Književne novine

alka nom „sneć BB e

SMRT FAŠIZMU ==" SLOBODA NARODU

BROJ 1?

GODINA IV A

SEDAM)ESET I PET GO

vw

pisaca koji u svome stvaralaštvu polaze najpre od svoga ličnoga doživljaja. Ono što je doživeo u detinjstvu, što je na njega ostavilo u detinjsbvu najđublji utisak, to je i najplastičnije i najpoetskije dato u njegovom književnom stvaranju. Proza Bore Stankowam ima u prvim godinama njegovog književnog stvaranja pretežno autobiografski karakter. On priča u prvom licu i priča rn prvom mestu o onome što je lično, intimno doživeo. Kada se prvi put, pojavila mjegova zbirka pripovedaka «Iz starog jevanđelja«, jedan recezent je pevodom »Uvele ruže« napisao: »I Stankovićev maieni roman razvija se tako do kraja: puno života, mladosti, strasti, pa ipak sve tiho, mirno, bez velikih događaja, bez romantičnih skokova, bez fragedije. I pisac ga je vrlo srećno nazvao dnevnikom. On je to, doista: dnevnik pravi, proživljen.« Kađa se prvi put pojavio u književnosti, Staniković je unosio kao aVojstveno i motiv liubavi, motiv ličmih odnosa i strasti. Proza Milovana Glišića retko ima taj motiv. Proza Laze T,azarevića obrađuje ga, ali više u

Bu. Stanković je jedan. od onih

takvom fabuliranju u kome preovia=- |

đuje kakva teza moralističkog karalktera. Svetolik Ranković prikazuje romantične ljubavne odnose opterećetne Đsihologiziranjem i kmjiškim konsiruisamjem sukoba i ličnih drama. Sima, Matavulj ne pridaje naročim pažnju ovom muolivu. Bora Stanković malazi u tom motivu najpoetičniju stramu ljudske prirođe, najvišu sublimaciju ljudske lepote. I ne ograničavč taj motiv u prikazivanju samo ljud,

ekih strasti, on ga i produbljuje, da

je mu mnogo širi ljudski karate:

nalazi u njemu ljudsku težnju za 1lič

nom srećom, ma harmonijom odmos,

za punim, slobodnim, čistim, istinslciq

izrazom ličnog života.

Bora Stanković nije se zađovoljavD samo mpoetičkim izražavanjem lirski izliva ljubavnih odnosa. Ličma &rea je u mjegovoj prozi bila uslovljea društvenom stvarnošću. Težnja za bi

m dobiiala je u njegcćoj proz: an Oba a abe ad; morao je biti neizbežan u onim cuštvemnim uslovima patrijarhalnog pstva čiju je mečovečnost i svireost Stanković razotkrio nepoštedmom stinitošću. Tragičan epilog u proziBoYe Stankovića je prirodna rezumnta razvoja odnosa među ljudskim b?ima koja teže jedna drugima, a u njhove težnje se mešaju nečovečni patijarhalni ropski običaji, ili nepremsfive razlike u društvenom poreklu,pkolmosti neprijateljske ostvarenju |obode i sklada njihovih veza. Koštai nema drugog izlaza u prozi BoreStamkovića nego čerga i Hasan, Sofi puma usamijenost, obuđenost od judi i od života, Stani u »Uveloj ruže najprublja, najbezličnija prozaičnct, Bora Stanković ne konstruiše ragični epilog prema nekom svom suljektivmom raspoloženju, prema nelom izgrađenom filozofskom stavu prema životu. On daje doduše jednu subjektivnu notu u davanju tragičlog epiloga, koja je kođ njega prmitivna, nasleđena, u fatalističkim osćanjima života i sudbine. No i bez t fatalističke note koja se sastoji u onom »pisamo je«, njegove priče samotivom težnji !judske sreće u onom svetu koji je prikazao, morale bi imat tragični epilog, jer je on proizvod, rexziltat razvitka životnih odnosa u duštvenim uslovima u kojima sloboda Ičneoesti nije imala nikakve vrednosfti,a koje je Bora Stanković duboko zdvaćemo i doživljeno opisao u svojim delima u punoj vernosti životu.

