Književne novine

RR

BROJ 19 GODINA I

MMRT FAŠIZMU — SLOBODA NARODU!

| ORGA

Adresa uredništva 1 administracije: Francuska 7 — Telefon: 28098

NOVI VID SARADNJE

Isidora SEKULIĆ

U državnom i društvenom životu naše zemlje, đanaš, priđobija, respektom ispunjava, i raduje — rad, veliki rad, neumoran rad, i kroz rad napiranje ka kvalitetu, sve višem kvalitetu. Za glas čuvenog pevača, kad 'hoće da se kaže maksimalna ocena, kaže se: kvalitetan glas. Naša zemlja poteže iz svih žila da dade Kkvalitetnog čoveka kroz rad, kroz normu rada koja je kvalitetna. To je danas ovde atmosfera, to metoda, to meha-– nika života. Raspisani zajam, u tom krugu ideja, treba razumeti bez velikih prikazivanja i objašnjavanja prosto kao jedan od momenata rađa i napiranja ka kvalitetu. Prosto kao moment saradnje. Svaka misao, svaki pokret je saradnja. Ako si knjigu napisao, sarađio si; ako biljku posadio, saradio si; ako na Rađiju sonatu otsvirao, sarađio si. Sve to nekome dobro dođe, nekome pomaže, nekoga uči, nekoga ovoseli. Šekspir je urađio neverovatno lično delo, ali to je, u srazmeri, sve i saradnja. On je saradnik sveta, čak tamo do pozorišta i publike u nekom gradiću. Uzima Šekspir za to novac, diže stano vrstu zajma, da bi postojao on i pozorišta, kvalitetno postojali, Tako je i pravo, i lepo: naša para, saradnja njegovoj saradnji. U našoj mlađoj državi, jedva u prvim naporima preobražaja društva — teret koji se diže i vlači, težak je, veliki, često nezgrapan. »Podupri malo, brate, i hvala ti«. Eto to je i zajam: Pođupri, nekad mišićnom snagom, nekad nogama, nekad dobrom voljom i poštenom uviđavnošću, nekad novcem. Tako treba shvatiti zajam razumom, tako patriotskim karakterom.

Zajam taj naš, dakle, unutrašnji zajam, svoj zajam — sebi zajmimo; se= bina će zajam vratiti sa zahvalnošću u kamatama — taj naš zajam dakle štvar je patriotizma i novca, Da kažemo onda nešto o patriotizmu i o novcu.

Patriotizam, — Može čovek, iako Be ne razume stručno u ratnom oru> žju, ali se razume dosta pošteno u istoriji — može faj čovek imati dobar pregled ratnog oružja od jasenovih kopalja u Trojanskom ratu, od objekata iz poslednjeg svetskog rata, do japanskih kamikaza aviona i američke atomske bombe. Pa onda, taj čovek, koji nije ratnik, ali je zato nešto drugo, zapita se samouvereno' (jer zna odgovor): Ima li nešto što je silnije i neprijatelju opasnije od svakog oružja? Ima. To je patriotizam u čoveku, grupi ljudi, narodu. Patriotizam je jedno od najkomplikovanijih osećanja. Nikojim mikroskopima mi spektrografima se ne da do kraja ispitati, pozna ti. Analiza patriotskog ponoša u vreme rata, pa analiza patriotskog ponosa u vreme mira, pa u vreme zajma ko je zna! Zato baš, unosimo se stalno u patriotizam svoga i drugih naroda: pokušavamo zaključiti koliko su energije patriotizma zdrave, snažne, moralne, herojske — kvalifetne. .

