Književne novine
' i krijiževno delo Konrada,
SMRT FAŠTZMU == SLOBODA WTO"
KNJI
GODINA TII BROJ 23
Isidora Sekulić
ra a |
Uredništvo: Francuska 7, teL 28-098
Administracija: Prancuska 5, tel. 28-490
Ne okreći leđa svojoj zemlji, |er
eko 5a izgrevanjem sunca nisu i tvoje oči izgrejale nad tvojom zemljom, ze= mlju tvoju trese jeza i zimogroza, 'Ovih dana mi je prijatelj iz Zagreba pisao i tražio od mene da uz prevod romana Džozefa Konrada, rodom i jezikom Poljaka, koji se, pre Engleske, drukčije zvao i drugi bio da napišem uz knjigu pogovor. Rok je bio strogo kratak, A i da nije, ko zna đa li bih sa svojim rukopisom zadovoljila izdavača, Jer — uz prvi moj pogled koji je tražio da se uperi u sen osetih u glavi i duši kao udarac oluja, i okrenuh se od literature u problem zemlje, rodne zemlje, u jedanaestu zapovest božju, ako hoćete, i prvu zapovest ljudsku: Ne idj iz svoje zemlje, ne okreni svojoj zemlji leđa nikada, ni pod kojim uslovima, jer ma kome ili čemu da ćeš povremeno ugoditi &vojom emigra-»ijom ili svojim begstvom, od svoje zemlje se kidaš i otkidaš, a to će zemlju zaboleti odmah, a tebe ranije ili kasnije... Kad je ono tadašnja vojska naša kretala preko Albanije u izgnanstvo, a za njom, sa njom, pa preko nje i pre nje stao se kotrljati svet koji je poneo i cilindre i ženske perišane, nikome nismo odobravali odlazak iz zemlje sem vojniku i oficiru. Nismo odobravali odlazak ni starome kralju, Stari kralj, ni vojnik ni borac, da je ostao u zemlji, ostao bi svetao primer, bio bi melem svima okupiranima, i našoj i njegovoj zemlji. Moralnija je bila istorija čovečanstva ranije, kada kraljevi nisu bili neprikosnoveni, kad su imali dužnosti, Sta-
· ri egipćani su nad mrtvim kraljem
' tuđem čoveku.
glašali: da li je zaslužio častan grob, ili nije, Leš i parada su dotle čekali...
Konrad, gonjen nečim, maštom, nuždom, ili prkosom, krenuo je u beli svet. Dotle je sve dobro, Postao je momar u engleskoj trgovačkoj floti. I to je dobro. Ali kađ je osetio da je moćan umetnik, da može svetu poru= ke poručivati, onda je trebao ostaviti engleski jezik i Englesku, vratiti se u 6voju zemlju i u švoj maternji jezik. Nikada ga Engleska nije na grudi pritisnula, ni sa toplom zahvalnošću, ni sa toplim divljenjem, ni za života njegova ni po smrti, Kad se ispisuju en= gleski krupni pripovedači i romansijeri 19 i 20 veka, Konrad biva i zaboravljen; a po pravilu nema svoje utvrđeno, narodnim priznanjem ograđeno mesto, Jer, koji narod da to učini, da to tokom vremena brani? Zamerali šu Englezi, zameraju i sada: da taj rođeni Poljak, Sloven, ipak nije znao engleski, A štampali su mu sve bez korektura, i čitali Lorđa Džima i one blistave malajske priče, sa žeđu i sa slašću, No — ne može engleska zemlja dati ni kvađratni metar veličine i ponosa Britanskih ostrva Dosta je, engleski je pravično, što je Engleska tuđinca primila i sačuvala, štampala ga i po svetu razglasila pod pečatom velike i kulturne zemlje, Dosta? Konrad je to oše-= ćao, i iz jedne emigracije, nesrećnik,
po nerazumnom kaprisu,
uskakao u drugu, kada god je mogao. Poljak- Englez najradije je govorio francuski, i, što je češće mogao, išao u goste, na odmor, na duhovno umi-
· renje, u. Francusku, i tamo sneveo Že= _ leo,
žalio, ponekad plakao.. Cela zemaljska lopta jeste jedna velika
kuća jednoga · čovečanstva. Putuj, poznaj svoju braću, nauči jezike, radi malo i saradi, ako si 'ka-
dar, posvuda, ali se vrati u SVOju zemlju, a ono što je dragoceno u tebi ne nudi, ne daji, ne poklanjaj, ne prodaji tuđoj zemlji. Putuj, stranstvuj, lutaj, luduj po svetu, ali za vreme, Otkineš li se od svoje zemlje, ili (klasičan primer pesnik Bajron;) ili u veri da
” će velika zemlja hraniti veličinu stran-
ca, (Konrad;) ili u besu i mržnji, (naši emigranti koji neće da se vrate kući
' 1 lutaju beskućnici); ili u crnom gre=