Bora Stanković izlaže priblem lične čareće kao jedan od najkrupnijih problema života. Ni kod jednog našeg pisca nema fakvog žarkog isticamja vynačenja lične sreće za život čoveka, kao što ga ima na svakom koraku u prozi Bore Stankovića. Lična sreća je tako postavljena goruće u njegovoj prozi da je ona jeđan od osnovnih raz-

loga postojanja čoveka. Bez nje čovek

ne živi u prozi Bore Stankovića. On živi dok je jaka, intenzivna težnja ljudske sreće, dok ona gori radosno 1 strasno u njemu, alj kada uslovi &polja razore tu težnju, on postaje ruševina, pokopava svoju smrino ranjenu dušu, postaje senka koja do kraja prati ono što je izgubljeno u životu, izgarajući ko zna u kakvim dubinama pod pepelom ugušenih strasli za onim

| Što mu je bilo nedostižno u životu.

Stanković kao pisac ima prema čoveku vrlo intiman odnos i vrlo sum. Čovek u njegovoj prozi je

često i deo njegovog ličnog života. Mitke u »Koštani« toliko je jarko namlikan đa čitalac vidi vrlo živo, vrlo konkretno i prastično njegovu fizionmomiju. Ali ono što čitaoca još impreionira u liku Mita, to je udeo i pia ličnog života, njegovog · odnosa prema čoveku i svetu, njegove vrele ljubavi prema životu i slobodnom, poetski nađahmutom uživanju života. Impresjonira u liku Mitka i to'što je Stamković sa velikim senzibilitetom, snažno uživljeno, osetio kolorit epohe kojia je prolazila, živo i vermo pronjkao u osobine i elemente, čari njene poezije i njima prožeo Mika, prožeo njegovu reč koja je adekvatna i njeBovoj psihologiji, njegovom karakte-

Oredništv Pramcuska 7. teL 28-098 dmin'stri}a' Knrdeljeva 31. tel 24-001

Vehbor

ru,jegovoj stvarnoj i čežnjivoj poetsk ličnosti, nabijena životom i istini{ irki, plemeniti ljuđski odnos premiličnoj sreći poetski je nadahnuo Ba Stankovića u stvaranju lika Ioštle. U njoj je prosrtavio dar prirode, di života. Ona je obdarena, nadahita pevačica i igračica. Ona je mla-

W S “~. _NA Vae Nađa Doroški: Bora Stanković

da devojka koja voli pesmu i igru, bogata svojstvima svoje umelničke j ljudske prirode, koja ne peva i ne igra profesionalno, već u pesmu i igru svu svoju ličnost umosi. Ona je emotivne, osećajna, topli sanjar u ljubsvi prema životu, kristalno čedna u ljubavi pvrema svome dragom. Ničeg nemw razbludnog u njemoj pesmi i igri. Ono čime ona budi raspoloženja i fo ne raspoloženja trivijalna već raspoloženja ramjemih, bolnih, okovanih ljudskih sudbina, to je čar njene ml»doti, njene lepote, ali i nešto nadahnu-– to čarima prirođe i Života, poetsko koje je svojstveno poeziji „vranjanskog podneblja i onoj eposi koja je prolazima i odnosila sobom orijentalna ma-– štamja, mirise i sokove. Ta čar koju Koštana u sebi nosi najskladnije odgovara pesničkoj duši Mitka, najviše nalazi s njom konitalklta i srodnosti, jer je Mitke pesnik starog Vramja, poslednji njegov pesnik i zbog toga onako nostalgičan, onako bolan od tuge za mladđošću i životom. No ono što je još veliko u liku Mitka, to je njegovo ljudsko plemenito razumevanje Koštane, razumevanje njenog bora, tragike njeme lične sreće, njenog pada u grubu, odurnu prozaičmost koja će Uuništibi poeziju njene prirode i sve dragocene kvalitete čoveka u njoj.

