Književne novine

OLUJA.

SMRT FAŠIZMU = SLOBODA NARODU! · j

BROJ 34

GODINA I |

JIŽ

Adresa uredništva | administracije:

Francuska 7 — Telefon: 28-0908

| BEOGRAD, UTORAR, 5 OKTOBAR 1948 |

PRED PRVI KONGRES JEDINSTVENIH SINDIKATA JUGOSLAVIJE

'Kroz mesec dana počeće u Beogradu rad Prvi kongres Jedinstvenih sindiikata Jugoslavije koji su u godinama posle oslobođenja obuhvatili i ujedinili skoro sve radnike i službenike naA opojdirahi krajem 1944 Jedinstveni sinđikati označavaju obnovu predratmog klasnog sindikalnog pokreta koji

je i u staroi Jugoslaviji pretstavliao ·

značajno uporište Komunističke partije i školu revolucionarnih kadrova iz yzedova „radničke klase: Stvaranje jedinstvenog sindikalnog pokreta ozpačavalo je krupnu pobedu radničke klase, koja je pođ rukovodstvom KPJ ostvarila i u toku rata potpuno učvrsvoje jedinstvo, · razbijajući i a iaaskirolući klasne i nacionalne zdajnike-socijalđdemokratske vođe. koji Bu še pre rata nalazili u vrhovima sindikalnog pokreta Jugoslavije. Likvidirajući razjedinjenost sindikalnog pokreta Jedinstveni sindikati su čitav niz sindikalnih organizacija, koje su bile pod kontrolom buržoaskih agentura zamenili jedinstvenom i moćnom Organizacijom rukovođenom Komuhističkom partijom Jugoslavije.

Što je naročito značajno prvi put u iskoriji naših naroda ujedinilisu se u iednom sindikalnom „pokretu manuelni i intelektualni radnici, koje su

pitalistička klasa i njeni eksponenti

ecenijama veštački razdvajali i silom sprečavali njihovo zajedničko organizovanje. Tako je formiranje Jedinstvenih sindikata označavalo ne samo izraz punog jedihstva radničke klase, već istovremeno i pobedu ideje jedinstva manuelnih i intelektualnih radnika, koja nije mogla biti ostvarena punih sedamdeset godina otkako postoji radnički pokret u zemljama Jugoslavije. U novoj Jugoslaviji, državi radnih ljudi predvođenih radničkom klasom i njenom avangardom, Jedinstveni sin-> dikati su postali jedno od naimoćnijih Uporišta narodne vlasti i Kompartije uW borbi za obnovu zemlje i izgradnju socijalizma: Zamenjujući štrajkove, taritne pokrete i borbu provv kapitalističke države stvaralačkim, radom na izgradnji zemlje Jedinstveni sin= dikati su postali organizatori socijalističkog takmičenja, mobilizatori radničke klase i narodne inteligencije u socijalističkoj izgradnji zemlje.

Razvijajući intenzivan politički i vaspitni rad među radnicima i službenicima sindikati su u toku skoro četiri godine raznovrsnim sredstvima uticanja i vaspitanja formirali socija_ lističku svest trudbenika. Na toj sve_ sti trudbenika o karakteru nove države, o ciljevima i perspektivama njenog razvitka, na svesti o istovetnosti interesa narodne države i radnih masa razvijao se novi odnos radnika i intelektualaca prema radu, razvijalo se i razgaralo socijalističko fakmičenje, koje je postepeno od kampanje postalo stalni metod rada i obuhvatilo i poslednji radni kolek_ tiv Jugoslavije, Na revolucionamim društveno-političkim i ekonomskim promenama, i velikim tekovinama radničke klase sindikalne organizacije su vaspitavale radne mase u du. hu radnog samopregora, u duhu ne_ umorne aktivnosti i stvaralačkog rada za izgradnju socijalističkog društvenog poretka, Udarništvo je naj_ viši i najlepši izraz radnog heroiz. ma koji je naša Partija preko sindikata pokrenula i razvila u radnim masama naše zemlje, Naše partisko rukovodstvo znalo je da* onaj heroizam i stvaralačke snage naroda iz_ poljene u oslobođilačkoj borbi dalje razvije i usmeri u pravcu privrednih napora i socijalističke izgradnje. Bla_ godareći velikom vaspitnom i orgnnizacionom rađu sindikata radnička klasa postigla je krupne radne pobe-

de koje služe na pomos novoj Jugo.

