Književne novine

SPRANA 4

UZ IZDANJE„DJELAnrro a Pi JOSIPA KOZARCA

U poslednje je vrijeme naša Kkulturna baština oživljena . novim preštampavanjima zastarjelih i čitalačkoj publici teško pristupačnih izdanja; u prvom redu izdanje »Zore«, državnog izdavačkog poduzeća HrVvatske, serija »Djela hrvatskih pisaca« (urednik Dragutin Tadijanović), znače majozbiljniji i najpohvalniji pothvat u tom pogledu. U toj biblioteci dosad je objavljeno pet omašnih „knjiga (dvije knjige djela Ante Kova'čića- dvije knjige Pvgenija Kumičića, a jedna knjiga djela Josipa Kozarca).

IT ne šamo to, nego i druga nakladna pređuzeća u NR Hrvatskoj, pa i u Srbiji i Sloveniji,, preštampavaju neka djela hrvatskih klasika i pisaca iz epohe kritičkog realizma, Ne obazirući se ovom prilikom na sva ta izdđanja, spomenut ćemo samo, da je u posljednje vrijeme. Josip Kozarac obnovljen u nekoliko' izdanja, čemu je teško naći opravdanje, tim manje, jer je nestašica ili oskudica papira osetliiva za naše goleme izdavačke polrebe. Naime, pored spomenutog, najvećeg hrvatskog poslijeratnog izdanja djela Josipa Kozarca (»Zora«; 1950.), gotovo u isto vrijeme objavljene su i Kozarčeve »Izabrane pripovijetke« u izdanju Srpskog kulturno-prosvjetnog društva »Prosvjeta« u Zagrebu (ćirilicom, za srpske čitaoce u Hrvatskoj), a zatim, sad neđavno, još dva izdanja: jedno u Beogradu tj. »Odabrana dela« (»Novo Pokolenje«; ćirilicom), drugo, tj. »Među svijetlom i tminom« u Zagrebu (»Novo poljenje«; latinicom). Od svih tih izdanja djela Josipa Kozarca, koja gotovo sva sadržavaju roman »Međi svijet!om i tminom«, mislim da se najmanje može opravđavati ponovno izdanje zagrebačkog »Novog pokoljenja«, lako se to, prividno, opravdava time, što se ovo izdanje razlikuje od svih prijašnjih, jer je u sasvim novoj verziji: Tekonstruirano prema izvornom lonceptu, prije nego što ga je okljaštrila i iskrivila realkcionarna cenzura prvog izdavača (Matica Hrvatska, god. 1891), fe time otkriva u novom svijetlu ne samo MKkarnkter ovog djela i njegovu ideologiju, nego baca i novo, jasnije svijetlo na ovog hrvatskog pisca i na prilike, u kojima se razvijala i uvjetovala tadašnja hrvatska književnost.

No teško je uvažiti taj razlog, kad je u istoj godini (1950) isti redaktor i komentator ovog »Nopokovog« izdanja (dr. Emil Štampa), priređio i XOmentirao oveliko izdanje »Djela Josipa Kozarca« (»Zora«). U izdanju »Zore« također je, nešto prije »Nopokova« izdanja, preštampan „Kozarčev roman »Među svijellom i ftminom« uz značajne napomene istog komentatora: đa je ovaj roman u neku ruku falsificiTan u odnosu na prvobitnu Kozarčevu koncepciju, tj. da je reakcionarna cenzura prvog izdavača (Matica Hrvatiska, god. 1891) bilo sama brisala i preinačila neke dijelove romana, bilo na to prisilila autora, kako bi neki karalteri, do. kojih je reakcionarima bilo stalo (na pr. župnik), dobili drugo pozitivnije obilježje. Ali to otkriće u izdanju »Zore« nije praktično primijenjeno:; tj. niti je detaljno obrazlDžano i dokazano (argumentirano), niti je ponukalo priređivača da iskrivljeni tekst popravi, nego se bez promjene štampala verzija {alsificiranog teksta, kakav je u svoje vrijeme zahtijevala reakcionarna cenzura, A to treba požaliti i pokuditi, jer se time dopustilo, đa se za račun reakcionarne Drošlosti ponavlja stara zabluda i danas, kad to više nije potrebno. Ali se zato posebno spremalo novo, ispravljeno, necenzurirano, autentičnije izdanje, 5 opširnim komentarima, a, naravno, i s novim predgovorom O piscu. Svega toga zapravo nije trebalo jer se to isto moglo obaviti u izdanju »Z,ore«, bilo da se cenzurirani Kozarčev tekst ispravi prema svom prvobitnom, temoelinom obliku (što bi bilo u našim prilikama, kad takvoj cenzuri i njenim fendencijama nema mjesta u Wnjiževnosti, prirodno i razumljivo), bilo da se — što je manje prihvatljivo — uz cenzurirani tekst objnve i komentiraju oni dijelovi, koje je cenzura brisala ili izopačila. Time bi se čitav postupak u obnavljanju i pravilnom tumačenju ovog pisca — pojednostavio i postigao u jedan mah, a izbjeglo bi se ovakvo kompliciranje, kakvo izaziva dvostruko a nejednako objavljivanje jednog djela.

