Književne novine

e. e n \ i

CLEAN :.)

BROJ ?

Ne mogu imperijalisti ubijediti ni- , Pi Atlantski pakt. ;

kog da njihov tzv. ; Enači korak dalje u učvršćivanju oDčšteg mira; evidentno je svakome da dje to pozamašni atvaranju novih ratnih smutnji,

mutnim maglama Trumanovih govora, u dane izrazito drskog | neobično licemjernog huškanja na nove rat ne pohode, doduše zasada bez SSfanfara ali sa hitlerovskom intona= cijom u glasu i sa istim, i još većim, i daleko zamašnijim snovima u glavama imperijalističkih magnata danas, eto, počinje da biva normalnim čak i otvoreno paktiranje sa frankističkom Španijom, „okićenom tolikim vješalima i Wtratištima; biva običnim da se notorni fašistički zločinac prvog ranga, general Franko, pretvara u mogućeg partnera u raznoraznim američko – evropskim kombinacijama. Ono što su ratnici sa Volstrita donedavno podvijali pod donje lagume i pred svijetom krili Ba hiljadu zavjesa, sada nije nikak=va nepronilknuta tajna, sada sve drskije i sve bezočnije izlaze sa svojim

· namjerama na vidjelo, tako da i gla-

Bovi o »ispitivanju „mogućnosti« Uulaska Frankove Španije u »regionalni« Atlantski pakt nikako nijesu bez Bvojih realnih osnova i ne spadaju u. oblast novinskih lagarija.

Sa svoje strane, Franko je isuviše spremno i veoma jasno, i vrlo precizno izrazio jednu svoju staru intimnu želju. Neđavno je američkom novinaru Edvardu „Kuoblanghu izjavio doslovno ovo: »Šta hoće Amerikanci? Vojne baze? — Mogu da ih uzmu. Obećanje saveza? — Daću im. Proizvode naših rudnika i naših fabrika? — I to, Amerikanci mogu da uzmu sve što možemo da im damo, Samo kad bi ja·:znao šta hoće SAD?«,

Logično. Šta, inače, ubica može biti drugo do izdajnik!

O teme, razumije se, španski rađio ne govori, možda bi to bilo »ne» zgodno«, ali zato po čitave emisije pripovjeda o borbi bikova, o prenosu kojekakvih »svetih moštiju«, o bolestima pojeđinih biskupa, dakle o svemu i svačemu — samo ne o 5lobodi, samo ne o životnim interesima Španije, o njenim ranama i mukama, o njenoj krvi... ove Frankove riječi izrečene američkom dopisniku, ne može a da ne zadrhti pred veličinom novog zločina nad pregaženim španskim narođom. Ne može, jer je vezan hiljađama niti za tu namučenu zemlju, sa njenom herojskom borbom rastao jie i disao, Bamjao njene snove i yrascvjetavao njene nađe, krv svoju slijevao u njenu — obavijen dimom zgarišta i ratišta!... Sjećam se, to nije ni tako davno... U prve zaranke,. tek je sunce bilo legčlo za Visitorom, izašli smo iz čamca poslije prijatne šetnje Plavskim „Jezerom. Onamo, na suprotnoj obali, tamo gdje se u jezero ulijeva duboka i lijena Luča, pjevali smo »iInternacionalu« i »Koraci tutnje« Drug Radomir je govorio o tek započetoj borbi u Španiji, i ja sam se, i svi smo se zanosili dalekom nepoznatom zemljom kastanjeta i narandži, odušev-

ljavali njenim ljudima i njenom pra-

vednom stvari, osjećali, iako još maglovito i nejasno, da je otpočela velika bitka koja se i nas tiče i o čijem ishodu moramo vođiti računa. Radomir je to i rekao, ali smo mi iz svega, i iz onog što smo dotle pročitalj i što smo čuli, osjećali intemzivno da je ta daleka bitka — bitka i za nas i za sve zemlje na svijetu!... U prve zaranke je bilo, i kad je za nama daleko ostalo mirno pospano jezero u šašoljivom „ševarju, stupili smo u plavske sokake i želino se dokopali svježih novina. Kako je u Španiji? Bila je neka krupna pobjeda republikanske armije — još uvijek pamtim onaj prasak veselosti koji se razlio preko raširenih novina, one Veselo-žmirkave Olegove oči i zvonki Daničin smijeh, biser njenih. zuba. Studenti su živo komentarisali i radovalj se kao djeca — republikanska pobjeda bila je i naša pobjeda,

A zatim, godinu dana kasnije, u Fizičkoj sali Beogradskog univerziteta — književno veče posvećeno Španiji. U onoj sali koja je u svoje vrijeme značila mnogo, vrlo mnogo, gdje se jeđino mogla čuti slobodna riječ — necenzurisana. neošsakaćena, neo~