U Americi ima mnogo vrlo bogatih ljudi; kao svi bogataši, oni imaju i dokolica; u dokolici imaju rađoznalosti od svake ruke. Organizovali su i finansirali dva javna glasanja, po dvama pitanjima, u dvema zemljama, u svojoj zemlji i u Britaniji. Prvo pitanje: Koji je narod (pred očima su Američani, Englezi, Francuzi, Nemci, Kinezi) koji je narod najbolji radnik? Drugo pitanje: Koja će od tih država biti najveća sila sveta od danas za dvađeset pet gođina? Englezi šu u oba glasanja izglasali Rusiji prvo mesto; mesto najboljeg radnika sa 40% glasova, mesto najveće sile posle dvađeset pet godina sa 39% glasova, dakle sa istim procentom. Na drugom muestu rangliste, Englezi su glasali za Nemce kao za najbolje rađnike, a za Ameriku kao buduću najve=ću silu. Sebi je Engleska izglasala treće mesto ispod oba pitanja. A Amerika? Za Nemce, sa 42%, kao za najbolje radnike; a na prvom mestu, pod pitanjem o najvećoj budućoj sili, glasala je sa 86%o za sebe. Rusiji, kao eventualnoj sili, đala je drugo mesto, sa malim brojem procenata, naravno pošto je blizu 90 procenata glasova zadržala za sebe. Francuskoj i Kini udelila je Amerika po pola procenta. Još ovaj podatak: Kako se Britanci i Američani podjednako preziru, obe su zemlje fačno na četvrtom mestu

u listama, dakle bezmalo na posled- '

njem mestu glasale jedna za drugu.

Poučno je ovo in puncto patriotskih energija. Engleska, valja priznati, Ela6ala je hrabro, stvarno, otmeno. Englezi su ujedno istakli da ih je obuzeo neki posleratni kompleks inferiornosti, da sviraju treću violinu, da im se u patriotizmu suše neki sastavci: da li mulađost, vera, nagonski nemiri? Amerika, jasno je, nadula se žestoko, kao neko iz poznate basne. Njen patriotizam je bučan, neoprezan. Hipertrofirala je u njemu oholost, površan sud. Rusija nije bila pozvata da gla6a; ali, zna se, u drugom svetskom ratu njen je patriotizam bio idealnog sastava, on je bio Nemcima i njihovu društvu opasniji ođ Kaćuša i Andrjuša.

Sad da pređemo, van američkog programa, na svoju zemlju, koja je, uostalom, u smislu rada takođe već neki stručnjak, i imala bi kompetentnost da glasa pod pitanjem o radu, Sa pogledom uprtim u svoju državu,

· voji od njih.

možemo utvrditi đa ona daje celom svetu jedan potpuno nov pqđafak, politički, društveni i psihološki, da je, to jest, u patriotizmu ne jedna od markanfnih crta, nego sšuperiorna crta: radni mah, radna izdržljivost, jedno novo razumevanje šta je rad u smislu smisla života i lepote života. Taj rad, taj mlad, svež neumoran rad u našoj zemlji, to je za mene možđa sasvim prvi put u iskustvu najviši i najčovečniji oblik državničke misli, To je novo i slavno u našoj današnji-. ci, novo u društvenom progresu, noVoO u teoriji o državnom rukovodstvu, novo kao politička metoda. Naša zemlja bi mogla pokazati, i pokaže svakom strancu koji malo darovitije gleda, da našem mirnodopskom patriotizmu ne treba, kao komplement, ne~

- prijateljstvo prema nekoj zemlji, ili

grupi država.

Mene &vaki dan od zraka do mraka zanima i razgaljuje radni mah hod nas, radna energija kao suština patriotizma i ljubavi. Volim te — dakle rađim! Narod naš, sa sadašnjim radnim zamahom, na najboljem je tragu inteligencije i čestitosti, logike i morala. Iz svoje relativno male zemlje pocrpla sam potvrđu za jedno davnašnje svoje istorisko zapažanje: kad ceo narod ne učestvuje u podizanju svojih građova, u preobražaju svoje zemlje, on ne voli ni najbolje uređene gradove svoje zemlje. U starim grčkim demokratijama, građove i hramove su ostvarivali pojedinci i grupe, a narod je, bez svesti o rađu, bez svesti o državi, bio roblje, kulučar. On je rađio ne znajući šta rađi. Ne! On nije rađio, jer nema rada bez svesti o radu, nego je narod bio budak, sekira, ašov, Govorili su tada oni malobrojni odabrani stvaraoci: Blago građu u kojem će, po tolikim divnim hramovima, Sštanovati bogovi! Sada, volimo reći: Blago građu sa rađnim ekipama, gradu u kojem svi ljudi rade, ili će skoro svi želeti da rađe, u kojem će ge isttebiti svaka lažna prerogativa i poezija nerađa. Niz radnika u pokretu i pozi — ne može čovek oči da odRadnik koji se digao 8 posla, ispravio se 8a zadovoljstvom, snažno umoran, snažno neumoran to je za mene nešto mirno i dostojanstveno kao granitni stub.