U kakvoj će biti neprilici naš čitalac u pogledu shvaćanja i upoznaVa– nja Kozarčeva romana »Među svijeilom i tminom«, doći će do izražaja tek kad uzme u ruke oba izdanja, što se, dakako, ne nfože od njega zahtije-

vati. Možda je dovoljno da uzme samo »Nopokovo« izdanje, pa da dobije pravi, izvorni oblik ovog djela i spozna teškoće, koje su pratile i progonile hrvatskog književnika u prošlosti. Ali jao čitaocu, ako ostane samo pri »Zorinu« izdanju, vjerujući da ima pravo „seriozno izdanje i najbolju priliku

· da potpuno upozna ovoga pisca! Ta-

PO će čitaocu. ostati nepoznato, da o nije pravi Kozarac, da su neke rilično važne ili barem zanimljive

omponente MKozarčeve ideologije šasvim drukčije. Treba li i smije li se žahtijevati od našeg suvremenog, uglavnom prosječnog čitaoca, da je toliko informiran o našoj cjelokupnoj izdavačkoj djelatnosti, pa da zna da postoji još jedno, autentičnije izđanje ovog Kozarčevog romana, i đa treba posegnuti za tim izdanjem kao za ka= kvim priručnikom ili dopunom velibog i reprezentativnog.»Zorinog« izdanja? Kako se može opravdati nedosljednost vlastitih postavki, koje je igti ovaj priređivač objavio u Napomenama uz »Zorino« izdanje (str. 518.): »S obzirom na sve ove faktore uzeto je u ovom izdanju kao glavno načelo u ređigiranju Kozarčevih djela za široke krugove čitalaca, da se odbace izrazito zastarjeli oblici... « što me treba shvatiti usko, tj. samo u pogledu jezika. A na kraju, kad čitalac i posegne baš za »Nopokovim« iz-

danjem (pored ostalih, koje smo na početku naveli), treba li ga prisiljavati da ponovo čitS ovaj književno (umjetnički )ne baš tako značajan roman, da bi ga trebalo i da bi ga se moglo čitali sa zanimanjem dvaput redom? Sva ta, a još i druga pitnnja, koja bi nas predaleko odvela, kad bi ih sva htjeli citirati, nameću se povodom ovakve izdavačke — nekoordinacije! Napokon, pretpostavimo da će čitalac mimoići i »Zorino« i »Prosvjetino« izdanje, a naići samo na izdanje zagrebačkog »Nopoka•, o kojem ovdje stalno govorimo, onda se postavlja ovo pitanje: je li svrsishodno opteretiti takvo izdanje, koje im popularne pretenzije, onako kompliciranim, glomaznim objašnjehjima, koja bi svojom koncepcijom odgovatvala kakvoj naučno-literarnoj publikacıji ili barem književnom časopisu, a za ovakve izdanje (omladinsko) bilo bi do voljno samo upozorenje, đa se sada obiavliuje po prvi puta izvorno, neosakaćeno izdanje, te objašnjenje cenzuriranih reakcionarnih tendencija. Umjesto toga »Nopokovo« je izdanje teško opterećeno glomaznim komentaPima, od kojih onaj, za čitaoca najvažniji, koji govori o piscu i njegovu književnom radu, nije niti polovina (14 stranica) prostora određenog za predgovor, (koji je zapravo skraćeno ponavljanje misli i pogleda, koji su izneseni u »Zorinom« izdanju), a objašnjenja, kako je osakaćen (cenzuriran) Kozarčev tekst iznose još više, #1. razvučeni su na novu 21 stranicu! Da se to moglo fi moralo zgusnuti do takve mjere, da se olakša čitanje i proučavanje — ne treba napose govoriti.

Predaleko bi nas odvelo, da posebno kritiziramo način tih »tumačenja“«, koja su — kako već rekoh — glomazna i teško shvatljiva: da ie tako, uvjerit će se svaki čitalac. koji se DoRkuša s fime upoznati. želian da ovu stvar, natuknutu ai »Z,orinu« izdani, raščisti pomoću »Nopokovog« izdanja. Za to freba, naime, osobite strpljivosti. No time nije ovaj slučaj završen!

Strpljivi čitalac »Nopokovog« izdanja i njegovih broinih predgovora ili Wkomentara. bit će zaorepašten kađ dođe do mjesta (str. 25). koje ga upozorava. da sav taj trud nije definitivan. tj, da sve ovo, što je dosad učinjeno i postignuto, nije definitivno, nego -— kako sam priređivač veli privremeno, Na kraju, da ne oduljim u ovim napomenama još i nekim drugim detalimma, kojih ima dovolino za zamjerku, želim istaći, da se napori i rezultati tih napora Emila Štampara u proučavanju Josipa Kozarca i njegova književnog rađa, ne mogu omalovnžifi, Ne treba napose podcijeniti Štamparova nastojanja da se otkrije istina, koju je reakcija potisnula; u tom pogledu i ovo, što je postignuto (a objavljeno u »Nopokovu« izdanju), velik je uspjeh, iako ne i definitivan, Ne može se poricati. vrijednost i va~

žnost dosadašnjih Štamparovih ottri-

' ća, nego im se mora obratiti puna

#24000240022202004220%00%0020020222204.

| | |

pažnja i odati priznanje, U ovim mojim napomenama istaknut je samo postupak u načinu objavljivanja tih otkrića, Da je sve to, o čemu je ovdje bilo govora, objavljeno još u »Zorinu« izdanju ne bi bilo ovih prigovora.