PAMUK U DALMATINSKOM KRŠU

Ne jednom, putujući na relaciji Knin—Šibenik, vidio sam da je pojedine putnike naš kamenjar zbunio. Pa i kad prolaze kninskim poljem, iako se pred očima pojavi ravnica isprijesecana potocima, pogled zapinje o kamenjar, o njive i brežuljke protkane stijenama, o škrape koje je voda išarala na vapnencu,

U čitavom ovom kraju, sve od Knina pa do mora, uz Žželjezničku prugu i puteve, polje se ne prostire u neđogled, Obrubljuju ga planine i ono se stislo kao u zdjeli uz omanju Prominu i Svilaju, uz goli Kozjak i silenu Dinaru, čije vrhove počesto čak i ljeti prekriva snijeg. A u selima koja gu se zbila u podnožjima ovih planina stisle se jedna uz drugu sitne, male, kamene potleušice pokrivene Bločom, U njima nema odaja, to je rijetkost u ovom kraju, Isti krov čuva i čeljad i blago.

U poklleušici izraste »junak mladošenja«, plećke mu se rašire, granate kao bukov panj, a neimaština prisili na surovu neravnu borbu sa prirodom, na pečalbarenje, i leđa se gure, izgled liči maslinovom listu koji je bura u punom soku ledđenim pipcima ispila. Izraste »kršna djevojka«, prsluk zategne grudi a leđa se gaviju pod motikom — i smežura.

Na omeđenim parcelama, kako onim sa mrsnom zemljom uz potoke, Edje je sloj oranice rastresit i dubok, tako isto i na Šškrtim pjeskuljama gdje u škipu zemlje prevladavaju šljunci i kamenje, brazđe previće drvena ralica i krš naizmjenice gaji kukuruz i ječam. A kad za kasnog proljeća i ljetnjih mjeseci sunce ote= gne primirje sa oblacima, nestaje ze-

lenila i žita i Btabljika, 1 zrnje ne

korak naprijed Ki a

I kad čovjek sluša ·

PANIJA

tupljena. Sala koja je bila borbena tribina u pravom smislu te riječi, u kojoj je slobodno grmjela optužba protiv svih stega 1 nakaznosti monarhofašizma, gdje je naša napredna, borbena, prava kultura razvijala svoje začetke — jedino slobodno mjesto pod suncem ove zemlje! Bar u toj ogromnoj dvorani, najvećoi u Beogradu, bilo je u njoj nepatvorenog smiješka slobode, i ljudi su hrlili među njene zidove, u zakrilje tečko očuva ne univerzitetske autonomije, ma da su vani, pred vratima, kao psi čekali agenti — da raspale, da uhvate, da odvuku.

Zakasnio sam zbog nečega, veče je već uveliko bilo počelo. Popeo sam se na galeriju. Sala je bila prepuna u čokote, jedva sam imao gdje i da stanem, bilo je, vjerovatno. oko četiri hiljade ljudi. I iza živog zida mladića koji su stajali ispred mene, ne videćj od njihovih leđa dugačku katedru sa koje se recitovalo, slušao · sam topli, mekani glas Mile Dimić, one Mile Dimić, glumice i pisca koja je šest godina kasnije, u Specijalnoj policiji, odgovarajući na sva dželatova pitanja samo sa »Ne znam! Neću da kažem!• — izdahnula bukvalno pod batinama... Recitovala je, i srcem su se lijepili uzbuđujući stihovi o maloj Aniti — nježnom pupoljku ruže ubijenom na ulicama Madrida:

Pod mesečinom Madriđa naša su srca | nemirna, Meseče ludi, meseče đobri, ti nisi sanjalica ti si oko bombarđera! Učini đa mirno spavaju deca Madriđa bar ove noći, Meseče ne odbijaj tako svesrdno sunčev izgubljeni sjaj iza lepeze noći, Meseče ne sipaj tako nemilice sjai po krovovima Madriđa, Noći kad su tamne, mirna su naša srca za dđecu Madrida. Zovem se Anita, Ja sam ljubimica cele žive Španije, Ja sam lstreptali živi broj najmlađe brigađe, Ja sam buđućnost, osmeh | teška sreća nove Španije.

Pljesak je zaglušio kraj ovih stihova Dušana Matića, Svima nama bila je poznata fotografija male Anite. Pjesnik je pretočio u stihove jednu tužnu nevinu smrt ubijene španske djevojčice, registrovane pod brojem 4–21-35. Pokrenuto je tada u nama toliko osjećanja, i poslije, nad stihovima Jovama Popovića — mježnim, toplim, humanim, potresnim:

Pazite! Tako vam neba!

Pazite, đečice luđa!

Kud trčite!