šlaviji i njenom rukovodstvu. Oce. njujući ulogu sinđikata u proteklom periođu drug Kardelj u svom referatu na Petom kongresu KPJ kaže: »Organizujući radničku klasu u borbi za obnovu zemlje i za socijalistič_ ku rekonstrukciju industrije i drugih grana privrede, u borbi za Petogodi_ šnji plan i socijalističku izgradmiu. sindikati su odigrali rešavajuću ulogu u postignutim pobedama«.

Među te uspehe treba istaći rezultate postignute na polju usavršavania Dproizvodnje. Razvijajući stvaralačku inicjjativu radnih liudđi. pružaiući punu Domoć pri realizaciji izuma i novaforskih predloga sindikati su odigrali značajnu ulogu u podizanju produktivnosti rađa. Ne samo iz redova feh_ ničke inteligencije, već i iz ređova običnih radnika izrasle su stotine i hiljađe racionalizatora i novatora, ko_ ji su svojim izumima obogatili našu tehniku, usavršili proizvodne procese 1 podigli prođuktivnost rađa u mnogim granama privrede. Ti primeri 8veđoče ne samo o socijalističkoi sveti naših radnih ljudi (koii stvaraiu jer maju da stvaraju za sehe i svaiu 8ocijalističku đomovinu). već i n ne{iscrpnim „stvaralačkim sposobnostima oslobođene radničke klase i radme inteligencije koja udruženim smagama Izgrađuju socijalizam. i

Uporedo sa privrednom aktivizaciMem radnih maka Jedinstveni šindika_ fi su odigrali | igraju značajnu ulogu

Miša PAVIĆEVIĆ |

u naporima za podizanje životnog Dosad postignuti rezultati ji poredi

standarda radnika i službenika, posve. ćujući. veliku pažnju pitanjima pravil-

nog nagrađivanja, urednog snabđeva=

nja, rešenja stanbemog problema, obezbeđenja svih prava zakonodav_ stvo naše države daje radnicima i službenicima, Jedinstveni sindikati su uglavnom umeli uspešno i pravilno da povezuju „unapređenje proizvodnje, razvijanje takmičenja sa brigom o pobolišanju materijalnih uslova ŽiVOta trudbenika i da na taj način ne samo razviju proizvodne snage zemlje, već i osvoje poverenje i ljubav najši_ rih masa radničke klase { narodne inteligencije.

Izgrađujući sindikate kao školu komunizma naša Partija je organizo. vala u sindikatima vrlo živ iđejno-po= litiči | kulturno_prosvetni rad sa rad_ nicima i službenicima, počev od borbe protiv nepismenosti pd4 do izučavanja marksizma-lenjinizma i negovania umetničke samodelatnosti. · Analfabetski i opšteobrazovni fečajevi, čitalač_ ke grupe i zidne novine, horovi ı or. kestri, dramske 1 plesne grupe, likovne, literarne i recitativne sekcije, jaV= na predavanja i marksistički kružo_ ci, seminari, kursevi i sindikalne škole, crveni kutići i radnički klubovi bioskopi i rađiocentri, čitaonice i bi_ blioteke, štampa i izdavačka delat= nost, gostovanja književnika i umetnika u radnim kolektivima, itd., sve te forme sada govore o raznovrsnom i intenzivnom kultumom životu unutar Jedinstvenih sindikata. Naši sindilrati pravilsno su shvatili da je »izgradnja socijalizma nerazdvojno povezana sa Ssvestranim kultumim i naučnim razvitkom i svestranim kulturnim podizanjem narodnih masša«, i zato su od prvih dana usmerili u tom pravcu rad svojih kadrova i svojih organizacija.