M. SELAKOVIĆ

Povođom otvaramja izložbe o životu i rađu Jovana Sterije Popovića u Muzeju građa Beo-> grada.

Pedeset godina života ispunjemog učenjem, stvaranjem, trideset godima Književnog i kulturnog rađa, raznovrsmog i obilnog. I do danas, 95 godina t.zV. »bosmrtnog života“, istrajavanja sve životnijeg i sve bujnijeg.

Ako pogledamo sudbinu koja je pratila Sterijino književno delo. nameću se našem sećanju reči drugog jednog književnika i umetnika-stvaraoca, ioliko drugačijeg od Sterije. Mislim na Stendala i njegove reči da će početi da ga čitaju tek kroz sto gOdina, Sterija, ma koliko se razlikovao od pisca »Crvenog i emog«, mogao je to isto da izjavi. Njegova istinoljubivost i široki human{izam, a isto tako i vera u kulturu, pređana vera da samo kulturom i kroz nju čovek može postići nešto — i kao pojedinac i kao celina — daju Steriji onu frajnost, koja čini da on ne samo odoleva prolaznosti, već vremenom dobija sve veći značaj.

Neposredno posle njegove smrti, kada je u našoj književnosti ovladala romantičarska čuvstvitelnost, u drami pak Više VeTbalni blesak bengalske vatre, a komedija daje samo slabe izdanke. Stetija je bio zapostavljen. Preterano bi bilo reći da on tada pada u zaborav — na sceni pozorišnoj on živi istim intenzitetom, jer nema nikoga jačeg da ga istisne, — ali huk romantizma potisnuo je njegove najbolje strane, Kada je romantizam protutniao, pokazalo se,„da je Sterijino delo odista klasično ti. onakvo da svako novo pokoljenje može u njiemu đa otkrije nove lepote, Pored svih životnih neđaća i razočarenja Sterija je ostao humanista, objektivni i nepodmiltljivi posmatrač koji nam o svoOme vremenu zaveštava svedočanstVa, sve dragocenijla ukoliko se od njega vremenski udaliujemo. Jer do njega, nijedam ođ naših pisaca nije dao onakav presek »graždanstva«, onako potHdnu sliku cnako istinit 1 živ dokumenat. Sterija je svakako. pisac sa Vrlo malo mašte, one romantičaY– ske bujne i uvek opasne, jer ona je skoro nepotrebna stvaraocu nadarenom +tolikom oštroviđošću. T kao čovek 1 kao stvaralac odlučni protivnik patos i širokih gestova, uravnotežem u sebi i sa željom đa »ravnovesje« ovlađa i drugima, om svojm umetničkim uobličavanjima nameće disciplinu suzdđržljivosti, koja često puta ide do škrtosti. On nije realista ni po kakvom programu, niti školi za kojom bi se poveo, niti uticaju, onom »uticaju« o kolima profesori pišu čitave tomove. On je to od rođenja i po svim svojim i životnim sklonnstima i shvataniu Kmjiževnosšti kao svoje životne vokacije. Realista možđa nesvesno, možđa čak i protiv svoga inftimnom stvaralačkog: htenja. Jer ono Što om želi da svojim MW:ajiževnim delom postigne, to je dositeievska pouka, uvek buđno i predano slušanje zdravog razuma u sebi.

»Moje je buđiti mod..«.a tome buđenju om stavlja u službu i sve svoje istoriske drame, koje se najčešće naslanjaju na n&rodmu poeziju. Ma koliko te Sterijine drame bile u šekspirovskim šemama — sa Tekvizitom Mkojl nam izgleda danas najvan, jer je presađen sa velikog uzora i njje uvek Vešto nakalemljen — one imaju jasno opredeljen cilj. Iznoseći na pozornicu istoriju, one treba da podižu wacimnalnı svest najširih slojeva maroda, prikazujući

segmenti feulfurne delatnosti.

Odgovorni! urednik; Jovan Popović, Be

A. Abramović: Crftež

Umro je slovenački književnik ivan Vouk

U Ljubljani je umro član Društva slovenačkih kmjiževnika, poznati prevodilac Ivan Vouk.

Ivan Vouk rodio se u Kopru 15 juna 1886. Posle završene mature ha ta-

· mošnjoj učiteljskoj školi, službovao je

po raznim mestima Istre, Gorice i Trsta, Godine 1999, zbog fašističkog temora, morao je da napusti Trst i zatim je niz godina radio na Igu i u Ljubljani. U toku Narodnooslobodilačkog rata Nemci su ga internirali u Dahau. Posle oslobođenja: radio je u Ministarstvu prosvete Slovenije,

Ivan Vouk afirmirao se u kulturnom i prosvetnom životu fršćamskih Slovenaca. Neko vreme bio je i upravnik Slovenačkog pozorišta u Trstu, Za vreme okupacije učestvovao je u ilegalnom radu na terenu, a posle oslobođenja „uprkos slabog zdravlja, bio je aktivan politički radn'k,

Ivan Vomk je poznat u slovenačkoj literaturi u prvom ređu iao prevodiJac, Narošžito su poznati i umetnički vredni njegovi prevodi sa ruskog jevika, Prevodilačkim radom počeo se baviti još 1919 god. Među književnjke koje je prevođio spadaju Kšižanovska, Turgenjev, Koroljenko, Maksim Gorki, Iljin, Fadjejev. Prevođdio je i Sienkjeviča, a na italijanski jezilc preveo je Tavčarevu »Visošku hromiku«, koja je izišla pod imenom U. Urbanija, .