Bora Stanković je ragumevao čoveka, hteo da uđe u njegovu dušu, u ono što je najličnije kod njega, najskrovitije u umutrašnjosti njegovog života. Njemu je bio vrlo blizak čovek patrijarhalnog kova. Imao je oko za njegovo umuftrašnje doživljaje, molive njegovih postupaka u životu i u odnosima prema ljudima. Za njega mi sirov čovek nije bio jednostavan, proste psihe. On je umeo da i u primitivnoj reči nađe dubolku misao i dušu čoveka, znao je da sirovom, prostom rečju Oboji veoma izrazito individualnost čoveka. Koliko ima složenosti i protivrečnosti na primer u onoi robustnoj ličnosti seljaka Marka u »Nečistoj krvi«, u njegovoj gospođarskoj, silovitoj i samovoljnoj, a tako plaho strasnoj i osećajnoj prirođi punoj stihije mu-– ške snage, vrele ljubavi prema životu i lepoti! U takvim ličnostima je bujan, raskožam temperamenat, prirođa u rasipnom rascvelu, u njima ključa obilje života. Čitalac ih oseća gotovo Tizički, toliko su punokrvne, bogate životom, prirođom, toliko ljudske i istinite u iamhim bojama koje im je dao pisac Bora Stanković.

Bora Stanković sa velikom resalističkom 'snagom i slkPpsnim interesom za dušu čoveka ulazi i u život likova iz »golemaškog«, čorbadžiskog sveta, onih koji su bit tiran: za čoveka. Hadži-Mita u »Nečistoi krvi«, HadžiToma u »Koštani« ne samo što su markantno okarakterisane Pčnosti, već su i živi portreti svoga. dnba, svoje epohe. Oni su oličenje patlvijeynalnog despotizma, porobljavanja čovek:. naročito žene. Čitav patrijarhalni zbornik okrutnih zakona, običaja i tradicija nose u avojoj biti, u svojoj vlasti nad porođicom, nad liudima. A Bora Stanković ih daje u njihovoj složenosti, sa unutrašnjim prolivrečnostima, dovođi ih u situacije u kojima se mora javiti ono što je najličnije i najintimnije u njima, kada mora sa njihove prirođe i sa njihovog unu?rašnjeg života spasti sve ono što je u njima nadgrađeno u vidu nepristupačnog patrijarhaimog autoriteta i nedostupnog gospodarstva. : Ia _ Za Stankovića kao pisca nije se mo> glo reći da psihologizira. On se nije postayljao prema svojim likovima na literarnoj distancj, konstruišući ih prema potrebama neke teze, neke čisto literarne koncepcije, ili prema potrebama unapred spremljene psiholo-

LIST ZA KNJIŽEVNOST

BEOGRAD, UTORAK 20 MARTA 1951

V

DINA RODJENJA VELIKOG SRPSKOG REALISTE

Gagortć

ške analize koja bi zadovoljavala pr» venstveno literarnu radoznalost pisca. Stanković je prenosio u Wnjiževnost ono što je neposredno doživeo i omo što je u njegovoj poetskoj, stvaralačkoj prirodi okupiralo sa takvim intezitetom njegovu ličnost da je neodo1jivo iražilo umetničku transpoziciju. Stanković je ulazio u unutrašnji život 'svojih ličnosti sa strasnom težnjom za najđubijim otkrivanjem onoga što je u njoj u najnevidljivijem i najneđostupnjjem kutu bilo sakriveno. A koliko je ta težnja kod njega bila šilovita i strasna, usmerena beskompromisnim stavom „premdš „umetničkoj istini, može se osetiti kada se ima u vidu da je on ulazio u psihu, u unutrašnji život primitivnog patrijarhalnog čoveka koga su vekovima vaspitavali da je lični život nešto stidno, nešto što umanjuje čoveka u očima sveta.

Bora Slanković je hrabro ulazio u vrlo delikalne psihološke i lične probleme, delikatne najviše zbog toga što se ticalo unutrašnjeg života likova iz patrijarhalne sredine, opterećenih patrijarhalnim nazorima, moralnim predrasudama, Bora Stanković je prešao preko brađicija koje su mu toliko đrage, toliko da je u mjihovo oživljavanje UuUmosio setnu, nostalgičnu poeziju i prvi put u našoj književnosti ulazio i u prikaz unutrašnjeg života patrijarhalne žene, otkrio ne samo njene duševne patnje i tragičan odmos u ljudskom životu, već i njene strasti. Celokupno umetničko stvaranje Bore Stankovića prožeto je plemenitim osećanjima ijjubavi prema životu, mladosti i lepoti. Nošen tom ljubavlju, poetski nadabmut, a uvek posedujući potrebnu realističku meru, on je pro-

rtivmo patrijarhalnom stiđu, davao u

prozi one momemte iz života žema koji su pumi erotike, čulnosti. Tu je om bio u feškoj poziciji, nalazeći se između pafrijarhalnog skrivanja eroftičnog ži.

