Književne novine

Kralke vesli iz inosiransiva

Rajmon Keno

DVE NOVE KNJIGE RAJMONA KENOA

U izdanju Galimara polavile su se dve nove Knjige Rajmona „Kenoa, istaknutog francuskog pesnika, romansijera i esejiste, koga je Akademija Gonkur neđavno izabrala za svoga člana. U prvoj knjizi, »Cifre, štapovi i slova« (Chiffres, batons et lettres), sakupljene su piščeve zabeleške, intervjuji i eseji o najrazličitijim pitanjima, od reforme ortografije do problema iz oblasti estetike. Drugu je knjigu Keno na zvao »Mala džepna Wosmogonija« (Petite Cosmogonie portative). To je humowistička poema u aloksandrincima, pisana u pseOULOBIČRTSKOXO stilu poezije Prvog carstva. KRLEŽIN »SPROVOD U TERESIENBURGU« NA PRANCUSKOM

Prancuski mesečni časopis »Kontempo-· ren« počeo je da objavijuje u nastavcima Krležin »Sprovod u Teresienburgu«, iz ciklusa Glembajevih. Urednik časopisa »Konfemporen« je Klara Malro, koja je prošle godine posetila našu zemlju, a u njemu sarađuju istaknuti francuski progresivni 1 nezavisni pisci, među kojima ŽBan Kasu, Marsel Arlan, Fransis Ponž i drugi, kao i učesnici aa prošlogodišnjim »Letnjim susretima« u Dubrovniku Edit Tomas, LujMarten Šofje, Klod Avlin i Žan Divinjo.

ZBIRKA ČLANAKA ALBERA KAMLA

Alber Kami, jedan od najznačajnijih savremenih francuskih pisaca, „pretstavnik tzv. »filozofije apsurdnog«, blizak egzistencijalistima, naročito u svojim romanima (sKuga«, »Stranac« itd.), objavio je međavno u izdanju Galimara CO knjigu pod naslovom »Aktuelnosti« uelles). To je izbor njegovih članaka, Ooinorakih uvodđnika i književnih hronika, objavljenih uglavnom u listu »Combat« od 1944 do 1948, kađa je Kami prestao da sarađuje u listu.

NOVA ZBIRK,A STIHOVA ZILA SIPERVIELA

Pod naslovom „»Rođenja« (Naissances) francuski pesnik Žil Siperviel objavio je novu zbirku svojih neobjavljenih pesama. To je lirika u tradiciji Laforga, podjednako intimističkog koliko i kosmičkog karaktera. Knjigu je izđao Galimar.

POSLEDNJI ROMAN ŽZORZA BERNANOSA

Romam »Ružni san« (Un mauvais reve) od poznatog francuskog katoličkog pisca Žorža Bernanosa jedno je od poslednjih njegovih dela, ostalih u rukopisu posle piščeve smrti. Bernanos se ovđe još jednom, kao i u »Zločinu« (Le crime), koristio oKkvirom policiskog romana, ali je psihološka analiza dublja i prodornija. Knjigu je objavila izdavačka kuća »Plon«.

KNJIŽEVNE NAGRADE U FRANCUSKOJ

U toku juna dđodđeljene su u Francuskoj mnogobrojne nagrađe za književnost.

Trancuska Akadđemija dodelila je nagrađe Kknjiževnicima: Žanu Lebrca, Alfonzu Meterijeu, P. Vajanu, Gardiju, Zanu Alazaru i Polu Lorencu.

Nagrađu »Rene Vivijan« za pocziju dobila je Žermen Bomon, a nagiađu »Žorž Kurtelin« đobio je Žan Ditur.

Nagrađa za avanturistički roman đodeljena je Igoru Maslovskom i Olivijeu Sešanu za roman »Vi koji nisto bili nikađ ubijeni«.

Godišnja nagrada »Mezon de la Poezi« dobili su Dofen, Em, Genter i Kastel.

Za nagrađu »Bernije« izabran je Serž Lifar za delo »Istorija ruskog baleta«.

Međunarodna nagrađa francuskog kluba Knjige đodeljena je švedskom piscu LagerKkvistu za roman »Barabas«.”

