Književne novine

BMWRT PAŠIZMU =" SLOBODA NA RODUI

aan uu ——= GODINA II BROJ 26

)

Danas, kad naša socijalistička domovina ukazuje svestranu i punu pomoć svim oblicima kulturne djelatno= sti a kad posebnu pažnju mpoklanja djeci i njihovom razvitku i vaspitanju, naši plsci za djecu nalaze se u izuzetno povoljnom položaju i imaju šve ušlove za plodan i nesmetan rad. Kod nas je danas dječja literatura postavljena na ono mjesto koje joj od= govara, ooijenjena je njezina ogromna uloga u odgoju naše djece i svalkodnevno se vodi borba za njezin što viši kvalitet.

Uporedo s tim povećava se i odgovornost dječjeg pisca za njegov rad, jer njemu danas nova socijalistička domovina povjerava stotine i stotine hiljada svojih najmlađih građana, malih čitalaca, Đovjerava mu čitavu ar– miju budućih graditelja i bramilaca domovine, Dječji pisac je jedan od prvih inženjera osjetljive i Jako prijemčive dječje duše, jedan od njenih prvih umjetničkih arhitekata. Od njega, u velikoj mjeri, zavisi prvi dječji stav prema svijetu, zajednici, rađu, drugovima, školi, knjizi, nauci, armiji, zadatoj riječi, istini itd.

Kad pisac đanas prilazi radu na dječjoj literaturi, onda, prije svega, mora biti načisto s tim: kakav treba da bude sjutrašnji građanin naše socijalističke domovine (kakav je njegov odnos prema narodu, đomovini i čovjeku uopšte, njegov odnos prema rađu, drugovima, nauci, kulturi, tebnici, njegov stav prema drugim narođima, prema slobodi, kakve osobine i navike treba kod njega da razvijamo itd.) A kađ smo jednom načisto s tom osnovnom posštavkom, kad imamo pod nogama zdrav i čvrst temelji, onda možemo s8a sigurnošću kretati naprijed. Dijete, sjutrašnji graditeli naše zemlje, mora, prije svega, da dobije jaBnu i što puniju sliku o svojoj domo= vini koja se nalazi u procešu izgrađnje sšocijalizma. U tom upoznavanju veliku ulogu treba đa ođigra dječja literatura. . Ovaj zađatak koji stoji pred našom djecom nameće dječjoj literaturi jedno obilje i raznovrsnost u temama.

'Uzmimo najprije industrijalizaciju 1 elektrifikaciju naše zemlje. Ona nam pruža bezbroj novih tema za literarnu obradu. Valja prikazati ljude koji izgrađuju našu industriju, stiču u toj izgradnji nove osobine, razvijaju se i mijenjaju. Treba vwrikazafi dojučeranjeg primitivnog i priprostog pastira ili besprizormog s gradskih ulica kako, vremenom, postaje tačan, vrijedan i Bavjestan majstor — stvaralac, uđar– mik ili novator. Valja nam, na ubedljiv umjetnički način, prikazati preobražaj koji elektrifikacija wnosi u naša žela, obogaćenje života koje dolazi zajedno s njom, naslikati to kako silna snaga vodopada i drugih izvora energije pomaže čovjeku, stvaraocu i graditelju, da svoj život učini ljepšim i kulturnijim. Kroz razne literarne forme može se prikazati kako industrijalizacija pomaže i jača ekonomsku i odbranbenu moć zemlje i čitav mnmarod izdiže na jedan viši kulturni nivo.

