Književne novine

i i |.

s |

VBA, Jaaa O EA ia), aaa O —

Mil , 2BB hi TWO MATORA AAA E 89

-

ZR \

35 i f-. >

STRANA 3

PASKVINO ! SVETI OTAC

Nizvodno od mosta na Rijaltu u

· Mlecima, prekoputa crkve San Đako-

mo okružen cvećarima i piljarima i onima što voćem i mesom trguju, kleči na postolju Gobov kameni kip, Dec snom rukom drži se ovaj grbavac da se na nju osloni, levu je podigao na glavu da bi izdržao teret kamenih stepenica koje počivaju na njemu. U prošlosti, ovim stepenicama javni govornik grada peo se na stub da objavi najnovije uredbe poreske propiše, zabrane i zakone. . Pod teretom vremena, mnogo Uupo'rebljavan, iskrzan, često obnavljan i „najzad ograđen gvozdenom ograđom. potseća nas kameni Gcbo na svoju nekadašnju slavu· A ta slava njegova, nije bila u tome da postane stepenice uz koje se penje moć upravljena protiv naroda, već cpna klupa, zidne nonive, napredne šale· Postao je tako otelotvorenje bune, jer su se na njegovu postolju javljali bezimeni govornici mietačkoga naroda, na njemu lepili svoje podrugljive stihove i pro-

_ teste, Usta naroda pripisivala su Go-

bu kao đa je on tvorac onih podrugljivih stihova kojima su optuženi i razgolićeni vladajući patriciji,

Pre- više godina u Mlecima, pleđa-

ći Goba: palo mi je na um da sa-

im te zabeležene i slučajne sentencije narodnoga mnenja, lo što je nekada, u svoje doba, bilo tako značajno, a jedva da je uneseno u književnu istoriju'

Tek susret sa Gobovim prijateljem iz Rima, Paskvinom, omogućio mi je da pođem izvorima i iz starih knjiga sakupim šta je sve kamen govorio onda kada je reč bila zabranjena:

U uskoj ulici Governo Vekio u Rimu, pravo smo mu prišli. Stoji po» kunjen» siv, neprimećen i nem na tome raskršću pocrnelom od vremena i siromaštva — to je kip Paslcvina,

Stara, možda čak grčka skulptura, samo je pepeljavi, izlomljeni torzo i potrebno je čak nešto mašte da bi se raspoznalo borbeno telo s potrgnutim mačem, koje se naglo nad jednu imaginarnu figuru. Da li to pretstavlja junaka Trojanskog rata Menelaja, koji se nagnuo nad Patroklom? Da li je to bila figura kakvog gladijatora koji svome pobeđenom prolivniku zađaje poslednji udarac?

Narodno mnenje nazvalo ga je Paskvino i po njegovu imenu oštar politički i društveni kritički letak ima svoje ime: paskvila.

Možda, potstaknute ovim zamahom mača, a svakako iz besa zbog omrznutih uredaba, koje su u Rimu na postolju Paskvina bile isticane u doba Renesanse, široki rimski slojevi naimenovali su Paskvina govornikom svoga protesta. Ono što su hrabri pesnici i duhoviti kritičari onoga doba pod psevdonimom Paskvina lepili u noćnoj tami na taj spomenik i danasB je đuhom i istinom savremeno i vredno da ji mi čujemo:

Godine 1471 popeo 8e kardinal đela Rovere kao Sikst IV na papski presto: Poznat je kao graditelj »božanstvene« Sikstinske kapele» ali i kao graditelj »svete« inkvizicije u Španiji. Pod njegovom vladavinom rimska kurija postala je jedna od najvažnijih finansiskih pređuzeća, a sveti otac pravio velike novčane i zajmođavne poslove· Paskvino mu je sastavio epitaf;

»Sram, glad, ruševine lihvarstvo, lopovluk, razbojništvo, ucena i sve Što još crnje na zemlji postoji — to je Rim trpeo pod njegovim pontifikatom, Koliko ti zahvalnosti đuguje Rim, o, smrti, iako dockan dođe — najzad potopi sva ova zločinstva u Sikstov krvavi grob-«

Kardinal Karafa 1555 bio je izabran za papu kao Pavle IV· On je objavio prvi indeks zabranjenih knjiga; on je snagu inkvizicije, koja je već slabila, ojačao toliko da, kada posle četiri godine umre narod razvali vrata tamnice u kojoj je četiri stotine žrtava očekivalo smrt· Palatu inkvizicije srušio je narođ a dokumente svetih njuškala, đominikanaca, spalio je, Papina RRIRIME oborena i Vučena pp gradskom blatu. Da ne bi izazvali bes naroda, mnogo godina posle njegove smrti bilo je zabranjeno uličnim prodavcima da viču: »Bicchieri e caraffe (pehari i boce)« kada prolaze ulica ma, kako karafi ne bi potsećali narođ na papu koji se kao karđinal zvao