DELA KOJA PREPORUCUJU PUBLICI AMERICKI KNJIZEVNI KRITICARI

Američki časopis »Saterdi Kiviu ov Literečer« objavljuje mišljenja 23 američka Kkniževna kritičara, koji pretstavljaju štampu velikih gradova svih krajeva SAD, o tome Mojih šest romann zaslu*uju pažnju čitalaca. Najveći broj glasova su dobili sledeći romani:

»Ođavde do večnosti« od Džems Džounsa, »Pobuna Kejn« od Hermane Vauka, »Pestival«e od Dž. B. Pristlija, »Pripovesti« PF, Skot TFicdžeialdn i »Širok je svete od Sinklera Luisa,

IZLOZBA SAVREMENE NEMACKE UMETNOSTI

Ovog proleća u Minhenu je održana velika izložba posleratne „nemačike likovne umetnosti. Izložba je pobudila veliko interesovanje nemačke javnosti i kritike, jer je to prva izložba savremene nemačke umetnosti posle rata.

Odđ radova poznatijih nemačkih slikara W\ritika je istakla radove: »Žena sa gitamom» i »Žena sa suncobranom« od Karla Mofera, »Pređeo na mesečini« i »Na obali jezera« od foviste Smit-Rotlufa i »Violinist« od nadrealiste Vernera Gilesa. Ma izložbi su pretstavljeni najbolii nemački vajar: osim Matara. Među izloženim skulpturama zapaženo je »Polaganje u grob« od Teodora Georgi, »Rekvijem« od Helmuta AmermaZna i »Stojeći akte od Toni Standlera.

'APSTRAKTNI FILMOVI TI FOTOGRAFIJE , . U SAD

U Americi je učinjen pokušaj da apWtraktna umetnost prodre u film i u fotografiju. Muzej mođerne umetnosti u Njujorku počeo je da priređuje pretstave apstraktnih filmova. Tu će se davati eksre: rimentalni filmovi braće Uitni, Krokvela i Dejcisa. U istom muzeju je otvorena sredinom juna i izložba apstraktnih fotografija. Veći deo kritike smatra đa je apstraštna fotografija besmislica, jer se od fotografi-

| je može očekivati samo da nam verno prikazuje stvarnost.

TRI FILMA O PIKRASU

iu Francuskoj su dosad izrađena tri filma o Pikasu. Pol Bsere, poznati autor filma o Rubensu, režirao je film »Od Renoara do Pikasa« i film »Poseta Pikasu«. U prvom filmu, Pol Eserc prikazuje razvoj savremene francuske umetnosti i objašnjava Renoara, Sera i Pikasa, smatrajući da su oni najviše doprineli izgrađivanju savremenskih slikarskih koncepcija u svetu. Tilm »Poseta Pikasu« otkriva nam Pikasa "kako rađi u svojoj vili Valoris. Treći film o Pikasu »Gernika« izrađio je Alen Rekil, Taj film daje političko tumačenje velikog Pikasovog platna i nedostaje mu onaj umetnički karakter koji imaju filmovi Pol

· ZA MEMOARSKU LITERATURU

majskoj svesci »Letopisa matice

srpske« pod naslovom »Živi ana-

hronizam« objavio je dr Milan Petrović novi odlomak svojih „uspomena, ovoga puta o Vasi Pušibrku, direktoru Srpske pravoslavne velike gimna=zije novosadske. Sa dva ranija odlomka (»Polit i Tomić« u LMS — novembar 1950 i »Beograd ili Zagreb?« u LMS — mart 1951) ovo su, očigledno, delovi memoara koje priprema ,uvaženi pretsednik Matice srpske i poznati kulturni radnik Vojvodine dr Milan Petrović. Međutim, u našoj štampi ovi napisi dr Milana Petrovića nisu propraćeni sa onom pažnjom

koji onu zaslužuju. I to mnogostruko..

Treba istaći to odmah — utisak sam dobio još posle čitanja prvog odlomka uspomena »Polit i Tomić« — dr. M. Petrović, koji autobiografski momenat u ovim uspomenama svodi na minimalnu meru, prikazao nam se kao memoarist onakvog soja kakve mogu poželeti i narodi kod kojih je ovaj književni rod i razvijeniji i bogatiji, nego što je to slučaj u srpskoj književnosti.

Jer poznato je koliko mi imamo malo toga memoarskog „materijala. Tu smo, upoređeni sa Evropom, još siromašniji nego u drugom. Ne samo u pogledu memoarskog beleženja svake vrste, nego i po negativnom stavu i držanju nekih naših ustanova u odnosu na izdavanje dela iz memoarske književnosti; ali to je pitanje koje bi

trebalo razmatrati odvojeno i njime se ·

bolje pozabaviti. Možda je i ova nebrižljivost prema izdavanju memoarskih dela i razlog, što, kada ih već imamo malo, čini nam se kao da ih imamo još manje. Po nekom neobjašnjivom paradoks&au Vojvodina ih ima manje nego drugi krajevi naši,

Postalo je već opšte mesto kulturne istorije da je XVIII vek u Evropi bogat po raznovrsnim uspomenama, sećanjima ,memoarima i autobiografijama, tako da se govori o preciznoj eSocentričnosti većih i manjih pisaca, koja je epidemično zahvatila i ljude koji su imali manje veze sa perom. Tako se ovaj XVIII vek nazivao »zlatnim vekom« po bogatstvu ove vrste književnosti, onda kađa su se tekovine duhovne merile zlatom.

Od te autobiografske i memoarske preciznosti bilo je više koristi nego štete, uostalom ako ne zbog drugog, a ono već i zbog ustaljivanja tradicije. Kod nas su, kao daleki odjek te preciznosti rokokoa, pored Dositejevih i Tekelijinih memoara, Zelićevog »Žitija«, Vujićevog »Životopisanija« prilično šture i nedovršene autobiografije Vidakovićeve, dospele. još uspomene Runjaninove Kirila Cvetkovića. Možda je „međutim, baš ova malobrojnost memoarskih dela tokom XVIII i početkom XIX. veka razlog što ova književna vrsta kod nas, ako ne potpuno zanemarena, nije u najmanju ruku imala onaj i onakav razvoj kao drugi književni rodovi. Tako i u XIX veku, tako i kasnije, pa tako i između dva rata. Tek N Narodnooslobodilačka borba 'dala je do sada — nadajmo se da će dati još — niz značajnih memoarskih spisa, važnih mnogostruko!

Sem foga, izgleda da se kod nas ljudi teško rešavaju na pisanje uspomena. To se prvenstveno odnosi na književne i kulturne radnike. U mladosti ili ne dospevaju ili izbegavaju, a u starosti propuštaju da to učine. I to je razlog više da se odluka dr Milana Petrovića pozdravi. Već ova tri uzorka njegovih uspomena pokazuju ubedljivo i isključuju svaku nedoumicu da imamo posla sa memoaristom najboljeg kova.

Dr Petrović je izneo pobude pisanja svojih uspomena. S jedne strane to je njegova želja da događaje, značajne u javnom životu stare Vojvodine, sačuva od zaborava, a zatim: »Generacije koje dolaze osećaju potrebu da primljeno nasleđe srede, da ga anališu, protumače, da bi iz njega izvukle za progres tako potrebna iskustva. U takvom će, naslućujem, položaju biti generacije koje dolaze za nama. Za njihov rad naše uspomene mogu biti jednom koristan materijal• (»Beograd ili Zagreb«) i ovo: ..»Utisci koje sam onda poprimao žive u meni i danas. A zašto sam osetio potrebu da ih objavim? Meni se čini da će sadašnje generacije ipak nešto jasnije osetiti svu veličinu ideje o samoopredeljenju i jednakosti narođa, svu rugobu besprincipijelnosti u borbi, ako ih bar u jednom momentu vide osvetljene zracima iz prošlosti« (»Polit i Tomić«).