Poseban krug tema dječja literatura može i treba da crpe iz socijalističkog preobražaja našeg sela vezujući ga što tješnje, gde god se to može, s industrijalizacijom i elektrifikacijom zemlje. Tu treba slikati život seljaka prije ulaska u zadrugu i njegov život u zadruzi ističući šta on sve dobija u tome moćnom kolektivu. Kroz ove teme najbolje se može prikazati ona čvrsta, drugarska i radna veza između ftrudbenika građa i sela i uzajamme koristi koje im fa veza donosi, Kod izbora junaka i motiva jednog djela iz dječje literature treba voditi računa o tome da jumak i radna djela ne moraju biti iz kruga djece kao čto to neki dječji pisci najvećim dijelom praktikuju. Treba znati da djecu ne interesuju samo događaji iz njihovog dječjeg svijeta, nego da ih, često, daleko više zanimaju doživljaji starijih. I u klasičnoj dječioj literatura veći dio junaka su odrasli ljudi. Pretjerano »podjetinjavanje« junaka i radnje u djelima za djecu dovodi do toga da mnoga djeca, naročito ona odraslija, s visoka gledaju na ta književna djela i nerado ih čitaju, i to s pravom, jer ih tu pisac nipoda– štava i sužava krug njihovih interesovanja, smatrajući da ona mnoge stvari ne razumiju.

Škola i učenje takođe su izvori za niz najrazličitijih tema, i to tema u kojima pisac najlakše upadne u mudrovanje, pridikovanje i suvoparnu đidaktiku. Iz ove oblasti dosad se mnogo pisalo, a ipak tu imamo najmanji broj literarnih ostvarenja koja su stekla popularnost kod djece i kojia su djeci zanimljiva i omiljena. Ti literarni proizvodi, naročito pjesme i komadi, čine obično materijal za razne priredbe oko praznika, jubileja ! drugih prigodnih datuma. Zbog toga teme iz ove oblasti treba odabrati pašljivo, pronalaziti zanimljive motive,i povezivati ih sa događajima i radnjama iz naše žive stvarnosti koja svakodnevno uzbuđuje dijete i skreće mu na sebe pažnju, Dijete ne smije da

--uaiesa MUuredništva

ALI žLž

i administracije: Francuska ? — Telefon: 28-098

Branko ĆOPIĆ

opazi da mu se pod prijatnim šarenim ogrtačem pjesme krije neka dosadna algebarska mudrost,

Iz kruga porodice i iz odnosa dje teta prema roditeljima, braći, sestrama, nastavnicima i starijima uopšte proizilazi isto tako veliki broi motiva za literarnu obradu, Pored tema iz škole i školskog života, starija dječja literatura najradije je uzimala motive iz ovoga kruga, jer je dijete posmatrala skoro isključivo u krugu porodice i škole, izolovano od društvene zajednice u kojoj dijete živi i od zadataka koje ta zajednica postavlja pred svako dijete. Krož motive iz ove oblasti dijete treba da vidi i osjeti da je i njegova porodica dio društva, ćelija kolektiva i da prijatan i srećan život djeteta u porodici dolazi baš už pomoć toga kolektiva, uz pomoć njegove socijalističke domovine. Postoji bezbroj živih i poučnih primjera na kakve je teškoće i *ragične sukobe u životu nailazilo dijete koje je bilo izolovano od ostalog svijeta i čvrsto vezano uz mlaku „ almosferu porođice, dijete prema kome su u kući svi bili obavezni, a koje samo ni prema kome nije osjećalo nikakve obaveze niti je imalo svojih dužnosti, Ta učaurenost u porođični krug osakatila je mnogo dijete, oduzela mu hrabrost i samostalnost i dovela ga đo nepotrebnih i neošsnovanih razočaranja. Dječja literatura mora kođ djece, ioš od ma= lih nogu, razbijati tu učaurenost i voditi ih u društvenu zajednicu, ohra= briti ih i otvarati pred njima svijet perspektiva života među ljuđima.