Novac, — Jeste li kada naročito mislili o onim funđacijama dobrotvo=, ra? Kapital, ne pitajte kakve biografije, prevali se odjednom iz lične kase u neku ustanovu, zato što bogafaš umire, i ne može više da mu treba novac, baš kao što mu, za života, u onim količinama, nije trebao trebati. Hladna rabota je taj kapital, statutom zakovan; i hladna rabota taj dobrotvor koji je celoga veka bio ne= dobrotvor, nikađa nije novcem bez spekulacije sarađio, nije podelio, nije pomagao, đao, poklonio, bacio — i kako se sve zove ono od čega novac prestaje biti car, i postaje korisna služba, čovečno sredstvo što kotrlja kako život ljudi kotrlja. I jeste li kad zastali kod one narodne: Dukatima da mi pospeš put svejedno mi je. A nije mu svejedno, iako neće podići i poneti dukat. Inače bi kazao: kukuruzom, ili brašnom, ili, recimo, Kknjigom zastrt put. Ili, kadđ neko drugi kaže, ne podvlačeći svoje čiste prste, nego vrstu ponosa: Ni od zlata đa su svi zidovi, u taj stan ne idem! I da li ste, s druge strane, zabeležili, kako taj narod, ako nema snagu da disciplinu nad novcem stavi u poslovicu, kako ima čestitost da zna dejstvo od nagomilanog i voljenog novca, i ima hrabrost đa kaže istinu: Novac-duše= gubac.

Novac, i kađ za dobro služi, i kad za pogubu služi, ozbiljno opominje čoveka na disciplinu. Šta je discipli= na? Dreknuta zapovest? zapt? kruto ostajanje u mestu i stavu? Ne. Disciplina je prođuženje rađa, tiha đinamika u svakoj našoj funkciji; stalno izravnavanje obaveza i zađuženja, brisanje grešaka i zabluda, opominjanje da nešto treba saslušati, pročitati, razumeti, uzeti stav, rešiti se na pravi postupak. Zajam, koji je oglašen i raspisan, samo Je moment u životnoj disciplini, samo jedan moment u toku tihih dinamika u nama. Pripazi, saslušaj, traži se saradnja, reši se da sarađiš — sarađićeš! Kakav je zajam? Kako je već rečeno. Ko zajmi? — Kuća. Od koga zajmi? Od kuće.

Da pokušamo glasati za naš unutra šnji zajam. — Da oprobamo svoju zajednicu sa državom, svoju disciplinu u patriotizmu i nad novcem. Hoćemo li sa gotovošću priznati da imamo rada i zarade koliko nismo imali nikađa u druga vremena, samo ako hoćemo da radimo — hoćemo li i to priznati sa sto procenata glasova? Imamo li disciplinu nad novcem? Tu možđa glasovi neće odjeknuti baš kao trube, ali, sa uviđavnošću da današnji način života ne zna za luksuz ni za orgijanja — i tu Će se moći izglasati stotina procenata, Zajam je raspisan sa obzirima, jer se država sama podvrgava disciplini. Zaiam od tri ı po milijarde prema budžetu, samo je mala materijalna podrška, a više zgoda za disciplinu u patriotizmu i nad novcem — zgođa za 'Kkvalitetnost.

i

POSTARINA PLEAĆENA MB GOTOVU

BEOGRAD, UTORAK, 22 JUN 1948

•

UTORKOM

ŽELJEZNE DVERI

Skender KULENOVIĆ

Književniku koji svoje utiske zapisuje u dnevnik dogodi se ponekad da postane nestrpljiv pa da upravo one najuzbudljivije »saopšti« u »sirovom stanju«, nepreobličene u umjetničku sliku, kazane šturim jezikom potsjetnika; i onako će se svi ti utisci — tješimo se pritom — rasufi poslije po pjesmama i pripovjetkama, romanima i dramama, već prema tome šta ko piše, i tada. prerastu ]i samo u umjetničku istinu, niko neće pitati je li to bilo baš tako i tako, nego će vjerovati da je bilo. A ovo što hoću da ispričam po svojim zapisima bilo je »baš tako i tako«; »tako« po činjenicama, »tako« i po uzbuđenjima koja su one u meni izazvale.