Njegovo izvorno delo sačinjava nekoliko novela, niz recenzija i ocena po raznim listovima | časopisima, Godine 1946 izdao je zbirku crtica iz života logoraša pod naslovom »Dahau«.

Milan Tolkin

KNIIŽEVNE'NOVINE

290400220420000440 M4424422222242024%2

ČOVEK U DELU, BORE STANKOVIĆA

(Nastavak sa prve strane)

ko sagiedava kompleksnost unutrašnjeg života ove žene. Nju razdivru sfrasni pozivi života, prirode, unutrašnje krize, uzbuna osećamja prema voljenom čoveku, a uvek je prisutan njenim krizama i duševnim multama pokojnik kao nerazrušiva obaveza, kao zaostavština čudovišnih nasleđa ropske polčinjenosti žene. Mračna sila patrijarhalnih predrasuda uništila je lični život i ličnu sreću ove žeme, a mi vidimo tu mračnu silu u njenom razornom, nečovečnom dejstvu i kroz 810ženu, u, sebi protivrečnu psihologiju ove žene koju je sa puno poznavanja života i čoveka i sa umetničkim bogatstvom u doživljaju stvarnosti prikazao Bora Stamković,

Bora Stanković je zaustavio svoj realistički pogled i na životu vrsamjamskih prosjaka, u čijoj sumanutosti p3ftrijarhalni svet je u sujeverju video prst proviđenja, “u nekim njihovim mahnitim posilupcima i zloslutni glas sudbine. Bora Stanković se zainteresovao za njihov lični život, pokušao da prodre u njihove međusobne odnose, u njihovo srce, u njihove intimnosti. S jedne strane dao je živopisne portrete u crtežima sa fipskim odlikama, &a anegdotama koje su kruži! o njima u sujevernom patrijarha}nom svetu, s druge strane pokušao je da u njima nađe posftradalo ljudsko biće.

Njegovo ljudsko se sastojalo u plemenitom „osećajnom jnieresu prema životu i sudbini ljudi,

prema bolovima, patnjama i stradanju čoveka, u osećajmom nalažemju u. Čoveku njegovih prirodnih i životlnih težnja, u divljenju prema čistoti, čarobnosti i osećanja koja oplemenjuju čoveka, U Bori Stamkoviću nije bilo verske zaslepijenosti i rasne mržnje. On je bespristrasno prikazivao ljubavne veze među muslimanima i pravoslavnima. A Koštanu Ciganku je kao ličnost, ka? ljudsko biće, izgradio u darovima i poeziji prirode, u lepoti mvađosti i U-

nufirašnje moralne čistote. Koštana u”

tragičnoj, bezizlaznoj situaciji svoga života ne prima poziv bogatog hadžiskog sina Stojana, ostajessvetla i čista u neprikosnovenosti i beskomprom'snosti svoje gorđe individualnosti.

Za sivaralaštvo Bore Stankovića karakterističan je njegov poetski odnos prema životu kao bogatstvu i lepoti prirode. On kao da uvek kaže: kratak je djudski vek, i kao da uvek žali za onim što čovek izgubi u životu od svojih ideala, ostvarenja svojih čežnji, svoje lične sreće. Njegov nedovršemi rad »Gazda Mladen« koji sadrži veliVW literarnu koncepciju i duboku društvenu i psihološku analizu, nosi u šebi možda i najrazrađeniji ovakav odnos Bore Stankovića prema životu. Bora Stanković prikazuje u ovom deuu na dmaištvenom i psihološkom · planu, izrađenom u sbrogim i čvrstim realističkim linijama, sa opserviranjem iz punog, obilatog životnog iskustva, uspon bogatstva irgovačkog ugleda i pafrijarhalnog, domaćinskog autoriteta gazda-Mladđena koji je stekao sve društvene počasti, ali ustvari, u suštini, nije živeo, ostao je usamljen, izoMovan od života sa duboko sakrivenim umutarnjim palnjama. Kada je umro, njegov pogreb je bio odraz, slika njegovog života.

»Tako je i umro. Niko nije ni znao ni smeo znati kad je legao, razboleo se... T sahrana mu je bila takva, Tiha, stara, stroga. Svi su došli. Svi dotrčali. Svaki

Slerijino islrajavanje

mu 'Wkroz đramsku! književnost njegovu borbenu prošlost, slavu i veličinu, kao i razloge njegove propasti. Vrednost baš toga i takvog Sterijinog dramatičarskog rada — ne samo tragedija, »žalosnih DpOZOrija«, nego i alegonija — nije dovolino ocenjena, baš sa toga gledišta, Tu mu nije odato priznanje isto toliko. koliko su mu odzste počasti i kao komediografu.

Sterija je poznat prvenstveno kao dramatičar ,komediograf-realista, do sada hnenadmašen. To ne iznenađuje uostalom, jer ova delatnost njegova natlicriljuje sve ostale, toliko raznovrsne. Ona je ostala najtrajnija i majvidnija od svega što je učinio tokom svoga plodnog života. Ali, kada se zaboravlia šta je sve drugo bio, nanosi mu se velika nepravda, jer se previđa čitav niz drugih kulturnih delatnosti na čijim ga počecima vidimo isto onnko kao i ma počecima naše dramske književnosti. To naročito važi za one neknjiževne delatnosti njegove, koje su naizgled možda, manje značajne, ali koje ipak, pretstavljaju kamene temeljee jedne mlade kulture. Sterija je -- sko razmotrimo i ostali njegov književni rad — pesnik refleksivne poezije, stiha gorkog od kontemplacije, mn čija je jednostavna lepota baš u suzdržli. vosti. Pa oštrovjdi humorista, tvorac satiričnih kozerija u kojima zapaža sve n8kaznosti jednoga društva, i ne ustručava se da ih iznosi. Fseilsta, radoznala duha i široka vidđika. Prvi mođerni biograf u nsšoj književnosti. A poređ toga književnog rada, značajnog uostalom, pored njeFgovoH živog interesovanja za filološke probleme i za istomiju, dolaze još drugi sektori 1 Sterija je inicijator osmivamia Srpske akađemije nauka, koja će u početku dobiti mnogo skromnije ime, pokretač zamisli o stvaranju narodne biblioteke, narodnog muzeja | marodnog pozorišta, stalnog pozorišta.

Osobito pozorišta! Pozorištu je možda poklonio svoje majbolje smage tokom SsVOga osmogodišnjeg boravka u Srbiji i Beograđu. Jer, kao i u svima poslovima u kojima je bio inicijator, u ovome više nego u drugima, on se nije zadovoljio samo ti-

Wreme i oduševi, pa zatim da sve prepusti drugima da oni sprovedu u delo. samo plodan dramski pisac čije drame, komedije 1 alegorije publika ma sa velikim đopađanjem. Ne zadovo java se on samo time, jer mu je jasno đa u uslovima u kojima radi niie sve svršeno ako se na hartiji fiksira Jednom dramsko delo. Treba stvarati repertoar, a to znači: prevođiti, prefađivati, a svakako i doterivati, i tuđa dramska dela. | .

U svolJoj autobiografakoij sWcici, čija BUZdržliilvost gramiči sa stidljivošću, on o pozorištu piše sa emfarom nazivaiući ga »to milo polie svojić delafnostis. Kađa ie reč o pozorištu. on, dotle suzdržliijv, postaje ra<pevan skoro: +Ne samo što je dela 74 pretstavlianje sačinjavao, nego še trudio i pozorištnike obučavati, veli on. U Vreme, kađa ni u Evropi pojam reditelia miic

TBOB TM SL RL O i —_—-

SB OUN Će UN IE ograd» Francuska broj 1 — RStam parija

imao onu složenost koju Ima danas, Sterija je u našim pozorišnim počecima bio režiser, osećajući da glumca ne ireba prepustiti samo njegovom daru i iskustvu, koje svakako nije bilo veliko. Pozorište on pomaže obilato i uvek štedro i celo vreme svoga službovanja kao načelnik popečiteljstva. Pa ta dužnost načelnika popečiteljstva, u kojoj je on sve kada je reč o radu, a ništa kada su u pitanju počasti, ili kako to ne bez gorke ironije, primećuje da je samo: »...stvo«, dok je popečitelj (ministar) bio drugi. Ovde on preuzima obaveze Velike i male, sve do onih naimamjih i naizgled potpuno beznačajnih. Smišljenost ga rukovodi pri svakom radu, u svakom aktu koji on sa velicom pažnjom svojeručmo konceptira. Ništa se ne sme prenebregnuti, Nijedna malemiost.

Sterila, čovek kontemplacije, istovreme= no je i čovek od akcije, kulturne akcije. Novoj Srbiji potrebno je prosvetno zakonodavstvo, i Steriia svojom rukom sastavlia zakonski predlo” koji postaje zefcom. Zakon — »Ustrojenije« — ireba sprovesti u život. a to znači pisati uredbe, koje opet povlače za sobom Čitav niz naređaba. Sve ih on, svojeručno konceptira, i budr:o pazj da se naredbe i otprave. Sprovođmie novog prosvetnog sistema, Inaugurisnmog ustrojenijem, še i niz udžbenika. Kad Šekspir kaže đa su ista usta i za smeh i za plač, Sterija bi mogao reći da ista desmica može — a i treba — đa vodi pero kojim će zabeležiti neki porki stih »Davorja ma polju Kosovu«, da preciznije razradi neku scenu iz »Smrti Stefana Dečamkcog« sa kojim treba 18641 đa počne pozorišni rađ: đa mapiše satim protivu MRajačića, uredbu o stvaranju sirotinjskog fonda u Beogradu, kojom, ako se | ne uklanja prosjačenje, a ono se bar mmatno smamjuje, i.. I šta sve još? TI bezbroj, bezbroj akata, kojima će se ili skremuti pažnja madležnom popečiteljstvu đa se ti »Kopemnhagenu, prestonici Danije« nalazi pečat cara Dišama čiji bi otisak bar, trebalo nabaviti za Narodni, muzej, 11 poraditi đa se družini Nikole Đurkovića preda na upotrebu garderoba bivše diletanfske družine koja je otpočela rađ u Teatru na Đumruku, pa je događaji dalje omell; ili rešiti neko, naizgled ne mnogo važno pitanje, ali čije značajno dejstvo Sterila predviđa za budući napređakc naše kulture koja tek počinje da stasa.

"Toliki napori, mnogostruki usmereni jednom te istom | +đivamju kulture, ili tačnije, utiranjiu puta njemom izgrađivanju, iznenadili bi i od Šoveka- širih ramema, snažnijih mišica i temeljitileg zdravlja. Drugi bi — da 1 ne pomimjemo njegova dva imenjaka: dr, JOana Hadžića i dr. Jovana Subotića — bili svakako glagoljiviji, kada bi im se Ppružila prilika đa o tome reknu svoju reč. A Sterija o svemu tome skoro suhopamo Rkaye: »Premđa ođ prirode slabog telesmog rastava i upravo bolešliiv, razvije delatnnst u v-lilkoj me. »Osmogodišnji rad Sterijin

: ______ __- __——:

i stalni, uvek cilju — izgra-

životvornoj snazi, Onih.

· koji se konkretizovao u Bukobu

traži udžbenike. Sterija pi-"

sa nekom žurbom, Vveselošću, rađujući se što može da dokaže koliko su ga poš«ovali, bojali ga se, cenili. Svaki ·je žurio a, učini što je njegovo. Cela ga je varoš sahranila. Sve su crkve zvonile. Svi su, popovi sa vladikamn bili. Čaršija bila zaitvorena, i sva mu je bila na pratnji. »Kad su posle daće i verskih obređa najšli na njegov trgovački tefter i kad su ga otvorili »u tom dugačkom, starom, njegovom rukom uredno vođenom „tevteru, na jednoj strani, sasvim iznenađa, nađeno je zabeleženo — ko zna kada, valjda u kakvo proletno sablasno veče, valjda u kakvu mirišljavu noć i ovo: »Umrenću ranjav i željan. I potpisao se? ali ne: gazda, hadžija, Već samo Mladen, i ništa više«.

U ovim ečinv. »umreću ranjav i željan«, skupljena je lakonski, prosto, iedmostavno ljudska sadržina | OVOF književnog dela, a u njemu se može nači dosta od bilnosti styaralačkog inieresa Bore Stankovića u odnosu na čoveka i njegov život. Tu su izvačene unutrašnje patnje, čežnje za životom i tuga za neiživljenim životom, Đtažba na promašenost života. A ta tužba koja ima akcenat tragičnog jauka napisama je na ftevteruw koji je za gazdaMuiadena ogledalo rada, sticanja bogatstva i društvenog autoriteta, bijanš uspeha i sile gazdovanja. Taj iskreni ljudski jauk među ciframa koje sumiraju dnevni, mesečni i godišnjj pazar, otkrio je u gazda Mladenu pred kojim je sa strahopoštovanjem metanisala čaršija unesrećenog čoveka, čoveka sa bolom koji je tragično šiknuo kada je jednom usamljen u noći saldirao bilans svoga ličnog života.

Privržen starinskom dobu Vranja, eposi koja je proujazila, Bora Stanković je u svojim književnim rađovima izražavao i jednu vrstu sete. Ta seta se odmosila na prolaznost onoga za šta je bilo vezano njegovo definjstvo, prvi dani mjegove mladost:. U toj seti nema nikakvog pesimističkog stava prema životu, njegovog odricanja, neke skepse u odnosu na život čoveka. Bora Stanković je bio pisac koji je punim srcem voleo život, koji je od života tražio zadovoljstva i radosti. Surovi društveni odnosi, koji su Vladali u njeđovo vreme, uništavali su žŽivot, uništavali su slobodu i radost življenja. On se zaljubljeno okretao đanima prošlosti i za njima žalio. U to žaljenje unosio je i ostavštinu svoje omiljene epohe, neku vrsiu orijemtalnog fatalizma u kome je u svojoj privrženosti starim vrememima na\lazio jedini odgovor krajnjim pitanjima živofa. Bora Stanković je na terenu &VOB zavičajnog podneblja i u eposi s kojom je bio vezam u detinjstvu najtoplijim i najintimnijim vezama, nalazio poeziju života. On poeziju života nije našao u svojoj savremenosti, Zbog ioga i nije umetnički nadahnut kađa prikazuje svoju savremenost. „Nema ljubavi za nju, ne vidi lepote u njoj, a lepota je veliki stvaralački faktor u Wnjiževnom „rađu Bore Stankovića. Stanković je doživljavao svoju savremenošt u ružnom, u prozaičnome. Ćifta je bio na primer čovek koji ga je odbijao · sićušnošću i trivijalnošću, prema kome je imao i gadujivosti. Prilazio je stvarnosti svoje savremenosti sa negodovanjem, a to njegovo negoOdovanje nije dobilo. snažniju umetničku izrazitost, niti se izlilo u oblikovanje dostojno one umetničke visinei onih umetničkih vanrednih kvaliteta koji su se iskazali u prikazima starovremenskog patrijachalnog žibota i patrijarhalnog čoveka.

Velibor GLIGORIČ

u Srbiji i Beogradu, sav je u znaku makEr:anO napora, &av u davanju celoga sebe.