Domovina, velika porodica naših na– roda i &ve naše djece, također će nam pružiti bogat materijal za literarnu obradđu, Naša djeca treba da upoznaju 8va bogatstva i ljepote svoje domovi= ne, da upoznaju tešku i slavnu istoriju naših naroda, jer će jedino tako i na taj način iskreno i duboko zavoliti &voju zemlju. Naša zemlja, njezini narodi i njihova istorija čine jedno čvrsto jedinstvo, od koga se u svoj punoći formira pojam domovina, domovina — majka i domovina — heroj, koja kroz našu mnovu dječju literaturu mora da oživi kao jasan i upečatljiv lik dobre i slavne zaštitni ce i braniteljke koju će dijete od srca i iskreno da zavoli. Literatura o domovini treba da dijete još izmalena formira u istinskog patriotu, spremnog da se sjutra založi za svoju otadžbinu kao za rođenu majku. Takvu literaturu može da dađe samo iskreno nadahnut pisac patriota, čvrsto pove= zan sa svojom zemliom i svojim narođom, — neiskrenim i praznim stihovima ne može še podvaliti ni djetetu. Jedna od veoma pogodnih literarnih formi preko koje dijete možemo da upoznamo s đomovinom i njenim bogatstvima 'i ljepotama jeste putopis. Ta književna vrsta kod nas je u dježjoj literaturi malo njegovana. Kraći, a duhoviti i živi putopisi iz pojedinih naših krajeva, dobro ilustrovani, Dpobuđiće kod naše djece živo inmteresovanje i upotpuniti njihovo &uvoparno geografsko znanje o domovini. Geografske čitanke, satavljene iz odloma= ka pojedinih putopisa, uvijek su bile rado čitane ođ strane naših đaka,

U ovoj oblasti poseban krug čine teme iz naše kulturne istorije; kako su učili i radili naši znameniti naučnici, umjetnici i drugi kulturni radnici, 8 kakvim su se teškoćama borili i u čemu su nalazili podršku i ohrabre= nje, zatim teme o prvim počecima našeg pisma i naše knjige, o našim prvim školama i prvim učiteljima, o našim starim zanatima, trgovini, nOvCU, moreplovstvu. Ovdje, zaistaj,mamo ne= iscrpan izvor fema za popularno-na= učnu obradu i za čisto belestrističke stvari, a i jedno i drugo korisno će poslušiti našoji djeci i oživjeti pred njima čitave epohe iz naše istorije.

Lik druga Tita, i kroz borbu i u izgradnji zemlje, treba umjetnički davati i iznositi pred našu djecu, jer mi baš o njemu imamo skoro najmanje dobrih literarnih priloga, Maršala tre_ ba dati kao simbol našeg pomosn9g, borbenog i slobodoljubivog narođa.

Preko literature potrebno je fakođer našu djecu upoznavati s drugim zemljama i narođima i &a životom njihove djece.

Poseban problem u našoj literaturi za djecu pretstavlja pitanje popularno-naučne literature. Ova je literatu= ra, može se reći, kod nas tek u začetku. Iz toga rođa .literature imamo dosad svega nekoliko više-manje pogodnih knjiga, a skoro nikakvih tradicija ni iskustava, Dobar uzor popularnonaučnih knjiga, interesantnih i pogodnih i za djecu i za odrasle, pružaju nam djela Iljina i Segala koje imamo u našem prevodu s ruskog kao i djela ostalih ruskih popularnmno-naučnih visaca koje su kod nas izdavali naiviše »Nopok• u Beogradu i Zagrebu i »Mladđinska knjiga« u Ljubljani.

T za stariju djecu, pa čak i za odrasle, ilustracije dolaze kao dopuna 1 oživliavanje teksta i pomaže im da življe i potpunije zamisle i pretstave junake, događaje i krajeve u kojima se odigrava radnja neke knjige,

Ovdje.„se nameće pitanje priča, pjesama i pozorišnih komada u kojima su glavni junaci životinje kojima se daju ljudske osobine, ljudski postupci i način života, Ta literatura, ako je na umjetničkoj visini, neobično je privlačna i zanimljiva za manju djecu, nju vole i ođraslija djeca, iako često sumnjaju i pitaju &e, da li je sve ono o čemu se piše i pjeva zaista istinito ili je to samo priča. Imamo često primjera da se pojedina djeca pitaju, i pišu čak i našim redakcijama, da li je istina, napr. da razgovaraju drvo i gvožđe, konj ili magarac,

Naravno, štetno će djelovati i to, ako našu dječju literaturu preplave samo fe priče i pjesme o životinjama, a drugih stvari ne bude bilo u dovoljnoj mjeri. To bi dijete odvuklo od realnog „svijeta, od ljudi i društva,isamo takva literatura brzo bi mu dosadila, isto kao i odraslima, kad bi od čitave književnosti imali pred sobom samo basne.

I u našoj dječjoj literaturi, i ranije a ponekad i danas, osjeća se i odviše stvari 8 ovom tematikom, osjeća se pretjerano »podjetinjavanje« dječje literature. Kakva bi trebalo da bude bajka koJu piše savremeni pisac i koje su baj= ke uopšte danas aktuelne?

Većina bajki o carevima, carevićima i princezama, naročito ako nisu marodne, djeluju danas zastarjelo i neaktuelno, Car je danag preživjela i mrtva figura iz jstoriskog muzeja i sasvim je deplasirano da ga čovjek danas ponovo povampiruje i oživljava. Danas bajka treba sasvim druge junake: borce, naučnike, stvaraqge i plemenite junake kao što je, na Dr. onaj Danko iz priče Gorkoga »Starica Izergilj«.

U svakoj bajci, sadđ više sad manje ukriveno, ima nešto od naučne fanta&tike, plodne i stvaralačke. Ona vodi dijete nečem novom, plemenitom, herojskom i uzvišenom, ona daje životu onu prijeko potrebnu dozu romantike koju ima svaka progresivna i poletna pjesma. Bajka čovjeku daje krila i osobitu moć do koje će on jednog dana zaista i doći i koju svakodnevno dobija, a to je baš potrebno osjetljivoj dječjoj duši, Zato treba dati bajku koja vuče naprijed i otvara perspektive, a ne onu vrstu bajke koja vođi u mistiku ili okiva čovjeka u lance sudbinske predodređenosti. Takvih bajki ima u našoj narodnoj književnosti i one redovno oštavljaju jedan pesimistički i neugođan utisak.

Nasuprot bajci stoji čisto realistička književnost za djecu, pa bilo da je motiv uzet iz dječjeg života bilo iz života „odraslih. Najistaknutiji pretstavnici toga pravca kod nas su F'rance Bevk i Mato Lovrak. Tu se na jednosštavan i prost način, blizak i razumljiv djeci, pričaju zgode i doživljaji iz dječjeg života i života odra&lih. Ova vrsta litetature upućuje djecu na realan život, povezuje ih sa stvarnošću i priprema ih za to da sjutra mogu čitati, razumjeti i zavoliti i literaturu za odrasle..

U ovoj vrsti dječje literature mi smo, može se reći, sasvim oskudni, iako bi trebalo da ona zauzme jedno od glavnih mjesta u literaturi za malo odrasliju djecu.

(Nastavak na trećoj strani)

OSLOBODITELJIMA

Oton ŽUPANČIČ

Slušali smo, đa na ognjen-bijelcu Jaše,

Da krilati su konj i konjik na njemu ljut, I pobjedama kađ nas protivnici plaše,

On kroz njih krči sebi svoj slobođan put.

Svojatfaju nam zemlju Nijemci i Talljani,

Ro zaklanoga vola sijeku je, bez Ptiđa;

On stoji na Možaklji sa družbom odabranih,

Ni puške se ne bojeć, ni prokletog begunjskog zida,

Otvaraju mu gore svoje zelen-hrame,

I On pred tuđincem brani borja šum i rast, I prelaze si krči i vođom plavi Jame,

1, razbojnikom zvan, on štiti rođa čast.

O Jeseni tužna, kad teška kiša Bipi! Tragovi na snijegu, dokle mjesec sja, I lavež lisičji i ljuti mraz, što škripi, Da vucima 86 dlaka nakostreši sva!

O, sinci naši, očevi 1 braća!

»Sta će Gl, ušljiva gnjido, taj život bos ! go!« Koljači se đeru. A on u proljet I njegova vjera ruši prepreka to.

I primorje osvaja, Goricu, Trst I otoke maše, Međaše stare čvrsto podiže konjik taj. | U Ljuhljanu s pravdom na zlatnoj vazi đojaše, I bez pređaha kreće u sjeverni, rodni kraj,

Razđvojenu braću opet u jeđno kolo združi, I svrgnutu slobodu na prijesto vraća svoj. Budućnosti sag razastrt pređ nama pruži: Planine bliješte, igra na suncu vrhova rol.

Uz rađosno djelo skladna pjesma se orl,

Iz ruševina domovi rastu kroz bpirinih vrtova cvat, I visoke peći bukte, i rumeno grožđe zori, · Prepun je pašnjak svaki i teška pšenična vlat,

Gle, pođigle se glave, obasjane srećom i mirom. KHrvnicima je mrskim posljednji uđarac đanm.

FI smradnih tamnica vrata otvaraju se širom. Vesele povorke svud se u sutrašnji spremaju đanm.

Sađ slij se, pjesmo moja, u nježni, blagi stih

TI mnoštvom zašumori kroz proljetni drhtaj granja. Buzom spomenn tiha sjeti se, pjesmo, svih, Kojima duša za navijek o slobođi sanja,

Mapomene:

BEOGRAD UTORAK, 28 JUN, 1949

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDBLJ NO

UTORKOM

Maršal Tito poklonio se senima velikog pesnika ~ borca

Pretsednik Ministarskog saveta maršal Jugoslavije Josip Broz Tito po= klonio se senima pesnika-borca Vladimira Nazora u Sabornici,

U pratnji maršala Tita nalazili su se članovi Centralnog komiteta KP Hrvatske, na čelu sa Vlađimirom Bakarićem.

Mazšal Tito odao je poštu velikom pesniku Jednim minutom ćutanja i položio venac sa natpisom: »Velikom narodnom pjesniku i mome ratnom

drugu — Tito«,

U Zagrebu je 21 juna svečano đBa= hranjen veliki hrvatski i jugoslaven= ski pesnik i borac Vladimir Nazor,

Pred zgradom Sabora u ime Savezne vlade oprostio se sa velikim pesnikom ministar saobraćaja i član CK KPJ Božidar Maslarić“, On je svoj govor završio rečima:

»Dragi druže Nazore, volećemo i čuvaćemo Tita, kako si ga ti voleo, jer to znači voleti i čuvati našu slobodnu Socijalističku domovinu. Slušaćemo i izvršavati glas KPJ, kao što si ga i ti slušao i izvršavao. U tome možeš, druže Nazore, biti uveren — tvoj zavet ispunićemo, Time ćemo se najbolje odužiti tebi za tvoj dugogodišnji i plodni rad u službi narođa,

U ime Jugoslovenske armije ođ Vla= dimira Nazora oproštio se general-lajtnant Milan Kuprešanin, a u ime Jugoslavenske „akađemije znanosti i umjetnosti dr. Antun Barac,

U ime Saveza književnika Jugosšlavije govorio je pretsednik Saveza Ivo Andrić, koji je rekao: |

»Nije lako ni nabrojati sve ono što mi, književnici Jugoslavije, oplakujući zajedno sa našim narodima smrt Vladimira Nazora, zajedno s njim slavimo u njegovoj velikoj i harmoničnoj ličnosti, slavimo tvorca pesničkog dela velikog raspona, književnog radnika čija će radna snaga, humanistička kultura i majstorstvo izraza služiti kao primer budućim naraštajima, To delo je ne samo izraz njegove izuzetne ličnosti, nego i odraz njegovog vremena bogatog problemima i strađanjima, borbama i pobedama. U tom delu će budući istoričari našeg vremodema tražiti! i nalaziti: misaone i osećajne snage koje su pokretale naš život za prvih pedeset godina ovoga veka. U tom delu su sva klonuća samo trenutna, u njemu životna rađost ima poslednju reč. To je poezija za koju je on sam vidovito rekao da će se završiti potvrdnim i pobednim akordom: »Reč zadnja njoj će biti — život«, Slavimo borca napredne misli koja se čas jače čas slabije vidi, provlači kroz celo njegovo delo, čoveka koji je kroz sav metež toga vremena umeo da nađe pravi put. I zaista, u istoriskom čašu kada su KPJ i drug Tito pokrenuli borbu protiv okupatora, za bolje društveno uređenje i novu Jugoslaviju on se našao na prvom mesfu, sa najboljim sinovima Hrvatske i Jugoslavije, Habri podvig njegovih poznih godina, koji čini čast ne samo njemu i hrvatskom narodu, nego svim narodima Jugoslavije, pominjaće se uvek kao svetao primer. Na tom svom putu, koji je samo smrt mogla prekinuti, on je rastaa sa SVOjim narođom u njegovim najvećim tegobama i u najplemenitijim težnjama ka socijalizmu, na kom putu on je ostao do poslednjeg dana, kad je po-

slednjim potezom pera ustao u odbra-

nu svoje zemlje, njenog državnog i partiskog rukovodstva.

korača,

(Preveo G. Krklee)

Možaklja — planina iznađ Jesanica, gdje su se već w ljetu 1941 okupljali

prvi partizani;

Begunje -- selo u Gorenjskoj, “dje su Nijemci za vrileme narodmooslo> bodilačkog rata strijeljali slovenske taoce,

Književnici Jugoslavije, — završio je Ivo Andrić, — klanjaju se svetloj seni Vlaiimira Nazora, gledaju u nje= govom delu, u njegovoj volji i njegovoj veri primer koji treba da slede u svom umetničkom stvaranju kao i u radu za Svoju socijalističku domovinu. Mi kao i on verujemo u život, verujemo u smisao truda i borbe da život bude bolji i lepši za sve radne ljuđe. Sa tom verom i na rastanku mi njegov grob kitima njegovim stihovima:

»Proleti nisko, baci na grob mi rumen cvijet,

Najslađi plođ je — život, najljepši rad je — svijet.«

U ime književnika Hrvatske sa pokojnikom se oprostio književnik Slav-

' ko Kolar.

U povorci je nošeno 300 venaca, među kojima. venci Savezne vlade, vlada narodnih republika, Centralnog

' komiteta i Gradskog komiteta Zagre~

ba KP Hrvatske, pretsednika “vlade Narodne Republike Hrvatske dr Vladimira Bakarića i ministara Vlade Hrvatske, Izvršnog odbora Narodnog fronta Jugoslavije i zemaljskog odbora Naradnog Fronta Hrvatske, Glavnog odbora Saveza boraca Hrvatske, Gradskog narodnog ođbora Zagreba, Saveza „književnika „Jugoslavije i \xdruženja književnika svih republika, Akađemije znamosti i umjetnosti, kao 1 mnogobrojni venci masavnih organizacija, ustanova i mnogobrojnih poštovalaca i prijatelja pokojnika,

U dugoj povorci išle su hiljade trudbenika Zagreba i okoline, dok su desetine hiljada :građana popunili ploč-

'nike od Trga Republike do Mirogoja . i duž čitavog puta

Na Mirogoju, od Vladimira Nazora oprostio se V. Bakarić, pretsednik vlade NR, Hrvafske sledećim rečima:

»Opraštamo se od tijela našeg pretsjednika Prezidijuma Sabora, s tije= lom velikog pjesnika, velikog rođoljuba i velikog čovjeka. „Taj nam je oproštaj utoliko teži, što smo s Vladimirom MNazorom izgubili i r.rnšeg dragog druga, junačkog suborca, iskrenog prijatelja i brižnog oca.

Istina, nema još nih pimih seđam godina da traje uska rovezanast Komumističke partije i onih narodnih snaga koje danas tvore Narodni front s Vladimirom. Nazorom, ali se tu rađi o takvim godinama od kojih se svaka može računati za desetke godina. To su bile godine ogorčene borbe za oslobođenje i prve godine borbe za izgradnju socijalizma. Takve revolucionarne godine — pune stradanja, patnji, ali i veličanstvenih pobjeda — pokazuju u pravoj vrijednosti ljude i narade., One stvaraju i čvrste i nerazdvojive veze među klasama, ljudima, i narodima, veze prekaljene vatrom borbe i pročišćene plemenitošću zadataka, Ove su gođine pokazale svima i svakome 1 pravu vrijednost Vladimira Nazora i omogućile mu da u aktivnoj, svakodnevnoj borbi za oslobođenje i izgradnju novog života zauzima najodgovornija mjesta položaje koje je zavrijedio. Te su godine stvorile s Vlađimirom Nazorom takve nerazorive veze, koje nam niti njegova, smrt neće pokidati. Vladimir Nazor nama je više nego krv naše krvi, više nego meso našeg mesa.

Pjesnik »Velog Jože«, »Galiotove pjesni«, »Šikare« itd., nije samo pratio muke i jad porobljenog i potlačenog narođa, nego je slušao i onu unu– trašnju tutnjavu njegovih često samo latentnih revolucionarnih snaga, kako ih je otaložila u đuše ljudske slavna povjest naroda, a budile i razvijale nove revolucionarne šnage koje su se pojavljivale na pozarnici života. On je bio pjesnik vjere u te snage, pjesnik čvrstine, upornosti i junaštva.

Poziv Komunističke Partije da se pridruži aktivnoj borbi protiv okupatora naše domovine i njegovih slugu ne zatiče u Zagrebu starog penzioni ranog profesora, nego pjesnika i rodo= ljuba kojemu je pred očima samo njegova dužnost, a za kojega ne postoje ni godine ni fizička slabost. Nazor

smjesta pristaje: On je tada &vjestan.

teškoća i napora u borbi. To je bilo koncem 1942. On zna da ne može biti borac s puškom u ruci, zna đa su za njega, slabog zdravlja i slabe fizičke snage mogućnosti da se bori čak i s perom u ruci vrlo slabe, on je evjestan da će za dalji i širi razvoj borbe biti od najveće Wkoristi baš njegovo fizičko prisustvo, fizičko svrstavanje u armiji oslobodilačkog pokreta, ono svrstavanje koje vjerovatno traži sam njegov život u zalog. Svijestan je bio da je najbolji njegov doprinos pobjeđi naroda baš taj zalog njegovog fizičkog života.

Ion je tai zalog bez najmanjeg oklijevanja atavio,

Kakav je Nazor došao na oslobođeni teritorij — takiv je ostao ave do

PRIMERAK 8 DINARA

IAŠ0J DJEČJOJ KNJIŽEVNOSTI SAHRANA VLADIMIRA NAZORA

svoje smrti. Nikad se za njega nije postavljalo kako će onu lično negdje, u nekoj teškoj prilici proći, nego samo pitanje čta treba đa uradi u taj čas u cilju što bolje mobilizacije svih snaga za posštignuće cilja. On pro!azi zajedno s glavninom Narodnooslobodilačke vojske, Vrhovnim štabom i drugom Titom iz ofanzive u ofanzivu, ta najveća naša iskušenja u toku oslobodilačke borbe. Svojom nepokolebljivom vjerom u uspjeh, u rukovodstvo druga Tita i potpunim podređivanjem i samog sebe zadacima te borbe, te bli&kim i prisnim adnosom prema borcima i patnjama naroda, on postaje jednom od najpopularnijih i najomiljeni= jih ličnosti Oslobodilačkog „pokreta među najširim redovima boraca i svim slojevima našega narada. Jedinice vojske i naša sela m se otimale tko će prije ili bolje nečim ugoditi drugu Nazoru. Nazor je tim svojim kvalitetima i dalje osvajao svačija srca sve do svoje smrti, {

U toku Oslobodilačke borbe Nazar je definitivno uvideo da one revolucionarne i svijetle snag» naroda, u koje je on cjelog svog života vjerovao, može razbuktati i dovesti ih do pobjede samo Komunistička partija, avangar– da radničke klase, On se uvjerio i u to da se postignute tekovine ne mogu više oteti narodu i izgubiti samo ako se te narodne snpPge i dalje razvijaju i ako se odlučno pođe putem izgrad-

nje .socijalizma. On se u to uvjerio i

do svoje smrti vjerovao u put koji je Oaza Komunistička partija i drug ito. !