...Šteta je samo što tu ostadosmo svega sat-dva, a očito bi s ovim ljudima trebalo proživjeti nekolika mjeseca pa da čovjek bar donekle upozna i njih i ovo njihovo djelo. U našoj grupi sigurno nisam bio ja jeđini kojemu je bilo žao što se tako brzo odvaja od njih, tim žalosnije što je OVO, vjerovatno, i prvo i posljednje naše viđenje.

A vrlo lako se moglo desiti dđa i ne krenemo k njima. Za ova tri dana, koliko boravimo u Sloveniji, toliko je, naime, bilo susreta, razgovora, sasta-> naka i izleta, te smo već pomalo otupjeli za daljnja razgledanja. Povrh svega, ovdje u Mariboru, u kojem smo sinoć čitali svoje radove, preostao nam je još samo ovaj dan, a predloga kako da ga »iskoristimo« — najmanje za čitavu nedjelju! I zato, kad nam naši domaćini, mariborski književnici, predložiše sinoć da idući u Ptuj svratimo malo i u Željezne Dveri, — nismo baš bili mnogo ođuševljeni. No kad nam rekoše da je to vinarska zadruga i razvezaše zatim da pričaju o njoj, sve više otkrivajući svoj ponos, u nama oživje radoznalost, i tako evo putujemo u Željezne Dveri.

Na auftomobilskim staklima titra promičući štajerski pejsaž u majskom suncu. Drug M. kraj šofera izvadio »mundharmoniku«, koju je kupio sinu, i okrenu sada,da svira štajersku partizansku.. pjesmu. Šoferu to očito prija, jer sve više pušta brzinu pa zanosi i nakrivljuje glavu, kao da ne= kud plovi, Teku pokraj naš djeteline u. cvatu, krumpirišta i kukuruzišta kao »pod konac« posijana i još crna, stasale raži i pšenice, smeđe zemlje vinograda po obrežjima i otave bujne, gušeći se već u travi, sa svojim »ko> zolcima«, kojih je Slovenija puna kao Bosna plastova. (»Kozolec« — mi bismo rekli kozlić; na desetak metara jedna od druge pobodu se dvije ovisoke hrastove grede, povežu do vrha s nekoliko žioka i natkr:ju krovom; ti slovenački seljak suši sijeno... Još više padaju u oči razapeti hristosi. Njih dođuše, nema toliko koliko »kozolaca«, ali ih je vrlo mnogo. Oni nas dočekuju ukraj puta, a pod svakim, na istom stubu, po jedna Majka Božija s krovićem nad glavom, pokoja i s Hristosom na rukama dok je još bio malen; i svakih, čini mi se, deset minuta projurimo pokraj neke kao kapelice, a u njoj oltar kao u pravoj crkvi.

— Šta je ovo? — pitam druga S. do sebe.

— Crkvice! — odgovara on. — To

je specifično za ovaj kraj. Tu služi sveštenik kao u svakoj crkvi. »Lijepo, bogami«, mislim se ja, »dušebrižnik pod krovom a narod pod vedrim nebom kao u stara dobra slovenska vremena!« No ako se tu rimska »eklezia militans« znala tako ekonomično prila= goditi prastarim običajima. u agrarnoj reformi iz 1946 nije baš bila sretne

'ruke. S glavne ceste skrećemo na

drum koji vodi u Željezne Dveri. Još u Mariboru ispričao mi je o njima drug I. ono najglavnije. Ove glasovite winorodne zemlje bile su do agrarne reforme u rukama popova i Nijemaca. Teško da je gdje, veli, seljak bio izrabljivan kao ovdje. Sve što je sposobno za rad išlojena irget popu i Nijemcu; to su bili »viničari«, a i danas tako ti seljaci sami sebe zovu. Zorom rano digne se »viničar« na posao, zaključa djecu u kuću i vraća se iz popovskog i njemačkog vinograda u same zvijezde. Nadnica mu se kretala od pet do najviše devet dinara. Sad su ove Zzemlje u rukama samih »viničara«. Brzo po agrarnoj reformi oni su ih unijeli u zadrugu. U čitavom ovom pojasu sela, van zadruge su ostala svega tri seljaka.