hu. (branioci zemlje, naoružani, odlikovani oficiri koji okreću oči tuđoj zemlji, tamo gde odmah treba da skinu i bace sve što je vojničko obeležje svoje zemlje;) — to je kao kad beslovesni etar otkine plod sa grane, i baci ga daleko od rodnoga stabla, Plod može samo istruleti. U tuđoj zemlji, beguncu je i prah samo šaka tuđin-
' štine, A u svojoi zemlji, beguncu tru-
le ime i čast, ali ne trule u zemlji okaljano ime ne može u grob i u zaborav! — trule mu ime i čast u vremenu, a vreme je neumoljivo i ima strašno dug život..,
U početku nemačke okupacije u našoj zemlji, za Drugoga svetskoga ra" ta, prijatelj, pri mome ognjištu, reče mi neočekivano, i gorko i ljuto i ponosno: »Moje nije da ovde sedim, ja bih trebao da sam tamo.« Ućutasmo posle toga. Te večeri zapisala sam u dnevnik: »Moje je da ostanem u svojoj zemlji, pod svima okolnostima, i što gore okolnosti tim Rkategoričnija potreba da sam tu, Ako zemlji i narodu svane vaskrsenje, doživeću slav-= nu radost da vaskrsnem s njima; (da ne gledam iz Pariža ili Londona, na durbin, vaskrsenje moje zemlje;) a a= ko je ođređen grob, da istrulim, s pravom i & radošću, u čestitom truljenju...« /
Danas, počelo je suđenje, dvojici visokih naših oficira za greh, težak i pretežak, što su zemlji svojoj osvetnički okrenuli leđa. Dan je tmur, oblaci prekrili sunce, zemlju prolazi jeza, nas muči najteže moralno pitanje: Zašto? a u degradovanim oficirima, kajanje, ako ima Strašnoga suda, mora da je Strašni sud, Čovek drhće od užasa pred onim šta čovek može da učini! Zabluda je velika, ogromna, ali griža savesti premaša, prostire se do krajnjih granica čovečje svesti, a to je a= stronomski daleko, Čovek je malen
stvor no, prostiranje njegova života je bezmerno. Tako smo sazdani, i sami se sazdali, da radosti naše ne mogu da se rašire i potraju kroz šve prostore života; a zlo delo, kajanje. i griža savesti, može, Kajanje onih ljudi mora da je Strašni &ud,
Btudenička trifora u salonu za ikone
(Sa Izložbe jugoslovenskog srednjovjekov nog slikarstva u Parizu)
Miroslav Krleža
7
Izložba „jugoslovenskog d&rednjovjekovnog šlikarstva i plastike je pa-# norama, „sastavljena od fragmenata jedne likovne civilizacije, koja je nestala u vrtlogu šestogodišnjih turskih, austrijskih i venecijanskih ratova, od XIV do XX stoljeća. Sastavljena od četiri osnovne komponente: srpskomakedonske do Quatrocenta, jadran=ske (staro-hrvatske) od zadarskog Donata do Jurja Dalmatinca, od bogumilske do sloma Bosne (1463) i od slovenačko alpinsko-gotske faze, ova Izložba u Palati de Chaillot je artističko ogledalo naše davne, srednjovjekovne prošlosti, koja (nažalost) an-
„ipira svu tragičnu problematiku jugoslovenske civilizacije, Mi se još i danas „(poslije tisućutridesetisedam godina) borimo za svoje granice na demarkaciji karolinškog mira u Konigshofenu i Paaderbormnu godine 813, na etničkoj do danas nepriznatoj crti »Conversio Caranthanorum«,
Portali, slike i sarkofazi jugoslo= venskog srednjeg vijeka govore nam o živoj dinamici karolinških, Jombardijsko-ravenatskih, romaničkih i vizantijskih elemenata, kojima smo bili okruženi u prostoru i u vremenu naše srednjovjekovne prošlosti. Naši najvažniji eksponati (Donat. zadarski, Buvina, Radovan, Dečani, Studenica, Mileševa, Sopoćani, Sv. Sofija Ohridska, bogumilska plastika itd. itd.) dokazu– je. nam kako nema gotovo ni jedne varijacije zapadno-evropskog, mediteranskog ili vizantijskog arhitektonskog ili slikarskog pomodnog stila, koja se kod nas ne bi bila odrazila na takav način te se ne bi dalo braniti da. su naši arhitekti, slikari i kipa= ri artističku problematiku svoga vremena svladavali ne samo epigonski ili eklektički nego stvaralački individualno. i