„ vota i licemernog _morauističkog. puri-

tanizma malograđanstya koje je svaku temu o erofići emafralo nedopuštenom i zabranjenom. Stanković je išao vrlo smelo u te opasnosti. Uvek su njegovi opisi čulnosti imali zdrave prirode, mladosti, iskrenosti i čistote asećamja, iskrenosti i čistote u motivima, a bili su tako umetnički slobodno doživijenj, tako poetski izraženi da se nisu mogli ni za dlaku spustiti u vulgamost, trivijalmost, u naturalizam. Čulnost u prozi Bore Stankovića je svetla, prirodna, čedmna u motivu. Manifestuje se najčešće kao poetski do-

življaj oslobođemja mladosti, kao po- .

etski izraz potrebe m\adosti za igrom, za radosmim životom, za slobodmim, neposrednim i otvoremo iskrenim izražavanjem svoje prirođe i svojih osečamja. Moćna je sugestija prirođe na čoveka u delu Bore Stankovića. Vranjanske noći ispunjavaju živote mjadih ljudi u njegovoj prozi svojim posebnim dahom i čarima, Njegove mlade ličnosti uvek mi samjarski čežnjivo zagledane u boje planina, u šume kestenova, uvek im raspoloženja intenzivno rastu, rasplamsavaju se Vre-

lo pod čarobnim dejstvom života pri-

rode.

Nekoliko „pripovedaka iz zbirke »Stari dani« su poeme, himne mlađosti (»Nuška«, »Đurđev dan«, »U vinogradima«). One blistaju ođ zdravlja, svežine, poletnosti, najčistije, naj-

bistrije prirođe. One slave bujnost,.

plodnost, rascvetavanje, proleće prirode, Zanos, opijenost, zaborav mla-

dosti dati su u poeziji koja ima čari .

u topudini iskrenosti i čednosli osećanja, u neposrednom doživljaju prvih buđenja mladosti, njenih maijvnosti, radosti, plJahih širenja gruđi, naglih otvaramja srca u prvim osećanjima ljubavi. Mlado re biće zagrejano je plemenitim težnjama pisca BOore Stankovića prema. ljudskoj sreći, prema ostvarenju fakvih ljudskih odnosa u kojima će život biti čist, iskren,

topao i nesebičan.

_ „= CIC 8

· COVEK UBELU BORBE STAVKOVIĆA

Stanković je duboko ulazio u tragičan ropski položaj patrijarhalne žene, Opisujući njen zao udes Dpoetski, sa umefničkim proživljavanjem života mlađosti, bujianja prirode mlađog bića i sa isto tako snažnim umetničkim proživljavanjem patrijarhalnog društvenog ambijenta u kome se ođigrava teška i mračna ljudska drama, u kome propadaju najlepši i najpleme–nitiji judski odnosi, u kome se mora izobličiti, mora usahnuti sve što je najiskrenije, najduševnije i najdarovilije u ljudskom životu. Bora

| Stanković je ulazio sa umetničkom pasijom i velikim ljudskim interesom u prikaz unufrašnjeg života devojke iz bogate hadžiske porođice kao što je bila Sofka, ulazio je u njene unuirašnje borbe, u njenu prirodu, u ono

što je najintimnije ljudsko u njoj, đa'

bi razotkrio koliko su patrijarhaWie devojke koje su provodile strogi, nepristupačan tamničarski život duboko patile u sebi, boreći se i same sa čežnjama svoje mladosti o kojima su ih stariji poučavali stalmo da su stidne. Sa istom umelmičkom pasijom, sa istim. ljudskim interesom ulazio je u lični život devojke iz nadničarske Dorođice, Stane u »Uveloj ruži«, čiju je uičmu ftrageđiju opisao potresno, prikazujući vanredno realistički ubeđljivo njen karakter ropske bojažljivosti i poniznosti.