Htio bih podrobno đa saznam kako je to išlo, ali nastupaju događaji, uzbudljiviji od uzbudljivijeg. Sa druma skrenusmo na put koji se naglo penje 4. brijeg zalazeći odmah u hbladovit hrastik i usijecajući se kroza nj mje= stimice u zemlju. Primičemo se evo Željeznim Dverima, sjedištu »viničarske« zadruge koje se nalazi odmah tu povrh gaja, navrh brijega. Kako slučajno pogledah kroz prozor, opazih izvišenom obalom puta jednu djevojku gdje u trku prati naš auto, preskačući džbunje:i jarke i stalno se na nas obzirući. Međutim. ubrzo mi bi jasno da nas ona ne prati, nego da hoće da nas prestigne, i kako Je naš auto teškom mukom savladavao grbavu uzbrdicu, već nas je prestizala. U skoku joj zaplove tanke crne pletenice i, kad god se obazre, izbije joj iz očiju plaha strepnja da ne stignemo gore prije nje. Tako i zamače. Možda sam je malo docnije i viđio gore na Željeznim Dverima, ali je nisam prepoznao; tako je u tom svome lijetu bila neuhvašljiva, kao srna kroz granje.

— Sigurno nisu obaviješteni da ćemo doći? — upitah druga S.

— Jesu. Ali malo kasno! Zar ne vidiš?

I ugledah preko šoferovih leđa, na nekoliko koraka pred našim autom, široke sapi dvaju Šštajerskih konja, kulaša i alata, i na obadva po konjanika sa zastavom, a oko jahača gomilu ljudi, žena i djece. Po svoj prilici — pomislih — »Viničari« su htjeli da nas dočekaju dolje pod brijegom, na samom prilazu Željeznim Dverima, a mi ih evo pretekli i pokvarili im čitav plan! I mora da se sada objašnjavaju među sobom ko je kriv. Meni drago: ljudi su najzanimljiviji kad treba da se ponovo snalaze.

Možda je moja pomisao bila i tačna. Jer kad stigosmo pred same Željezne Dveri, po njihovom dvorištu nastade među »viničarima« strka. No moju pažnju na firenutak zaokupi zgrada Željeznih Dveri, — o njoj su mi na

Jutros.

„O O i O o u u S —. K-—

SMRT HRVATSKOG KNJIŽEVNIKA LUKE PERKOVIĆA

U a&anatorijumu Klenovnik umro je 5 Ovog meseca hrvatski književnik Luka Perković.

Perković se rodio 21 januara 1900 godine, u Križpolju (Lika), u seljačkoj porođici. U književnosti se prvi put javio 1919 godine, kao omladinac-socijalista, pesmom »Kemija« u Krležinom »Plamenuc«. U staroj Jugoslaviji živeo je u vrlo teškim ekonomskim uslovima i oboleo od tuberkuloze.

' Godine 1938 izdao je »Novele«, a 1938 zbirku pesama »Drugovanje 8s ftišinom«. Osim tih zbirki, objavio je još nekoliko pesama, tri novele i četiri eseja.

U znak priznanja za dosleđan demokratski antifašistički stav za Vvre= me stare Jugoslavije i okupacije, Društvo Književnika Hrvatske iza= bralo je Luku Perkovića 1945 za 8vVOg prvog prefsednika u oslobođenoj domovini. KNJIŽEVNICI SRBIJE. ZA NARODNI ZAJAM

U petak, 18 juna, članovi Udruženja književnika Srbije održali su u prostorijama svog udruženja sastanak na kome je pretsednik Udruženja Milan Bogdanović govorio o značaju zaj-

ma.

U svom izlaganju Milan Bogdanović je istakao pored ekonomskog značaja narodnog zajma i njegovu moralnopolitičku ulogu, pozivajući književnike da, ispunjavajući svoju građansku

dužnošt prilikom upisivanja zajma, '

budu i njegovi prvi tumači i popularizatori. Posle predavanja pretsednika Mila-

na Bogdanovića članovi Udruženja izabrali su potkomisiju za upisivanje |

narodnog zajma,

9

DAN ROĐENJA JAŠE IGNJATOVIĆA

Piše nam iz Sentandreje jeđan čitalac, Laza Terzin: =

»Posetio me je Zoltan Čuka urednik lista »Dćli csillag«, organa Mađarsko-jugoslovenskog društva u Budimpešti, u vezi sa svečanošću koja će se ovih dana održati u čast Jaše Ignjatovića. Sa Zoltanom Čukom proveo sam ceo đan u Sentandreji,