Izložbu srednjovjekovnog slikarstva i plastike organizovala je i prikazuje js FNRJ. FNRJ je kao jugoslovenska gocijalistička federacija revolucionaran i historijski fait-accompli, koji š% jedne &trane prevladava naš Srednji vijek, a s druge čitavim nizom svojih moralno-političkih i kulturnih elemenata anticipira razvoj naših budućih stoljeća. Ova medijevalna „kulturna manifestacija jedne socijalističke zemlje ne će da bude samodopadna apologija naše prošlosti, ali ona isto tako nema razloga da ne upotrebi ove dragocjene artističke dokumente kao dokaz za stvaralačku i umjetničku
enost, našega svijeta, koji je djelovao u prilikama veoma teškim i politički neobično komplikovanim, a po snagama, koje su nas poricale, svaikako neprikladnim za stvaranje bilo kakve likovne civilizacije.
Dramatske borbe za evropske principe slobode narodnosti, misli, govora, jezika, vjerovanja i umjetničkog
'aranja, ove herojske upravo tragične borbe za naš moralno-intelektualni, politički i umjetnički opstanak prije tisuću godina, mi nemamo razloga da ne priznamo kao dokaz za snagu našega vlastitog vitaliteta, koji nam ·je i danas jedinim garantom našega života, Istina je, da su “od prvih dana naše: egzistencije na Balkanu, mnogobrojne civilizacije oko naše nestale u mraku historije a naša je među zapadno-evropskim i balkanskim „mediteranskim civilizacijama jedina, koja je ostala slavenska isto tako 'kao što je jedina, koja je socijalistička. | ' BEOGRAD, UTORAK 6 ZTUN 1950
slikarstva
.
LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO
-
i plastike ·
a (Predgovor kataloga)
jugoslovenska socijalistička anticipacija danas, samo je dijalektički pendent čitavome nizu naših srednjovjekovnih anticipacija. Stavoslovenske, glagoljaške, ćirilometodijanske borbe za ravnopravnost narodnosti i jezika u crkvenoj hijerarhiji grčko-latinskoj već u IX. stoljeću; bogumilske laičke revolucije
ije Wiclifa, prije Lollharta, prije Husa i prije Lutera od XI. do polovine XIV. stoljeća i na koncu anticipacije predgiotovskog neohelenističkog slikarstva, koje se kao protorenesansni simptom javlja koncem XIII, stoljeća na širokom rasponu između Si-
Suvremena,
ma od sebe same. Način kako ljudi žive odražava se nesumnjivo i u njihovom načinu mišljenja. Da naši ljudi nijesu već u ranom Srednjem vijeku htjeli misliti na način kako se mislilo oko njih i da nijesu htjeli da im » takav inostrani način života i mišljenja nametne kao model kome treba da se podrede, to nam „dokazuje
„ženeza naših ssrednjovjekovnih suvereniteta isto tako kao i borba za samostalnost crkve u bogumilskoj, srpskoj i glagoljaškoj varijanti. Po načinu kako su gradili svoje tvrđave,
· crkve i gradove, po načinu kako su
slikali svoje slike, tesali kamen ili
Dečanska dvorama (Sa Izložbe jugoslovenskog srednjovjekovnog slikarstva u Parizu)
cilije i Lombardije, ali koje je kod nas, na našem terenu u Sopoćanima i u Mileševoj dalo nekoliko umjetničkih ostvarenja, koja se mogu po svojoj artističkoj vrijednosti mjeriti sa remek-djelima zrele, renesansne „zapadno-evropske umjetnosti. Na ovoj Izložbi javlja se nekoliko serija stilova koji se mogu tumačiti kao survivalsi (pleterna ornamentika, kupole na trompama po malim dalmatinskim bazilikama, bogumilska plastika, kasma alpinska gotika itd.) no sve te
inifestacije duha inspirisane su jakom, non-komformističkom kulturnom šamosviješću, koja se: kod nas stoljećima, svima snagama koje su nas poricale uprkos, nije ugasila nikada ni za trenutak,
Jugoslovenska srednjovjekovna civi! zacija nastala je na antitezi Vizantije i Rima, to jest u prostoru gdje se stoljećima suđaraju dva autokratska kruga: patrijarhata carigradskog i cezars'op papastva lateranskog Nikada u svojoj historiji Istok i nikada Zapad, naša se civilizacija in artibus javlja u ovim koordinacijama.duha i umjetničkog stila kao treća komponenta, koja je sama po sebi, po svom unutrašnjem zakonu kretanja bila dovoljno jaka da se ne zaustavi i dovoljno otporna. da se pasivno ne podredi jačim, civilizovanijim snaga-
Plenum uprave Saveza
bnjiževniba
U Beogradu 31 maja ove godine održan je Plenum uprave Saveza književnika Jugoslavije.
Plenum je pre početka rada odao poštu uspomeni velikog slovenačkog i jugoslovenskog pisca Prežihova Voranca (Lovre Kuhara),
Na sastanku su tretirana pitanja u vezi sa novim Opštim uputstvom o vi6ini autorskih honorara Saveta za kulturu i umetnost Vlade FNRJ, ukidanjem „Zavoda za autorsko pravno posredništvo — prenošenje zaštite autorskog prava na saveze autora, odnosno na Savez književnika Jugoslavije; dosadašnje finansisko „poslovanje. uprave Saveza, književnika; domom Saveza knji:ževnika u Voloskom kod Rijeke, kao i osnivanjem edicije Saveza, koja bi pored »Književnih novina«, izlazila u obliku književnih zbornika. U drugom delu sastanka Plenum je Taspravljao pitanje šireg savetovanja književnika sa temom o književnom stvaranju u vezi sa kritikom i javnom diskusijom, koje treba da se održe u toku septembra, kao i zadatke Komi-
~ sije za kulturne veze sa inostranstvom.
Na predlog Izvršnog odbora Plenum je odlučio da se za član. uprave Saveza — poverenika za ekonomske i finansiske poslove izabere Milivoje Ristić, pošto mu je uvažena ostavka na članstvo u nadzornom odboru, *
*
Plenum uprave Saveza književnika Jugoslavije jednodđušno poziva 6ve čla~
Jugoslavije
nove da svojim književnim radom i celokupnom svojom aktivnošću još jače podupru borbu koju naši narodi vo= de za „puno ostvarenje socijalizma u našoj zemlji, doprinoseći tako učvršćenju njene nezavisnosti i slobode. Visokim kvalitetom svojih dela, majstorstvom u književnom radu, pisci će odužiti svoj dug·narodu koji uprkos svim preprekama i klevetama, idući putem koji mu osvetljuje Komu-– nistička partija»Jugoslavije sa drugom Titom na čelu, dosledno i upormmo radi na ostvarenju socijalizma, za novi i bolji život radnih ljudi, za pobedu principa ravnopravnosti naroda i država. Plenum konstatuje da su posle dve gođine besprimerne „neprijateljske kampanje organizovane protiv naših naroda od strane vlade Sovjetskog Saveza i njoj podređenih vlada i agentura, pisci Jugoslavije ostali jedinstveni u rešenosti da zajedno sa svojim narodima istraju do potpune pobede istinskih marksističko-lenjinističkih principa međunarodne šsolidarnosti
svih radnih ljudi, do potpune pobede
iđeja mira i kulture, ekonomske i političke saradnje među narodima, koja je osnovni preduslov razvitka kako pojedinih naroda, tako i opšteg napretka čovečanstva,
'milski umjetnici bili su slobodni
tkali, po mačinu kako su pisali svojim vlastitim „pismom i žčital' Evanđelje na svoj vlastiti način svojim vlastitim narodnim jezikom, po mačinu kako nijesu htjeli da vje= ruju ili kako su se borili za nezavisnost, po svemu tome vidi se da su pretstavljali nesumnjivu „pnegaciju svake vladavine duha ili sile koje su htjele da ih podrede stranim interesima. Da se ta snaga volje i sposobnosti za stvaralački artistički i intelektualno moralnim životom nije mogla da razvije do većih, misaonih ili umjetničkih sistema, to je bilo uslovljeno mnogobrojnim okolnostima. Ge~+ ografskim, geopolitičkim i strateškim elementima političkih snaga oko jugoslovenskog relijefa, neprikladnog za rentabilan način produkcije i &iromašnog ljudskom supstancom, To je bilo uslovljeno i katastrofom mleıških, turskih i austrijskih ratova, koji su završeni oslobođenjem tako reći pred našim očima, početkom ovoga stoljeća (19193—1918).
Po ovim artističkim fragmentima pred nama mi možemo danas mirmo da ocijenimo značenje davnih naših napora i ća ne pretjerujući ni u čemu, ustvrdimo, kako ni jedan od mnogobrojnih dokaza naših stvaralačkih
·fućčnosti nije takav te bi bio manje vrijedan od sličnih dokumenata kakvima se ci rilizacije oko nas ponoše kao slavom svoje kulturne prošlosti,
• · ·
Bogumilski skulptori, slobodni od svake artističke manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti način i oni su u tome poslu bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja. Ovi umjetnici živjeli su u izolaciji bosanskih planinskih šuma, u prostorima, za prometne prilike onoga vremena ogromnim: od Jadrana do Save put preko bosanskih prašuma trajao je tri nedjelje. | Sjeverni slavenski došljaci, pred zidinama bogatog „antemurala talasokratske vizantijske dalmatinske teme, meso za galije mletačke i lomače latinske i grčke, u panici pred svime :to je za ove jeretike kao civilizacija predstavljalo sigurnu smrt, ovi skulptori nijesu djelovali u ideološkom vakuumu barbarske nepismenosti, kao što se to misli na temelju nepoznava– nja najosnovnijih kulturno-historijskih fakata ovoga perioda, Nepodre-
je artističkim manirama svoga
mena, samo je jedna od bogumilskih idiosynkrasija, koja se u okviru ove problematike javlja kao detalj iednog moralnoimtelektualnog misaonog sistema. Mrtvi djeluju u umjetnosti neobično živo, često mnogo intenzivnije od suvremenika. Ovi DOPa3 svake sugestije evropskog umjetničkog i misaonog groblja ne zato, jer ga ne bi bili poznavali nego jer su mu načelno i idejno poricali svaki moralni i estetski smisao.
Slobodni od svake lažne konvencije svoga vremena, oni su stvarali na način o kome mišljenja mogu biti podvojena, ali da taj način nije bio njihov vlastiti i kao takav jeđinstven, 'o se ne bi moglo ustvrditi.
,
PRIMERAK 8 DINARA
Izložba jugoslovenskog srednjovjekovnog Ž
Kakav je to stil stvaranja mi to Jnas ne znamo. Da se bogumilski način nije poveo aa mođom svoga vre=mena to je izvan sumnje, Da li je to bila neka vrsta artističke pobume ili revolucije, kao što je to slučaj ša bogumilskim protulatinskim i protugrčkim nonkonformizmom, to ne znamo, Smatrajući svetoga Oca đavolom, oni su, vjerojatno i cezaropapističke umjetničke formule prezirali kao iko= noklasti latinskog ili grčkog likovnog duha. Crkva rimska nije sa svojih dvadesetak naročitih poslanika i poklisara, kardinala, legata i inkvizito= ra za četirista godina uspela da podigne na bogumilskom tlu ni jedne biskupske crkve. U raznim političkim interregnumima takve su se katedra=le počele graditi desetak puta, ali su jalovi napori svršavali sa rušenjem objekata još u temeljima. Možda su io bile samo soppravivenze, dakle ipak zaostale sugestije davnih, mrtvih, pra= slavenskih skulptorskih pokoljenja, tko bi to mogao danas da kaže pod izvjesno? U tome pitanju sve su kom= binacije otvorene i moguće. Za obja-= šnjenje bogumilske likovne tajne pa» lo je mnogo glasnih riječi: norđijski vikinški motivi, praslavenska plasti= ka, gotski fragmenti, scitsko-sarmat» ska ornamentika, kiklopske zagonetke, misterij antičkih sarkofaga m bi« zarnim varijantama, lunarna, vizionarna plastika, mikenske spirale, egipatski basreliefi, derivat romanike, obelisci postavljeni na glavu, veneci= janška dekorativna omamentika, a= borigene ilirske tajne itd., itd. Osamdesetih godina prošloga stolje= ća, poslije austrijske okupacije Bosne kao turske „provincije, kada še i iz centralno=evropske imperijalističke perspektive uznastojalo, da se estet= ska mjera sa političkom tendencijom omalovažavanja spusti do barbarskog minimuma urođeničke primitivne inferiornosti, govorilo se o ovim mra= morima sa višim prezirom, kao što se tada pisalo i mislilo o zaostalosti bar> bara na Balkanu. Da su balkanski, di= narski ili ilirski barbari dali rimskoj Imperiji više od trideset imperatora, oligarha i konzula, na to še zaboravi“ lo, a sama ta fakta rodila su prvim sveslavenskim „inspiracijama već u Cinquecentu, kada su se Sl propagandiste na Jadranu osjećali još uvijek superiorniji latinskom a&vijetu na zapadu, _ LJU Da li je ova plastika doista barbars« ska u primitivnom smislu ovoga pojs“ ma? Radi se o naivnim i svježim opaw žanjima jedne umjetnički djeviča zemlje, (»terra vergine«), koja je za čitav svijet do đanas ostala nepoznas tom zemljom. Radi se o naročitoj kon“ cepciji svijeta i života, o čitavoj jednoj bogumilskoj kosmogoniji, o kojoj mi danas, nažalost, ne znamo mnogo, a i ono neznatno što nam je o njoj po“ znato to smo doznali po inkvizicionom materijalu rimske kurije, koja je ra“ tovala protivu bogumilske jereze a hovnim i materijalnim mačem više četirista godina, Ova histerična reto rika „lomače i sjekire nije, dakako, bogumilskoj plastici mogla posvetiti nikakve naročite estetsko-morfološka pažnje, jer smatrajući »bosansku ku gu« svojim najopasnijim „neprijates ljem, ona se kao propaganđa javlja. ulozi krvnika, a ovi, kao što je poznat to, nijesu nikađa bili &kloni da rješa% vaju estetsku problematiku, | Da li je ova plastika nadarena? ž smislu zapadno-evropskih konvenoij od lateranskih i ravenskih mozaika dg Boetija i Svetog Tome Akvinskog, od, Jacoppona da Todđi do Cimabue, &vije bogumilskih mramora na tako je O gromnu distancu, te bi svako uspore« đenje ispalo jalovo. Ova bosanska us mjetnička planeta ne kreće se u svi jetu mediteranskog sistema: »Staba Mater Doloroša«, a đa je bila odiozna vizantijskoj vlasteli i južnosloven« “m baronima Rasciae i Serviae, to se vodi iz antibogumilskih form Dušanova zakonika na primjer, ih iskorjenjuje ognjem i ma NE Animalna, svježa, neukroćena, 1 plastika penje se do monumentaln razmjera triumfalnog,
granitnog do* stojanstva, koje je u svom EO OKIMH lipsizmu preživjelo okrutan i | »memento mori« crkve latinske, koj je u Bosni stala đa biskupuje tek protektoratom Alahovim.
Oko tamnih bogumilskih spomeni«s ka trajale su neohelenističke varijaci4 je ducentističkog slikarstva po skim pravoslavnim zadužbinama, gra« dile su se gotske katedrale.i TORO ON ske bazilike od Poreča i Zagreba q
ı i Zadra, tekla je bogumilska glagoljaška krv od Istre do Spli: prodirala' je romanika od Trogira \otora do Vardara i Morave, a ovdje, na ovim planinskim visovima traje kult ljepote, koja nije htjela da ima nikakve veze sa bilo čime što je mos« glo da vrijedi kao import iz zapadu njačkih ili vizantijskih sfera duh Ova vrsta estetske autarkije os nam je na glavu postavljene obelis! sa slijepim arkađama, tajanstv
„obove u sintetičkom obliku bosanskog krova i nordijske posmrina kuće, nepregledimu gomilu s&talakti i paralelopipeda, isprepletenih u, be“
(Nastavak na drugoj strani)
a
Pt
Hi
NOVINE
ORGAN SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE
"OBA a
RAM
,
CL ala.
.__„5 jj
i
e