U krajnjoj liniji dositejevska želja (Dr M. Petrović je iz Čakove rodom, zemljak je Dositejev, što pominjem: samo uzgred, ne izvlačeći iz toga nikakve zaključke, naravno). Svoj život je dr Petrović proveo u dositejevskoj de_ latnosti: ..»Međutim, nisam imao ambicije da poštanem ni političar, ni književnik, ni javni radnik. Ambicija mi se zadovoljavala časnim dužnoslima dobrog profesora i prijatelja ŠkOlske omladine, spremajući je za velike dane koje smo naslućivali» (»Polit i Tomić«). Ali dr Milan Petrović i kama i kađa je na sredomeđi između istoričara i memoarista, možda bliže onom prvom nego drugom. daje nam baš one i onakve podatke koji memoare čine najdragocenijima. I odmah treba reći i ovo: daje ih redovno sa objektivnošću koja je vanredna. OQgsvetljavajuči često nekim na izgled

beznačajnim detaljem i čoveka i. si-,

tuaciju, osvetljavajući mnoge momen–_ te baš opisom ljudi koji su akteni u tim događajima „tako da bi previđanje ili propuštanje ovih detalja mogio dati i netačnu sliku, a i pogrešno objašnjenje o događajima kojima je bio svedok.

U odlomku uspdmina »Polit i Tomić«, vremenski iz 1906 sa ekskurzijama za deceniju unatrag, dr M Pe. trović daje pregled opšte situacije že leći očigledno da zbivanje u Novom Sadu u vreme kad je »Beograd snažn' uzeo voćstvo u svoje ruke, ali se No vi Sad počeo svesno izgrađivati u jal pokrajinski centar«, poveže sa zbivn

Eserca, Ry. BRRGEOA O NU: U O I_C O E 17 S O 3. Odgovorni urednik; Dušan Kostić, Beograd, Prancnska broj " — Štampa rija »Hofbav 'Bedgtka, Kardđeljeva OVA O iya op IN E ly ar M air O ya IC i E a -

,

njima u Evropi u kojoj se već priprema katastrofa „Prvog svetskog rata. Ali ono što je, po mom mišljenju, važnije od toga,.i što pretstavlja autentičnu dragocenost ovih napisa, ono što nam Petrović memoarista predaje u nasleđe, to su: portreti ljudi, koje je viđeo doživeo, posmatrao ih oštrim okom i sada bez zazora iznosi njihove psihološke portrete. Na prvom mestu treba istaći onaj sjajan portret Mihajla Polit-Desančića, koga, uz Jovana Hadžića-Svetića i dr Jovana Subotića, pisac smatra »kao treći list trifolije najvećih sujetnika u našoj narodnoj prošlosti.« Prostor mi ne dozvoljava citiranje. Možda i bolje! To treba pročitati, da bi se razumela ličnost ovog našeg »narodnog vođe«, koji je po spoljašnjosti »na novosadsku kaldrmu zalutao lord«. Pa Politovo neraspoloženje prema. pesniku J. Jovanović-Zmaju. To su odista dragocena svedočanstva o staroj Vojvodini, preko potrebna, neophodna čak. A i o Po_ litu! Potrebna da istoričar, pravi istoričar ne zabludi. Jer jedan. tatin sin i neumorni katedrolovac između dva svetska rata doktorirao je na beogradskom univerzitetu sa doktorskom tozom o Politu kao istoričaru. Ni manje ni više! Pa isto tako portret Politu antipodnog Jaše Tomića, koji nam dr M. Petrović daje sa istom objektivnošću. I to je potrebno, jer su o Tomiću pisali ili pamflete njegovi protivnici ili radikali otužne panegirike, nižući frazu na floskulu, floskulu na frazu, dok se objektivnog prikazivanja vojvođanskih političkih „borbi, osobito krajem prošlog i na početku ovoga veka, niko još nije poduhvatio.

Uspomene dr Milana Petrovića dra= gocene su i za buduće istoričare vojvođanske, a i romansijere. Ovo utoliko pre što istoriji Vojvodine i istoriji baš Novog Sada preti opasnost da padne u onu grešku koju je Lejton Strejči dobro uočio, a još bolje izrazio, a to je: da muza istorije Klio, pati od, 'ijednog ? žalosnog nedostatka — ima tendenciju da postane pompezna. Ali — a to je Strejči. smatrao za veliku sreću — tu je korekcija koju su baš istoj i takvoj muzi kao što je Klio dodelile suđaje. Korekcija je u.tome, što je prate raznovrsni pisci svedočanstava, koji će nas ovako ili onako potsećati da je i istonija bila nekada život!