Jaša Ignjatović

obilazeći sva mešta koja su vezana za ime velikog srpskog realiste. Pokazao sam mu, pored ostalog, i Drugi protokol Rkreščajemih | Ćiprovačke

· crkve sentandrejske za godine 1770

do 1822 i u njemu, pod rednim brojem 469, našao sam da je Jaša Ignjatović rođen 26, a kršten 29 novembra 1822 godine -po starom kalenđaru. Prema tome, netačan je pođatak koji je donela Narodna enciklopedija da je Jaša Ignjatović rođen 12 decembra 1824, kao što je netačan i datum — za

novembar 1824 — koji su objavili Jo- .

van Skerlić i. Tih,. Ostojića..

'je se ulazilo u

putu jednu stvar naročito isticali. Bilo je, naime, nekad nešto između nje i Geringa, i ta gadna anegdota, koja bi nekoč u meni probudila mržnju, izazivala je sada osjećanje nečega glupog i smiješnoga. Otud mi se oči oteše i zaustaviše na zgradi. Staro zdanje na sprat, pokrivajuči zajedno s dvorištem gotovo cijelo tjeme brijega; debele zidine, boje što je dobiva malter koji od davnine kisne, suši se i kisne; zgrada mi liči na zamak, a to je nekad zbilja i bila, sjeđeći nad ovim odista »groznim vinograđima« kao nasađena kvočka, koja je držala pod okom sve oko sebe, a koju je i oko »viničarsko« vidjelo od svakog čokota. To je bilo sjedište ili, bolje reći, ležište onih popova koji bi svoju dušebrižničku misiju na zemlji već bili izvršili te spremajući se za nebo poslednje svoje dane bogotrajali ovdje, u carstvu grožđanog ćilibara, poput onih Matavuljevih u »Bakonji fra Brni«. Za posljednje okupacije Gering je Željezne Dveri odredio sebi za ljetnikovac i načinio u njima kupatilo, svo, kažu. od mermera. Nešto me je vuklo baš tome kupatilu, kao da krvnik leži u njemu doživotno osuđen da gleda ovo danas, ono što najviše mrzi, iako mu, doduše, nikad nije bilo suđeno da se tu okupa... No »viničari« su oko nas već bili sastavili alku, i njihov pretsjednik otpočinjao je pozdravni FOVOT,

Ne znam da li toga čovjeka više gledam ili slušam. To je jeđan od onih običnih ljudi na kojima sve više otkrivate što ih više promatrate: zbijeno, ali gipko tijelo, ramena. koja se stalno podižu kao da se spremaju da polete, a vrat stamen kao stub, po licu samo što mu kuvaju spletovi mišića, neke neobične oči, plave, čas plave kao lan, čas oštre i plave kao nišador, i široke, glomazne nadlanice kojima kao da vesla kroz vazđuh dok govori. Govori malo promuklo, upinjući se, izabranim rječnikom konferencije, u koji sve više probijaju njegove lične svaidanje Yviječi da na koncu potpuno preovladaju. Tzko rasKkriljen, na mahove mi se učini kao oživjeli spomenik gospodaru ove vinorodne zemlje, urastao u nju ili izrastao iz nje. On to i jest, i svijestan je toga, i to kazuje otvoreno. Iz njegova pozdrava ostaše mi usječene ove rečenice: —... U ovim vinogradima, koliko ih odavle viđite i još dalje, mi smo prije radili kao robovi za Nijemce i popove, to je vama sigurno poznato. A sađa je ova zemlja naša, i nema toga koji nam je može oteti!... Mi, drugovi, nismo više htjeli da živimo po starom, »pleti kotac ko i otac« Mi smo svi stupili u ovu našu zadrugu, svega još trojica nisu stupila, ali i ti će stupiti, jer svako vidi da zadružni vinogradi bolje napreduju, mi radimo organizovano i po nauci, nas pomaže

naša država, to je vama isto pozna-

to... Naš posao je, drugovi, vrlo težak, vinogradu treba velika briga, zna da dođe tuča i sve pobije, ali zadružni pokret je jači od tuče, on će pomoći onome ko nastrada, ako je radio;.. Mi vas molimo da u svojim knjigama opišete ovo što ćete kod nas vidjeti, neka vide i drugi, neka i oni rađe kao i mi, jer što više zadruga bude u našoj zemlji, to će svakoj biti bolje... Đa razmrdđajte se slobodno, drugovi, probaćete malo našeg vinca, vi ste došli među svoju braću, a mi znamo da ste vi naši,..