Paskvino mu je podigao nadgrobni spomenik: | »Ovdđde počiva Karafa, groza pred ' Gospođom i ljudima, Neka bi Stiks (reka Podzemlja) progutala njegovu dušu, a zemlja njegovu otrcanu čau. ru. Bio je ljubomoran na naš pokolj i uvređen molitvama koje su slate nebu a ne njemu. Njegovo tvrđo srce kvarilo je đuhovništvc i narod«.

Kardinal Kiđi ustoličen je 1655 za papu kao Aleksandar VII, Da mu se dodvore, propagandisti na Pobednome luku pred crkvom della Pace u-

____Klesali su natpis »Orietur in diebus

nostris justitia et abundđantia pacis«, {U nažim danima vidimo kako bli-

| odu iu edno i obilje koji stvara-

mir«), | Kađa je papa svečanom pompom hteo da blagoslovi ovaj natpis, nevidljiva ruka Paskvina dodala je krišom jedno »m«· Natpis je sada glasio: »Morietur in diebus nostris justicia et abunđantia pacis«, (U našim da”ima viđimo kako pravednost i O bilje umiru koji stvaraju mir.«)

Marfo milski kolega Paskvina, koga ovaj upotrebljava za svoje dijaloge, e ga u jednom razgovoru:

»Zašto uzd ti, Paskvino?«

Paskvino odgovara;

»Zato što narodno blagostanje vidim u velikoj opasnosti«.

o! — A šta bi trebalo da

Paskvino: — Svašta·

orio — A Šta bi urađio velika-

da i ti bog?

nima đa 6

Paskvino — Klemensu (papi) dao bih clemenca (blagošt) i nešto sauče> žća. Karlu V (caru) veličinu i brižljivost, Perđinanđu Kastiljjerom vernost njegovim zavetima. Kralju engl nešto religije i osećanja za zaj cu· Kralju portugalskom ono” liko moći koliko arogancije OM I kad bi božanstvenost našla za snage pouke za karđinale i odđučavanje od gadnih sladostrašća. MOS bih Sa P biskupi nauče čitanju i više m svoje dužnosti negoli za zadovoljstva ovozemaljske vlađavine· Što še pop0-

Oto BIHALJE-MERIN

va tiče, dao bih im žene (katolički sveštenici ne smeju da se žene) hako bih ih naterao da napuste svoje naložnice, a kaluđerima bih dao naložnice kako bih ih sprečio da buđu supruzi svih žena i žene svih supruga:.« Ova satira Paskvina puca kao bič, kao tekst neke freske mrtvačke igre. jer on vlastodršocima svoga vremena izriče presudu,

Nije Paskvino samo nepristrasni opisivač naravi· Ne želi on da pokaže samo šta jeste, nego poziva potlačene da se bore za promenu takvog sta-

nja. s

»O, donji narode, zar nemaš više srca, Njega (papu) da kazniš osvetom svojom? Ali zašto još da govorim? Kad bi samo jedan Rimljanin signal dao štapom protiv ovoga čudovišta...«

Zašto čekati duže? Ako jedan ustane, svi će poći za njim, Perzej je bio pogođen je golim mačem. Rađuj se, narođe hrišćanski, promeniće on svoje bledo lice..· Lice koje bi sve hrišćane da u kamenje pretvori.·..«

I Paskvino daje slromasima i potlačenima objašnjenje njihove nesreće i donosi jevanđelje ustanka:

»I đavo rodi papu, i papa rodi bulu, i bula rodi vosak, i vosak rodi Žig, i žig rodi oproštenje grehova· Oproštenje grehova rodi poslove, i oni rođiše kvadragenu (dupuštenje za biskupe da ne poste 40 dana), i kvadragena je majka simcnije (dobijanje prnjavora duhovničkih dobara) i baba je sujeverja i

Simonija dobi za dete kardinale i braću njegovu još za vreme ropstva vavilonskoga i posle njega. I karđinal rođi Kkurtizana (jubimca crkvenog poglavara) i kunidzan rođi biskupa papskoga, koji za ćerku rodi biskupa vikarnog, prnjavorca što penziju (rentu) za ćerku dobi. Prnjavorac rodi đesetaka (onoga koji desetinu mora da daje), a taj postađe ilačiteljem seljaka. ;

T tlačenje seljaka rodi gnev, I gnev rodi ustanak«.

Godine 1592 svečano sazvan odbor karđinala osudio je Paskvina na smrt: Za kaznu zbog istina koje su govorila kamena usta naroda, imao je da u reci Tibru budđe udavljen· Pređanje kaže da je slavni pesnik Torkvato Taso spasao svome kamenome kolegi život, jer je lukavo opomenuo sudije:

»Ostavite Paskvina na njegovu pjedestalu, Budete li njega u reku bacili, iz mjegova praha rođiće se tisuću žaba koje će nam i Ganju i noću kreketanjem uši probiti«.

Paskvino kaže to svome prijatelju Marforiju.

Marforio odgovara:

— Ah, što se radujem kađa te opet vidim, dragi prijatelju· Kazali su mi već da si razbijen u paramparče i udavyljen u Tibru·

Paskvino odgovara:

— Zaista su mi zapretili inkvizicijom· Izveden sam pred kardinale. Mo-

Torkvata Tasa, varvari bi Rimu. usta. Srećom, razum je razoružao mržnju i njoj satira zahvaljuje što poezija živi..:

Tako je ostao torzo bez ruku, s odbijenim nosom, iskrnjen dahom vremena, ali prkoseći neprijateljima naroda. 3 Paskvino kaže estetima u mimogre-

u: .

— Zašto se smaeješ starom Paskvinu, kada moje lice vidiš, tuđinče, pogrešno obavešteni tuđinče? Da li je

. to moga nosa radi, mojih usana, mo- ”

jih osakaćenih ruku, što sam sad nakazni bogalj? Bilo bi čovečnije i prikladnije žaliti moju beđu, To je sudbina koju Rim dogsuđuje pravednom čoveku. Zato što sam istinu voleo i bičevao zle naravi, osuđen sam kaznom ovom. Zbog toga Rim sakati ili ubija.

Razaranje spomenika moglo je da bude simbol, jer iza Ramene obrazine stajao je živ čovek. Kako su gesla i stihovi bili bezimeni, nepoznato je poreklo njihovih tvoraca, Mnoga ru=ka koja je napisala hrabru reč, otsečena je na dželatskom panju· Mnogi glasovi ugušeni su u tamnicama. Samo malo imena je ostalo poznato. Znamo Aonija Pelearija i Nikolu Pranka· Oni su pogubljeni Zbog svojih stihova, zbog straha od njihove reži- I Paskvino je kazao potsmešljivo papi-inkvizitoru Pavlu JI:

— Nekada se bardima davalo zlato da bi pevali. Šta ćeš meni Pavle dati da me ućutkaš?

Paskvino nije hteo da primi nikakvo mito da bi ćutao. Ni danas on ne bi ćutao da je čuo jeziva pjenija koja su masovne ubice Jasenovca i Nove Gradiške, pod pokroviteljstvom svetoga oca, agneca nezlobivog. pojale da bi posle blagoslova bili oni poslani u našu zemlju, smrt i sabotažu da organizuju· Paskvino ćuti·!: On je samo torzo uspomene,

Dužnost borbe protiv tirana, eksploatatora i ugnjetača prešla je na zastupnike jedne druge klase. Ali ti zastupnici u Rimu i u drugim mestima s onu stranu naših granica. jedva da su našli neku reč protiv toga sablasnoga društva ustaša koje se Kkrišom uvullo, puno mržnje i neprijateljstva prema ostvarenju socijalizma, i koje je zgnječeno budnom pesnicom radničke klase Jugoslavije.

350 [19064

Kako |e u Francuskoj proslavljena stogodišniica smrti Satobriana

Da bi se odvratila pažnja od mnogobrojnih svečanosti kojima se širom sveta proslavlja &togodišnjica revolu_ cije 1848 i Komunističkog manifesta, francuska vlada odlučila je da proslavu stogodišnjice smrti Šatobrijana, najreakcionarnijeg rancuskog Književnika sVOg vremema, okruži naročitim sjajem i pompom. Za ovu proslavu upotrebljeni su krediti, koji su ranije bili odobreni za film »Prole_ će slobode«, u kome je trebalo da sa da istinita slika revolucije 1848. Vlada je, međutim, odlučila, da te kređife nameni svakako bezopasšnijoj Dproslavi Šatobrijana,

Proslava stogođišnjice smrti Šatobrijana otpočela je misom u kapeli stranih misija, kojoj je prisustvovao apostolski nuncije, kao i pretstavnici Francuske akademije i Prancuskog instituta, na proslavi se uopšte mnogo govorilo o Šatobrijanu kao hrišćaninu i diplomati, a najmanje kac književniku, Međutim, glavne svečanosti pri> ređene su u varošici Sen-Malo u Bretanji, rodnom kraju Šatobrijana, gde je otkriven njegov spomenik.

Proslava je imala veoma komplikovan program, Najpre je obrazovana svečana povorka, sa fanfarama i zastavom nekog sportskog društva na čelu. Zatim su defilovali generali, crkveni „vcelikođostojnici, poslanici i druge ugledne ličnosti, Iza njih su nošene razne zastave, među kojima su zapažene i zastave Crvenog krsta skauta, Povorka je išla do »Holandske kule«, gde je održana pontifikalna misa. Misi su, sem gostiju, prisustvovali i fotografi, koji su se pojavljivali sa svojim kamerama tamo gde ih niko nije očekivao, iza oltara i između zlatnih ođeždđa crkvenih velikodostojnika; a mnoštvo golebova, kako piše jeđan dopisnik jednog naprednog francuskog lista, svojim kričanjem, i hidroavioni svojim zujanjem, dopr!. nosili su još više svečanom raspološčenju. Odjednom, iako to u programu nije bilo predviđeno, počela je kiša; zlatna i šarena ođela nestala su pod kišnim kaputima, i karđinal je pod kišobranom završio misu.

Posle mise povorka se uputila Gran-Beu, gđe se nalazi Šatobrijanov grob. Ovom prilikom povorku je pred. vođio gospodin Tabire, služitelj Sorbone, kao zastupnik ministra narodne prosvete, kome se verovatno nije isplatilo da zbog proslave Satobrijana plaća velike dnevnice iz oskudnog bu. džeta Ministarstva prosvete,

Na grobu se opet govorilo nađugačko, Gospodin La-Šambr, gradonačelnik, veličao je »slobodu«, koju su francuzima vratili Amerikanci, i ukazao na »tiraniju, čiji se dah opet osećas WPewerd Tirjo nije održan prrn”, već jednu neve«anu kozžeriju, u Kojoj je konstatovao kapitalnu činjenicu da je Šatobrijan, kao i Paskal, proveo svoje detinjstvo u granitnom dekoru svoje rodne Bretanje. Zatim #e po vorka ponovo stavila /u pokret, sada prema Šatobrijanovom trgu, gde jc Tejtgen, ministar narodne odbrane, proizveo građ. Sen-Malo za. viteza Le«

gije časti zbog herojskog držanja za vreme rata. Posle toga su gosti otišli u kasinu, gde su ih čekali banket i novi govori,

Najzad je ofkriven i spomenik.

Svi ti govori (njih 11 na broju u roku od 6 sati) bili su samo zbirka otrcanih fraza, i nisu sadržavali nijednu novu misao. Jeđini književnik koji bi mogao nešto više da kaže o Šatobriianu, njegov istoriograf Marten Šofije, nije bio pozvan. Svi ti govori imali su jednu zajedničku crtu, a to je bio strah. Gradonačelnik je proklinjao »obnovljenu tiraniju«, aka demičar je pretskazivao kraj sveta, a kanonik je suprotstavio »{fjlozofiji bez nađe« — veru, koin »đdaje sreću, i pre veša mi?«.

Time se završila ova svečanost, praćena strahom i skhepticizmom, ta-

ko da je više ličila na žalopojku uče- _ snika proslave nad njima samima, .

nego na proslavu stogodišnjice Šatobrijanove smrti, |

·Z——

Stari i novi rasisti

U izveštaju koji je jedna komisija »stručnjaka« pre izvesnog vremena podnela angloameričkim vlastima u bizoniji, kaže se između ostalog:

»Vaspitanje mladih Nemaca u bizoniji mije niukoliko dovelo do uništenja rasnih predrasuđa. Dosađa nije ništa učinjeno u tome pravcu, ni u školama, ni u njihovim domovima. Trebalo bi uzeti u razmatranje hitne mere kako bi se uništili svi oblici. rasne diskriminacije, koji su se u zabrinjujiućem stepenu sačuvali u njihovoj svesti,«

U tom istom dokumentu naveđeni su, pored ostalog, i sledeći podaci:

»Godine 1047, 40% mlađih ljudi ispod dvađeset godina odlučno su se izjašnjavali za antisemitizam, Sem toga, bilo je 15% onih koji su označeni kao »kamuflirani rasisti«, tj. koji su čvrsto verovali u svoju misiju pretstavnika »više rase«, Samo 15% iz te generacije usuđivalo se da se izjasni protiv svake diskriminacije u đuhu Štrajherovih, Gebelsovih i Hitlerovih shya· tanja“.