A baš kao takav pisac svedočanstava prikazao nam se i dr Milan Petrović sa svoja dosadašnja tri odlomka, uspomena, koje su i stilski isto toliko na visini koliko su značajne dokumentarno. Takav, da s pravom možemo očekivati dalje uspomene, dalja sveđočanstva dr Milana Petrovića, koja su toliko daleko od memoarske samodopadljivosti i preciznog egocenfrizma. Dovoljno je samo uporediti ih sa memoarskim spisima »trifolija najvećih sujetnika u našoj narodnoj prošlosti«, uspomenama Jovana Hadžića, autobiografijom dr Jovana Subotića i uspomenama koje je ostavio Mihajlo Polit-Desančić, naročito onim. nadmenokonfuznim i staračk,.m (»Kako sam svoj vek proveo«). Nadajmo se da ćemo dobiti i izdašnija svedočamstva i o Tihomiru Ostojiću, koga je dr Milan Petrović do sada (»Beograd ili Zagreb?«) samo ovlaš pomenuo, a čija velika aktivnost za oživljavanje kulturnog života Vojvodine početkom ovoga veka nije dovoljno ni objašnje_ na ni ocenjena; pa o Vasi Stajiću za koga dr Petrovića vezuje dugogodišnje prijateljstvo; pa o školskom drugu Isi Bajiću, koga je isto tako samo ovlaš pomenuo, i tolikim drugim...

I na kraju. možđa će primer dr Milana Petrovića potstaknuti i pokrenuti i druge još krepke starine Vovodine, da nam i oni ostave svedočanstva O vremenu u kome su živeli i o ljudima koje su poznavali. Nadajmo se!

Milan TOKIN

----——

Zagrebačko kazalište priprema svečanu izvedbu „Dubravke“

uoči Dana ustanMa naroda Hrvatske, 26 jula, izvešće dramski ansambl Hrvatskog narodnog kazališta na letnjoji pozornici u Tuškancu Gundulićevu past!irsku igru »Dubravku«, Delo će se davali u obradi i rcžiji Tita Strozzija u obliku svečane igre, u kojoj će pored brojnog ansambla sudelio· vati još i pevački zbor, orkestar i balet. Glavne uloge poverene su Miri Župan (Dubravka) i dragu Krči (Miljenko). Izvođenjem »Dubravke« zaključiće Hrvatsko n5rodmo MWazalište svoju ovogodišnju sezonu, koja je letos produžena, u čast 10-godišniice ustanka naših naroda, do Dana ustanka Hrvatske, 27 jula.

Kran T

- KRIŽEVNETROVINE ·

)ROViŠ; Hlusta

on — —

|

\

Novo izdanie „Romana O fTristanu i izoldi“ u novom prijevodu

Izdanje „Zore“, Zagreb, 1951

u Zagrebu „izašao je starofrancuski

ljubavni »Roman o Tristanu i Izoldi« Zozefa DBedijea, u prijevodu Baz Valentia Putanca. To je »najlepši i najpoznatiJi roman što ga je Bvropa baštinila od Srednjeg vijeka«, kako u pogovoru kaže prevodilac, »koji je kroz čitav Srednji i Novi vijek prepisivan i preštampavan keo najljepša ljubavna priča svih vremena. Ovu je priču i muzičici obrađio Vagner u operi »Tristan i Izolda« g. 1859., a g. 190, francuski romanist Žozef Bedije priredio je ovaj roman za suvremene čitatelie prema sačuvanim tekstovima Berula, Tomas, Gotfrida, Strasburškoga, Ajlarta i dr.

Osnovni motivi o ljubavi dvoje nesretnih ljubavnika javlja se i u našim narodnim pjesmama (Omer i Merima na pr,), ali taj je motiv i internae'onalan. Motiv o nesretnim ljubavnieima, kojima roditelji 0 dopuštaju da »„' uzmu i da budu sretni, oni umiru nakon mnogih patnja. Na S0 hovim grobovima rastu borovi, povija se divlja vinova loza ili kupina što ih spaja i preko groba.