svih nedostataka, značajni su, Oni se izražavaju, kao što je rekao drug Điž

las na Petom kongresu KPJ, »kako u

stalnom porastu obima i kvaliteta, ta_ ko i u stalnom povećanju materijalne baze kojom raspolaže radnička klasa za razvijanje kulturmno-prosvetnog rada«, i i Iznoseći delatnost i ulogu sindikafa u posleratnom periođu ne može se „prećutati velika vaspitna aktivnost koju su naši sindikati, izgrađivani na učenju Marksa-Engelsa_Lenjina_Staljina, razvili u pravcu negovanja jnternacionalne proleterske solidarno_ sti. Taj stav Jedinstvenih sindikata Jugoslavije ne ogleda se samo u idejno-političkom radu u zemlji, već i u aktivnoj moralnoj i materijalnoj pomoći' naših sindikafa radničkim, demokratskim i ošlobodilačkim pokretima drugih zemalja, Materijalna pomoć štraikačima Španije i Francuske, oslobodilačkom pokretu Grčke, postradalim od poplave u Albaniji, moralno-politička DOdrška radničkim i demokratskim Dokretima drugih zemalja sveđoče o dosledno internacionalističkom stavu Je„dinstvenih sindikata na delu. u praktičmoj politici.

Sa takvim uspesima dočekuju sindikalne organizacije i trudbenici naše zemlje Prvi kongres Jedinstvenih sindikata, slobodne đemokratske orga_ nizacije radničke Klase i narodne in_ teligencije.

Prvi kongres će sumirati i uopštiti ovo bogato iskustvo i krupne uspehe postignute u raznim oblastima privredne i društvene đelatnosti za ove četiri godine On će takođe rasmotriti i nedostatke i slabosti u dosada_ šnjem radu i odrediti smernice da_ ljeg rada Sindikata.

dosledan intemacionalist:čki

Značaj Prvog kongresa Jedinstvenih sindikata utoliko je veći jer se održava neposredno posle istoriskog Petog kongresa KPJ koji je odredio smernice i liniju daljeg razvitka naše socijalističke domovine, Peti kongres KPJ je postavio i osnovne zadatke u oblasti sindikalne politike, kako u pogledu razvijanja i kontrole proiz. vodnje, podizanja produktivnosti ra_ da i borbe protiv birokratizma, tako isto i u pogledu socijalističkog vaspitanja radnih masa, organizacionog i idđejno_političkog učvršćenja sindika_ ta i povećanja brige za materijalne uslove života trudbenika. Nema sum= nje da je jedan od naivažnijih zada_ taka »izgrađivanje sindikata kao škole političkog, stručnog i kulturnog uz_ dizanja radničke klase, kako bi ova mogla još masovnije i aktivnije učestvovati u upravljanju državom, u rukovođenjiu privredom, u kulturnom životu zemlje, jednom reči da sindikati budu škola upravljiania državom i privredom. škola komunizma« (Program KPJ).

Uspesi koji su sindikati đosad posti~

gli svedoče da će biti u stanju da ča_ sno izvrše i ove odgovorne zadatke koje je Peti kongres naše Partije poStavio pređ radničku klasu i njeme sindikalne organizacije! Radni polet i takmičenje koje se danas razvila u radnim kolektivima u čast Prvog konpresa sindikata izraz su liubavi i po_ verenia koie radnička MWlasa i inte_ ligencija gaji prema Jedimsvenim sindilkoefima, Tn adpnmost i noverenie pret

stavliaju najivažniju garancilu novih.

speha sindikalnih organ'zaciia u bor_ bi za izgradniu socijalizma. Okruženi poverenjem i socijalisfičtom #vešću miliona i po rađnika i službeniTa Tedđinstvemi sindikafi će ismDe-– šmn IT na vreme Jzvršiti teške i odgo_ vome zadatke koje su pređ trudbenile nnše zemlje nostavili Komunistička partija i drug Tito.