Kud gledate u vis, piliči bez Satin i

krila!

Pazite, luđice! Odozgo smrt užasna podmuklo vreba!

Smrt plamena, plinska i otrovma —

Prokleta bila!

Ali zašto umiru mala, nevina, luđa deca?

Ona još nisu odrasli,

Još nisu čuvari il borci,

Ceo život pred njima.

Nečitana knjiga, netaknuta čaša. Tek bi dobijala oblika...

Ali umiru.

Lica tek dobiju jzraza.

Oči tek pitati počinju.

Čujete li kako, ođasvud nešto prodZdirmo, UN jezivo jeca?

U jednoj zemlji se rešava sudbina naroda

i čovečanstva! Čuiete li?

Cvile pređ smrt mala, nevina deca!

Stihovi Boglića, stihovi Zogovića, Španija — slomljene barikađe, katran usirene krvi, pobjede i porazi, Siera Gvadarama, Madrid. Velika zemlja današnjih i sutrašnjih osveta! Plame= no srce u našim grudima! Ljubav je teška, preteška je ljubav naša kliknuli bi i mi zajedno š#ša pjesnikom: Narode španski, narode bratski!

U svojim mukama osjećaš li i nas: uza se?

I nas

što podnosimo bratske pregršti pođ tvoje rane,

što ti mašemo bratskom zastavom misli,

nas, što te srcem branimo!

Stihovi su samo izražavali ono što smo nosili svi mi, čitava sala i čitava zemlja. Borba čpanskog narođa bila je »mnogo više nego amo borba jedne vlade izabrane narodnom VOljom, mnogo više nego samo borba jednog plemenitog naroda žŽeljnog slobode«. I zagrcnuli smo se, zajedno sa pjesnikom, nad efektnim stihovima Zogovića:

ed O OyEa ODB

ada je sa krvavog Kaproni-aeroplan.,

bomba teška sto KUGEPVVRO ap SR

pa-da-la

na nas, na naše ruke,

na naša naručja puna hljebova i djece,

i kad Je,..

Iz bombe kao bijeli golub izletjelo pismo

— vaša braća radnici Italije neće da vas ubiju! —

toga dana,

o toga dana, da li ste znali,

na barikadđama smo zaplakali!

Najzad, kao poanta, kao perspektiva, kao jaka vjera u pravednu stvar španskog naroda, u stvar naprednog čovječanstva, u jedmo konačno oslobođenje od ropstva, oslobođenje koje ipak dolazi — ovi čvrsti, odlučni stihovi Minderovića:

ŠPANIJA

•....

Čuješ li, daleki druže sa Temze, sa Jengeekjanga Dok se umoran vraćaš kući u kasno veče, Čuješ li kako stupa krvava, crna falanga Nad našom zgaženom rekom što celim svetom teče!

PFalanga crna stupa, Pazi! Približuje se!

Manzanares, zgažena, Kkrklja, valja Se ši uči:

— Umorni celog sveta! Ujedinite sel

Još nije, još njije kasno! Okovi DOOM pu

T još:

Bve jače šumi Manzanares! f

Sve jače šumi Taho, Harama — krvotok Španije koja se uspravlja!

Sve više raste, nadolazi i ključa okrvavljena španska živa!

To dolazi pobeda.

To lepršaju plamene zastave pobede u

daljini! To je ofanziva! Ofanziva!

Ljudi su ustali i na nogama pozdravili poeziju i pjesnike. Kao da je Španija bljiesnula žačas svojim dirljivim sjajem među zidovima sale, kao da su zadrhtali prozori od njenih dalekih topova... Naši napredni pjesnici jasno su Vidjeli, oni su izokrenutom, podivljalom varvanskom macionalizmu FPrankovog tipa stihom suprotstavili svoj” internacionalizam: divnu zemlju Španiju! Nadahnuti herojskom borbom španskog naroda dali su nadahnute stihove koji su bili plameni pozdrav sa Balkana. iz malene ali hrabre zemlje u kojoj je Partija sve više dobijala riječ, gdje je zahvaljujući Partiji- i zahvaljujući “Titu međunarodna solidarnost i svijest O njoj bila ma visokom stepenu, gdje se u narodu raslo sa svakom španskom pobjedom i strepilo nad svakim njihovim porazom. Slušali su ovo književno veče mladi ljudi, radnici i studenti, cvijet glavnoga grada, nadahnuli se iskrenim stihovima i osjefili možda po prvi put, do korijenan: čudesna je poezija, kako daje Krila za uzlete, kako ganuto otkriva naše intimne dubine i zove na Doprištel... Partija je organizovala direkitnu i konkretnu pomoć Španiji, ali su i stihovi naših pjesnika doprinijeli zanosu naših boraca koji su se javljali i odlazili da se bore po brdima i gradovima Španije.

