Književne novine

BROJ 2

3 ı e ——

KNJIŽEVNE'NOVINE ==

- LIRIKA VESNE PARUN

| u crtanju najdiskretnijih intimiteta pjesnik donekle odražava i izvjestan dio društvene stvarnosti. A to nije paradoks, Kao jedinka društva, on i takvim postupkom htio ne htio — izlaže svoja raspoloženja, Svoje sklonosti, simpntije i antipatije, ukratko: svoje područje interesa, pa u konzekvenciji i izvjesna obilježja svoje klase, i to u znaku ili obrane te klase (a obrsna je klase i rezignacija, ćutanje i slični pasiviteti), ili u znaku otpora prema njoj.

Oba procesa — o čemu govori povijest lirike đo danas — mogu dobijati najraznolilcije obrte i vidove. Ali, ostane li pjesnik samo na podlozi intimne konfesije, on, bez sumnje, 8Užuje svoj vidokrug prema bogatstvu društvene zbilje. Gdjekad se ovoj žčinjenici pridruži i pesimistički stav, koji propovijeda besmisao života. A ponekad, u biti, to je negacija umjetnikove klase s pređosjećanjem njena umiranja, a transponirana u vidu pesimističke presude nad bivstvovaniecm uopće. Umjetnik ne mora biti svijestan određene činjenice, ali činjenica ostaje činjenica.

Zar ovakav zaključak iz promatranja svijeta ne uključuje svijet u začarani krug sa neumitnom negacijom i tog kruga?

Nasuprot takvoj umjetnosti postoji umjefnost, koja je otkrivala i otkriva umjetničke spoznaje društvenog razvitka i spoznaje o dubokoj vrijednosti života i čovjeka, uočivši, u isto vrijeme, neizbježnu pobjedu te vrijednosti nad svima pojavama, „koje teže đa je kompromiftiraju, obesnaže i poreknu. Jasno je, da ova ideja humanosti u umjetnosti mora biti umjetnički doživljena i uobličena. Sa-

· mo kroz umjeiničku emociju dana, iđeja humanosti postaje akt ljepote, a to znači odraz, slika života i, u isto vrijeme, obrana i potvrda njegove vrijednosti i njegova smisla na zemlji.

U sferi ovih dvaju grubo označenih vidova kretala se i lirika Vesne Parun. Prva knjiga — Zore i vihori očituje, uglavnom, sumorna, mutna, neodređena i ponekad čak neprijateljska raspoloženja prema životu i čovjeku, a druga knjiga — Pjesme potpun obrat, i to u pozitivnom osjećanju i shvaćanju ljudskih vrijedno= sti i svijeta.

U našem napisu, mi ćemo prethodno nastojati, da ispitamo slabe tačke u lirici Vesne Parun, kao i razloge, koji dovode do tih slabosti. A to će nam omogućiti, u daljem izlaganju, da zornije izdvojimo, predočimo i potcrtamo njene poetske vrednote.

Vesna Parun često pjeva o stvarima u vidu općih pojmova. T'akav postupak odvodi je ravno u apstrakcije i obilno nabrajanie metafora, koje su lišene svake podloge. A gdje neđostaje doživljai, drukčije i ne može biti. Onda Vesna Parun forsira i siluje stvari, i gomila pjesmu za pjesmom;

:ona-se-ftada vutinirano služi versifi- -

kacijom i ispomaže nizom drugih ıepoetskih sredstava, a pjesme ostaju, jer moraju osfati, samo prazni, jalovi odjeci. Takvi su njeni radovi na temu omladinskih pruga i na čestu, shematiziranu temu d.novine: mračna prošlost „svijetla sadašnjost i još svjetlija budućnost. Tu gotovo ničeg nema đo rasplinute igre bezbrojnih metafora, koje u nama nestaju kao snježne pahulje u dođiru s toplim predmetom. Ali, na ovo pitanje pokušat ćemo detaljnije odgovoriti.

Postoje dva osnovna neđostatka u jednom dijelu lirike Vesne Parun, a uz njih, neumitno i logično, povezuje se i niz drugih slabosti.