Malo oborene glave kao suncokret, a gledajući nas otvoreno kao njegovo otvoreno saće, pozdravila nas Je poslije pretsjednika pirgava plava omladinka u ime »Mladinske zveze«, a onda krenusmo u zgradu.

Ispevši se na sprat nađošmo se U odugoj· polumračnoj prostoriji, iz ko» pokrajnje sobe i na čijem · dnu spazih odmah pozornicu. Malošta drugo primjećujem, i zbog te polutmine, i zbog suza koje jedva suzdržavam, i zbog srca koje mi jednako tuče u grlu. U žamoru glasova oko sebe čujem samo gdje mi neko priča kako na toj pozornici glume i stariji seljaci. Ne znam zašto, no sjetih se na to Turgenjevljeva siromašnog seljaka Sučoka, koji je osim 4 staloga bio kod jedne vlastelinke »ahter u kejatoru« (glumac u teatru).

Ali ovo su S obodni s sad, nasmij ah se, } »ah teri« u svom sobodnom »ke ja tor u«,

i njima niko, kao ono

Lg dđa izigrava stavlja »ispod svakog oka po jedno zrno graška«, da bi zbilja izgledali slijepi. Muvam se uzbuđen PO prostoriji, i tako zgrabih za jednu kvaku; vrata

otvoriše. S icako uđoh u novu sobu, tako me

zapljusnu i upravo zaigliča po očima jarka svjetlost iz mnogo prozora te od nje žmirkajući čuh samo mnogo”glasan pisak oko sebe, kao da upadoh u pilićnjak. Pa ja ovo i jesam među pilićima! U plavim i crvenim kariranim pidžamicama sjede po dugim niskim hrastovim klupama uza zidove mala »viničarska« djeca, sva uprla oči u mene i ponavljaju po nekoliko puta svoje sitno »zdravo«. Zbunjeno se upoznajem s Oovisokom ženom srednjih godina koja, in đanju zamjenjuje ovdje maiku. Ne umijem

ništa drugo da je upitam heBo koliko

tu ima djece, kako se osjećaju u ob= daništu, šta kažu roditelji, i sve tako.

ri

' drhtaju oko usana

Ona mi odgovara nešto, ali je i ne slušam, — oči mi ne mogu da se otkinu od dječijih glavica. Ima nešto po čemu su sva ova djeca nalik jedno na drugo, iako je svako različita obličja i raznih gođina, od dvije do pet vjerovatno. To je zdravlje koje ih postepeno osvaja kao što zelenilo povraća mlade biljke koje su do juče rasle u hladu. Obrazi i ruke već im se pune i oble, put bjelasa kao nadojena, čista, bez krasta i osipa, oči gledaju bistre i mirne, bez onoga vječitog straha i strepnje koju seoska djeca pokazuju pred strancem; samo još u ponekoga fanke i krive noge potsjete na ona vremena kad ı ovakva djeca ostajala zaključana u «ući čitave radne dane svojih roditelja, o suvu hljebu i zalijevajući se vinom tako malena. ;

Kroz otvorena vrata ugledah u susjednoj sobi krevete i krenuh tamo. Odgajiteljica mi objasni da mali »viničari« moraju da svaki dan otspavaju poslije ručka po svoj satak. Gvozdđeni kreveci sa čistim bijelim jastučićima i čaršavima presamićenim preko ćebadi. Na zidu čiviluk, i na njemu vise dječje domaće hlačice i košuljice, poabane doduše, ali čiste; njih tako djeca došavši jutrom od svojih kuća poskidaju i obuku pidžame.

— France, pokaži svoje »znamenjex! — čuh glas odgajateljice iza sebe.

Mališan od možda tri godine priđe čiviluku i uhvati za jedne hlače. Spazih povrh njegovog odijela nacrtano na čiviluku pjle, Iznad svakog ođijela stoji tako petokraka, ili mačka, ili zec, po jedno »znamenje“«.