U Francuskoj Je ovaj motiv obrađen već u XII. i XIIIL. vijeku, i to u stihovima i u prozi, prema kelstoj poetskoj legendi o Tristanu i djevojci Izoldi, U stihovima su taj roman napisali angloromanski “pisci Berul i Toma, dok se u XIII wtoljeću taj roman javlja i u prozi, kao 1 više izoliranih priča i romana na istu temu, ođ kojih se neki nisu sačuvali, kao ni u cijelosti rađovi Berula i Toma. „Berul prikazuje Tristana i Izoldu više prealistički, ljubav opravđava sva sredstva ,lica su primitivna, gruba i lukava, bez psihološke obradbe, no u ıomanu je sačuvana tradicija. Tomasova obradba je psihološka, dana je u Okviru feuđalno-viteškom, s razvijenim pojmovima o časti i poštenju. oNauč:o je Tri-

KK 808. svezak Male biblioteke »Zore«

stana da mrzi svaku laž i svaku podlost,.

đa pomaže slabe i đa drži zadanu vjeru«) »A ja ipak nisam mislio, da je ova zemlja nastanjena samima robovima«; »Taj komad čelika možete ponijeti, gospodo, evo vam danak oK:znovaljijaca« — kad je Tristan u dvoboju pobijedio nasilnika, koji je tražio danak u ljudima, djevojčićama i dječacima, a u lubanji nasilnika ostala je krhotina „Tristanova mača, komađ čelika), Pisac suosjeća s junacima u romanu, lju bav je najljepša pjesma života, sudbonosna, romantična ljubav dvoje mladih, itd.

»Roman o Tristanu i Izoldi« ı našem je narodu bio poznat već u XIV. stoljeću, preveden na staroslavenski, prepisivan po manastirima, a Rusi su do njega došli (»Tryšane — Tristan) »iz srpskih kKknjiga«, iako to navodi prevodilac, koji je o postanku napisao vrlo informativan DpOgOVOT,

Bedijeva obradba graniči sa samostalnim umjetničkim djelom, roman je virtuozno komponiran, autor je uskladio i odstranio protivurječja različitih verzija, uzeo od svih ponajbolje i odabrao najkarakterističnije, te je stvorio „»divan roman, koji ovako sastavljen predstavlja savršenu priču o Tristanu i Izoldi« (109. strana, pogovor). Po vanjskoj obradbi Bedije se držao Berula, a po Vi'irtuoznosti kompozicije i estetskoj noti Toma,

O »Romanu o Tristanu i Izoldi« napisano je mnogo knjiga u svjetskoj literaturi, naročito u engleskoj, francuskoj i njemačkoj, dok se je kod nas na taj motiv u na-– rodnoj pjesmi prvi osvrnuo Vuk Karadžić, zatim Tomo Maretić, M. Munixo, K. JlIriček, B. Popović, M. Kombol i dr.

Na naš je jezik taj roman prvi put preveden prema Bedijeovoj obradbi po 99, izdanju g. 1921, (prevela Desanka M. POpović, Beograd, izdanje biblioteke »Misao«), a ove smo godine dobili novi prijevod i novo izdanje ovoga romana. I baš nam je taj novi prijevod prof. Valentina Putanca dao povođa da upozorimo na to klasično djelo. Ponovo izdavanje ovoga djela na našem

|

Jeziku možemo označiti događajem za ljubitelje lijepe knjige, jer prijevod imade sve odlike dobra prevodilačka rada i savjesnosti, pa nam se nehotice nameće upoveđenje između dva prijevoda (D. M. P. i V, P.), na koje se detaljno upoređivanje ovdje ne možemo osvrnuti, jer je to predmet opširne analize. No jedno gotovo sigurno možemo reći da se ovdje radi o BOtovo dva različita prijevođa ovoga vrijednoga klasičnog sredovjekovnoga teksta, koji zaslužuje svaku pažnju. Reći nam je da prijevod, što ga je učinio prof. Valentin Putanec djeluje vanredno svježe, prevodilac se služio bogatim narodnim rječnikom i frazama, i ovim je radom naša prijevodna literatura svakako obogaćena, a ujedno je bila dobra misao urednika biblioteke G. Krkleca i izdavača, da se klasičan Bedijeov

»Roman o Tristanu i zoldi« ponovo prevede i izda, Na naslovnoj strani knjige otisnuta je originalna ilustracija iz XIV. stoljeća, iz rukopisa, što se čuva u nacionalnoj biblioteci u Parizu,

Ladđislav ZIMBREK

„Jasna činjen 03“ Zoni mifa Bajsić3

ževnu egzistenciju i zamoliti svijetlo da preuzme Hamletu ulogu. Ili će možda uzeti neku »drugu komponentu« mjesto Hnmletova teksta, na pr. kulisu, jer »dramski tekst, kao umjetničko djelo, za optičku stranu glumčeva

„izraza nije ništa više nego uputa«... i

»ne samo za optičku stranu, već i za cjelokupnu glumčevu postavu dramski tekst igra ulogu upute«,

Reći će netko, zašto kulisu? Ako je scenografija kao i i dramski tekst jedna od umjetnosti, »koje možemo za Dpotrebu analize razlučiti u kazališnoj umjetnosti, pa ako se desi u nekom »modernom kazalištu« da scenografija, kao ona »druga komponenta«, preuzme radnju, moći ćemo čak reći da na pr. večeras idemo gledati u kazalištu »Othella« od — Žedrinskoga.

...»jer ako shvatimo dramski tekst, literarno djelo, kao komponentu u izražajnom sistemu druge umjetnosti, kazališre, onda kritičke metode koji-

'ma će se prosuđivati moraju biti iz-

vedene iz (Bajsićeve) estetike kazali-

šne umjetnosti, a ne iz (recimo ...Ga-

mulinove) teorije književnosti« Ranko MARINKOVIĆ

l MILAN BOGDANOVIĆ IZABRAN ZA DOPISNOG ČLANA JUGOBSLOVENSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOS"TI

Među novoizabranim dopisnim članovima Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti nalazi se i književnik Milan Bogdanović, čije je ime omaškom izostavljeno u belešci objavljenoj u prošlom broju našeg lista.

DOSITEJ OBRADOVIĆ NA SAVREMENOM JEZIKU

prikazu Đura Gavele, Knj. novine br.

23, o knjizi Odabrani listovi D. Obra-

dovića, knjizi koju sam ja priredio, ima izvesnih netačnosti, Iako kod nas nije dosad postavljeno bitan{e o prevođenju na savremeni jezik naših starijih pisaca, iako nije prečišćeno pitanje kako pr!ređiti, pa i preraditi, te pisce i druge, naprimer M. Miljanova — za čitaoce, iako bi bilo osnovno prečistiti gledište po ovome, — ja ću samo ukazati na netačnosti u prikazu Đ. Gavele.

U belešci na kraju knjige izložio s&m kaio sam šta priredio; naglasio sam da sam samo basne priredio onako kako se one unose u školske čltanke — što znači ne preveđene no u potpunosti prerađene; dodao sam da sam fako, ali samo donekle i od slučaja do slučaja ,postupio i sa naravoučenijima, obrazlož:vši, najkraće, i zašto, Ovo gledište, nesumnjivo, može se na-– padati, i braniti; mogao se napađati i moj postupak, moglo se prikazati da Ji sam u ovome uspeo ili nisam, .i to bi bilo sasvini u redu, — ali ne može se reći da je ispravno, u najmanju ruku, odnositi se kao da uopšte ne postoji moje objašnjenje. Ne mislim zato ni da branim lao prevođ ono što je — prerađa, delimična i!: potpuna,

Đ. Gavela tvrdi da sam isli koje je Dositei preveo s engleskog objavio kao Dositejeve originalne misli, Ja sam u izbor uneo 84 misli; od toga su 21, o 176, misli za koje Dositej kaže da ih ie preveo s engleskog; sve pak ostale misli, njih 60, uzete su iz originalnih Dositejevih radova. Sme li se, prema ovome, tvrditi ono što tvrdi Gavela? Majzad za jedan mali broj misli zna se sigurno da su Dositejeve; za skoro sve ostale, sem on:h za koje on kaže da su prevedene s engleskog, bilo bi ne teško no i nemogućno utvrđiti čije su, Je li, prema tome, važnije to pitanje ili je bitno jesu li unete misli dobre, savremene, korisne? Za Gavelu ovo bitno pitanje uopšte n'je važno, o tome nije rekao ni reči. Uostalom i naposletku, ni jedna basna nije