..„Ja se sjećam Mojsa Stefanovića: uveče, poslije rada u Opštoj student-

skoj menzi, sjedeli bi zajedno na stu-

(denftskim sastancima, javnim i tajnim, rješavali, kako smo umjeli, pojedine studeniske probleme; i Đoka Kovačevića — bila nas je prepuna devetka u staroj zgradi Glavnjače, i njegove riječi o Španiji, o međunarodnim brigadama, tekle su pod gluvim svodom tamnice u kojoj je jedina svijetlost zemaljska —u blijeda,

donosi zrnja, i uzalud napori ralice. Raspjevaju se raspojasani toplotom cvrčci, zagalame podrugljivo i rugaju se rastinju što mu lišće sagori.

I odkad se doselio u kamenjar, naš seljak je čeznuo za plodnim krajevima, gdje zemlja nije gladna mrsa, za boljim življenjem, Po vršidbi, kad bi izvijavao šturi ječam, ili za komu– šanja zakržljalih kukuruza, stezao je prste i rovašio na gumnu:; hoće ]i mu brašno doteći, Prebrojavao je usta za zdjelom, pgrabovim metlicama čistio je i sabirao svako zrno na kupove uz stožinu, A. račun nikad povoljan za domaćina, pa ma koliko puta prebrojavao vrijednost ljetine i broj usta za zdjelom. Mora da pretresa i ovce, da luči malobrojno stado kad se sa paše sjavi, i obilježava što sve iz domaćinstva mora da proda, jer pure... pure nema u ovom kraju.

Pa i ako su se u razmacima upijali gore od krpelja: sad Latin, sad Švabe, sad Petar, i nanovo Latin i 6isali, glad nije uspjela zapresti Ognjišta. Kao što loza žiljem upija svaku kapljicu vlage među kamenjarem, tako je i seljak počeo da neumorno prikuplja iz svakog tračka jzlaza sokove, i da očekuje kad će da bukne,

A onda je došla sila najgora od dotadašnjih — došli su fašisti, Partija je pozvala na najtežu borbu, a ljud krša prigrlili su poziv Partije, On je prigrlila njih i pokazala im put, i

ne žali se život, nije stanovnik krša ·

nimalo sebičan kad shvati širinu htijenja i prava. I »junak mlađoženja« i »kršna djevojka« pritegli su oružje, i ljudi krša ubrali su bogatu ljetinu.

· Ostvarila se davnašnja želja, i

mnogi su krenuli u bogate krajeve, .

tamo gdje lemeš ne zapinje og gro

mađe kamenja, jer je oranica duboka i masna,

Ali, ni naš kraj nije ostao pust, Svi nisu otišli, jer ni naša zemlja nije baš toliko gladna koliko se na prvi. pogled čini, nije ona kriva što joj je beriće} umjesto u radne ruke odlazio u gazdinske,

Partija, koja je pokrenula narod krša u borbu za novi život, i sada, u miru pokrenula ga je u borbu, u nove bitke za puno ostvarenje htijenja i prava kojim se gorštak pokrenuo na oružje. Partija je obukla zemlju u novu halju, zaodjela je čitavu u najvrijedniju „preobuku koju su dosađa nosili naši narodi. I, zar dozvoliti da na toj halji niknu zakrpe? Da naš krš bude zakrpa na halji Titove Petoljetke?

Nekađa su ugledni ljudi ovoga kra ja nosili kićena odijela prepuna toka, za vezenom fkanicom srebrom izrezbareno oružje, Do nedavna, tu skoro su hajduci plijen plijenili, i djevojkama dukate u đerdan ušivali. Ali, niko se nije starao da kršu, da stijenju udari novi pečat, da njega izmijeni novom opremom,

I neviđeno do sada, Partija je uzela na sebe da kršu, da našem pustom kamenjaru izmijeni nošnju, da ga svojim đerdanom zakiti, i da krš u novom izgledu zasja. ii

Naše snajke predu vunu jednako kao u davna vremena, Pričvrste čupiće vune na preslicu i predu. Debljinu niti udešavaju vretenima i polako niču klupka vunskih niti, mršava i nejednaka.

Pa čemu i mijenjati naprave za pređu? — U kršu malo ovaća, a i one — te najsitnije pramenke —o done-

j Bu jedva pola kilograma vune. A. Partija hoće da mijenja | na- ”

prave za pređu i pasminu ovaca! Hoćel 3 y Jesenas su uscilikala drvena ra“

· RRJIŽEVNETNOVIKE

kao da 6ipi, zamorna svijetlost žarulje. Pa stihova Mijata Maškovića, đački naivnih stihova o pticama koje bi da polete. I toplo i vješto pisane crtice Žikice Jovanovića, narodnog borca čiji se pucanj označava kao početak našeg ustanka i naše borbe, Citao nam je u podrumu, na sastanku studenata slavista, uzbuđen pomalo i drhtavim nesigurnim glasom — sVoO! ju crticu o slikaru koji pada na bojnom polju boreći see za pravednu stvar, A poslije, odjednom se izgubio, nije ga više bilo među nama tek kasnije, mnogo kasnije saznali smo da se tuče pod nebom Španije za pravu Španiju!...

Njih đanas nema, i ja tu sada ne govorim nad grobovima španskih boraca, govorim zbog toga što se danas napada njihov internacionalizam., što se preko njihovih kostiju prelazi tako lako, što se mnoge ozbiljne stvari zaboravljaju odveć brzo; napada se njihova zemlja i njihova partija koja ih je učila Lenjinovoj riječi, vaspitavala internacionalizmu... Pominjem književno veče i stihove o Sbaniji baš danas jer vatre koje su grijale one pjesme nijesu pogašene već plamsaju u svima nama; pominjem ga i zbog svoga ličnog duga: sa tih stihova, objavljenih iste godine u ilegalnoj žbirci »Španija«, poslije lutanja pošao sam odlučnije u sopstvene poetske realizacije — put je bio ipak jasan, prokrčen, širok.

Španija koju smo voljeli, sa kojom smo izgarali i dizali se, zemlja o kojoj su i čijoj su borbi pjesnici pjevali i pisci knjige pisali, ta Spanija živi i danas u nama. rane nijesu zaboravljene, i sa patnjama španskog naroda, i svakog drugog naroda, patimo i mi. Pa ako Fadjejev u Vroclavu »prećutkuje« borbu naših naroda, znači Revoluciju, ako ignoriše činjenicu da su u ovom oslobodilačkom ratu i jugoslovenski pisci i kulturni radnici nesebično i konkretno bili na strani naroda, ako time na međuna-– rodnom kongresu kulture svojim »ćutanjem« glasno izuzima našu kulturu, njenu naprednost, njen internacionalizam — onda je to, blago rečeno, okretanje leđa istini, onda je to Fadjejev, veliki pisac, veliki umjetnik, iznevjerio istinu... za ljubav jedne fikcije. Fikcije naime da smo prekonoć prestali biti internacionnlistima i da smo, dabome, zaplivali u mutne nacionalističke vođe, još gore — zagazili, je li, u šovinističko blato do grla!...

Ali mi imamo ipak neke pojmove o internacionalnom. Imamo svoja igkustva — njihova se dragocjenost ne može poreći i tu je suvišna svaka dogmaftsko-citatološka artilerija. Pa šta je, zbilja, šta je na kraju krajeva internacionalizam? Nas se ticao svaki momenat borbe za slobodu u Abisiniji, u Kini, nas se ticala Albanija, nas se fticala Čehoslovačka kad je fašizam na njih nasrnuo, mi smo se u 8vojim borbama i sukobima borili i za njih, Šta je to internacionalizam? Mi smjelo tvrdimo da je to naša dojučerašnja i naša današnja praksa, forma naše političke misli, našeg života. Ako smo bili internacionalisti u danima kađa je fo bilo teško i opasno; i krvavo, i jedva moguće, ako smo već toliko puta taj in* ternacionalizam dokazali krvavo konkretnom praksom u Španiji i kod nas, u samoj oslobođilačkoj borbi, u koioj smo najjačim argumentima dokazali vjeru u SSSR, — zašto bi se vraćali nazad, u suprotni, u četnički smjer? Ako smo dojuče bili interna= cionalni, zašto bi danas odbacili tek uzbranu internacionalističku jabuku — sočnu i rumenu? Nema nikakvog razloga da ne zagrizemo u nju, da se ne osvježimo njenim sokom — jesmo li, inače, pomeli umom i zar je Jugoslaviia odjednom, postala zemlja ludaka? Očevidno nije,

U meni žive stihovi o Španjj i drugovi koji su pali u njoj. Na nji ma, na tim stihovima sam se učio bratstvu narođa, soliđarnosti ugnjetenih čitavog svijeta, plemenitosti i dužnosti stiha. Može ]i umjetnik, može Ji pjesnik da iznevjeri sebe, svoju poeziju? Sebe može, ljude može, ali poeziju ne smije. Ali istinu ne smije!...

Dušan KOSTIĆ

la, ali je i traktor svoje groktanje uvezao u pjesmu prevrtanja brazda.