— A na krevetu? — gleda ga odgajateljica. Mališan potrča i nađe i na krevetu svoje pile, ustvari kružnicu sa kljunom, navezenu na čaršavu.

— "Tako je i na peškirima! — i povyeđe me u kupatilo, u koje se ulazilo iz spavaonice.

To je, dakle, to Geringovo kupatilo. Zaista, sve su mu stijene obložene mermerom, čak i plafon. Čudno, — na njemu ni prozorka! Inače kupatilo kao što su već kupatila. Gledam u taj polumračni prostor kao u tamnu logu u kojoj je krvnik trebalo da se par poslije lovova. Da je tu — uhvati me bijes i gađenje — Gering samo jednom pokiselio svoje tijelo, ja bih skinuo sav ovaj mermer, jer mi se u Ovom času činilo da bi zadah ogađenoga kamena kužio i danas ove bijele dječije peškiriće s ovim dirljivim »znamenjima« života koji se rađa. No život je sada ušao i u OVO kupatilo, pun vođenoga prska i dječije piske.

Pozvaše nas na užinu, koja nas je već čekala za dugim stolom u pozorišnoj sali. Skromna, ali prijatna domaća trpeza s mnogo boca pakovanog »šipona« i »habarneta« iz zadruginih . podruma. »Habarnet« — priča mi drug G. o tom crnom štajerskom vinu najprije udara u ušne jastučiće, a ja jednako mislim o djeci, sada zapravo o njihovim roditeljima. Šta oni na ovo?

— Roditeljima — odgovori mi drug KK. kad napokon pripitah — iđe na živce najviše to što djeca, kad su kod kuće, svaki čas traže da peru ruke!

Pri polasku htjedoh da im još jednom uvratim, ali me neko upozori da su sad za ručkom u svojoj trpezariji i pokaza mi vrata. Otškrinuh, i odmah me jedna kuvarica u bijelom pozva. kroza smijeh da ručam s njima, a neka se djeca već počeše da pomiču na klupama. Za malim stočićima sjede i ručaju, soba je puna tankih glasića i zveketa. Samo što.se rukovah s odgajateljicom, po njenom blagom 0osmijehu i jedva vidljivom trpkom učini mi se đa je u životu morala nešto teško da proživi. Ko bi ga znao!

Šteta, šteta, — govorim sam sebi silazeći niza štepenice ~— ovdje bi trebalo ostati dugo. Ni ovo 5e sigurno ne rađa bez grča. Svaki je ovaj čovjek po jedna istorija. Ovo vino, čiji su“ vječni vlasnici postali ovi ljudi. ne curi sigurno samo od sebe iz napuklih grozdova kao u lijenoj bukoličkoj pjesmi, nego je 'svaka njegova kap izažeta naporom svjesne volje u koštaću s neimanjem sredstava i sa predrasudama koje su iza sebe ostavili bivši vlasnici Željeznih Dveri i koje se umirući ne bi htjele da otkinu od čovjeka kao ni plijesan od ovih zidina, No ovi »viničari« su život koji ode napred. Pretsjednik na rastanku svakom od nas dugo drži ruku u ruci, tresući je, ponekog udari i po ramenu i nikom ne propusti da ponovi:

— Drugovi, mi smo mali ljudi. Mi znamo ko ste vi! Vaš je zadatak da svijetu pokažete da u malom čovjeku živi veliki čovjek! Vaš je zadatak da u nama budite velike ljude!

Pitam se — dok odmiču naši automobili — je li on na. tu misao nadošao sam, ili ju je negdje pročitao. Svejedno — odgovaram —— neka ju je i pročitao, on nju ne bi shvatio ni usvojio, da je nije osjetio kao svoju.

Drug G. priča, raznježen, kako je štajerski kraj najljepši pod jesen, kad pod mlakim suncem dozrijevaju Vinogradi. Ja mu vjerujem, možda i za to što su i meni najdraža bogata jesenja zrijenja. Ali meni je ovaj kraj” i sada nekako lijep | drag. baš kao da sam odrastao ovdje, petnaestak kilometara od sjeverne naše granice ne-negdje dolje... |

N SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE UA

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO