Književne novine

|___(Nastavak sa druge eWtrane) režim odbacio u želji da radije stvori 'mdustriju koja može da zemlji osipuTa u isto vreme jedan minimum ekonomske i vojne nezavisnosti, garantj|u prativ eksploatacije kojoj uvek podže zemlja koja se ograničavan na razmenu a&vojih poljoprivrednih proipvoda za industriske, i najzad (a možda { najviše) da osigura sredetVa za takav razvoj proletarijata koji će revelucionarnoj vla ti moći da dA dovoljno široku bažu. Da jedna socijalistička zemlja može da trguje sa kapitalističkom, Lenjin i Staljin su uvek dopuštali. A to što takva zemlja više voli da “uzajmljuje da bi se izgrađila, umesto da &voja bogatstva preda u kolonijalnu ekspolataciju, čimi nam se pre kan dokaz nezavisnosti nego potčinjavanja ako su ti krediti (Poljska i Čehoslovačka su tražile američke kredite pre godinu i po dann) dobiveni bez pol:tičkih i ekonomskih ustupaka, Sada. režšim razmene. uspesi industrijalizacije, napor — čiji nam je ritam ponekad izgledao preteran — jedne privrede koja žrtvuje sve za plansku izgradmju avoje osnovne baze, — toliko dokaza, koji bi trebalo da "udu dovoljni za jednog marksistu, đa prihvačeni put nije onaj pofčinjavania već socijalističke izgradnje. Nije problem u tome da se ispituje ima li jedna zemlja ekonomske odmose sa drugim zemljama, kapitalističkim ili ne, već kakav je oblik ovih odnosa«, I dalje: -»Nije pošteno da jednu naciju, koju otseku od njenih oslonaca i izvora, optužuju ako potraži utočište i to ne u · Bei"

. Nova svedočanstva ~

protivničkom taboru nega u krilu međunarodne organizacije. Ako bi ova dijalektika trebalo da se usvoji, svaki spor između KP SSSR i bilo koje druBe KP na vlasti u jednoj drugoj zemlji prisililo bi nekorauniste ja osude ovu zemlju kao potpaljivača rata; neko novo razmimoilaženje o tempu kolektivizacije polioprivrede, na primer u Kini ili Poliskoj, dovelo bi nas odmah u obavezu da ove nacije optužimo kao izdajničke i ratobnrne, Drugim ročima, kriterij o miroljubivosti jednog režima b:o bi potpuno u rukama, KP SSSR. Šta mi niknd nismo prihvatili i što komunisti, sa pojima se neki od nas nalaze u organizacijama za odbranu mira, nisu nikad tražili da usvojimo«, Najzad:

»..Ako bi KPJ trebalo zaista đa bude osuđena | uništena, ne više zbog svoje »avanfurističke« i »oporiunističke« politike, nego iz razloga koji su izneti u drugoj Rezoluciji Informbiroa, to jest osuđena za ljubav čitavog jednog skupa kontradđikcija, onda bi su= tra bila koja komunistička partija 1 biio koji komunista mogli u svakom momentu da budu eliminisani iz bilo kog razloga, isto toliko maglovitog«.

Tako gavore svedoci koji su posetil Jugoslaviju, Daleko od toga da su Domenak, Babulen ili Kefelek po svim pitanjima naš' istomišljenici, što smo uostalom, na početku i pokazali. Tim pre su ova njihova zapažanja i zaključci vredmi pažnje i korisni kao priznanje našoj borbi za nezavisnost i ravnopravnost. E

L. J.

IZ KONCERTNE DVORANE

Veče pesama Zore Milosavljević i Žarka Cvejića, prvaka Beogradske opere, zaslužuje pohvalu već zbog samoga sastava programa. Na programu su bili zastuvl|eni, istorijski hrono]}oški poređani skoro svi na1poznatiji 1 najizrazit!|} kompozitot'j solo pesme od baroka do moderne. Među domaćim kompozitorima umetnici 5u izveli dela Hristićča, Rajčića I Marka Tujčevića. Tako skloplien program delovao je i kao celina upečatliivo.

Zora Milosavljević prestavila se 'ao !Zrazita koncertna pevačica, veoma prijatnog, zrelog ! elastičnog glasa, | sigurno pevačice tehnike Ona je umela da stilski Oatvari Gluka i Betovena, kao Lista, Rah. manjlnova, Hristića, Njene tačke, doduše, bile su sadržajino dosta jednorodne, ona je odabrala najčešće dela lirskog karaktera, koja joj najbolje leže i u kojima je mogla da naibolje otkrije svoju muzikalnost 1 smisao za dinamička senčenja.

. Žarko Cvejić je uspeo da svoji voluminozni glas podredi zahtevima kamerns solo pesme, da na mahove oduševi svojim pijanom, falsetom. Njegov repertoar le bio raznolikiji: ođ dramatične pesme MRietovena: »In questa tomba oskura« i Šubertovog »Putnika« do znalački pisanih ·Međumur=– skih pesama« Marka Tajčevića ii imopresionističke slike »Magie« od Respigi?la.

U svemu, veče pesama ostavilo je lep utiBak, a zajedničkim nastupom ovih umetnika „različitih glasova } temperamenata, izbegnuta je monotonija. koju je ponekad u kamernim koncertma teško razbiti.

- Klavirska pratnja Alekseja Butakova bila je muzikaina i u sklađu sa solistima

U toku poslednje dve godine sve češće elušamo javne istupe beogradskow violinigte Viadimira Markovića, Ovo dokazuic da se Ovaji talentovani muzičar, ranlje arhitekta, s&đa konačno opređelio za muzičku đelatnost ,zašto ima izrazitih sposobnosti.

Prvi deo programa njegovog violinskog, Kkonccrta bio je posvećen barokno-klasičnoi muzici (Koreli, Bah) drugl, stilski neuPOO Ono delima Šosona, De Faije, B]lo-

a, Štmanovskog, Paganinija i Slavenskog.

Vladimiru Markoviću odgovaraju pre mvega dela improvizatorskog karaktera, jer on oseća ritmičko-dinamička nijansiranja takvih dela (rubato). Ipak, među takvim delima »ŠSpanska !gra« od De PFalje zahtevala bi više čulnosti, zanosa, razmaha u izrazu, Izvor Aretuze« ŠSimanov:Mog, više slikovitijeg virtouznoga bleska. JJ tam sminajubedliivije Slaventrog kompozicije,

Belu ie igra nm sens:b'!pne

realizovana Dve

»Poema« od Šosć6na i »Nigun« od Bloha su

(Nastavak sa treće strane)

le hteo da se vrati u Francusku ali to nije učinio jer su tamo u to vreme bile krvave borbe i meteži poznati pod imenom »Fronda«. Buržoazija koja se bila uplašila od narođa pomagala je Mazarenu da uguši ovaj ustanak,

Dekartu se nije išlo u ovu gužvu i dobro mu je došao poziv švedske kraljice Kristine da dođe u Stokholm, da je upozna s njegovom filozofijom. Tamo Dekart posle nepunu godinu dana umre — 11 februara 1650. Trinaest godina posle njegove smrti dogodilo se omo čega še Dekart čitavog života najviše bojao — inkvizicija je 1663 godine stavila njegova dela na indeks zabranjenih knjiga.

III

Veličina i revolucionarnost Dekarta pre svega je u tome, što je on prvi u Novom veku suproistavio teološkom pogledu na svet epohe feudalizma celovito „mehanicističko-materijalističko shvatanje sveta nove revolucionarne klase — buržoazije. Ono što je najbitnije u ovom novom pogledu na svet izraženom u Dekartovoj fizici ovako Eu okarakterisali Marks i MKngels u »Svetoj porodici«: »U svojoj fizici Dekart je materiji pripisivao samostalnu 6tvaralačku snagu i na mehaničko kretahje gledao je kao na životni akt materije. On je savršeno razdvojio svoju fiziku od svoje metafizike. U =, imijcama njegove fizike materija pretstavlja jedinu supstancu, jedimstvenu asnovu bića i saznanja. Mehanicistički framcuski materijalizam „primenio je Dekartovu fiziku u protivstavu prema

jjegovoj metafizici« (Marks-Engels, amtausgabe, Abt 1, Bd. III S. 309). _Kaoštose većiz ovog teksta MarksaKngelsa vidi, dve osnovne i najopštiROostavia materijalizma i dijalektie date su kod Dekarta. To &u ideja materijalnog jedinstva | svekolike ivarnosti — tj. i bića i saznanja, i ideja o neodvojivosti kretanja od ma-

srije. 1

Materija je jedina supstancija — ne postoji ništa u svetu što bi bilo nemašerijalno. Za razliku od antičkih atomista (Demohrita, Epikura i dr.) a isto tako i od mnogih kasnijih filozofa i naučnika, uključujući tu napr. Njuina, Đekartu nije potrebno da proglasi postojanje apsolutne praznine kao uslowa i uzroka kretanja. Za njega ne po" stoji realno prostor bez materije, proestor i materija koja ga ispunjava jed-

TRN?

dela izrasla na tlu razdražljive poluzamračene salonske atmosfere kasne buržoaske ideološke dekadanse, i tako su na koncertu realizovana 1! shyaćena, No ova cela ipak ne pretstavljaju banalne proizvođe. kakvih među delima ovakve vrste ima. Među deUma čisto virtuoznog karaktera violinista je izveo XXIV MWapričo od Paganinija za koji se nije bio dovoljno tehniči staložio, premda neki uspelo dati momenti govore o savesnom tehničkom radu, Doduše ova kva se kompozicija veoma retko čuje u besprekornom izvođenju.

Klasični đeo programa (Koreli: »La Follia«, Bah: »Partita e-dur«) zahteva od izvođača više koncentracije, a naročito ritmične stabilnosti. Ovo vređi svega za Preludio i Žig iz Partite Isto tako, dok je gornji glas u polifonim mestima bio potpuno izvajan, donji je skoro redovno ostao tonski nezaoblien 1 na mahove intonativno nečist (»Menuet I, Lur«). U osnovi Partita je 1 pored kulturnog i znalačkog izvođenja violiniste ostavila dosta neujeđnačem utisak 1 na mahove bila s naporom izvedena. Ovo se međutim ne odnosi na »La Folliu« od Korellja datu mirmo, veličanstveno, tehnički korektno.

Klavirskca saradnja Anđreja Pregera bila je tehnički 1 u. pogledu fraziranja na visini, no u nekim momentima u »Španskoj1 igri«, »Izvoru Arituze« mogla bli biti izrazitije 1zvedđena, sa više temperamenta. RR. A.

no su isto. »Prostor ili unutrašnje mesto i telo koje se podrazumeva u tom prostoru razlikuju se samo u našem mišljenju«. (Doekart, Principi filozofije str. 308).

Veoma važan dijalektički i materijalistički momenat u Dekartovoj fizici,je učenje o neodvojivosti kretanja od materije. On doduše govori o postojanju boga koji je stvorio sve itd., ali ovde je najbitnije to, što je Deikart shvatanjem da je priroda materije u tome da se. kreće, faktički učinio boga nepotrebnim i time neposredno pripremio slavan ateistički stav Spinozin o prirodi koja je uzrok same sebe (»Supstancia est causa sui«), Koliko je napredno ovo Dekartovo shvatanje vidi se već po tome, što je čak i jedam Njutn, nekoliko decenija kasnije, smatrao materiju mrtvom, inerinmom ma&om, koju Je bog morao da pokrene da bi se ona kasnije kretala po svojim sopstvenim zakonima. Dekart naprotiv smelo i revolucionarno kliče: »Dajte mi protegu (tj. materiju) i kretanje, pa ću vam stvorit! svetl«

Nesumnjivo važan korak u razvoju dijalektičke metode bila je i Dekartova odredba odnosa mirovamja i kretanja kao relativnog i absolutnog „zatim izvesno približavanje shvatanju jedinstva suprotnosti beskonačnog i konačnog. Od izvanrednog značaja je Dekartova postavka o neuništivosti kretanja, kojom je on nazreo jedan od najvažnijih zakona prirodnih „nauka — zakon održanja energije, koji je tek čitavih dvesta godina kasnije (1842) otkriven od strane fizičara (Robert Majer, Džaul, i drugi). Engels je često isticao ovaj slučaj kao primer koliko teoretska misao filozofa — kad je dijalektička, može dalje i dublje da sagleda od uske empirije onih prirodnjak4, koji se — zatvoreni u krugu svojih činjenica — prema svakoj teoriji neprijateljski odnose i tako nužno postaju žrtve metafizike.

Naravno, Dekart ni u najnapredni. jim i najrevolucionarnijim delovima svog filozofskog sistema nije, niti je mogao da bude dosledan u svojem materijalizmu i u svojoj dijalektici. Materijalistička suština brižljivo je zaogprnuta teološkom formom, i ma da mu mi u mnogome možemo verovati kad svom prijatelju Mersenu piše o masci koju je primoran da nosi da bi izbegao sudbinu Galileja i proturio svoje učenje ma Sorbonu, činjenica je da on nikad nije bio spreman da raskrsti 8

KNJIŽEVNE'NOVINE

— PREDIZBORNA AGCITKA—

Danas s narodom i ja glasam, mcje je srce jedan glas,

Ko žito poljem klasam, klasam, i volim što sam i ja klas.

Glasam dđa misao upornu ne može ništa da posivi. Kličem parolu predizbomu: Napred, uvek u ofamzivi! Ići i ići, — nikad stati, glas i život dati životu,

S onima biti što će znai da brane pravdu i 'epotu.

Glasam za svog živcfta smig'o, za smis'o dana oko nas; za prisnu reč, za svetlu mis'o, za trud i napor dajem glas,

Glasam za čežnju «veftlu i melku

koju rasprostre poljima jug.

Glasam da mogu svakom čoveku | stognuti ruku ji reći: drug.

Glasam za vedrine ljudi, glasam za plave kose dečje, glasam za topli nemir grudi. glašam za drage oči neč'je.

Glasam za polja svetlo-žuta,

glasam za jedan bagrem sari,

za smeh, za blagost domaćeg kuta, ı za ostale male stvari.

Glasam za istinu naših dana, a proliv brava, protiv memle. Glasam za ljude sviju strana, i za sve drugare širom zemlje.

Mnogi glasovi... U svakom od mjih ljubav je jedra razavila. Napređ kuglica norma i stih da se istini spasu krila!

Branimir _ŽIVOJINOVIĆ

L] " ..v · .. Predizborna aktivnost književnika Srhija zađruge u okolini ovih gradova, Pored toga jedna ekipa književnika otputovaće na Kosmet gde će, takođe, obići nekoliko gradova i sela.

'U okviru predizborne kampanje čla-

"novi Udruženja književnika Srbije ra-

zvili su vrlo široku aktivnost.

Krajem prošlog meseca u Ministarstvu inostranih poslova priređeno je književno veče na kome su Ssudelovali: Milan Bogdanović, Oskar Davičo, Branko Ćopić, Tanasije Mladenović i Mihailo Lalić.

Poslovnica za kulturno-umetničke priredbe Ministarstva za nauku kulturu NR Srbije organizovala je 2 ovog meseca na Kolarčevom narodnom univerzitetu veče savremene lirike. U. vodno predavanje održao je Milam Bogdanović koji je govorio o značaju izbora za Narodnu skupštinu. Zatim šu članovi Jugoslovenskog dramskog i Narodnog pozorišta u Beogradu Sava Severova, Marija Crmnobori, Nada Kasapić, Ljiljana Krstić, Raša Plaović, Ljubiša Jovanović i Vasa Pantelić recitovali pesme Oskara Daviča, Desanke Maksimović, Milana Dedinca, Milorada Panića-Surepa, Tanasija Miadenovića, Branka Ćopića, Gviđa '"'artalje, Dušana Kostića, Mire Alečković i Slobodana Markovića.

Skender Kulenović, Branko Ćopić i Tanasije Mlađenović održali &u, 7 ovog meseca književno veče na Filozofskom fakultetu.

U Centralnom domu Jugoslovenske armije u Beograđu, 9 ovog meseca, Održao je Milan Bogdanović pređavanje o Prešernu.

'U Domu vazduhoplovstva u Zemuntu priređeno je 10 ovog meseca književno veče i na njemu su učestvovali Mihailo Lalić, Roksanda Njeguš, Todor Tošić, Slavko Vukosavljević i Slobodan Marković.

Povodom proslave Osmog marta na priređbi u Komitetu za komunalne poslove Savezne vlade čitali su svoje radove Mira Alečković i Roksanda Njeguš. Na priređbi posvećenoj izborima na Akademiji likovnih umetnika 7 ovog meseca čitali su svoje radove Branko Ćopić i Mira Alečković.

Članovi Udruženja formirali su ne· koliko ekipa koje će posetiti građove i sela u unutrašnjosti Srbije. Tako će do 20 marta grupe pisaca obići gradove Šabac, Kragujevac i Užice, gde će održati književne večeri. Književnici

će isto tako posetiti i seljačke radne.

religijom i da je drugi put tog istog Mersena uveravao da u njegovoj metafizici nema ničeg u što on ne bi verovao da postoji.

Kad je reč o dijalektici Dekavtovoj koja je nesumnjivo doživela u njegovom učenju svoj dalji razvoj i išticanje nekih suštinski novih momenata, ona svakako nije najbitniji činilac u određivanju karaktera Dekartove filozofije. U stvari materijalizam Dekartov je pretežno mehanicistički. Sve forme kretanja on svodi na premeštanje u prostoru, sve kvalitativne razlike na kvantitativne, sve više razvojne Oblike na niže. Taj mehanicizam pretstavlja istorisku granicu dijalektike u njegovoj filozofiji, ali treba imati na umu da je on bio nužna faza u razvoju ljudskog saznanja i da je u svoje vreme on bio napredan i revolucionaran u protivstavu prema sholastičkom mračnjaštvu i dogmatici.

Reakcionarna, negativna strama Dekartove filozofije ispoljava se tek onda, kad on napušta istraživanje Pprirode i objektivnog sveta i baca se u područje metafizičkih problema kao što su dokazivanje postojanja boga, besmrtnosti duše, urođenih ideja itd. Karakteristično je za buržoasku ideologiju još od najnanijih njenih začetaka u italijanskoj natur-filozofiji, pa kroz celu njenu istoriju, postojamje

te dvoličnosti, uslovljene eksploatator- ·

skom prirodom buržoazije kao klase,

Polazna tačka Dekartovog srozava=– nja u idealizam bila je njegova uni-. verzalna sumnja u sve i svašta, počev od svih postojećih znanja do sumnje u postojanje spoljašnjeg sveta. Sama , sumnja po sebi bila je pozitivna, jer je značila korenito odbacivanie svih sholastičkih dogmi i predrasuda, međutim krajnji „zaključak »Cogito, ergo sum« (misl:m — .lakle postojim) — kojim se buržoaziša ushićavala više od 6vega. u Dekartovoj filozofiji značio je prelaz na otvoreno idealističke pozicije, (iz mišljenia se zaključuje postojanje, a ne obratno). Da bi dokazao postojanje boga, koji jedino može da uspostavi vezu između indi-

vidualne avesti i prirode. Dekart se”

vraća najvećim pretstavnicima sholatike i vaskrsava Anselma Kenterberijskog, svetog Avgustina, čak i sve tog oca Tomu Akvinskog. Da bi dđokazao nezavisnost duše od spolinjeg sveta on izgrađuje učenje o urođenim idejama, zatim dualističko . učenje o dvema „supstancijama — felesnoj i” duhovnoj-između kojih nema nikakve

· GRUPE HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA NA PREDIZBORNIM TURNEJAMA Na tumeji po Slavoniji nalazi se Rupa književnika „Hrvatske: Ervin inko, Grigor Vitez, Dragutin Tadijanović ; Ivanka Vujičić — Lašovski. Za vrijeme boravka u Osijeku. Belom Manastiru, Vukovaru. Borovu, Vinkovcima i Slav. Brodu ovi će književnici na svojoj turneji čitati svoja naj=novija prozna i pjesnička djela. Nakon književne večeri u Belom Manastiru 10 o. m, oni su u subotu 11 marta održali književno veče u Osijeku u kinu »Crvena zvijeoda«.

Druga grupa članova Društva knjiševnika Hrvatske: Vjekoslav Kaleb, Petar Segedin. Marin Franičević, Živko Jeličić i Gustav Krklec boravi u Dalmaciji, gde će održati niz kmjiževnih večeri.

Književnici Slavko Kolar, Jure Kačtelan i Novak Simić održaće književne večeri u Rijeci i Ietri,

»PFRATBLANCA« KULTURNO-UMETNICKO DRUŠTVO ITALIJANSKIH RADNIHA

Od svoga osnivanja do danas — za neptune dve godine — sindikalno kulturno-umetničko društvo »Pratelanca« (Bratstvo) na Rijeci uzđiglo se u red najboljih radničkih društava italijanske nacionalne manjine. Više od 120 aktivnih članova, radnika i nameštenika riječkih kolektiva, uključeni su u tri umetničke sekcije. Najbrojniji je pevački hor sa 70 članova, zatim dramsica sekcija sa 20 i mandolinski orkestar sa 18 članova. Osim toga je osnovan i muzički kurs koji polaze 12 omladinaca.

Početkom 1948 godine Društvo {e započelo rad bez ikakvih iskustava Dvadeset prvih članova potpomognuti od sindikalne organizacije i Italijanske unije prihvatili su se posla. Uspeli nastupi mandolinskog orkestra i male pevačke grupe ubrzo su popularisali »Fratelancu« među italijanskim trudbenicima i otada društvu stalno prilaze novi članovi, Već početkom prošle godine pevačka grupa razvila se u veliki hor, a osnovana je i dramska sekcija.

Članovi »Pratelance« dosađa su sa USspehom učestvovali na nekoliko festivala ita= lijanske nacionalne manjine i dali brojne izvedbe u industriskim kolektivima Rijeke i Istre. Osim toga Društvo je pružilo pomoć i riječkom Narodnom kazalištu. Nekoliko najsposobnijih članova draniske sekcije i hora postali su stalni Žžiamovi Kaza-

veze niti uznjamnog dejstvovanja. Ovo šu najslabije tačke u njegovoj filozofiji, koje su već neki od njegovih savremenika žestoko kritikovali, a naročito materijalisti Gasenđi j Hobs.

Nepravilno je prećutkivati i zabašurivati ovu reakcionamu „stranu Dekartove filozofije (što je nepr. radio u jednom svom nedavnom čiamku o Dekartu, objavljenom u »La pensće« francuski marksist Henrry Mougin). Ovo utoliko pre, što je bitna odlika savremene buržoaške filozofije. koja se nalazi u punom raspadu vraćanje na staro i vaškrsaavanje davno umrlih i davno s&ahrenjenih idealjstičkih besmislica. A ovih stvari može se podosta naći kod Dekarta.