Prvi nedostatak očituje se u negativnom korištenju riječi, Riječ, dok Vesna Parun gradi pjesmu, realno ne znači mnogo. Često je u njenoj lirici riječi đana uloga radi riječi, gdje ri-

ječ govori o sebi kao o riječi, dakle rađi same sebe i samoj sebi: riječ postaje cilj. Ona, to jest, riječ, nije nosilac nekog ili nečeg, organ, koji treba đa neki doživljaj konkretno utvrdi, da bi se onda mogao prenijeti U našu svijest i u njoj živjeti umjetničkom zbiljom. Njena lirika na temu izgradnje i domovine često ne iđe dalje ođ tema, To su teme bez sadržaja. U našoj svijesti ne ostaje gotovo ni jedna cjelovila slika o nekom stvarnom predmetu, koji Vesna Parun teži pjesnički predočiti. Teško je u takvoj lirici naći određen otisak nekog određenog podatka. Govorimo li o ovoj okolnosti, nećemo se služiti pore-

· đenjima i analogijama ni iz naše ni

iz strane poezije, ali smatramo da pjesma prestaje biti pjesmom, ako određeno ne uobličuje određeno staı je predmeta. A iz opisane uloge riječi, koju joj Vesna Parun namjenjuje u pjesmi, riječ ne može nadomž#estiti nedostatak doživljaja, a to znači i poetsku realizaciju stvarnosti. Na 'prvi pogled postaje jasno, đa riječ u spomenutoj lirici Vesne Parun nosi neka snaga, snaga možda i značajna, ali se ta snaga ne oživotvoruje kroz određenu riječ. Sve se u takvoj lirici nekako zabpjenuši, i u toj pjenušavosti raspline i izgubi; stvarnost iz nje stalno izmiče i bježi, umjesto da je oma otkriva, ili bi trebalo đa je otkriva. Na primer:

Zbogom, bosiliče, badnjaci u žitu! Posvećene pčele. Mratinci, vučji praznici, Zbogom, sveti Ilija, suše u loritu, crkvena zvona, božji i ljubaznici! Zbogom cehovi, škrinje, baldahini, Eusarski svijete, pleme ratoborno! Kličimo zbogom zbunjenoj sudbini,

u ovo jutro mlađo i bezbolno!

Ji:

Mi narođ vretena, preslice i prela, kuđelje bijele, đjevojačkog sijela, mi narod opanka, žulja i znoja,

Dušan Đuxić

Vlad mir. Popović

i žestoke raspre i ljutoga boja,

mi narođ klepke, tambure i mijeha, i narod svadbe, i narod smijcha, Vatre 1 omče i pjesme i kola,

i narod duše i narod bola;

i tako dalje. Ovakve · apstraktne igre

riječima ima u znatnom dijelu pjesama i u knjizi Zore i vihori i u knjizi Pjesme.

Drugi osnovni neđostatak ovakve lirike ukazuje na nedostatak doživljaja, i to doživljaja neposrednih, izravno nastalih na podlozi ličnog promatranja života, doživljaja, kojibi se rađali iz izravnoz i stvarnog kontakta s društvenom zbiljom. Ona u svom promatranju stvarnosti ne polazi od

stvari knao takvih, nego od stvari kao

slvari uopće. Otud „gotovo nigdje stvarnog, određenog doživljaja, koji bi bio izazvan od nekog stvarnog, Određenog, opipljivog predmeta. Ipak, ponekad se događa, u najboljem slučaju, slutnju o predmetu ali predmeta čvrsto zaustavljena i ukotvljena u živi život pjesme teško je naći. Vesna Parun u svom! promatranju stvarnosti gleda na stvari kao pojmove, kao kategorije. Otud stvar kao stvar uopće, ili stvar kao pojam, prestaje biti živo uočen i nadđdahnuto konkretiziran podatak. On, podatak, zbog takvog gledanja, postaje apstrakcija, samo ime i samo pojam stvari. Na taj način, podatak se lišava svoje konkretne sadržine: on nema svojih obilježja, svoje duše, svoje fizionomije, sVOg Osobnog i osobenog života. Nisu li ruke u lirici Vesne Parun apstraktne kategorije ljudskih ruku? Nije li često apstraktna njena „domovina, njena pruga, njena Ličanka, Bosanka? Njena zemlja i njeno nebo mogli bi biti ne znam čija zemlja i čije nebo. Oni su u folikoj. mjeri apstraktno dani,

TRI PJESME;

Kriška hljeba

ova kriška hljeba tvrda

što leži tu uz čašu vina,

pjeva mi pjesmu naših brda, bregova naših i planina.

Pjeva mi pjesmu našeg neba, Proljeća naših, ljeta, zima. Tako tvrđa, ta kriška hljeba ljepotu -ijele zemlje ima.

Ljepotu zemlje koja kreće pravo u svjetlost, sjaj i cvijeće.