Kad Nazor u nešto vjeruje, on se za ostvarenje te svoje tvrđe vjere zalaže i zadnjim atomom svoga tijela i zadnjom snagom svoga duha, Na ostvarenju tih ciljeva on je altivno radio kao prvi pretsjednik Zemaljskog antifašističkog vijeća Narodnog oslobođenja Hrvatske i kao prvi pretsjednik Jeđinstvenog narodnoaslobodilačkog fronta Hrvatske još u toku rala, a kao pretsjednik Prezidiuma i pretsjednik Narodnog fronta poslije rata na kojim ga je dužnostima zatekla smrt.

U svom radu on se često nije štedio, budno je pazio na razvoj borbe kako' u ratu tako i za izgradnju sacijalizma, oštro kritizirao pogreške i pažljivo savjetovao, Prema neprijafteljima, kolebljivcim= i malodušnicima bio je nepopuštljiv i na praksi onaka kako ih je žigosao u svojim književnim djelima, Kao i svi plemeniti ljudi prema pobjeđenom neprijatelju bio je velikodušan. :-

Nazorova vjera u pobjeđu i njegovo lično zalaganje učinili su ga i sada jednim od najomiljenijih drugova među najširim masama, a i u svim jav~

nim, društvenim, političkim i držav-

nim forumima s& kojima je dolazia u bilo kakav doticaj, pa i kod samog druga Tita.

Pobjeda u MNarodnooslobodilačkoj borbi i pobjeda naše revolucije stvorili su kod Nazara uvjerenje da će se

ostvariti i njegove mladalačke sanje i ·

da bratstvu među Slovenima više ne stoje na putu nikakve zapreke. On se bio bacio na rad, da i kao čovjek javnog života i kao pjesnik radi na produbljenju toga bratstva i oduševljavao se tim zađatkom, Zato ga je već prvo čitanje pisama CK SKP(b) našem Centralnam komitetu snažno potreslo, Kao ni dosad, nikakve ga prijetnje nisu mogle pokolebati i on je i svoje nvjerenje i svoj bol javno izrazia. Drugovi! i

Nad mrtvim tijelom Vladimira Nazora možemo u ime našeg naroda kazati da je ovaj njegov veliki sin umro najčasnije ispunivši svoju sinovsku dužnost. Njegovo djelo služit će kao uzor generacijama, njegov duh nadđahnjivat će pakoljenja. Uspomena na njega živjet će vječno,

Neka je vječna slava drugu Vladimiru Nazoru.«

Posle toga je muški hor kulturnoumjetničkog društva »Vladimir Nazor« otpevao: »Sa tugom ga pratimo«, a onda je počasni odred vojnika Jugoslovenske armije plotunskom paljbom ođao poslednju posmrtnu počast umr–lom pešniku i borcu.

_——

PISMO PIONIRA SAVEZU KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE

Dragi drugovi,

O smrti našeg velikog književnika Vladimira Nazora čuli smo u Skoplju gde smo došli na ekskurziju, Ta nas je vijest sviju potresla i ožalostila. Mi, pioniri, mnogo poštujemo ljude koji sve od sebe daju za svoj narod i Otadžbinu. Čim smo čuli za smrt Vladimira Nazora, odmah smo se sakupili i održali sastanak posvećen preminulom književniku, Smrt Vladimira Nazora nas je mno= go ožalostila, ali mi čvrsto vjerujemo da će u našoj novoj socijalističkoj domovini biti mnogo ljudi koji će raditi

· na polju književnosti po ugledu na ve

likog pisca Vladimira Nazova. Neka je vječna slava i uspomena na Vladimira Nazora, Pioniri Stanica mlađih tehničara »Nikola Te&ćla+« II reona iz Sara jeva na putu iz Skolplja za Beograd