SLAVIJE

UTORKOM

POSTARINA PLAĆENA U GOTOVU

PRIMERAK y 8 DINARA

OSMI OKTOBAR — STOGODIŠNJICA ROĐENJA KOMPOZITORA »INTERNACIONALE« |

Nijedan od mnogih samouverenih estetičara, koji su u vremenu između Drugog carstva na umoru i nedonete Treće republike, delili dekadentnim

· piscima propusnice za Parnas besmrt-

nosti, nije udostojio ni, retka beleške, ni kritičkog pogleda

oslobođenje čovečanstva od »okova tiranije klasnog izrabljivanja«. Možda baš zato...

Ali činjenica je da je baš taj neznani i smrtni poeta minor, napisao mesec — dva posle poraza Komune, besmrtnu pesmu nad pesmama proleterske borbe, revolucionarnu himnu međunarodnog radničkog pokreta — Jnternacionalu — prvu himnu Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.

Svečane reči Internacionale odjeknule su smeio prvi put dok su još pariskim ulicama zavijale hajke i kosili reski plotuni krvavog gospodina Tjera, koga je narod prozvao kratko »Gospodin«, jer su u Parncuskoj na tu počast oduvek imali prava — dželafi, Ali u stihovima »isteklim iz suza i krvi« pregaženog ustanka, nema bugarenja. Oni zovu na nove bune i ustanke, izražavajući nesalomljivu volju za pobedom radničke klase, ukazujući joj put do poslednjeg i odlučnog, teškog boja, »koji će biti« s Internacionalom sloboda svih ljudi. a

Nije slučajno Pjer Degejter, rezbar po zanatu, a kompozitor u retkim, slobodnim trenucima, amater horovođa i socijalista, izabrao baš tu pesmu između desetina objavljenih u »Radničkoj liri. Ona ga je uzbudila. Odista, bilo je u njenim stihovima jednostavnim i programski jasnim, a snažnim, iskrenim i poletnim, nečeg sudbinski neopozivog. J. Degejter, pišući svoju melodiju, hteo je, da njenom linijom izrazi buntarski zamah pesme, onaj njen neođoljivi poziv ha polazak

· TIHA RIJEČ U

Nije bajka, ali Je nalik na neku bajku. Gotovo je mnmevjerojatno kako je lijepa. Toliko je lijepa, da usrećuje. Bilo je tako, kao da je odjednom reflektor bljesnuo, čudesan reflektor, koji osvjetljuje ovo, što do sada samo zato nisam vidio, jer sam svaki dan imao pred očima.

"To je, bio moj doživljaj jedne večeri, ima tome više od godinu dana. Prvi put sam stajao ila podiju Doma Jugoslavenske armije u Zagrebu, koji

je bio tek nanovo uređen. Pređa .