~ Moja zemlja

e dirajte je! Nikom nije kriva. I još se nije pridigla od rana. Zavrijedđila je da ostane živa zemlja moja, grana rascvjetana.

Pustite je nek u miru, sama,

svoj život „radi kako bude znala. Poletjeće u sjaj, stići visinama: velika ;* ona, iako je mala. \

Srce me kori

tio bin da dane, đavno mi protekle, povratim i da im dadnem novu snagu. Knjige su se riječi ispisale, rekle,

a ja još ne nađoh riječ želinu, dragu.

Pređ vremenom ovim koje naprijeđ hita srce me u buni bez pređaha kori:

— Gdje je tvoje zrno sređ ovoga žita, u ovome klasju da 1 klas i tvoj zori?

da nam pruži ili iluziju ili,

bez neophodne specifikacije, da prestaju biti ova zemlja i ovo nebo.

Na primjer:

Kako je lijepa ta ruka, raskošna u

mišicama, kao nabrekla žila mlađa preplanula ' hrasta.

Taj divnt instrument sa nategnutim · žicama još titra blijeskom vode i toplim zujanjem plasta.

TI?

Svisni, zemljo! Žulj mi ruku svlada, i srce mi je u grlu zastalo.

Ličanko, goro zelema, vodo ladna, pogiboh, živa bila, stani malo!

Iz podloge ovih dvaju osnovnih nedostataka nastaju — kako već rekosmo — i druge slabosti.

Koje su i kakve su to slabosii, i zašto su slabosti?

Vesna Parun ima značajnu snmdu darovitosti. Ali, ova njena snaga istutnji se vrlo često u zaglušnoj praznini rječnika, inače prebogatogs. u prostoru punom blkeskova i odbljesnka, koji se nmačas jave, da mahom i nestanu. ,

Njene vrlo originalne metafore, i to vrlo česte, nisu u vezi sa značenjem smisla i težine riječi i u vezi s jednim izabranim u stvarnosti, i za to O– dređenim, dakle konkretnim predmetom. Njene metafore ne izbijaju uđa– rom o neki predmet realno doživljen, opisnije rečeno: iz oštro uoženih, 19vih, otkrivenih, đotad nepoznatih lrnYakteristika na jednom predmetu. Da uopćimo stvar: njene metafore žive izdvojeno od života i bez veze sa životom, ili, ako se to može reći, žive kaprisiozno i ćudljivo. Njene metnfore žive, u stvari, same za se, i one mogu biti trenutno zanimljive, ali se stalno osjećaju kao improvizacije bez određene svrhe. Odbijene od životne podloge, nastale kao samovolja, kao kapris, kao improvizacija, kao rađoznalost, djeluju ponekad sugestivno, pune su čara, ali ne obuhvataju niRakav određen predmet niti imaju kakve stvarnije veze s predmetom. A čovjek, kad je u oblasti lirike, onda iz života stvarnosti želi videti život poezije, a to u mnogim pjesmama Vesne Paruwn ne postiže.

Vesna Parun ima vrlo '“dinamičan ritam, njena je versifikacija često vrlo elegantna; ona izbacuje na gomile mnoge elemente ili, tačnije, elemente bez kojih poezija ne može biti, pa opet, uprkos svemu, toliko neđostataka u njenoj lirici. Jesu li ti nedostaci u karakteru njena talenta, ili u odgoju, ili u metođu rađa? Na prvi mah je vidno, da se ona neobično brzo i lako emocionira na doživljajima drugih pjesnika, da vješto asimilira tuđu poetsku materiju, i da su izvjesni dijelovi njene lirike preglasan odjek poetske lektire. Da li je ova veza 5 poezijom drugih pjesnika svijesna ili nesvijesna, teško je ustanoviti, ali u rezultatima je gotovo uvijek negativna. To je jedan od razloga, da Vesna Parun ne polazi od stvari, od činjenica života. A kad i pođe, onđa naslage tuđih iskustava i doživljaja znaju prevlađati njene doživljaje lične i otkazati u Vesni Parun sposobnost, đa gamoniklo i izvorno progovara u sVOje ime, da građi pjesmu pod dominacijom vlastitih doživljaja.

