sa smerom da se čitalac kakvcm f gurom ko'a no» bzži ni od apsurdnosti lupa po glavi. Recimo ovakva slika čoveka u automobilu: »Čovjek se uklopio u stroj i podao se, ravna se prema njezovim potrebama, postao kukac, životinja druge vrste: obuhvaća sve svojim zakonima kretanja i potroška, i eto ga nepoznata nama, koji stojimo na svojim nogama.« Ili »življe zakorača, realistički, i namršti se odlučno«.

Ta težnja za smelošću u slici, za pojačavanjem ..i drastičnim „merama utiska kod čitaoca dovodila je pisca u »Novelama« i do čistih naturalističkih pretstava ; do vulgame primitivnosti. Na primjer: »Mate je ustajao sate prije zore i zlobno (toj se zlobi nije mogao oduprijeti) budio ženu, dok je u mraku rastezao i njušio čarape, ukorjele u blatu od znoja i zemlje.« Ima ovakva grubost u poređenju: »Mozak mu se beznadno naprezao, i oči su mu iskočile cd muke kao pužu: trudio se da dokuči, kao dijete kad ima pune gaće, pa ne razumije što se dogodilo, ne zna kako bi se oslobodilo neugodne gnjecave vlage; navika je tu da drugi očisti i sve dade u ruke«. A ovo upoređenje imalo je “a svrhu da nam prikaže položaj prosjaka koji nije dobio željenu hranu. Ili ćemo uzalud tražiti smisao slici: »A naokolo se smrt širi. Umiru ljudi kao odojčad na gomile. Pretvaraju se u hladno meso, mesarsko«. Stil Vjekoslava Kaleba trpi i od dosta nepravilnosti u jeziku. To je možda i zbog lokalnog žargona koji je izvršio veoma jak uticaj na pisca, a to je, svakako od značaia #a mz>tod oisca, jer mišljenje i jezik su nerazdvojni.

Zbirka »Brigada« je čistija. u književnom izražavanju, jasnija i čitaocu dostupnija. Tematika je bliža, životnija i značajnija za interes čitaoca, Tako i »Novele« pokazuju spisateljske kvalitete u originalnosti slike života ljudi čiji je život bio po strani od istinite obrade književnosti, u bojama podneblja i karakteristikama ljudi,zbirka »Brigada« je prihvatljivija, jer u njoj dolazi do izraza zdraviji odnos prema životu i čoveku, veće poimanje zbivanja stvarnih pokretačkih snaga. Čovek tu ima svesti i savesti, i nije kukac koji gmiže po zemlji. U ovoj zbirci Kaleb je oslobođen kosmičkog gledanja na čoveka kaona crvai Verovatno neće više trošiti svoju pripovedačku snagu na teme kao što je ona »Prosjak« na kojoj se razbija život u prah ništavila. No ostaće čitaocu dublje urezani i iz »Novela« pojedini likovi i impresivni momenti iz života. Tako na primer onaj mali Mirko koji je položio svoj život u konja (»>Noć«) ili onaj drugi dečko Perušina koji je u novom odelu našao uzdignutost iz bede, prvo veliko rađosno uzbuđenje kome nema mere.

Vjekoslav Kaleb ima jedan znatan kvalitet kao pisac, a to je neposredno doživljavanje života ljudi iz najširih narodnih slojeva i ulaženje u njihove odnose, njihove intimnosti, njihov način opštenja i izražavanja, sposobnost za slikovitim ilustracijama tog života. Ako se oslobodi do kraja naklonošti ka forsiranoj konstrukciji, prečišćavajući stil i jezik, utvrđujući sa još više odgovornosti svoj metod obrađe književnih tema iz savremenog života, tražeći u njemu izvore svoga stvaralaštva, vjerujemo da će daroviti pisac Kaleb obogatiti našu literaturu novim uspesima, a sam naći put do punog umetničkog realizma.

Velibor GLIGORIC

KNJIŽEVNE NOVINE,

ERE Sa (PAM

1

a:

š*

|NHTR:Ž7 hypo MO (La O MZRZOA

eee i ———

Lj M >

eecr u OiR roi ai LR OV KN". CO

MITA PAPA M YO

[RDZ ČASOBIEE | LIBTOVE

Pokretanje književnih časopisa u Kragujevcu

Pored novih književnih časopisa u republičkim „centrima (u Zagrebu i Sarajevu), početkom ove godine pojavili su se prvi književni časopisi ı u manjim gradovima naše zemlje. Aprila meseca izišao je u Šapcu prvi broj časopisa »Zvezda«, a u maju je Dpokrenut kragujcvački časopis »Naša stvarnost«. Ovi časopisi, iako ograničeni na manje područje i uži krug saradnika nego časopisi u većim republičkim centrima, imaju svoje specifične zadatke i posebnu, ne manie odgovornu ulogu u kulturnom životu naše zemlje. U uvodnom članku prvog broja kragujevačkog časopisa »Naša stvarnost« već je jasno naznačeno koji su ti zadaci. »Naša stvarnost«,. kao i šabački časopis »Zvezda«, okuplja književne početnike, većinom mlade ljude, koji već aktivno rade u srednjoškolskim i drugim književnim sekcijama i kružocima, s perspektivom da se krug saradnika proširi i na okolna mesta, na srednjoškolsku, radničku i seosku omladinu cele oblasti.

i Ša

Ovi časopisi treba da zabeleže sve pozitivne težnje i postignuća na književnom i kulturnom polju i da što potpunije odraze kulturni život u mestu i okolini, Prvi brojevi pokazuju da oba časopisa već pravilno pristupaju svojim zadacima. Tako u kragujevačkoj »Našoj stvarnosti«, pored učenika gimnazije, sarađuje i radnička omladina. ih

Šabački časopis »Zvezda« pokazao je pravilnu težnju da kritički zabeleži pojedine pojave i kulturne manifestacije u mestu i okolini, ukazujući kako na pozitivna postignuća, tako i na nedostatke i propuste. Oba časopisa dosta živo prate kultumi život u mestu, beležeći značajnije vidove kulturne delatnosti (rad biblioteka i čitaonica, pozorišta i seoskih diletantskih grupa, književne večeri, muzičke priredbe itd.).

Bilo bi svakako potrebno da u ovim časopisima, pored omladinaca, književnih početnika, sarađuju u većem broju i drugi kulturni i prosvetni rad-

nici iz građa i okolnih mesta, Time bi časopisi, pored književnosti, obuhvatili i druga područja i značainije pojave u društvenom i kulturnom životu svoga kraja.

Pripovetke i pesme u »Zvezđi« i »Našoj stvarnosti«, iako su to početnički radovi, prvi, većinom nevešti Dokušaji da se književno izrazi stvarnost. pokazuju uglavnom pravilno i odgovorno pristupanje tematici borbe na= ših naroda i izgradnje zemlje. Časopis »Zvezda« objavljuje i već ranije štampane pesme naših poznatijih pesnika, što svakako nije potrebno ni pravilno, tim pre što i »Zvezđa« i »Naša stvarnost« okupljaju već znatan broj saradnika i imaju uslova da svojim vlastitim snagama i mogućnostima izvrše zadatke, koje su preuzeli na sebe.

z. M.

Značaj 1 uloga pozorišnih listova

Većina pozorišta u našoj zemlji izdaje svoje „pozorišne listove: neka povodom premijera ili obnove pojedinih dela, neka u utvrđenim terminima, jedanput ill dvaput mesečno. Ovi pozorišni listovi morali bi da vrše, pa neki i nastoje da vrše, važnu kulturnu ulogu. Već samo letimičan pogled na statistiku posete pozorišta pokazuje brojke koje govore o desetinama hiiljada gledalaca, Ovo jasno potvrđuje da pozorišta postaju sve važniji faktor u kulturnom životu radnog čoveka. Nova uloga pozorišta u narodnoj državi odražava se u izmenjenoj repertoarskoj politici, u težnji ka umetničkom i realističkom postavljanju režije, glume i imscenacije, u izmenjenoj ulozi glumca i čitavog pozorišnog osoblja i, najzad, u izmenjenoj ulozi i značaju pozorišnog lista. Ukoliko se izmenila uloga pozorišta, u istoj meri promenila se i uloga pozorišnog lista, koji mora da nosi obeležje informatora na istorisko-kritičkoj, pedagoškoj i estetskoj liniji, i koji, kao takav, treba da pomaže gledaocu da može što potpunije i svestranije da shvati delo koje se prikazuje, da mu otvori i otkrije sve one umetničke, književne i moralne vrednosti, koje bi mu možda ostale skrivene, jer su radnom čoveku sve do nove Jugoslavije bila zatvorena vrata pozorišta.

U narodnom pozorištu, koje je to zaista postalo po karakteru i po sadržini, pozorišni list dobija sasvim drugi značaj i smisao no što ih je imao u prošlosti. Istina je da repertoarska politika u pozorištima nije još u punoj mer! izgrađena, da se još uvek pruža nedovoljno pomoći pozorištima u manjim gradovima, da su pozorišta u prvom razdoblju posle oslobođenja rasla uglavnom u kvantitativnom pogledu, jer je valjalo nadoknaditi ono što nije bilo učinjeno u prošlosti. Ali vidni su i kvalitativni uspesi: pozorišta, oslanjajući se na pozitivne domače pozorišne tradicije, počela su da kroz novi repertoar izgrađuju istinski rcalistički stil glume i režije. A pre svega, ne sme se zaboraviti ono što u tolikoj meti menja ulogu pozorišta — naime, nova publika, koja je, besumnje, jedan od pozitivnih faktora razvitka pozorišta u Jugoslaviji. Zbog svega toga pozorišni listovi moraju odražavati novu ulogu pozorišta kao značajnog kulturno-vaspitnof faktora. Ne sme se izgubiti iz vida činjenica da postoji jasna i logička veza između rcpertoara i pozorišnog lista. Ukoliko je bolji repertoar u jednom pozorištu, utoliko je važniji zada-

tak pozorišnog lista. Razumljivo je, da bi svako svođenje pozorišnih listova na jeđan kalup bilo štetno, jer se pozorišni list mora oslanjati na domaći pozorišni i kulturni rad, on mora da odražava repertoar svoga pozorišta, da beleži sve ono što je karakteristično i pozitivno u onom pozorištu pri kojem pozorišni list izlazi. A cilj je svih pozorišta i pozorišne politike, pa i pozorišnih listova, isti — privući i kulturno podiČL novu publiku, novog slobodnog čovekatvorca, graditelja nove Jugoslavije, koji željno unosi u sebe velika umetnička dela današnjice i prošlosti, velika domaća i strana dela iz oblasti drame i opere. I zato pogorišni listovi moraju biti pisani i uređivani baš za tog čoveka. A to znači da moraju biti na idđejnoj i kulturnoj visini.

Da bi se to postiglo moraju se ukloniti BVe one slabosti koje se javljaju u pozoriBnim listovima, kao što se mora ustanoviti i to zašto nisu pozorišni listovi bili dobri u prošlosti, jer nastavljati rad u više ili manje neizmenjenoj formi značilo bi, u krajnjoj liniji, izopačenje kulturnog rađa i vaspitanja. Uprkos katkad dobroj volji i poštenim namerama pojedinih „pozorišnih radnika, nekadašnji pozor:šni listovi nosili su obeležje antidemokratske politike buržoaskog društva. Skoro svi oni imali su reklamni, površni. pikantni karakter; slavili su poznate i nepoznate pisce plitkih komedija; donosili su proizvoljne članke o poznatim dramskim i operskim delima; skoro uvek su lažno pretstavljali rad i značaj đomaćih dramatičara ukoliko su ovi uspevali, da dođu na pozornicu, redovno su izneveravali klasične autore, ističući u njihovim delima neke spoljne elemente na štetu sadržaja 1 istine koja je u delima izražena; ređovno su bhvalili ovog ili onog glumca — ljubimca na liniji ukusa nekadašnje publike, a, sem toga, posvećivali su svu pažnju samo centralnim pozorištima, ne vodeći racuna o ostalim pozorištima u zemlji. Pozorišni listovi svodili su se uglavnom na reklamni dodatak programa.

Još danas primeću,u 56 u pozotiišn.m listovima negativni uticaji prošlosti, naročito u slučajevima kada su zamišlieni kao nastavak nekadašnjih pozorišnih listova, pa su se izmenili samo utoliko ukoliko je to zahtevao novi repertoar. Međutim, „način pisanja i uređivanja ostao je često isti.

Pozorišni list mora biti uređivan u tesnoj vezi sa domsćim repertoarom. Ako, na primef?, pozorište prizazuje domaći komad bilo savremen bilo klasičan, uređivanje popzorišnog lista mora biti usmereno na to da

pruži gledđaocu obaveštenja o domaćem nacionalnom pozorištu, o njegovim putevima I uspesima, o domaćoj nacionalnoj tradiciji i produkciji, da otkrije sve one napredne strane u njoj, tim pre što je u staroj Jugoslaviji napredna domaća dramska prođukcija bila stalno zapostavljana u korist nenapredne, ili dđeformisana (cenzurisanje Cankarovih drama), Ako pozorište prikaruje dela stranih pisaca, list treba da čitaocima prikaže značaj pisca i dela i ocrta kulturu tog naroda i tog doba.

U nekim našim pozorišnim listovima i sada se može naiči na đuh koji je potpuno tuđ našoj kulturnoj politici i njenim -iljevima. Sem toga, ima i primera tobožnjeg pisanja »za narode, koje se u stvari svode na konfuznost ili na gruba pojednostavljivanja, što nema nikakve veze sa našim umetničkim putevima niti sa novom publikom koja želi da uči. Ne treba gubiti iz viđa đa je pisanje i u pozorišnim. listovima odgovoran posao, jer iz njih publika želi nečemu da se nauči i ima poverenja u njih. Zbog toga iz ovakvih listova treba ukloniti reklamu i slavopojke koje nemaju nikakve veze sa ozbiljnom popularizacijom dela, interpretacijom i glumcem. Pozorišni listovi treba da pokažu kako se danas cene glumac i pozorišni rad kao časno i kultumo &wdelo, koje ne traži ni zvezde ni ljubimce već savesne glumce, pevače, reditelje, scenografe i dirigenmte visokih umetničkih kKvaliteta.

Pozorišni listovi moraju biti živi dokument pozorišnog života, problema i puteva, uspeha i neuspeha, stremljenja i programa, rada i stila ka stvaranju realističkog tcatra, a njihovi prilozi plsani principijelno i jasno, |

Sem toga, pozorišni listovi moraju poklanjati veliku pažnju informacijama o životu i radu ostalih pozorišta naše zemlje. Oni bi na taj način postali čvrsta veza među pozovtištima, prenoseći uspehe i dobre strane jednog pozorišta na drugo, upoređujući teatarske tradicije svih naših nacionalnih pozorišta. Izmena informacija i pažljivo praćenje rada bili bi značajan doprinos i u kvalitativnom podizanju pozor.šta,

Tako uređivani pozorišni listovi, raznoliki, oslanjajući se na domaže ypozor!štv, a prateći, uz to, pozorišni život i rad cCttalih pozorišta, postaće i Čvrst , značajan oslonac stotinama sindikalnih i :llletantsiih pozorišnih grupa, koje rađe po selima i manlim gradovima, a naročito u {industriskim centrima,

B. M.

| !

KROZ STRANE čA SOPISE I! LISTOVE

Položaj italijanskih intelektualaca

U trećem broju italijanske političko-kulturne revije »Rinascitla«, čiji je direktor Palmiro Toljati, objavljen je članak poznatog italijanskog građanskog pisca Korada Alvaro o položaju italijanskih intelektualaca. U samom početku Alvaro ističe da je članak ponudio časopisu »Rinasciti« zato što se danas u Italiji ne može naći list, sem levičarskih, koji bi hteo da objavi članak sa temom koju on obra= đuje. »Ima mnogo načina da se uguši slobođa štampe. Jedan, najlegalniji, sastoji se u tome da se od štamp? stvori monopole — piše Alvaro.

Neđavno su se u Italiji udružili intelektualci za odbranu kulture, Ovo udruživanje postalo je meta napada reakcionarne i plaćene štampe, kao i istaknutih i „odgovornih Jičnosti degasperijevskog državnog aparata, Italijanskim intelektualcima, koji su se ujedinili da brane kulturu svog na= rođa i da je unapređuju, plaćena pera cinično prebacuju da su se udružili »zbog lova za dobrim mestima i zaradama.« Korado Alvaro iznosi, međutim, bogatstvo mnogobrojnih katoličkih izdavačkih preduzeća i ustanova, pa.kaže: »Zarađe su tamo, tamo je bogatstvo koje se stiče stotinama

hiljada primeraka koje vernici kupu=

ju zatvorenih očiju verujući u, mišljenja revija specijalizovanih u moralu, tamo je reka miliona koji utiču iz svih potoka. Zašto se tamo nisu okrenuli intelektualci i pisci? Demohrišćani znaju dobro i iz iskustva, da novac nije ono što pokreće italijanskog intelektualca. Znaju da je ovo podmetanje movca prljava izmišljotina, obična prljava izmišljotina koja bi se mogla oprostiti ljudima kojima su tuđi principi morala, savesti, ljudskog dostojanstva, ali koja u ljudima koji se pozivaju na Hrista, više degradira hrišćansku savest nego što vređa jednog građanina«.

Pošto je izneo karakter današnje

italijanske štampe ı cenzora koji bi hteli da vrate Italiju u srednji vek i

koji onemogućuju &vaku naprednu

kulturnu aktivnost, Alvaro iznosi pitanje udruživanja inf»lektualaca: »U našem slučaju radilo se o tome “a sc pronađu razlozi zbog kojih su se nekoliko stotina ljudi različitih disciplina ali odgovornih za italijansku ulturu, udružili da nađu mogućnosti za obnovu kulture i kulturne aktivnosti, to jest jedne od altivnosti sa kojom se jedna nacija pretstavlja svetu«. 1] šta se događa? Tatelektualci su »•postali sumnjivi, zapretilo im se da će im biti oduzete životne namirnice... Najbojažljivije prisilili su na izjave o glasanju«.

'»Dobro je zabeležiti ovde — piše na kraju Alvaro — kakvi su hronični uslovi pod kojima žive intelektualci naše zemlje, đa bi sutra prelistavajući dokumenta našeg vremena, poneko se prestrašio jedne civilizacije tako teatralno nakinđurene ljudskim dostojanstvom i slobodom a u suštini tako neprijateljske kulturi, njenom razvitku, njenim dužnostima...«

Američki časopis o uslovima života američkih kompozitora

Američki časopis »The Atlantic« u svom martovskom broju donosi člnanak, u kome se tvrdi đa u Sjedinjenim Američkim Državama nijedan ozbiljan kompozitor ne može da živi od svog rađa. Manji orkestri, kamerni orkestri, horovi i reproduktivni umetnici kompozitorima uopšte ne isplaćuju tantijeme. Orkestar s budžetom od 600.000 dolara plaća kompozitoru otprilike svega 0,5/5. za tantijeme. Prema tome kompozitor čije delo izvođi veći orkestar, prima 90 do 50 dolara, u slučaju ako mu kompozicija nije štampana. Ako je štampana, on Je dužan da dijeli tantijemu sa izđavačem. Kompozitoru čije se delo izvodi u većoj operi, isplaćuje se najviše 100 dolara, a često i manje.

U Njujorškoj filharmoniji u najboljem periodu njenog rada, otpalo je na tantijeme kompozitorima manje

| LN

od dve petine ukupnih rashođa. Hun= tington Cairns, autor članka, kaže da je on za svoju simfoniju, koju 16 izvela Njujorška filharmonija, a 'siovremeno je prenosio i radio, primio svega "75 dolara tantijeme. Samo za umnožavanje deonica, on je, međutim, utrošio 250 dolara, pa je prema tome oštećen sa 175 dolara.

Karakterističan je komentar autora članka. Pisac uopšte ne vidi r-še-

nje problema i, zavaravajući sebe i ·

druge konstatacijom da je istorija po kazala da su svi veliki umetnici živeli u siromaštvu ili su imali sVoje mecene, on zaključuje da je to jedan 4 onih problema koji se ne mogu reiti, Među niima NACIONAL-SOCIJALISTIČKI KONGRES U BIOSROPIMA LOB ANDJELESA

U Los Andjelesu neđavm kazan film SMEO ea OČE nacional.socijalističke stranke 1938 godine, Sav grad bio je preplavljen reklamama za ovaj »veliki istoriski film nemačke xnacjonal.socijalističke stranke«. Na reklamama je pisalo: »Prisustvujte epizodama kongresa Stranke u Nirnbergu! Čitava dva sata, na platnu, sva pompa i šav sjaj trećeg Rajha! Očaravajuća vizija Stranke na vrhuncu njene moći.«

Vlasnici bioskopskih dvorana nisu sami, »neodgovorno« i za &voj račun, napravili ovakvu bučnu posmrtnu reklamu hitlerovskoj stranci. To je pokazala i kritika koja je preko Šam. pe propratila ovaj film epitetima »kolosalan«, »gigantski« »đostojan da iza= zove poštovanje«. Sve to u vseme kad” se preko okeana čuju tolike priče o »demokratiji«. i Saaa