* * *

Veliki je Dekartov značai u istoriji ]judske misli zbog stvaranja nove naučne metode saznanja. On smelo razvija kritiku sholastičke, formalist:čke logike i nasuprot njenim dogmama i predrasudama. božanskom otkrovenju i besplodnim spekulacijama #ilogizmima. postavlja novu metodu saznanja, novi put istraživanja istine kome je iskustvo polazna tačka. a razum mikovodstvo, Ljudski razum, koji je kroz ceo srednji vek bio u službi religije kida lance, koji su ga više od hiljadu godina okivali i počinje „upravo sa Dekartom wevoj triumi:falni pohod protiv svih vekovima nagomilavanih praznoverica i gluposti, pohod koji će jedan vek kasnije, sa francuskim materijalistima dostići svoj vrhunac. Ovaj zdravi pozitivni racionalizam Dekartove metode jeste ona moćna poluga na koju će se oslanjati nove prirodne nauke i čitava ideologija revolucionarne buržoazije. Tako, napr. prvo od četiri osnov na metodska pravila plasi: »primiti za istinito samo ono što je razumu jasno 1! razgovetno«. Kad se uzme u obzir

„~ da je u feuđalizmu kriterijum istine

bilo slaganje # crkvenim dogmama i sa Sholastički prepariranim Aristotelom, i da nije više imalo mesta nikakvoj sumnji ako se kaže »Magister dixite (» Tako je učitelj rekao«) — jasno je koliko je Dekartovo shvatanje kriterijuma istine bilo Za ono vreme napredno. Uzgred rečeno ma koliko ono bilo još daleko od dijalektičkomatferijalističkog kriterijuma. ono je i danas napredno u odnosu na sve one razne sholastičare današnjice za koje je »Magister dixit« — najviša svetinja i koji se i danas kao nekad

Jakšićev „Stanoje GIavaš"

(Nastavak sa treće strane)

hova i logičri pokreti i mizanscen Upotrebljeni u punoj meri, izvedeni dosledno realistički dali bi celoj pretstavi bezuslovno ne samo različit nego ı pozitivniji karakter. U svakom slučaju imali bismoa preistavu koja ima IZvesnu zaobljenost i celovitost, bez prekida i padova ili naglih podizanja, kako je izgledao ovaj prikaz »Stanoja Glavaša«. Bez obzira na izgled, same

pretstave, takav smeo pokušaj redite- ,

lja nc bi bio samo prazno eksperimentisanje, već bi moralo doneti rezultata koji bi razrešili mnoga pitanja nastala 'ponovnim postavljanjem na repertoar tako značajnog dela iz naše domaće književnosti, a tako lipično romantičnog. Očigledno da u svojoj obradi reditelj nije išao ni u jednom pravcu, do kraja.

Zato su i va rešenja režije ostala polovična, a režija se polovično i prihvatila postavljanja pitanja za rešavanje, podajući se najviše pozorišnim problemima onako i u onoj meri kako ih je još pisac osećao i tražio.

Zbog navedenih osobina i mana re-.,

žije imali smo pretstavu koja je bila neobično duga i zamorna, koja je radnju slabo kretala i koja se neprekidno ·borila sa ogromnim tekstovnim materijalom i slabom kompozicijam.

U zamenu za to imali sma mogućnosti da: vidimo pretstavu stare roman– tičarske „ozorišne škole, vrla solidno spremiljenu, vrlo pažljivo praćenu i ostvarivanu prema originalu. Da nije bilo oštrih klinova realističkog prika-

. za pojedinih scena uz punu meru ro-

mantike drugih, imao bi se celovit utisak pozarišta romantičnog tipa.

Pretstava je uspela da postavi·'kao glavno i primarno: našu narodnu bor= bu za slobodu, ono što je nadahnulo pesnika i što je stvorilo. lik legendarnog junaka Stanoja Glavaša, koji je ovde ovaploćenje plemenitih i svetlih crta našeg naroda.

Zasluga Milana Đukovića je što je umeo da odabere delo koje tako sjajno pretstavlja naše kuliurno masleđe i što je, ipak, imao umetničke smelogti da ga postavi na savremenu scenu, To je značajan posao, Njegov poduhvat je u tom smislu pjonirski, |

Podela uloga je, očigledno, vodila račuma o tame da na jubilarnoj pretstavi izvede na pozomicu, koja wlavi osamdeset godina, što veći broj što istaknutijih glumaca, članove kuće koji svajim imenom i rangom pretstavljaju najveće vrednosti Narodnog pozorišta, ili su kao dugogodišnji· pozoriBni radnici stekli vidne zasluge za našu prvu scenu. Zbog toga se, naravno, moralo pribeći — Ponekad — i takvom rešenju koje nije prvenstvena vodilo računa o tome da se uloga podeli prema trenutno najboljim mogućnostima. Polazeći sa tog stanovište koje je naravno, u ovom slučaju opravdano, omogućeno je da u ovoj tako važnoj, istoriskoj pretstavi iziđu na pozornicu, makar i kao epizodne ličnosti, ili pak u značajnijim ulogama, doajen naše Drame Dobrica Milutinović, i čitav niz prvaka i poznatih umetnika i zaslužnih glamaca Narodnog pozorišta (Fram Novaković, Boža Nikolić, Aleksandar Zlatković, Vladeta Dragutinović, Ljubinka Bobić, Marko Marinković, Jovam Gec, Voja Jovanović).

Glavnu ulogu, Stanoja Glavaša, glumio je Ljubiša Jovanović. Jovanović je ulogu dao u širokom zamahu velike patetične romantične role, sa zanosom i punim poletom, »u vafrenoj zanetosti«, kako bi rekao sam pesnik tragedije. U ovoj visoka postavljenoj i ostvarenoj romantično shvaćenoj i duboko proosećanoj roli Ljubiša Jovanović

u srednjem veku Tertulijan ne uštruščavaju od verovanja da je nešto isti= nito, čak i ako je apsurdno (»Credo, quia apsurdum est«),

Jednostranost i isključivost Dekartove metode sastoji see u tome, što on u težnji da razumu izvojuje dostojno mesto odlazi u drugu krajnost, pa ističe primat razuma nad čulima i nasuprot Bekonovoj indukciji preuveličava značaj dedukcije umesto da obe shvati u jedinstvu i uzajamnoj uslov~

ljenosti. Sem toga u njegovom shva-'

tanju kriterijuma istine postoji izve8na doza subjektivizma i idealizma, jer se zanemaruje momenat ljudske prakse, Međutim i pored svih tih nedostataka nužno, istoriski uslovljen:h, Dekartova metoda je baš svojim ra cicnalizmom zadala težak udarac sholastici i svojom detaljnom razradom bar jednog od momenata „samajnog a Pai mnogo doprinela razvoju loĐ. *

* * *

Dekart nije bio samo veliki filozof, tvorac revolucionar u suštini materijalističkog pogleda na svet, već sjajan naučnik. Klasici marksizma isticali su da je metafizika XVII veka bila još povezama s pozitivnim naukama i da su njeni glavni pretstavnici Dekart i Laibnic stvarali velika otkrića u matemafici, fizici i drugim egzakfnim naukama (Mayrks—KKenge!ls, dela na ruskom, t. I str. 499),

Ustvari Dekartova otkrića na polju nauke bila su zaista od epohalnog značaja. To pre svega važi za stvara= nje nove matematičke grane — analitičke geometrije, Dekart je uvođenjem · promemliivih veličina. uneo u stvari dijalektfiku· u matematiku. U svojoj kosmogoniji, tj. mom delu fizike koji se bavi pitanjem postanka sveta Dekart je svojim učenjiem o vihorima prethodnik „Kant-—Laplasove hipoteze. Bine lja,e'fički momenat jeste osnovna ideja da kosmos nije oduvek postojao ovakav kakav je, već se počev od prvobitnog haosa menjao i razvijao zahvaljujući vihorovitom 'kretanju čestica materijala. U optici Dekart je nezavisno od Snelijusa otkrio zakon prelamanja svetlosti, razvio teoriju o etru i nagovestio talasnu teoriju kojc će 1678 godine formulisat: Haigens. Značajno je i Dekartovo otkriće da plimu i oseku izaziva pri vlačenje meseca. Dekart se živo interesovao i astronomijom. anatomi-

—C i

Odgovorni arednik: Jovap Popović, eograd, Francuska broj 1 — Štamparija »Borbas Beograd, Rardeljeva 83,

je uspeo da &tvori lik klasično-tragja_ nog tipa, romantični lik heroja, Takvo tumačenje omogućilo je Jovanoviću pun izraz njegovog Sujnog dramsk. temperamenta, glasa i scenskog pokre, ta i izgleda. „Jovanović je vladao Scenom u tolikoj meri, da je nametao sve stil čak i režiji i odvlačio slabije postavljene likove u a2J domen, pome. rajući karakterizacije. On je i delovao silovito, ali ponekad bez dovoljno pro. dubljenih prelaza i psiholoških reak, cija, što ga je, pored sveg žara i silj, ne, odvlučilo u monoloniju, Suprotnu ličnost, oličenje rušilačke ideje, ideje turskog pašu Sulejmana glumio je Radamir Plaović s vir{uoz. nijim nijansama patosa i psihologije, u majstorskoj romantičnoj slumi koja je bila manjeg spoljnjeg efekta od Jovamovićeve, no zato rafinovanija pa { ubedljivija, Kod Plaovića je smetalo to što je svoju ulogu igrao sa odviše samouverenosti, škoro kao spoljni spektak! u kome se nnročito naglaša– vala težnja da se virtuoznost romantičnog tretiranja istakme i podvlači, Stana — Lj. Bobić, data kao demon ska maćeha i mati, imala je nekoliko potresnih mesta u ulozi koja spada u fah u kome se Bobićeva dosad nije ogledala. No, njena majka bila je ad. više robustna, zverska, i u pokreti: tvrda. Majka koju je u altemaciji pri, kazala Ti Krstić bila je više samo mati, prosta gruba starica kojoj je sin u opasmosti. Iako je majka Lj. Bobić bila bliža zamisli tragedije, majka Lj, Krstić bila je prirodnija i jednostavni«