mnom oficiri, kojima sam imao održati predavanje o realizmu u umjet-

nosti. Stajao sam i gledao oko sebe u -

dvoranu, koja je bila bogato osvijetljena i vidio naše oficire u besprijekornim uniformama, njihova: leđa udobno naslonjena,·.njihove ozbiljne i pažljive pogleđe- uperene na me to je bio taj događaj, koji nisam zaboravio i neću zaboraviti. i 'Kad bi tamo zavirio neki Englez ili Francuz, on ne bi primjetio ništa vanredno. Nema ništa vanredna Uu tome, da u. lijepoj velikoj dvorani sjedi stotine oficira i da se svjetlost velikog lustera razlijeva na mlada lica i na odlikovanja na prsima, Naravno da je dvorana bila ugodno topla, pošto je vani bila zima. Ništa neobično — to je tako u redu — rekao bi Englez i Francuz — i Englez ili Francuz ne bi mogao tu ništa naročito osjetiti. Ali to je upravo ono. Ja sam onda odjednom postao svijestan toga,.šta je ono, što je u ovoj našoj Jugoslavenskoj stvarnosti ne samo grandiozno, ne samo revolucionarno, nego i toliko lijepo đa nas usrećuje To je ono, da je sve baš tako u redu, kao što se to događa sa= mo u bajkama. To da je u redu, to je tako nalik na bajku — na bajku o kakvoj su svi narođi svijeta mašta]i, o siromahu, koji nije imao ništa, i nebo i zemlja složili su se bili protiv njega, da ga upropaste, ali je on unatoč toga bio bitku sa svim nemanima, sa sedmoglavim zmajem, s paklom i đavlom — i na kraju... Da,

taj narod, koji je u stvarnosti uvijek

stradao, nadoknađivao je u svojoj farnitaziji sebe i tako je pružio otpor stvarnosti. U stvarmosti prazno su zvučale najljepše riječi nađe, svaki dan i svaki sat je dokazivao: kuku pravednomu a dobro je onomu, koji je zao, lažljiv i bez savjesti. Ali narod se nije mirio s takvom stvarnošću. Kroz hiljade godina maštao je u svOjim bajkama o tome, kako će neslomiva vjernošt, pravo i pravđa slaviti sjajnu pobjedu. U bajci je morao priznati i najokorjeliji zločinac, makar i škripao zubima, da je na kraju ipak' došao veliki blagdđan pravde. U bajci... Ali je Jugoslavija zemlja, o-

vozemaljska zemlja i ovdje se zemalj-

ski ostvarila bajka, tako da se dade opipati. To, točno to se dogodilo.

Ni najljepše riječi nade ne zvuče sada prazno, nego poput moćnog or-

kestra pune slobodne gradove, sela i |

njive. Cijela jedna izmrcvarena zemlja stoji ovdje kao utjelovljenje naj-. smjelijih nada. Vrlina, koja se nagra> đuje, vjernost, koja nije uzaludna, he„

roji, nepobjeđivi, pravđa, koia triumfi” ra — tko je mogao vjerovati da je sve to moguće? Ako je pravda, kako bi mogla pobijediti? Šta vrijedi pravda nasuprot tenkovima, avionima, motoriziranim odredima, šta vrijedi pravda protiv stotina divizija? I gle! nevjernici še osramotiše, i izdajnici i svi oni koji ću imali svoje prljavotrezvene računice. To, što su oni smatrali fantastičnim snovima — postalo je obična svakidašnjica. Ovaj put, ko. načno jedamput, sve se dogodilo na vlas točno onako, kako mora, kako to zahtijevaju razum i srce, Tako je kako je upravo u ređu — i to je ono što je neizrecivo lijepo, tako ·lijepo da usrećuje. .

Dogodilo se više nego što je pobjeda jednog narođa, Ta pobjeda dala je svijetu lekciju, ohrabrila ga za sva vremena, ona je ohrabrila i one, koji stenju pod jarmom najmoćnijih sila, ona je dokazala: ne treba trpjeti, ne treba se bojati, jer i same najljepše bajke su samo proročanstvo sutra'šnje stvarnosti. I ovo je ohrabrenje dala Jugoslavija na znanje svim narođima u jednoj'jedinoj riječi, u jednoj riječi, koja je bila živ dokaz toga, đa se svaki narod može boriti i pobijediti — kratka riječ, ali svakom, na' svakom. jeziku razumljiva: Tito,

U zagrebačkom Domu Jugoslavenske armije, dok sam stajao na podiju,

„a naši su oficiri uperili na me s oče-

kivanjem svoje ozbiljne, pažljive poglede, doživio sam svu veličinu zadaika realizma u umjetnosti. Ako bi neki književnik htio opisati tu dvoranu s tim slušaocima, ali tako .da dade čitavu stvamost te dvorane, kolik! bi to bio zadatak! On bi to morao

opisati tako da se osjeti, da su oni, .