T onda je đošao raskid... Autobiografska skica Sterijina prekida se'baš kod napuštanja Beograđa. Još uvek samo nagađa– mo pravi razlog njegovoi nagloi odluci da podnese ostavku na službu i mapusti Beograd. Ali ipak, sve je verovatnije đa je uzrok bio sukob između Srba Kulturonosaca iz Austrije 1 prve generacije Srbijanaca školovanih na strani. Taj sukob prenet na politički plan prekratio je Sterijin dalil boravak u Beograđu, »Sudbina jednog Yrazuma«, komedija neđovršena i do Kkyraja medorečena, plod je ovoga sukoba, A Sterije sa dr. Milovanom Spasićem, a donelkle i objašnienje za Sterijinu naglu odluku đa napusti Beograd.

I sada dolazi najtragičniii čin u Sterijimom životu: 1848... Bura revolucije zatiče ga u Vršcu, gde je situacija bila složeniia nego igde. Čitav splet događaja, pojeđimosti, pa i slučainosti, od kojih je svaka za sebe, možda i beznačajna, ali svojim spletom donose nesreću, jad i jađilo i Steriji i drugima. Razočaranmost, možđa majviše u tome što su dogadđajl pokazali da će se ljudi poneti upravo omako kako je om to osećao i najgore predviđeo.

Pa zatim Žalosna tavoremje poslednih dana u Višcu, pustom i osirotelom, Te njegove dame jedino ublažava rad i oma unutrašnja snaga ili prkos, šta li, što mu daje potstreka, bolesmnom i tečko ojađenom da preživljuje đam po'dan. Jer ieđno je jasno: otići ni se kud. pa bilo da Fa zovu u Temišvar, Novi Sad ili bilo gde. Ne Želi da postane ni »Bahov husat«, a ni Rajačićev laskavac. Ostaje još jedini odlazak, odlazak iz života. I Sterija to oseća: smrt kao lajitmotiv, upliće se i u njegovo pisanje kao što se nazire i iz niza njegovih postupaka. Ne strah ođ smuti, ali izvesnost da če ona uskoro doči, Krentivna agonija, tako bi,se moglo nazvati ovo razđdoblie od osam poslednjih gođina njegovog bivcta U rodnom Vršcu. u kome radi užurbanošću

· koja ga još više iserpljuje.

Ta kreativna agoniia stvara i labuđovu esmnu »Davorje« i xRodoljupSeei to najčudnije đeln me semo dramske, nego cele stoske Kmnliževnosti.

\vredni beležač podataka O našim linud:ma XIN veka Milan Milićević mabeležio je o Steriji: »Na beru ie bio neobično la, a na jeziku veoma ošfar...« Kada je reč o ličnosti za koju je očigledno da je nmikađa taština nije pomela na svojilm varl1jivim krilima, ličnosti koia ima rTazvitenu svest o svojoi mieiji književnog stvaraoca i kulturonosca, onda je ta osobina Sterijina nPsumnjivo kako znak čiste savesti tako lsto i preciznog znania, kao što je znak i Velize moralne hrabrosti,

Jer, mn koliko to zvučalo parnđohsealno — n niie jeđini parađoka U tragičnom živolu mašeg najvećeg komediografa -— Sterija slabačak i Mbolešliiv od malena. b'" ie čovek refke hrabrosti. Hrabar da n” samo misli drukčije od ostalih. nego da. sagleđavši stvarnost bolie od drugih, to i igrazi. da ustane protivu dročivyn ı Nhom ie ponikao, đa tome društvu Wamie, naizgled u Šali. ali usfvari gorke istim“: (ia

ustane protiv shmovolim ust=vobramitelln,

a Pcasnlje u Vojvodini, Vojvodsfvu., Motvo dovimi (i o teme je Imao morak epigvamY profiv svemoćnog. oved mečom kolenonY klonog patržarhn PRniačića.

To je možda oma pošlednis tajna niegovog trajamla. : e

____---_—_—-__-—_C_ —_—_-_–—––-z ""r' – ——-- —_—

ORO a a NAMA OVA 2r:BiakaıNanOGı »Borba« Beograd: Rardeljeva #š1,

-290200%24022020%0000020220220020200%22%

02220%042%029222%,

M#202290222020%222%%02002222 00

P222224564224%9%0209%9204902222402%9

/ | = __ BROJ 12

| ZAGREBU JE DTVORENA IZLOŽBA · SREDMJOVJEKOVNE UMJETNOSTI NARODA JUGOSLAVIJE

davno je — 11 marta — Ootvoreć1 O, izložba srednjovjekovne uinjetnosti naroda Jugoslavije. Izložbu je, u prisutnosti pretstavnika najviših narodnih vlasti, Jugosloven= ske armije, članova diplomatskog, konzularnog zbora i velikog broja kulturnih i javnih radnika, otvorio član počasnog odbora Izložbe, pretsjednik J ugoslavenske akademije znma= nosti i umjetnosti, dr. Andrija Štampar. - O “Izložba srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije smeštena je u svim prostorijama Umjetničkog paviljona, koji je međutim bio premalen, da pri!mi sva umjetnička djela (plastiku, originalne fragmente, freske, kopije fresaka, ikone) koja sH bila izložena u Parizu. Od pariškog materijala nie — kako.je to istaknuto u katalogu koji je objavlje”m povodom oVe ižložbe — izloženo dvadeset original= nih djela, a od kopija fresaka izloženo je tridesetak kopija manje, jer je zagrebački izložbeni prostor za nekoliko dvorana manji. U relativno skučenom prostoru eksponati zagrebačke medijevalne izložbe obuhvaćaju Vremenski raspon od osam stoljeća. Čitav taj materijal raspoređen je u principu po republičkim nacionalnim varijantama, tako da su Bosna, Srbija, Makedonija, Hrvatske i Slovenija smještene u posebnim dvoranama, Tzložbeni katalog — oveća publika> cija, štampana na finom papiru donosi pored detaljnog pregleda izloženih umjetničkih djela prema dvoranama, u kojima su diela smještena, predgovor Miroslava Krleže, u kojemu je sažeto izražen smisao i Vveličina jugoslavenske srednjovjekovne Umjetnosti kao i značenje same izložbe, ove velike manifestacije kulturne i umjetničke tradicije i zrelosti naših narođa. Katalog sadrži 52 reprođuk= cije izloženih umjetnika, ij. više ođ jedne četvrtine eksponata. “ Tzložba jugoslovenskog srednjovjekovnog slikarstva i kiparstva u Zagrebu, »artističko ogledalo naše đavne srednjovjekovne prošlosti« pobuđdila je veliki interes naše javnosti. Ona ispu= niava opravdanim ponosom svakoga