Ali, kad Vesna Parun poetski doživljava stvarnost — u konkretnom slučaju svoje djetinjstvo — onđa ona umije pronaći i poetski ađekvat za doživljaje te stvarnosti. Stvarnost djetinjstva i svijet u vezi s djetinjstvom dobiju najednom snagu poetske funkcionalnosti, a ljudska riječ adekvatan poetski život. Takve pjesme, koje uobličavaju doživljaje spomenufih kvaliteta, čine i najljepše

poglavlje njene lirike. Tu, u njima, Vesna Parun je u žarištu bliskih i uvijek najneposrednijih „doživljaja, dok staložena i smirena iskustva pročišćena saznanjima unutarnje životne zrelosti — omogućuju riječi, da

ih oživi i otme procesu sveopće pro-

laznosti. Ustvari, svako je umjetničko djelo rezultat iskristaliziranih životnih doživljaja i iskustava, jer ono nije i ne može biti improvizacija. Improvisacija je negacija umjetnosti, kao što je umjetnosti negacija improvizacije. vo dva tri primjera, kad Vesna Parun djeluje po dil:tatu spoznatog doživljaja:

Mene Je mafi pod srcem nosila mjesece teške, ko olovno breme I kad se trava u polju kosila jedma se ruka trudila za mene. Ječna su leđa teglila za mene,

i mlin je mljeo, noge su hodiie.

I još su neke na smrt stare žene predući đale poslednje mi sile.

TIi:

Mekađ, u jasne večeri djetinjstva, Rad gledah prvo blistanje sa svoda, u moje zjene rosnije od lista udomila se beskrajna priroda.

Polalh:o se otkrivalo mom uhu čuđegsno stablo govora i milja,

I mišliah u svom bezazlonom duhu, da ljudi rastu tiho poput bilja,

Masline stare poput starih žena, što stoje tako na vjetru i suši,

O muasline iz bibliihih vremena rnasline 8 mirisom pobožnim u duši,

Ovdje su đoživljaji ):ondenzirani, sadržali tema tačno uočeni i zabilježeni, slike i metafore nadnhnute i, što io najodlučnije u tom slučaju, ade= hvatne predmetima kdje pjesnik fiksira: one proizlaze jz njih i čvrsto se vezuju s njima u skladnu poetsku cjelinu.

Jednako intenzivne senzacije Vesna Parun demonstrira i na motivu staraca i njihove starosti. Bez sum:je, da su i ovdje doživh:aji iz djetinjstva — sjedinjeni s isk'stvima u godinama zrelosti — imali presudno snačenje. Dijete veoma aktivno usmjeruje pažnju na odraslije od sebe, pa fako i oštar hontrast između stavraca i starica i između djeteta može u djetetu pokrenuti mogućnost neslućonih viđenja.

Na primjer:

Starost je brđo snijegom pokriveno, nju prati bijela sestra njema zima. Ona pod suncem odlazi blaženo, kađa za sobom plođan život ima.

Ona je tiha ko sumračna soba,

die lebdi mirls povenulih dunja. “uvajuć spomen na iščezlo doba, ko crna žkrinja, starog zlata puna. Nju krasi osmljeh na usni zamišljen, i žuli na ruci koju vrijeme savi. Starost je prsten isplavljen od kiše, na kome blista sjajni žig ljubavi.

I hrast u šumi, nekad razgranati,

a soda spužten od stolietnog truđa. Presušen jzvor, all oil pamti obilje vođa što su prošle tuđa.

— Jedam je od zadataka kritike, da

vagne i negativne i pozitivne strane djela. To je bila svrha i našeg nnpisa o lirici Vesne Parun. Dakle, isticanjem njenih nedostataka bilo bi posve pogrešno zaključiti, da se podcjenjuje značajna vrijednost književnog djela Vesne Parun. Naprotiv. Kritika, uz uočavanje slabih osobina, mora podvući i osvijetliti i dobre osobine djela. U slučaju Vesne Parun, njeni kvaliteti tako su jzraziti, da ne dopuštaju nikalcevu sumnju. To smo ovdje naglasili i upoznali poetsku snagu uobličavanja materije, kad Vesna Parun radi po diktatu #vlastitih

doživljaja, i nejne slabosti, kad u njoj pobjeđuju tuđi doživljaji, ili kad se kreće po površini osjećaja i asocijacija, što je kod Vesne Parun i posljedica njene obilne produktivnosti i čestih improvizacija.

42000000004000400000200000000000000000200000000000000000020002000000090000 209000000002002200600000040000000000220000000000000000000000000000040000200000000000% 0464204%050000004200#00020%0600%000000000000000,

sont bons hors celui qu'on ne comzprend pas« (sve su vrste umjetnosti dobre osim one koja se ne razumije).

Zaista je potrebno uložiti ne mali · napor da bi se shvatili ovi stihovi. Budući da su oni oslobođeni velikog „dostojanstva umjetnosti — neposrednosti i čistote slika, čitaocu ostaje da, prvo, dešifruje stihove, pa onda sam da stvara sliku iz pjesnikove građe, zatim da sravnjuje svoje misli i slike sa pjesnikovim, i na kraju -— đa se uvjeri da je pjesma oslobođena osnovnih umjetničkih kvaliteta. Sva ona liči na jednu veliku i prezamršenu zagonetku, koja ne nudi nikakvu

radost kad je odgonetneš. Ona pokazuje da se duh Malarmea iskrada iz

jednog umrlog stoljeća, služeći se ODčinjavanjem ji pjesnika naših dana, tražeći makar jeđan trenutak života za sebe. UME.

Parafrazirajući Tolstoja, subjektivni stav pjesnika ovakvih stihova mogao bi se izrazili ovim riječima: ».Ja pjevam i znam o čemu pjevam, a alo me ko ne razumije, utoliko gore DO njega.« MO Ba: je da pjesnik raspolaže jasnijim „punijim ı sadržajnijim stibom kađ se oslobodi pretieranog indiviđualizma (»Branim«, vine« od 18 aprila o. E.).

zapali su neki naši pjesnici u smiješna filozofiranja O sreći. Takav je i ovaj stihovani fragment:

- »Srećan je čovjek kad malo poludi. Ne, da pukne srce, ” tek srce da ne Žudi.«

(Vlado pDubravčić, »Pragment«, Mladost, 1950)

Dosljeđan toj ideji i svom pjesničkom programu, Dubravčić piše i Ovakve stihove:

alilne đaleke oči mi ofimaju Tvoje.

OROAMĆU ih, pa da su aaa OON , al

vjetar ti u kosi igra, VO les bećarsku glavu.« (»Šta da rađim«, Mladost, 1950)

Neđostaje često ni elementarno osjećanje lijepog u lirskom izrazu;

Ah, razbiću mu fu

»MKnjiž. no-

»Zar i ti mjeseče, vječna skilinice, Što ti bezbroj zvijezda svijetle trag rugaš se meni nikom neđužnom umjesto pozdrav da mi pružiš blag.« (M. Vujačić, »Na peronu«, Zora 7-—8)

~

Pjesnik se nije oslobodio mjesečeve sjene pa mu je posljednji stih sa »etičkim« početkom i smislom živa ilustracija istine da sve što je rimovano nije poezija, i da je pjesniku više od svega potrebno izgrađeno lirsko čulo, koje neće dozvoliti uvlačenje grubosti u preosjetljivo tkivo stiha.

Da ova pjesnikova slabost nije nesavladljiva, pokazuju izvjesni topliji i neposredniji stihovi sa obdjelanijom formom i jakšićevskom intonacijom (drugo je pitanje koliko je ona tu opravdana) u pjesmi »Jabuka« (Mladost, 1949).

Nisu u najdaljem srodstvu sa stihovima koje smo dosađ navodili, ni »elegantai« idilični stihovi »Jezdi, konjicu moj« (J. Kaštelana), ni hladna arhitektonika stihova »Ne pletu devojke cveće u litice« (B. Kovačevića), ni razne pjesme prigodnice sa slikom »šnira-Ibrira« »druže-kruže« (koje žive upravo toliko koliko traje taj dan), ali ih sve ipak nešto zdravije dijeli od boiesnog erotičnog stihotvorstva, koje pod vidom »novaforskoe« forme obrađuje stari, izblijeđeli, preživjeli osjećajni fonđ i proklamuje ga nan poezijom života, mlađosti i ra-

osti. ”

Pa gdje je uzrok ovakvoj štetnoj

orijentaciji jednog dijela naših pjes-

nika, naročito mlađih? Bez sumnje, uzroci su subjektivne pritođe. Jer onome ko jole osjeća sposobnost da piše stihove, stoje i sredstva ma raspoloženju. Ali naš mlađi pjesnik prije nego što je i pogledao u svijet oko sebe, u stvarnost u kojoj živi, prije nego je osjetio ljudske vrijeđnosti te stvarnosti i napipao nerv stvaraog života, pobjegno je u sebe, dobro se zaključao i ođao se raznim individ.alističkim egzaltacijama. I počeo je da crpe i iscrpljuje svoje i onako oskudne izvore. »Vjetar-bećar« postao je njegov stvarni životni drug, Uronio je u tihu „nsjetu ne zbog jedne

ljudske nevolje tražeći joj kraj, nego zbog tragične sudbine listića stvorene kretanjem univerzuma. (Ili je on možđa »posredno« izražavao svoj duševni nemir i zabrinutost za čovjeka?). Povjerovao je nekoj smiješnoj i jadnoj logici, po kojoj je prava i čista lirika jediao ona čija je tema indiviđualna, eotička ljubav, i prirođa, ona sa šumama, pticama i mjesecom, — na koju više mistično gleda. I stao je da crkuće. A to cvrkutanje je tako uspavljivalo đa su i same naše muze slatko usnile i pustile žice đa rđaju.

Jednom riječi: taj naš mlađi pjesnik bio je pretjerano osjetljiv za jedva primjetne životne vibracije na šumskoj grančici i za trzaje od ljubavnog grča, đa bi bio krajnje neosjetljiv za jedva neprimjetne manifestacije prave i stvarne čoOvječnosti. To su gotovo najsigurniji simptomi bolesne osjetljivosti.

I zaista je teška i žalosna protivrječnost đa mladi pjesnik našeg vremena ne osjeća jedno snažno revolucionarno vrenje koje čisti i oplemenjuje ljudski duh i dušu, da ga taj motiv ne vuče neodoljivo k sebi. Isuviše je neugodno potsjećati pjesnika na veličanstvenu stvarnu sliku jedne male zemlje, koja stoji u središtu divovske borbe za istinu, Slobodu i revolucionarna načela, jer, čini se, da bi pjesnik morao toga biti svjestan. I zaista, pravom pjesniku, onom koji je »probuđeni dio svijesti narodne«, nije potrebno da neko spolja »propisuje molive«, on će ih već sam — stojeći u središtu, prima– juči i prerađujući utiske svekolikog zbivanja — naći snagom svog Ppjesničkog duha, a zatim obnovljene i osmišljen" pređati narođu da ovom služe u njegovom opštem pođizanju. Ali pjesnika neđorasla svom zađatku ne treba pustiti samotoku i treba ga potsjetiti i na ovo: gdje se može naći jače i značajnije ognjište lirike nego u zemlji koja je odlučno ustala u odbranu velikih ljudskih vrijednosti koje žive u hiljadama mabifestacija, u zemlji koja se suprotstavlja bijesu i klevetama mračne novovjeke informbirovske inkvizicije? Ima li što snažnije, osjećajnije i dirljivije, pa otuda

ljudskije, od susreta starih i istinskih prijatelja — španskih antifašista i njihovih jugoslovenskih drugova — u frenucima drastičnog gaženja ljudskog smisla od onjh koji su

J njegovi samozvani prvoborci i zaštit-

nici? Potresa to i običnog čovjeka, akamoli neće pjesnika. To i još mnogo što drugo je ona dragocjena ruda iz koje se stvara najplemenitija lirika, lirika čovjeka-borca za novo i društveni uspon, lirika koja pokreće i sudjeluje u stvaranju viših oblika živola, Takva lirika, po svojoj prirodi, neće i ne smije biti lažna poetizacija bilo čega što pripada jednoj stvarnosti; pjesnik će kod nas misliti kad bude pjevao (jer je prava ljudska misao najveće dostojanstvo umjetnosti), on će takođe tražiti istinu i na svoj je način uobličavati. On se neće kloniti i oštrog satiričnog stiha protiv pojava koje sputavaju čovjekov uspon., Ali u jednom načelnom pitanju trebalo bi se čuvati mogućeg nesporazuma. Razumljivo je da dijalektika čovjekova života kao društvene individue ne isključuje ni indiviđualnu ljubav ni stav prema prirodi i njenim poja-

vama, pa otuda i polreba za ljubav- .

nom poezijom (samo ne deplasiranom i degenerisanom, nego višom i čovječnijom, jer i ona ima svoj razvitak) i za poezijom o prirodi (ali sa što manje kontemplativnosti i paštrenja oko detalja, a sa više prođuhovljenih, očovječenih, sađržajnih deskripcija i aktivne emo-cije). Mnogo razloga govori đa će najmanje lutanja na ovom polju (poezija ljubavi i prirođe) imati mladi pjesnik koji je tu stigao preko poezije socijalnih osjećanja, kao višeg 1 slošenijeg izraza idejno-emocionalnog života, Jer poezija društvenih osjećanja blagotvorno i oplemenjujuće utiče na poeziju izrazito ličnih osjećanja, ona ovu posljednju dinamizira, jer je bogatija od nje. A obadvije zajedno, u svom djelotvornom jedin-

stvu, ostvaruju cjelovit poetski lik,

koji je baš po tome individualan,

„svoj, a ne po isključivoj pripadnosti

nekom gaijezdu u vriu boga Amora.

Bilo bi, bez sumnje, vrlo pogrešno i nedijalektički apsolutizirati takav odnos, jer je on isuviše osjetljiv i složen da bi se mogao upravljati po nekim svevažećim receptima (i pjesnik i pjesnička građa su živi činioci). No jedno ipak stoji, a mi nismo prvi koji to kažemo; kvalitet je nužno potreban poeziji, socijalnoj, ljubavnoj i drugim vrstama, a pjesniku elastična duhovna ravnoteža inspirisana jednim pravim humanističkim mjerilom, koje neće dopustiti da jedno vrijeme bogato previranjima i eksplozijama ljudskih strasti i osjećanja, — ostane bez svoga stiha.

Otuđa, ma đa imamo dobrih stiho· va u našoj savremenoj poeziji, (a mi bismo željeli đa se što više susrećemo sa takvimn kao što su Davičov »Ađamilo«, zatim stihovi IKrkleca, J. Popovića, D. Maksimović i dr,, mi još uvijek čekamo na takve koji će elementarnom snagom pnrodirati u našu

dušu, u kojima ćemo osjetiti ono što je Gete osjetio u Manzonijevim »Vjerenicima« i ovako izrazio:

»Utisak je pri čitanju takav đa čovjek stalno iz uzbuđenja pada u divljenje, a iz divljenja opet u uzbuđenje, tako da iz jednog od ova'dva Velika utiska nikako ne izlazi.«

-—

60460460%20020020200002020022%04. 220000 oo eta o090000202009060000000400%4

Stevan Hristić

NOVA DELA NAŠIH KOMPOZITORA

Naši kompozitori spremaju čitav niz novih dela sa kojima će se uskoro pojaviti pred publikom. Tako naš poznati kompozitor Stevan Hristić, koji je nedavno izabran za redovnog člana Srpske akademije nauka, radi na komponovanju „muzičke drame prema poznatom Stankovićevom romanu »Nečista krv«, Hristić je komponovao muziku za film »Sofka« hoji je takođe rađen prema tom romanu, i Još đok je pisao tu muziku, kođ njega se javila želja da kasnije napiše operu. Muzički materijal iz filma poslužiće Hristiću kao građa za operu Čiji libreto piše sam.

Poznati kompozitor i dirigent Krešimir Baranović radi na baletu »Mali Radđojica« prema poznatoj narodnoj pesmi o hajdutcu koji je lukavstvom prevario Turke i spasao se njihove tamnice. Đaranović je u balet uneo i poznatu narodnu igru »Morešku« koja se sačuvala do naših vremema i koja se i đanas igra na Korčuli.

Mihovil TL,ogar rađi kompozicije za đecu. Napisao je omlađinski koncert za violinu i klavir, a neđavno je završio kantatu DO pesmi »Poljar« od poznatog dečjeg pesniia V. Carića. Uskoro će završiti i balet »Zlatna ribica« prema poznatoj Puškino= voj skaski o ribaru i ribici. Logar namerava da napiše i jednu operu-bajku namenjenu, takođe, deci. Josif Slavensizi radi na jednom većem simfoniskom delu, a uporedo ostvaruje i neha manja dela iz Oblasti kamerne muzike.

REKONSTRUKCIJA NJEGOŠBVE BILJARDE NA CETINJU

Planom „pgrađevinsko-tehničke sekcije Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice predviđeno je na prvom mestu da se rekonstruiše Njegošev dvor na Cetinju, zvani »Biljardđa«. Ova rekonstrukcija izvešće se na osnovu naučne i tehničke dokumentacije, koja je sakupljena prema opisima domaćih i stranih savremenika,

Biljarđu je NJegoš podigao u neposređnoj blizini čuyenog Cetinjskog manastira. Potreba za podizanjem ove zgrade javila se verovatno zbog topa što su manastirski konaci bili vrlo nepodesni za vladičinu rezldenciju. za rad ondašnjeg Senata i za smeštaj značajnih gostiju, koji su tađa sve više navraćali u Crnu Goru iz svih krajeva Mwrope. Prilikom svoje prve posete Cetinju 183. godine Vuk MHhradžić je podrugljivo opisivao ondašnji izgled »senatske kuće« u svom delu »O Crnoji Gori i Crnogorcima«a, Tai opis je naljutio i samog Njegoša. Nekoliko godina Kasnije Njegoš je otpočco sa zidanjem ove, tađa

impozantne građevine koja je duga preko ~

"0 metara, sa prizemljem i spratom kao i prostranim dvorištem ograđenim visokim zidom i tvrdim kulama na četiri ugla. Zgrada je bila pokrivena olovom koje je prema nekim istoriskim podacima kasnije korišćeno za puščana zma, u borbama protiv Turaka, kao što su korišćena i olovna slova iz Njegoševe štamparile na