Ljubavne veze zasnovane žarom srca, skladom duša, uništavaju se masiljem nad čovekom u drušivu koje je opisao Bora Stanković, prikazavši istinito i verno brutalnost i bezdušnost u diferenciranju ljudi po njihovom društvenom položaju i poreklu. Stana u »Uveloj ruži« je udata silom, razdvojena nasiljem od čoveka koga Vvoli, zbog toga što oma pripada nižem društvenom sloju, a on višem. To je učinjeno i sa Cvetom u pripoveci »U noći« čiji je odnos sa voljenim čovekom, mlađalački bujan, rađostan i sve-

· tao, pretvoren u dramatične, razdiruće patnje i za nju i za njeza. Niko ne zna pravi smisao i uzrok njeno” te-

Nađa Doroški: Koštana

škog bola koji kađikad Mkriknme očajanjem, niko ne zna za pravi uzrok njezovog tammila, njegovog lutanja i propađanja.

Žemu u zavisnosti od ropskih patrijarhainih predrasuda, Staniković je verovabno najdublje prikazao u pripoveci »Pokojnikova žema« U mjoj je Staniković naslikao ne samo rropski položaj patrijarhalme žene, već i njenu ropsšsku psihologiju, uslovljenu +takvim položajem. Ona je vezana za pokojnika ne samo nečovečnom patrijar-– halmom zakonitošću da žena posle smrti mlža pripada pokojmiku dok je živa, već i svojom ropskom bDpsihologijom, iako prema umrlom mužu nije imala prave lične naklonosmili, prave ljubavi. Ona je ropski predana njegovoj vlasti i zbog toga što se on spustio na njen niži društveni položaj ksd ju je uzimao za žemu. Stanković dubo-

(Nastavak na četvrtoj strani)

e

- ~

. ~: : a pe NI i. ~ O n

—I.

X| Q GA LL—-

Nađa Doroški: Ruća u kojoj se rodio Bora Stanković

Bora Stanković u sećanju ·

NOVINE

| LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO |

PRIMERAK Bb dinara

savremenika Bio Je gord čovek, svestan umefnik

a Borom sam se upoznao 1904

prilikom „raznih omlađinskih

manifestacija koje su se izvršile te godine u Beogradu za vreme krunisanja kralja Petra IL. Ja sam bio srećan da upoznam velikog poetu, a njemu je, očigledno, bilo milo da upozna jednog mladića, i to iz Preka, koji prati s naž*yećom pažnjom svaki njegov rad, i pamti ga. Spajalo naš je i poštovanje i ljubav prema Skerliću. Posle Prvog svetskog rata, 1921 godine, kada sam se vratio u Beograd, pri susretu, taj nekada, svoje vrste izvanredno snažan i lep čovek, činio je sada utisak već velikog bolesnika. On je i duševno patio. Pri susretu drago mi je bilo, jer je o tome čuo, što sam svuda, pa i u ličnom dodiru sa iladašnjim “ urednikom »Politike« Miomirom Milenovićem, OsuđiVao onakav brutalan napad štampe na jednu našu nesumnjivu veličinu. Bio je gord čovek i svestan umetnik. Smatram da kritika greši kada isti način,

isto merilo, čak i isti stil i istu šablonu upotrebljava i za pisce“i za velike poete. Tako je to moralo doći do toga da on nije »ništa čitao«, da on »ne zna mnogo«. Međutim, on je imao još kakvo zanatsko znanje. Jer jedan veliki umetnik i sa kratkim kursom iziđe na kraj. Čega se god dotakao on je, iako iz svoga vremena niko ne može potpuno da se izdvoji, u svemu dao potpuno lično, originalno delo. Primera rađi samo: »Božji ljudi«. Baš u to doba to je bio jedan oblik veoma uobičajen u svim literaturama: poezija u prozi, skice itd. Ali, ne! Njegovi »Božji ljudi« po intenzitebu osećanja i zbijenih silnih simbola, u kratkim navodima izdižu njegovo delo iznari onih, inače vrlo simpatičnih, majstora na celom svetu, i ni za dlaku nije tanje, miže, čak nama — mjegovim Srbima — je i dublje i bliže njegovo delo, nego što je delo ove vrste Turgenjevljevo, Bodleroso itd. Veljko PETROVIC

„Ont ne znaju da Ja svaku svoju pripovetku odbolufjem“

alim što o piscu »Koštane« i

»Nečiste krvi« ne mogu reći

mnogo. Naše poznanstvo pada u kasniju fazu njegovog života, i ono je, da tako kažem, imalo više karakter nekoga uzajamnoga poštovanja nego kakvog prisnog, intimnog drugarstva i prijateljstva. Viđali smo se retko, Slučajno, obično u kafanama tadašnjeg Beograda, hod »Hri šešira«, »Dva jelena«, »Srbije«, »Žiče«. Ali ovaj eminentni pripovedač svoga rodnoga kraja nije voleo đa priča u društvu. Bio je prilično ćutljiv, govorio Kratko, isškidano, kao za sebe, bez razvijenih fraza i rečitosti. Nisam ga čuo da govori ni. o svojim delima, napisanmim ili zamišljenim, ali mam da je svoj poziv shvatio ozbiljno i svoj književni rad cenio, Jednom prilikom mu je neko uredništvo zatražilo jedmu pripovetku, ali hitno i što je moguće pre. Bora se ljutio, gunđao i rekao mi: »Oni misle to je tek tako: daj priču, kađ njima treba. Oni ne znaju da ja Bvaku svoju pripovetku odbolujem.«

Bora re ofišao od

Verujem da je govorio istinu. On še sVoj svet »sevdaha«, »derta«, nostalgije za zavičajem nosio duboko u sebi, stvarajući svoja dela pod impera– tivom jednog osećanja. On je preživljavao sve strasti i krize svojih juna=ka. Otuda, mislim, njegove pripovetke zrače toplinom i daju pun utisak stvarnoga života.

Život njihovoga autora bio je, međutim, kratak. Borisav Stanković je umro u godinama kada npisci, po pravilu, daju svoju punu meru i najzrelija dela. Onoga leta kađa je umro sećam se Bore Stankovića kako seđi na stepenicama Narodnog pozorišta.

· Prišao sam mu, malo iznenađen. Bio

je žut, zamišljen, melanholičan. Ne sećam se tačno reči koje smo izmenjali. One svakako nisu bile intee=> sanine, Rastali smo se. To je bilo na=

še poslednje viđenje. Opšti, banalmi' „kraj je ubrzo došao.

Sima PANDUROVIĆ

nas nezadovoljan,

nesrećan I Sfrašno SQIm

ikad ne mislim na Stankovića

da mi ne iziđu pređ oči prede–-

li njegove postojbine. I to ne »hjegovo Vronje« — kako &e to obično kaže. Jer ja mislim :đa Bora nije mnogo, istorijski, ni osećao Vranje, da je bio donekie — na ovo će povikati mnogi — pridošlica u njemu, Vranjamac tek u drugom kolenu, i da nije pomavao ni svet hadžija i čorbadžija izbliza. On je sav u svom najboljem i glavnom delu u koje je preneo svu svoju romantiku, svoje čežnje i snove iza drvenih rešetaka i gospodskih kuća, na koje je odozdo gredao. Mislim na Boru sa sela, čiji su najbliži preci, nesumnjivo, seljaci, na dete onog planinskog predela iz njegove postojbine, na sav onaj izlomljeni, ljuti, uzburkani haos od kamena, zastao, nedovršen, usred vMomnjave, ne dostignuvši „ravnotežu „trajnog oblika. Stručnjaci kažu da se tu u srcu našeg Poluostrva sukobljavaju svi planinski sistemi njegovi: Alpi, Karpati, Balkan, Pind i da su otuđa sve: one naprsline, ulvine, provalije, sve »raseline«, »rasiojavanja«, ili, kako se već to naziva. I tople vođe koje odozdo izbijaju na površinu, izvijajući se tammim kana)ima i dolazeći do ljudi, do njihovog epiderma,