posjetioca. Tzložba će biti otvorena do konca

aprila. A, R.

Hrvatski književnici posetiće Srbiju

Dvadeset „šestog marta hrvaiski književnici Dobriša Cesarić, Vjekoslav Kaleb, Dragutin Tađijanović, Ranko Marinković i Živko Jeličić posetiće Beograd, Kragujevac i Bor. Prilikom ove posete oni će održati nekoliko književnih večeri. To je ujedno i vraćanje posete srpskim književnicima koji su nedavno boravili u Hrvatskoj. SNIMA SE MASTAVNI FILM O SPOMENICIMA KULTURE

Za propagandne potrebe saveznog mnsti= tuta za zaštitu spomenika Multure, filmsko pređuzeće »Nastavni film« u Zagrebu počelo je ovih dana sa snimanjem jednog filma mastavnog značajz, čiji će zađatak biti đa među omlađinom i u širokim masama populariše problematiku zaštite spomenmika Rulture. Film nosi naslov »Šta je spomenik. kulture«, a prikazaće gotovo sve kategorije kulturih spomenika koje se nalaze na mašim terenima i o kojima treba vodđiti račuma. Scenario filma mapisali su Mile Mihailović, Dejan Medaković i Verena Ham.

· BIBLIOGRAFIJA

Poezija i Proza šestorice: Goika Banovića, Janka Đonićovića, Dušana Kostića, Mihala Laliča. Tanasija, Mlademovića i Branka GCopića. Izdanje »Prosvete+, Beograđ 1851, ćirilicom, str, 283, cena 110 dim.

T,aza lNazarević: Pripovetke. „Izđanje »Jučoslovenske Mknjige«, Beograd 1951, la» tinicom, str. 253, cena ?

Molijer: Izabrane komeđije. Preveo Sima Pandurović. Izdanje »Prosvete«, Beograđ 1950, ćirilicom, str. 552, cema 86 đim.

Čarls Darvin: Putovanje jeđnog prirođnjaka oko sveta. Preveli Kama Kunci Stanko Miholić. Izdanje »NMNovog pokolenja“ Tora 1951, ćirilicom, str, 571, cema 9Š

n.

A. 5. Makarenko: Zastave na kula, knjiga I. Preveo Rađovan Teođosić. TIzdanje »Prosvete«, Beograđ 1951, ćirilicom, 66% 532, cema ?

A. S. Makarenko: Zastave ns Mmlama, knjiga IT. Preveo Rađovam Teodosić, Izdanje »Prosvete«, Beograd 1951, ćirilicom, str. 279, cena 86 din..

R. Kipling: Priče za djecu, Preveli Iso Velikanović i Teodor Pelčić. Tzdanje »Novog pokoljenja«, Zagreb 1951, latinicom, str. 180, cijena 40 din.

R. L. Petelinova: Mališani sancem oba” sjani. Tzđanje »Novog pokoljenja«, Zagreb 1951, latinicom, str. 110, cijema 21,50 din. ~

Vera Obrenović-Delibašić: Kroz mičiju Za ae mao Nnjiga Gru a. Izdanje »Svjetlost«, Sarajevo 1950, rilico:

600, cijefia 185 din. dO Diđevot: | Pismo o slijepcima. Prev Dane Smičiklas. „Izdanje Državnog 1dač vačkog poduzeća Hrvatske »Zora«, Zagreb

1950, latinicom, str, 105, cijena 25 din.

Hajnrih Haine: Put po Harcu. P

IT. i D. Lislčar, pesme preveo Velimir Fe

VOJRGVJES OOPRd 90 OL: 1DcOo biblioteke

» . Beogr 50. Ćiril

Oe irilicom, str. 133,

Gotthold MKıphraim Lessing: „Hamburš

đramaturgija, ogleđi. Preveo Vlatko SBtie.

O DOLE OOPA- O AO Or poduzeća » »Zora“, Zagr | i

tc: 007 oljena as: din: O Pa OON

UREDNICI Dušan Kostić, Tanasije Mladeno=

vić, Jovan Popović

OOUR

ORS NE UN a.

Broj čepvnog pačuanma 10%-502350%) ge Pošt. fah ređakcije 617 A Poštanski fah advajnistraciie 629

Rukr pisi se ne vraćanju

a —