U istom ovom izveštaju navodi se da je 1948 godine broj antisemita ostao isti od Minhena do Hamburga, Ali su zato u drugim pravcima rasistička shvatanja postigla strahovit porast, Osim onih (87%) koji su na po-

stavljeno pitanje odgovorili da su an- .

tisem;ti, ostali okrivljuju Crnce (26%), Ruse i »Balkance« (24,5%) i Cigane (11%/0) kao vinovnike za »negreću Nemačke«. Samo su 4,5'/0 mladih Nemaca iz bizonije odbili da še pridruže ovoj moamifestaciij nacističlkog »new

look«-a.

"Treba napomenuti da su i sami inicijatori ove ankete priznali da je do sadašnje inflacije rasizma došlo zbog uticaja američkih okupncionih trupa, čiji su pripadnici u najvećem broju prig jeva

,

suprematije bele rase i ari- .

O O

Otvaranje

Kopernikovog muzeja u Fromborku

Kada se 1943 navršilo četi'i stotine godina od smrti velikog poljskog na. učnika-humanistae Nikole Kopernika jedino je Sovjetski Savez posvetio pa-

žeš misliti da su me hteli osuditi, Bez žnju tom događaju i proslavio ga. Polj; zatvorili

ska je tada bila ·porobljena, a Nemci koji su inače na sve moguće načine pokušavali da Kopernika pretvore u Nemoea, pod udarcima Crvene armije zaboravili su | njega.

Kađa je završen rat i kada je ispod nemačkog jarma oslobođena Varmija, zavičaj Kopernikov i cela Poljska, poljski narod je odlučio da se oduži Ssvom'sinu koji je bio ne samo veliki astronom, nego i književnik, lekar, ekonomik i političar — jednom rečju čovek Renesanse.

Januara 1948 preisednik Poljske 'Republike 'Boleslav Bjerut predložio je da se u Fromborku obnovi muzej Nikole Kopernika čemu se odmah i pristupilo. Počelo se sa skuplianjem materijala o Kopermiku. Iz Upsale, Tlorence i Rima su nabavljene foto~

J. Plak (1645); Nikola, Kopernik (Narodni muzej u Varšavi)

kopije Kopernikovih portreta, u Kra_ koyu i Torunju se izrađuju kopije njegovih portreta, Moskva, Pariz i London su obećali saradnju. Dr Pšipkovski rekonstruiše i jzrađuje koje je nekada izradio sam Kopernik i pomoću kojih je u Fromborku i Olštinu izvršio svoja o{krića. Kopernikova kula (koja još i danas nosi to ime u narodnom pređanju) biće pretvorena u muzej kao i, hodnik na kome se na_ lazio Kopernikov opservatorijum. Pri muzeju će biti stvorena arhiva i biblioteka, Pojedina odeljenja muzeja biće posvećena Koperniku kao ekonomisti, lekaru, pedagogu itd. Veliki zna_ čaj imaće i odeljenje koje će prikazati ulicaj i raširenost Kopernikove misli u toku više od četiri veka kao i istoriju Kopernikovog kulta izraženog u delima slikarstva, skulpture a takođe i u naučnim i književnim delima o njemu. S.S.

MAĐARSKA

Narodno pozorište u Buđimpešti na početku nove sezone

Prvo domaće delo koje u novoj se_ zoni prikazuje Narodno pozorište u Budimpešti jeste komedija Đule Ileša »Heroji našeg vremena«. Sledeće domaće delo na pozornici Narodnog

ozorišta biće dramatizacija „romana

almana Miksata »Slučaj mlađog Nostija sa Marikom Tot«. Kalman Miksat, mađarski pisac iz druge polovine XIX veka, ošta»” kritičar trulog umi_ rućeg feudalnog društva svoga vremena, bio jie gođinama falsifikovan u bivšoj Mađarskoj i pomenuti roman ranije se đavao na pozornici u preradi koja je falsifikovala piščev kKritičar_ ski duh i pružila publici romantičar–= ski, slađunjavi kič. Sada se »Slučaj mladog Nostija sa Marikom Tot« daje u novoj obradi Andre Gabora.

NMa repertoaru Narcnog pozorišta u Buđimpešti stavljena su u ovoj sezoni i sledeća dela: »Lekar u nedou_

mici« od Šoa, «Majka« od Čapeka i

»Škola ogovaranjia« od Šeridđana; od klasika će biti prikazan »Pvrđica« od Molijera. Pozorište priprema još »Ubistveno selo« od Lope de Vega i »]4 julie od Romen Rolana, Odđ ruskih klasičnih komađa na repertoaru še nalaze »Vasja Željeznova« ođ Gorkog i »Šuma« ođ Ostrovskog, a najnovija sovjetska književnost biće zastupljena sa »Lavom na frgu« od Ilie Eren_ burga,

BUGARSKA

Uspomeni Hrista Smirnenskog

. \ U vremenu od 1 do 7 oktobra u celoi Bugarskoj proslavljena je dvadesetpetogodišnjica s&myti i pedesetogo_ dišniica rođenja velikog pesnika Hrista Smirnmenskog, U subotu 2 oktobra položeni su venci na pesnikov grob. Na Bulevaru Hrista Smirnenskog u Sofiji, položen je 8 oktobra kamen temeljac za spomenik Smirnenskom, Istog dana otkrivene su spomen ploče u nekoliko kuća u kojima je pesnik živeo: radio i učio,

U unutrašnjosti proslavu su organizovale biblioteke, razne Rkulturnoprosvetne organizacije i omladinsice brigađe: i

RUMUNIJA

Rumunska izdanja 1848 godine |

Povodom proslave stogodišnjice revolucije 1848, u Rumuniji je objavljen niz dokumenata, studija i brošura. Među ovim publikacijama nalazi se bogato opremljen »Album 1848 ~- 1948«, koji pored istoriskih dokumenata sa_ drži i priloge najuglednijih rum: naučnika, književnika i umetnika. '

instrumente”

ı RNJIŽEVNE NOVINE aa ————0–––0–>-đM===

BROJ 35.

KROZ STRANE ČASOPISE I LISTOVE

· Hijeroglifi umesto umetnosti

Iz članka J. Frida, obiavljenog u sovjetskom časopisu »Novi svet“, br. 7. 1948 god.

Istorija umetnosti pokazuje nam da oni sivaraoci, koji u svojim delima daju prvenstvo formi, postižu ustvari samo to da je dovode do njenog punog osiromašenjia i raspadanja, do razaranja umetničke slike.

O tome najbolje svedoči savremena umeflnost, na Zapadu. Dekadentni formalizam Zapada nema ničeg zajed-

ničkog sa smelošću napora umetnika-~ .

realiste da, umetničkim sredstvima, punije i dublje izrazi novi sadržaj.

»Čista forma« formalističke umetnosti nalik je na podmukli tumor koji se sve strašnije širi, razarajJući zdravo tkivo čovečjeg organizma.

Ali formalizam nije koban samo za umetnost. Formalistička estetika je 1 politički reakcionarna i agresivna, kao i ideologija savremenog buržoaskog individualizma, „čiji je ona sastavni deo,

»Mi nastupamo protiv čitavog SVOta... Mi nemamo: tla pod nogama, naša dobra volja ne služi nikome, pa ni nama samim... Mi iđemo niz vođu... Mi smo se našli izvan istorije i govorimo u pustinji«, — uzvikuje francuski dekadent, egzistencijalist Sartr, Reakcionami danski filozof-mistik Kirkegor, koga su dekadđenti proglasili za svoga proroka, piše: »Subjelktivnost je jedina istina; realno je samo ono što je subjektivno«, Pol Valeri tvrdi da »realnost ili ne pretstavlja ništa, ili je bezoblična«.

Tormalistička apstraktna umetnost teži za stvaranjem umetnikovog »individualnog sveta«, — nekog apstraktnog sveta, ofrgnutog iz konkretnih istoriskih okvira, Pritom dekadenti često pribegavaju konstruisanju mitova, koji bi trebalo đa odražavaju istoriska zbivanja, dok ustvari oni BMuže da se namesto istorije proture dekadentske laži.

'U »filozofskom« romanu Simone de Bovuar »Svi su ljuđi smrtni« sažeta je Kvintesencija reakcionarnih dekadentnih iđeja. Junak romana Foska rađa se u XIII veku i, pošto je ispio eliksir besmrtnosti, živi, ne stareći, sve do naših dana. Pisac se poslužio tom vulgarnom imitacijom ličnosti Pausta, Melmota i Ahasvera da bi izgrađio novu varijantu đekadentnog mita o besmislenosti života, Poska iznosi bilans sedam vekova Žživota Evrope i Amerike: sva ljudska dela, svakog pojedinca i celog čovečanstva, besplodna su; sudbina je ljude bacila u tamnicu koja se zove Vasiona i samo smrt može ih osloboditi; ljudi uzalud »nastoje da bivstvuju«, život probuđuje u njima samo gađenje. ·

Roman A, Kamia »Kuga« ima za temu epidemiju kuge u Oranu (radnja se događa u srednjem veku). Prikazujući u ovom romanu pobeđu pacova nad ljudima kao simbol apsurdnosti života, A, Kami izgrađio je »mit« O neuništivosti, o večitoj vlađavini na zemlji greha, zla, nečovečnosti, fašizma. Jedan od učitelja A. Kamia, češki ekspresionist P, Kafka, koji je danas, dvadeset godina posle svoje smrti, ponovo stekao popularnost u zapadnom svetlu, nastojao je da da »stilizaciju« primitivne i patološke misli, opisujući mistični strah, užas pred nepoznatim. Tako je on zamislio neko biće nalil na čoveka, koje, bežeći od užasa Ovog syeta, počinje da rije zemlju kao lirica, proždirući crve, i zakopava se sve dublje u utrobu zemlje. Dekadenti ocenjuju Kaflkicino delo kao vrhu. nac filozofske umetnosti, Prancuski časopis »Le zar« objavio je nedavno da je Kafka »simbol XX veka«,

Tako dekadđentna umetnost služi ne samo razaranju stvarnosti, već dovodi i do izopačavanja ljudske mašte, stvarajući mračne fantasmagorije i mitove ispunjene mržnjom prema čovečanstvu. *

Prezirući podjednako sve narode, pisac-formalist rađo proglašava sebe za košmopoljtu. Formalisti-kosmopoliti gaje ravnođušnost prema nacionalnoj nezavisnosti, i političkoj i duhovnoj. A ko je ravnodušan prema sudbini svoje otadžbine, tome nije stalo ni do njenog nacionalnog suvereniteta, i on je spreman da ga se odrekne, U sadašnjem trenutku propagandu uperenu protiv suvereniteta naroda, koju opravđava kosmopolitska dema– gogija, predvode, kao što je poznato, američki imperijalisti. Stoga »apolitična« estetika formalizma ustvari pomaže demagoškoj propagandi koju danas sprovodi američka reakcija.

„Reakcionamim demagozima ubedljivo je odgovorio Loran Kazanova, jedan od rukovođilaca francuskih komunista. On je istakao da formalistička estetika i frazeologija služe đanas kao oružje u rukama reakcije, koja je stupila u ofanzivu na političkom i ideološkom polju. »Malro može ko-

liko hoće da propagira RPM (de Golov pokret), — kaže L. Kazanova, — Morijak može da nastupa u »PFigarou«ay a Kami u listu »Komba«; niko se neće setiti da spomene osveštani princip odvajanja umetnosti od politike. Ali čim podigne glas neki intelektualac komunist, — odmah se ispostavi da on nastupa po naređenju i protiv svoje volje... Američki filmovi, koji zastupaju tuđu ideologiju, preplavili su naše bioskope; američkim knjigama pretrpane su police naših biblioteka... Sve što se, prema dobro prora=čunatom planu, koristi u cilju da se francuski đuh potčini današnjoj ekspanzionističkoj ideologiji, sve se to brani u ime slobode umetnosti... Ali kada KMKomunistička partija ustaje da zaštiti prava francuskih umetnika, onda se to naziva »političkim' računom« i »niskom. propagandom«, :

»Demagogija dekadenata-formalista — rekao je đalje . Kazanova, — na. ročito je opasna stoga što i mnogi pošteni umetnici često padaju u klopku realkcionarne ideje O nezavisnošti umetnosti od! politike. Prancuski umetnici treba da dođu do saznanja da su pravi neprijatelji slobodne misli reakcionarmme snage u svetu; radničkoj klasi i njenoj partiji slobođan zamah čovečje misli isto je tako potreban kao što je svetlost neophodna svakom živom biću«.

%

Pseuđo-psihologizam savremene dekadenine umetnosti pretstavlja jednu od najsloženijih, najpodmuklijih i politički najopasnijih manifestacija formalizma u umetnosti.

Dekadentna Književnost izvlači iz stvarnosti samo izvesne, proizvoljno odabrane socijalno-psihološke fenomene, đajući na taj način antirealističku sliku društvenog života. Iz mnoštva društveno-psiholoških tipova današnjice, đekađenti uzimaju sa=> mo one koji su karakteristični za bur=" Žoaziju, za anarhističnu buržoasku inteligenciju, za »sitnog čoveka, potištenog malograđanina. Dekađenfi od, bacuju sve što je tipično za psihologiju, za delatnost rukovođeće snage naše epohe, komunista, radničke klase, Ukoliko i naslikaju napredne ljude, oni im priđaju sve crte buržoaske psihologije. Tako je, na primer, učinio A. Malro u »Osvajačima«, proturajući kao revolucionara avanturistu i Očajnika Garina, koji »nosi u sebi smrt«, Tako su isto đemagoški unaka= ženi i klevetnički prikazani komunisti i antifašisti u »Putevima &lobode« i »Pobednicima« od Sartra, O toj karakteristici dekađentne literature tačno je rekao američki kritičar Čarls Humbolt u jednom svom članku: ta• kva literatura svesrdno podržava »ubeđenje da buržoaski mentalitet nije samo tipičan za buržoaziju, već i za celo čovečanstvo«, pridajući tom mentalitetu »univerzalni značaj, koji on ustvari nema«.

. U delima Poknera, Kamia i drugih stupaju u prvi plan kreteni, polukreteni, sađisti. Dekadđenti mastoje da čo= veka prikažu kao životinju, kao biće lišeno moći rasuđivanja. Reakcionarni politički smisao takvih nastojanja danas je potpuno jasan. !U svome izveštaju na XI kongresu Komunističke partije Prancuske, Moris Torez istakao je pravilno da finansiska oligarhija može da očuva svoju hegemoniju šamo pod uslovom ako uspe da izopači čovečju svest, da je učini bezopasnom, propoveđajući inđividđualizam i duhovnu anarhiju. i

Psihički život čoveka obuhvata isto=vremeno i svest, i potsvest, i razum, i instinkte, Dekađentna umetnost uzima u obzir samo potsvesne elemen= te; otuda »psihički automatizam« kod nadrealista, otuda kult potsvesti i na> gona, sadistički pseudo»>psihologizam u delima Kamia,- Sartra, Poknera i drugih,

»Lepota će biti konvulzivna, ili je neće uopšte biti« — objavio je »teore= tičar« nadrealizma A, Breton. Američki kritičari D. Kimelman i D, Louson pravilno su ukazali na to da đekađen= ti ljudski karakter zamenjuju patologijom, svim vidovima neuroze i psihoze, dramatičnost — procesom. bolesti, a estetiku — frojdističkom analizom . bolesne poftsvesti, S tačke gleđišta đe= kadenata, — ppiše Kimelman, — svejedno je kakva je delatnost junaka romana, i da li on đeluje uopšte; on. je u svakom slučaju osuđen na propast, jer je on uvek i samo jeđno, bolestan čovek.

Marks je pisao đa u kapitalističkom društvu ne može biti povoljnih uslova za razvitak umetnosti. Danas, u krilu imperijalizma, usilcvi su đaleko nepovoljniji od onih, u kojima je stvarao Marksov savremenik Balzak, Umetnik na Zapadu može đa spase svoj talenat od propašti samo ako mobiliš svu · snagu svog razuma, svoj duh, svoju volju, za borbu i protiv estetike lažne, reakcionarne umetnosti, i protiv društvenih uslova, koji rađaju tu estetiku, — za borbu protiv kapitalističkog poretka.

aaa or aa a O OR IJU ITNR NOO 8. | Američka književnica Lilijen Helman | u našoj zemljii ;

U našoj zemlji boravila je ovih dana američka Književnica Lilijen Hel_ man. U Beograđu Tilijen Helman upoznala se s prefstavnicima našeg kulturnog i umetničkog života i posetila nekoliko kulturnih i umetničkih ustanova, Interesujući se naročito za postignuća naše dramske umet„ nosti, baleta i filma, Lilijen Helman prisustvovala je pretstavi »Ohridske to ENRdeć i filma »Živjeće ovaj narod«, · "U subotu, 9 oktobra» Liilijen Helman prisustvovala je premijeri svoga komađa »Male lisicee u Narodnom pozorištu. IJ razgovoru s našim knji ževnicima i pozorišnim radnicim:i Lilijen Helman istakla je da jie ono što je imala, prilike da vidi u našem

\

'Rultumom i društvenom životu, ostavilo na nju dubok utisak.

Lilijen Helman rođena je 1905 godine u američkoj državi ILuizijani, Univerzitetske studije završila je u Njujorku, Prva njena književna dela nisu bila objavljena u Americi već u Francuskoj, Od 1934 do 1946 Iilijen Helman napisala je šest pozorišnih komađa, koji su s uspehom prikazi» vani u Sjedinjenim Američkim Državama. i

Govoreći o svom iknjiževnom rađu, o piscima koji.su na Bju ostaviji najdublji utisak (Tolstoj, Stendal, Šo) i o zadacima savremenog pisca, Lilijen Helman istakla je đa, po njenom mi šljenju, iznošenje prave istine o ŽiVO» tu pretstavlja osnovni zadatak svakog pisca i Bvakog kulturnog radnika,