— Duboko! — da! — na punu dubinu! — neka lemeš dublje no ikada do sada zapne, — ojka gorštak volovima, toplo ih hrabri u radu,

Torbu umjesto zmjem „mapunio mineralnim gnojivima, i kao za sjetve omaške posipa pomalo nevješto ali posipa po oranju! I umjesto kukuruza, zemlja će prigrliti pamuk —g pa neka prži sunce, neka cvrčak O" tegnutim zrikanjem broji sunčeve dane i toplotu zraka.

A kada se rascvjetaju ruže, snaike će odbaciti preslicu i za mašinom prepredati niti, nove i mile — Dpamučne! Krš će otpočeti nove priče. Ono kostur priča je gotov, samo milje pojedinih dijelova treba da se izatka, A novi milje traži i nove riječi,

"riječi koje je u krš po Partiji Peto-

ljetka donijela,

— Karakul! — ma kakav karakul? — kod nas ovce nazivaju: gala, mrka, vranovka, i one su sve sitne i na oko jednake. ı

— Karakul — kaže Petoljetka, i krš se uči, Novo saznanje:

— Samo zbog krzna jaganjaca, čobani će u stadu na ispašu odjavljivati i ove krupne, crne ovce, zamećati novu pasminu,

— Bmistra! — rekla Petoljetka, a krš se začudio. Otkud ovaj korov iz kamenjara da Moristi ljudima?!

T smajke su uz mašinu otpočele prepredati niti, nove — brnistrine!

— Buhač! — fa čemu to bilje zasijavati po kamenjem išatanim oranicama?! — Ali iz torbe, ruka sijača već, ga skriva među brazde i lagano zabranava, ,

I u blizini mora, u moru kamena, isprepleli se rudnici, tvorhice, osvanule radne zadruge, i ona iz Ču-

čeva takmiči se sa Polačkom: koja ~

}

Neđavno je u Beogradu otvorena Izložba narodne umetnosti Jugoslavije, koju je organizovalo Ministarstvo za nauku i kulturu Vladđe FNRJ. Prema onome što obuhvata, izložba pretstavlja pregled svega najlepšeg što su narodi Jugoslavije negovali vekovima na polju umetničke domaće radinosti. U ropstvu i slobodi ljudi i žene iz svih krajeva naše zemlje utkivali su u ćilimove, rezali u drvetu, uplitali u vez i čipku svoje radosti, tugu ropstva. i ponos zbog pobe= de. Devojke su tkale i vezle, plele i ukrašavale svoje svadbene haljine, Ljudi su rezali u drvetu raskošne šare. stvorili filigran i keramiku koja se po svojoj lepoti može takmičiti sa antičkom.

Tragovi naše narodne umetnosti gube se u tami Srednjeg veka. Tek u prošlom veku ljudi su počeli da se interesuju i da proučavaju ovo narodno blago. Na Izložbi narodne umetnosti prikupljeni 6u prvi put od oslobođenja. sistematski obrađeni i raspoređeni najlepši primerci umetničkih narodnih rukotvorina. Od zidova, obloženih jutom pastelne boje, snažno odudaraju intenzivne boje nošnji, ćilimova i Vvezova, Izloženi predmeti grupisani su prema vrsti umetnosti. Centralno mesto zauzima-– ju ogromne vitrine sa osamnaest naročito karakterističnih nošnji iz raznih krajeva Jugoslavije. Zagrebački

' vajar Kosta Anđelo Radovani pripre-

mio je za izložbu lutke na kojima su prikazane nošnje. Sivo obojena lica figura imaju blage, jedva naglašene crte koje dopunjavaju sklad, a ničim ne otstranjuju pažnju gledaoca od same nošnje. Izložena su uglavnom veoma stara i dragocena narodna odela koja su se izgubila, ili pomalo nestaju. Mnoga pretfstavljaju pravu muzejsku vrednost. Već-po samom načinu kako su razmeštene. nošnje ukazuju na raznolikost i lepotu narodne odeće u našoj zemlji. S druge strane srodni motivi koji se susreću na nošnjama 6vih krajeva Jugoslavije dokaz su duboke istoriske povezanosti naših naroda. Uporedo sa svečanom i teškom nošnjom mlade žene iz Skopske Crne Gore izložena je laka i skladna ođeća Konavljanke, Bogato izvezena suknja, pregača i košulja hrvatske seljanke „odudara živošću boja od skromne i tamne, a skupocene nošnje muškarca iz Prizrena, a ipam ima srodnosti s njom, Stara muška i ženska nošnja blistaju srmom i zlatom.

Naša zemlja s pravom je stekla slavu po bogatim vezovima, ćilimovima i čipkama koji se u njoj izrađuju. Izložba narodne umetnosti posvetila je znatan deo izložbenog prostora ovim umetničkim vrstama. Ćilimarstvo je ragprostranjeno u svim krajevima naše zemlje. Najpoznatiji &su pirotski Ćilimovi, koji na Izložbi zauzimaju najistaknutije mesto. Pored njih :stiču se bosamski ćilimovi skladnih. neupadli'vih boja i ćilimovi savremene izrade, fkani u persiskoj tehnic' sa primenjenim narodnim motivima. Skladnim „bojama ističu se starinski vezovi Bosanske Krajine. Žene

KROZ IZLOŽBU NAŠE NARODNE UMETNOSTI

ovoga kraja izrađuju delove svoje ođeće isključivo od domaćeg materi jala, Tanko predenu vunu kojom vezu one boje postojanom bilinom bo jom — crnom, ugasito crvenom i ta” mno plavom, Hrvatska selianka sme lije kombinuje boje. Na njenom ode» lu nema geometriskih ormamenata, Jasno crvene, zelene, žute i plave boje izvezenih cvetova i lišća blistaju na snežno-belom, tankom platnu. U prozirme ubruse sa Kosova ufkane su nežne zlatne žice. Na šare• nim čarapama seljaka iz Srbije izvezene su boje žita, vina, voća i cveća. Čipkarska narodna umeinost prika= zana je na izložbi naročito lepo. Od tamne pozadine ođudaraju fini, bogati omamenti. Slovenačka žena uplela je u čipku rastinje svojih planina. Na čuvenim čipkama sa ostrva Paga Mialaze se primorski motivi i scene iz života, dati u preciznoj tehnici koja se izvođi pomoću specijalnih drvenih štapića.

Na izložbi je prikazan i umetnički kujundžiluk. Naša zemlja poznata je po svojim filigranskim radovima u čitavoj Evropi, Ova vrsta narodne umetnosti primenjuje se danas osim kod nas još jedino u Italiji. Pomoću tanke srebrne žice izrađuju še predmeti za domaću mupolrebu. makit i delovi ođeće i oružja. Po svome izgledu ti precizni predmeti potsećaju na metalnu čipku. Bogato gravirani, posrebreni ili Rkalajisani sahani, zdele i sinije, izrađeni u Bosni, Makedoniji i na Kosovu, prikazuju ovu #Vrstu umetničke radinosti koja još uvek živi po gradovima tih naših 'krajeva.

Razbarija — umetničko rezanje u drvetu, stara je koliko i naši narodi, Razbarija se primenjuje i današ u svim krajevima „Jugoslavije. Na Izložbi narodne umetnosti prikazani su, pored veoma starih izrezbarenih narodnih instrumenata, preslica, posuda i sanduka, i savremeni predmeti na kojima su primenjeni narodni motivi.

Izložena je takođe i domaća keramika. Stare zemljane posude iz Bosne jednoštavne su i tamne. One u mnogome potsećaju na metal. Mnogo 8 raznolikiji predmeti od keramike koji se izrađuju u pirotskom kraju. Krčazi, kondiri i drugo posuđe izrađe= ni su u obliku ljudi i životinja. Na njima preovlađuje gleđ u zelenoj, evetlo žutoj i otvoreno mrkoj boji, Izloženi su fakođe vanredni primera slovenačke i makedonske keramie. Tzložba obuhvata i umetničke narodne rukotvorine u koži, staklu i metalu. Izloženi su i predmeti i delovi odeće savremenog čoveka sa Uumefnički primenjenim narodnim motivima. Izložba narodne umetnosti Jugosla=vije obuhvata nekoliko stotina pređdmeta. nja pokazali su koliko |e interesovanje radnih ljudi Beograda za narodnu umetnost. Izložba će u Beogradu biti otvorena do kraja ovog meseca, a zatim će u proširenom obimu biti prenesena u inostranstvo.

Zora MUTAVDŽIĆ

_____________________ _____ ___—_—__——_— —–—T—- 1 _-—-—

Akademija za pozorišnu umetnost poče a rad

Novoosnovana Akademija za pozorišnu umetnost u Beogradu počela je da radi, U prisustvu pretstavnika Ministarstva za nauku i kulturu Vlade FNRJ. načelnika Jelene Popović, kao i mnogobrojnih pozorišnih radnika i učenika škole, direktor Dušan Matić obeležio je kratkim govorom otvaranje Agađemije. On je ukazao na značaj osnivanja prve savezne ustanove za školovanje pozorišnih kadrova i na zađatke koji očekuju učenike u toku školovanja, U svom govoru on je naročito podvukao brigu i nastojanje narodnih vlasti đa materijalno obezbede školovanje svim učenicima Akademije, .

Posle otvaranja, učenici Akademi-

je posetili su izložbu slika Đure Jakšića, PLAN RADA »VARDAR FILMA« ZA 19489 GODINU

Komisija za kinematografiju Vlađe NR Makedonije organizovala je sastanak javnih i kulturnih radnika Makedonije i svo» jih pretstavnika, na kome je pretresano pitanje scenarija za dokumentarne i jedan umetnički film, a takođe je razmatran i celokupni plan filmske proizvodnje Ma» kedonije za 199 godinu. Tako je pređviđeno da se ove godine snimi prvi makeidonski umetnički film, za koji će se tema uzeti iz narodnooslobodilačke borbe makedonskog naroda, ili iz nacionalne isto» rije s kraja XIX ili početka XX veka. U plan je ušlo snimanje dva dugometraŽna i šest kratkometražnih dokumentarnih filmova koji će obrađivati teme iz savre» menog života makedonskog naroda.

će bolju vunu i krzna u tvornice otpremiti, koja će stado povećati i Oplemeniti. Vodička sa Prominskom: koja će u vinu imati više sladora, čije će grožđe biti sočnije, ,

Ne sjećam se tačno u kojem „sam razredu gimnazije bio, toliko znam da sam tada — prije rata —u. bio »klapčić«, kako u našem kraju nazivaju dječake po navršenoj četrnaestoj godini, ali ovu prepirku dobro sam zapamtio:

U uglu vagona treće klase, bez kupea, ojkalo je nekoliko seljaka, otezali rekao bj beskonačno ono o-o-o-j! — kojim završava svaki stih pjesme u kršu. Neki putnik — sigurno prvi put u ovom kraju — više za sebe, ali razgovjetno na glas izgovorio je misli: Gadno je ovdje živjeti, samo kamenjar... te kamenjar...

Voz je baš kretao sa Stanice u Unešiću, ubrzavao da žurno prosto u dahu prevali rastojanje do Žitnića.

— Veliš, teško u našem kraju živjeti, a? — prišao strancu seljak iz grupe pjevača i unio mu se u lice,

— A smilje, moj brajko ne raste u Sremu, već baš ovđi u našem kršu, šta veliš? .

— Ni maslina se nije preudala.,. ovdi je i ona, A vino... pio si sigurno naše vino, a? — i pobjednički vra= tio se grupi, ali nije nastavio ojkati,

Na seljaku: koji se kratko prepirao sa nepoznatim putnikom, „zapamtio sam, višila je o leđima torba puna zakrpa, i potsjećala na škrtu krašku vrtaču koju su vlasnici međama išarali, U torbi je vjerovatno nosio. djeci kukuruzno brašno, ier kako se vagon ljuljao, i njemu podrhtavale

plećke, tako se i torba lagano njiha-

la, ali nijednom, pa,čak kad bi se i naštonio o pregradu vagona, ona nije splasla, već je ostajala nabrekla. Šutke i tužno promatrao je sada dobro poznat kamenjar, i stalno sti-

| |

skao rukama torbu, kao da važe njenu vrijednost. Stranac ga je potsjetio na stvarnost od koje se on malo» čas časovito zanesen pjesmom 'otr» gao, i sađ je odjednom pred njim nanovo iskrsla prava slika i sela i potleušice i borbe koju s glađu mora neprekidno da vodi. I sva trenutma bezbrižnost je nestala,

A, danas, kad sam očevidac svakodnevnih novih poduhvata u ovom dijelu naše zemlje, i, pored veličine Unske pruge, tvornica u Lozovcu i Šibeniku, rudnika u Kosovu i Sive• 'riću, ja se ne manje veselim uspjehu napora koji će prirodi moga kraja dati novi lik.

Kad u skoroj budućnosti neko pro> lazeći prvi put kršem izusti o tom, da je težak život u ovom kraju, već sada zamišljam odgovor mojih zemljaka: — Ko? — jel u nas, ovdi teško? — i uz pogled pun pobjedničke ra=dosti nastavlja čak i hvalisavo, jer šu to velike radosti:

— A pamuk! — zašto on ne uspje" va recimo u Sloveniji, a? | — A zašto maslinjaka nema u drugim krajevima, a? — A mi smo podigli čitave šume maslina, bađema i drugog rastinja! TRE

— MBj! — bilo je vrijeme, kad je život u kršu bio nesnosan, Ali, otkako Partija uze đa nas vođi — gledaj: Za sada je niknuo samo bijeli pa“ muk, skoro će cvjetati, i uz pjesmu sakupljaće djevojke snježne, meke plodove, 5

— Skoro ćemo ga imati i u boji... da, baš u boji! Kao u Rusiji! VAN

_—_ Kad je bilo najteže, Partija je učinila da procvjeta u kršu, u Dašem Rhamenjaru, Sađa, kad su nove teškoće, kaj Me prirodu OOOSra a! Partija je e raxgrana OV : se Što više soka sakupi,

Jodovi Petoljetke bili aaa o 0 Vojin JELEO |

što slađi,

Već prvi dani nlenog fraja-