ja, no njoj je za puniju abrade ove –

komplikovane uloge smetala glumač“ kim sredstvima dovoljno nesavladana mladost u pokretima, izrazu lica i w glasu —K paročito. Sp. *eniju je igrala Mada Kasapić koja ie pokušavala da nađe prelaze toplih osećanja i ljubavi, Patetski motivi su joj manje odgovarali, i u njima je nedostajalo &censkog iskustva i &tudije romantične glume. Njen scenski izgled odgovarao je u mnogome pesnikovoj romanftičnoj za= misli, Svi nosioci glavnih žemshih ulo« ga pokazali su slabije poznavanje i bradu romantičnog „pozorišnog tiha

smenjujući ga povremeno proznim go

vorom,

Prikazivanje »Stanoja Glavaša« sa velikim brojem lica i sa više alternacija omogućilo je velikom broju mladih glumaca da ponesu značajme romantične uloge i da se istaknu (. Marković, V. Pantelić, M. Aleksić, M, Petrović).

Sledeći osnovnu zamisao romantične tragedije Jakšićeve i glavne prefen=zije režije, M. Denić ie dao bogatu romantičnu pozornicu, ispunjenu slikama koje su često bile preteške od preza» sićenih prirodnih lepota. Snažnu umetničku invenciju pokazao je u sce=nama šuma i obala, dok su mu tiurske zgrade i enferijeri bili izvedeni dosta uobičajeno. Kostimi M, Babić Jovanović zamišljeni su sa dosta ma-– šte u stilu dela, iako su se često previše držali dokumenata. Istiecao se kostim Sulejman-paše. Kostimi nekih

Turaka (Sulje, Huse, Tit Turčina) de= ~

lovali su, u odnosu ma ostale, siroma– šno, naročito u vrsti i izboru materijala., xwUzev uopštena i u celini, tragedija »Stanoje Glavaš«, velikog pesnikaa

srpskog Đure Jakšića, kao pretstava na sceni Narodnog pozorišta u Beogra= du, spada u značajna ostvarenja; posebno je to vidam rezultat u prikazu našeg kulturnog nasleđa na pozarnici, Bogdan ČIPLIĆ

jom, fiziologijom, međicinom i psiho= logijom, dakle skoro svim „naukama SVOE vremena, i svuda je činio važna otkrića, Zanimljivo je napr. da je on s&vojim shvatanjem centralnog nerv= nog sistema kao »reflektornog mehanizma« u izvesnom smislu anticipirao učenje o uslovnim refleksima velikog ruskog fiziologa Pavlova.

* *

Univerzalan duh, jedan od najobrazovanijih ljudi svoga vremena, Dekart se zbog svojin otkrića na nauč nom polju s pravom smuafra jednim od tvoraca prirodnih nata. Taj momenat još više povećava njegov značaj kao velikog filozofa i mislioca, borca protiv srednjovekovnog mračnjaštva i jednog od tvoraca nove, 28 &voje vreme revolucionarne filozofije, u biti svojoj materijalističke sa mnogim „dragocenim dijialektičkim momentima, Svi njegovi kompromisi sa religijom. dvoličniaštvo u životu i de” lima, njegova metafizika i skretanje u idealizam blede pred onim što je značio njegov doprinoš ·razvoju materijalizma i dijalektike. Ne može se danas izučavati proces pripremanja i nastanka marksizma-lenjinizma — te veličanstvene revolucije u istoriji ljudskog mišljenja i prakse: a da se pritom zaobiđu dela Rene Dekarta, U odnosu na razne sholastičare i dogmatičare našeg vremena mnogo šta u fom delu i danas zvuči „aktuemo i živo.

R ŠAJKOVIĆ — M. MARKOVIC --– ___ _______ ___ _____

Redakcioni odbor

jovan Popović, Čeđomir Minderović, Marijan | Jurković, Ivan Potrč, Vjetoslav Kaleb, Isak Samokovlija, Janko mĐoenović i MDmitar Mitrev

ee ——

PRETPLATA ZA KNJIZEVNE NOVINE

A našu zemliu na 3 meseca 35 dinara,

Da 6 mes. 7. dinar» ' na godinu dana 140 dinara,

Za inostranstvo: na 3 meseca

dinara, na G meseci 100 dinara | na a ana 200 dinara,

Rukopisi se ne vraćaju. Broj Zekovnog računa 108-9060878 Poštanski fah 617