Tako je i o Stankoviću kazano da je kao pisac silan, dubok, ali bezobličan i nedorečam, da su mu čak i rečenice npdovršene, samo počeci rečenica, i onda je mjegov pogled u dubine nazreo ono što bi, po svima pravilima, lege artis, bllo iskorišćeno, upotrebljeno nadugo, naširoko, od svakog druPOog pisca. Kao da kod čoveka koji Je našao kod nas u prozi, možda najviše »novoga« i »našepa pravog« a dubokog, ima takav jedan zastoj, jedno skamenjivanje i prekid procesa, nešto što pisca sprečava da se razvije, da blista, da nam dočarava lepe predele. Neka tajna se krije tu, pod tom nemoći moćnog.

Kao da mu nedostaje glavna faza pisca — potreba za saopštavanjem, uživanje u saopšlavanju drugome, i osvajanje, potčinjavanje “tog: drugog sebi.. Čovek koji je umeo da onako opiše šta se sve dešava u Sofki naslohjenoji na prozor, kad oseća svoje telo i grudi, tako je beskrajno malo, i na ovom jednom svom, najviše razrađenom mestu — izvukao liternrne materije. Iz takvog pronalaska!... Nedostatak glavnog nagcna pišcća potreba da nađe več, da uživa u reči, da se oseti njome spasen, težen? Te tranhsformavije i transmuteojje? Ovaj priično plodni pisac bio je od onih

koji nalaze da je reč glavma prepreka da se čovek ne sporazume s čovekom. Ne bismo to rekli.

Njegov nedostatak, njegovo »mucanje«, skoro »nepismenost«? Ne! Lik Bore Stankovića bio bi sasvim drugi da je pisao kao Matavulj koji je umijVaO, po evropski, po francuski, ili Janko, koji je našao svoju melopeju seljačkih fonema i uživao u njoj. Stanković nije verovao da se sve to može izreći, jer je takav njegov umuirašnji govor bio, takav je on bio i u sebi i prema sebi. A iz tog njegovog karaktera nikli su upravo i njegovi likovi — produženi, pojačani, kostimirani, iskićeni ponekad i knjiškim žargonom i kalupima. On je dao čuvenog Mitka dobro, ali je on kao čovek — pisac — ili prosto kao čovek, samo Sofkin otac — efendi-Mita — o kojem ništa izbliže ne znamo, koji nam wmišta izbliže nije kazao o sebi. Zato je Stanmković tako brzo prestao đa piše. Dok je mladost bila tu, još je verovao u mopućnost praviti «literaturu« od. onog što je imao u sebi. Pleao je u Beo= gradu kao i drugi i šetao Terazijama kao i drugi. Posle je došlo zrelo dcha, koje je bio za njega starost, a u starosti se pojačavaju prave crte, išžili oho doneseno od drugih. I posle nepune dve decenije, voljen i hvaljen, on je stao! Je li to ona izrazito naža bojest, bolest koja daje pisce od jedne

Ne! U samoj stvari ono što je baš specifično kod Stankovića, prirodno je svršavalo muhtizmom, upornim, zagri> ženim ćutanjem. Posle je došao do zaključka da se ne samo ne može izreći, nego i da ne {treba izreći, Ne treba kazati ništa drugome, Niko nije ostao tako sam kao ovaj pisac, koji je sjajno osvojio sredinu u koju je došao. Stamkqvić nije bio srećan sa svojim uspesima i oni za nmjega nisu bili životno rešenje. Tim smo izgubili mnoga nova dela, nove motive možda čak, Stanković nije rio po sebi i posmatrao sebe nije se »razrađivao«, niie imao ni najmanie onog što se može nazvati sD:sateljsko pokazivanje, odgolićenje, histrionstvo. Kakav bi to rđav giumac bio! I kako ne bi umeo ds rađi po

knjige, ođ jedne pesme ?

Stanislava&kom!

On nam je tolilzo ostavio, oavio da vežbamo svoju ličnu romdntiju pro

dužujući ga, dopunjujući, pišući o nje-”

mu i naazeći svaki svoju poeziju u”

njemu, izvodeći svoje ar:beske na njegovim blokovima stene (Nastavak na irećoj gslrani)