koji sjede ovdje u parketiranoj dvo-

K. Putrih: Detalj sa spomenika, žr

tva ma fašizma, kod Svetog 'Urha, Ljubljane 78 OSU ta

rani, u oficirskoj uniformi, radnički i seljački sinovi; da su bili gladni, poderani i bez oružja kada su krenuli u borbu, opisati ih tako, da đođe do izražaja Šta imaju ti ljuđi za sobom, da dođe do izražaja stvarnost toga

. časa ne samo sa svojom pozadinom

nego i sa svojom perspektivom i atmosferom, da se osjeti da taj Dom Jugoslavenske armije stoji u našemu Zagrebu, u našoj Hrvatskoj! Jednom riječiu: da bi umjetnik mogao realistički opisati ovu dvoranu, on bi morao znati izraziti ovu čitavu nevjerojatno lijepu stvarnost čiji smo suđionici mi svi, On bi morao izraziti koliko je sve to tako u ređu kako jest To bi se moglo najbolje ako postići da, mjesto sakupljanja stotina i stotina podataka stradanja strahota i različitih bitaka, mjesto stotina . živopisnih podataka, 'umjetnik stavi jednu ličnost u središte, jednu jedinu u kojoj je potencirano sadržan razvojni put, borba i pobjeda svakog sina ovog naroda — i onda mi je opet u mislima bljesnulo jedno ime: Tito. ;

Svjestan sam, da time nisam ništa novo rekao. Ja sam ponovio manje lijepo, manje jasno ono što je narod

. izrazio u pjesmi snažnije i kraće:

»To je nama naša borba dala da imamo Tita za maršala!« Zašto govorim o tom? Zato, jer danas više nije sve tako u redu kako je bilo. Ovdje u zemlji, u našoj zemlji, i dalje grade pruge, tvornice. gradove, novi slobodni socijalistički život, gradi se u gradovima, u selima, kod nas je i dalje svaki dan istovetan 5 novom pobjedom. Ali su se oko naš, protiv nas digla braća i čine tako kao da i nismo braća. Ja promatram dan za danom. kako

kraj

BUČNOJ KAMPANJI

Ervin ŠINKO

reagira narod, koji su jednog dana iznenadili tvrdnjom, da postoji konflikt između vjemosti i vdvjernosti: htjeli su stvoriti konflikt suprotstavljajući Tita Sovjetskom ' Savezu. Iznenadili šu narod tvrdnjom da nije sa Sovjetskim Savezom ako je s Titom, Vjemost su „suprotstavljali vjernosti, Naši ljudi nisu to shvatali. Naši ljudi to još ni đanas ne shvataju. Naši ljudi uopće nisu formulirali pitanje tako: kako se: može to tvrditi o Titu — ljudi su formulirali pitanje na taj način: kako se može nas time optuživati? To je vrlo zanimljivo: Uzalud su narodu govorili o Titu, on je shvatio da je riječ o svima nama, jer narod i Tito su potpuno identični u o sjećaju naroda. Naši ljudi zapanjeno pitaju tko je bio vjeran i tko:je vjeran ako ne mi? Da li smo mi ikada odvojili našu borbu od borbe Sovjetskog Saveza? Kad smo pjevali o Staljinu, nismo li mi mislili i na Tita i kad smo pjevali o Titu, kada pjevamo o Titu, ne mislimo li i na Staljina? I tko nas je učio: da fako pjevamo,

"mislimo i osjećamo? Titova partija,

naša partija. Narod ne razumije kako se može reći, da Tito ne voli Sovjetski Savez, Pa koga onda volimo? takvim pitanjima odgovaraju naši ljudi. ij

Međutim, optužba nije zanijemila, Dan za danom radio stanice i novine krasnorječivo i grubo, pogrdno i laskavo čine sve kako, bi uvjerili naše ljude, da oni ne vole onoga, koga vole. Ako ostaješ vjeran sebi, nisi vjeran nama — tako mu se kaže.

Narod ne shvata i odgovara: ja sam”

bio i ja sam vjeran tebi, jer sam vjeran i ostat ću vjeran sebi. . Boriti' se protiv neprijatelja, imati pravo protiv neprijatelja — to. je za. ovaj narod staro iskustvo. Ali imati pravo protiv onoga koga si smatrao utjelovljenjem pravde? Kad je narod doživio slično duševno iskušenje? Čudesan je taj narod, čudesna je ta ze mlja, Bio sam prisutan u jednoj velikoj tvornici, na stastanku radnika na kome se govorilo o toj stvari. Gledao sam radnike, dok su slušali šta govore i pišu o nama oni, koji su nam najbliži, koji su bili i koji za nas Ostaju naša braća. Lica nisu bila vesela. Ali to su zdravi ljudi i na izvjesne optužbe odgovarali su spontanim smi-

jehom. Ono, što je prevladalo bila je

nekakva gorka, tvrda odvažnost. Klicali su Sovjetskom Savezu i Titu, klicali, su Svesaveznoj komunističkoj partiji boljševika i Centralnom komitetu naše partije — zajedno, u isti mah, nerazdvojivo kao uvijek,

Sjetio sam se jedne rečenice, koju sam jednom čitao kođ Spinoze o lju-

' \bavi, koja ne traži da joj se ljubav "uzvrati. Prava ljubav, najveća je baš

u tome, da ne zna o uslovima. Ona postoji, kao što postoji zemlja, zrak i život. Ovaj naš narod nauči čovjeka na najdublji,sadržaj, na svu težinu riječi. Naučio me je šta znači voljeti

· slobodu, šta znači domovina i šta je to bratstvo, Sada od njega učim šta zna=

či vjemost, koja je bezuslovna — i nepobjediva, ; ENA ari

{ | izvesnog KEžena, Potjea, pesnika komunara i borca za'

Pobedonosna pesma proletarijata

u borbu, teško ustajanje sužnja koga mori glad, taj napon sa dna kratera, Bde grmi razum, taj poražavani, ali nepobedljivi pohod sile protiv nasilja, snažne lepote ljudskog drugarstva koja kreće na izrabljivače nezadržljivo, Zar se kdartečom ili Holivudom, dušegupkama ili kozomornim bikini"jama može stati na put onima koji su »borba neprestana« do slobode, baš zato Što su rezerve borbenih armija radnih ljudi neiscrpne rezerve života, beskrajne.kao život, jednake i istovetne s njim? Mogu u vatri okršaja plinuti u krvi čitave kolone, Ali šta to čini kad nadiru brojnije, da ih sme-= ne i produže, Zastave pale za tren, vijore ponovo dignute i hrle napred, gde je metež smrti najgušći, a udarci skoTog pobednika na;jporazniji.

Degejter je dirigovao horom koji je na dan radničkog praznika, u Lilu 1888, prvi put otpevao Internacionalu. Ona se svidela, ali umereno topli pljesak nije pretskazivao njenu kasniju popularnost, Trebalo ju je zapevati u jurišu da bi preletala granice Francuske. To se desilo 1896 na XIV Kongresu radničke stranke. Grupa šovena i lumpova, vođena policijom, prodrla je u dvoranu i »protestujući« što Kongresu prisustvuju »Kajzerovi špijuni«, zapevala Marseeljezu. Nastala je tuča. Kratka ali jezgrovita, »Žuti« i policajci izbačeni su, Kongres je nastavio rad, Reč je dobio drug V. Libkneht...

Polazeći na razbijače i njihovu Marseljezu francuski radnici zapevali su Intemacionalu. Drug Libkneht nije to zaboravio. Internacionalu su prihvatili kao svoju pesmu i radnici u Nemačkoj. Već krajem devedesetih godina pevaju je proleteri svud po svetu, a i kod nas, na Balkanu. No to je još uvek bila tiha pesma, zabranjena i gonjena.

Ali jednog 7 novembra radio je preneo u svet zvuke Internacionale koju su pevali boljševici u Smoljnom. Do svih poprišta klasne borbe širom zemje doprlo je saznanje da ono hegelijansško, »ukinuti i prevazići«, zahvaljujući Lenjinu, postoji kao SSSR. Istorija čovečanstva mogla je da otpočne. Otpočela je 7 novembra 1917, uz zvuke Internacionale.

Otađa je na stotinama hiljada svakodnevnih barikađa i u svakoj od sto hiljada glavnjača po neoslobođenom svetu, jačala borbena žestina i jačao prkos. Prvi taktovi Internacionale s kremaljskog časovnika bili su uvod u dnevni izveštaj s bojišta Staljinskih petoletki, Oni su objavljivali uspeh industrija-

lizacije SSSR-a, davali maha revolu-

cionarnoj borbi van njenih granica i time ometali i odlagali nove ratne pothvate intervenata kojima nije bila dovoljna prva lekcija poraza. Ali ta pesma, izražavajući snove i težnje be· lih, crnih i žutih radnih ljudi i ostvarujući ih revolucionarnom borbom, bila jei najveća lekcija bratstva koju je čovečanstvo dobilo. Oni koji su je pevali osećali 8u se uvek snažnijim, sjedinjenim sa svima borcima za slobodu, palim i živim, prisutnim i udaljenim na svim geografskim širinama i dužinama, svim jezicima i narečjima, a bliskim i drugarskim po istom cilju, po istom htenju, po istim ljubavima i mržnjama istim idealima. To su osećali naši radnici kad su

-- 1919 godine s Internacionalom stupili

u štrajk da spreče prevoz trupa i municije koje je Antanta slala protiv mađarskog proletarijata,

To su osećali naši stuđenti kad su izlazili pevajući Internacionalu iz aula na ulice, gde su ih čekali žanđarmi i kunđaci, kame i meci,

To su osećali jugoslovenski borci internacionalnih brigada u Španiji.

To su osećali komunisti po tamnicama od Lepoglave do Mitrovice. Tamo u Lepoglavi, na dan izbora 5 maja 1935, držali su govore seljacima koji

su prolazili u grupama cestom pored, zida, A kad su panduri počeli da pucaju, odjeknula je Internacionala. Pevali su je seljaci i komunisti zajedno. U. Mitrovici, godinu dana ranije,

1934, sudije Aleksandra Karađorđevi- ·

ća osudile su drugove iz sobe broj šest

na po dve i tri godine »dodajne« ro-'

bije zato što su pevali »zabranjenu. pesmu«. I ne bi trebalo nikađ zabora_ viti na prkosni odgovor koji je &udijama dao jeđan od njih. »Internacio-

ORGAN SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGO

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

nalu smo pevali, pevamo je i pevaće-

mo je.« s

I zapevali su je svi komunisti tad u Mitrovici, f

To su osećali komunisti koje je odgajila naša KPJ u uslovima ilegalne borbe, to su osećali kad su poveli svoj. narod u ustanak i borbu za slobodu, kad 6u jurišali i ginuli s poklicima Staljinu i Titu, kad su osnivali bataljone i brigade Talijana, Austrijanaca, Čeha i Bugara, kad su pobedili u revoluciji. To osećaju sad dok iz_ građuju socijalizam, bratstvo i drugarsku ljubav prema svim radnim ljudima koji se bore za &lobodu.

Tome ih je učila Partija keja je i u vreme kad su na nju pucali, agentima, sudijama i svima ostalim neprijateljima socijalizma u va. la Internacionalu.

Pevala, peva i pevaće, | ~

prkos — peva-

OL NON

“