Cetinju. Spoljašnji izgled mBiljarde bio je

mnogo Jlednostavniji nego umutrašnil. Naročito su bile dobro uređeme Bobe za goste, a veći deo nameštaja bio je dobavljen iz Trsta. O tome svedoči i opis soba, nekih oficira iz pratnje engleskog ndmirala lorđa „Pedžeta, koji je posetio „Niegoša. Odaje u istočnom” delu zdrađe, u kojima se blo Njegoš smestio, bile su mnogo skromnije nemeštene i većinom ukrašene raznim trofejnim oružjem i portretima. U sobi sa bilijarom, po kome je Niegošev dvor nazvan »Biljarđa« bili su izvešemi portreti Napoleona, Karađorđa i Bajrona, Biljarđa ie zadržala uglavnom svoi prvobitni izgled sve do početka ovoga veka, kada su srušene sve četiri kule i dovidane neke nove zgrađe.

Odbor za proslavu Njegoševe stogod:išnjice ođiučio je da do dana proslave MBiljarđa dobiie prvobitni izgled. Otkopavanjem će se naći mesta gde su bile podignute sve četiri kule 1 zidovi. Zgrađa će se po mogučnosti opet pokriti olovom kao za vreme Njegoša, 1 otvoriti svi zazlđani prozori i vrata. U MBiljarđi će se uspostaviti Njegošev muzej,

Zbog izvođenja ovih rađova izvršiće se premeštanje velikog »Reljefa Crne Gore« i razmotriće se pitanje da li da se poruši jedna naknadno doziđana zgrađa, koju je podigao Njegošev nasleđnik knez Danilo, Svi ovi rađovi izvodiće se u etapama. Tehničko izvođenje rađova povereno je arhitekti Vojislavu Đokiću.

HRVATSHI KNJIŽEVNICI — NOVI d DOPISNI ČLANOVI TUGOSTAVENSEKME AKADEMIJE ZNANOSTI i UMJETNOSTI

Nedavno je održana skupština Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Na ovoj skupštini primljeni su za dopisne članove četiri hrvatska Književnika: Ervin Šinko, Petar Šegedin, Marijan Matković i Ivan Dončević. ~

SLOVENAČKA IZDAVAČKA PREDUZEĆA U OVOJ GODINI TIzđavačka pređuzeća Slovenije pružiće u ovoj godini čitalačkoj publici veći broj novih knjiga iz naše i strane literature, »Državna založba Slovcnije« nastaviće iz~

u.

a ov

đavanje starljih slovenačkih pisaca iza- M

branim delima Janka Kersnika, Gregorčiča, Srećka Kosovela, Josipa Jurčiča, Ivana Tavčara i Janeza Trđine., Među seđam predviđenih Mnjiga svetskih klaslka najznačajnije su HMomerova »Odlseja«, druga sveska izabranih Molijerovih komedija 1 roman Lava '"olstoja »Rat i mire Od savremenih slovennčicih plsaca »Držav= na založba« će objav!ti nove knjige Frane ca Finžgara, T'rance Bevka, Edvarda Kooc< beka i Juša Kozaka.

»Slovenski Knjižni fonđ« štampače pretežno prevođe poznatih dela iz jugoslovenske, nemačke, francuske i čehoslovač« ke književnosti. Pored Andrićevih novela, »Gospodđe Glembajevih« od Krleže i »Pris ča i humoreski« Slavka Kolara, na slove= načkom jeziku pojaviće se »Smrt u Vene= cili« Tomasa Mana, »Flmer Gentri« Sinkle» ra Luisa i »Saveemena lstorija« Anatola Pransa, ,

1951 godine »Cankarjeva založba« daće

simona

najviše prostora delima marksističke lite- ” rature. Kao svoje đosađa najveće izdanje, ·

ovo preduzeće štampaće kompletnu zbirku

Lenilnovih dela u dvađeset svezaka sa ko-

mentarom, i deset knjiga ođabranih dela”

velikog slovenačkog Ivana Cankara, ~

proleterskog pisca.

o