Dositijeva, a svi mi kažemo Dositejeve basne, za Sterijina del:

»Drugi đeo Dositejeva »Života«, na primer«, kaže Gavela, pisan je u obliku pisama. U Jovanovićevoj redaiciji ona su se pojavila sa naslovima, Da su fi naslovi uzeti doslovno iz Dositejevog teksta, ili da su dati kao prosto obaveštenje o sadržini pisma...« Po Gaveli, prema prvoj navedenoj rečenici 'izilazilo bi da sam ja iznad pisama stavljao nekakve naslove, a svako pismo Dositejevo ima već vrstu svoga naslova, Ustvari pak, drugi deo »Života«, pisan u obliku pisama, u mojoj je preradi izgubio u potpunosti ovaj svoj oblik pisma, — bez ikakve štete po samo delo. Izvršio sam tu, dakle ,izjednačenje sa prvim delom »Zivota« i samim tim i ovaj deo približio mladim čitaocima, jer roman u obliku pisama malo je privlačan za njih, — ovo utoliko pre što ovo i nisu prava pisma! Među tolikim preradama čuvenih dela za mlade čitaoce ja nism dosad našao primere za ono što zamišlja Gavela, to jest da je ftrebalo iznad pišama staviti i naslove, pa bi ovi bili »prosto kao obaveštenje o sadržini pisma«.

Gavela tumači i napada moje naslove. Za naslov U Engleskoj — ni sa kim se više ne prijateljitl, na primer, „Gavela kaže: »Takav naslov mogao bi značiti jedino da je Dositej u »poželjnoj Ingliteri« imao rđavo iskustvo s ljudima, — a to je potpuno suprotno onome što on kaže o Englezima«. Doslovno, to što tumači i napada Gavela, to sam baš i hteo, a naslov sam uzeo, skoro od reči do reči „iz samog Dositejevog teksta, Na isti način ij u 'stom ciliu, da oživim "knjigu i zalnmteresujem mladog čitaoca. dao sam i druge naslove: U prekrasnoj Albaniji. Preko burnog Crnog Mora itd. Neshvatljivo mi je kako Gavela tumači naslov Dvanaest batina — usijano gvožđe — da u »tekstu nema ni pomena o kakvom batinaju usijanim gvožđem«. Moguće je samo jedno značenie naslova: ono Kole se vidi iz Dositejevoe iconteksta:

..odvali mi jednu dužinu udarca tako gorućii da usijato gvožđe ne bi gore moglo žeći Zar ovo nije, prosto naprosto, sažimanie Dositejeve rečenice i zamena zapete crticom? Kako da objasnim ,naizad Đ. Gnveli da moj naslov — za koji Gavela kaže da sam ga »uneo iz čista mirać — U dve Zvonare blenuti, uzet doslovno iz trista, jedino i odgovara delu teksta koji ie uzgst, da je izostavlien ceo onai deo feksta na koji se odnosio raniji Dositeiev naslov?

Đuro Gavela oštro mi zamera što sam odabrani tekst dao kao celinu, tako da fekst »teče u kontimnitetu isao da ie tako Dositei napisao«, a nisam, kao što je to uobičajeno, grafičkim znacima obeležio da je što izostavljeno, Da sam smatrao da jie bolje za mlađe čitaoce grafičkim znpzcima obelež:ti što je izostavljeno — đa bi oni tako stekli boli utisak, sud i o Dositeju — kad bi im tatn sva prošarana i išarana knjiga silnim fačkicama bila bliža. privlačnija, da je bolje ostaviti i mlađim čitaocima, i onima van škole a samo sa osnovnom školom da sami vezuju iconftinuitet pričanja ili, još teže, izlagania, onda bih i pri priređivaniu Dositeja postupio ovako, i pre uputa Đ. Gavele, kako sam spremio Odabranu prozm V. Nazora, mislim na Parfizanski dnevnik u ovoi zbirci, Sem toga, ia smm' kod Dositeja ne samo izostavljao i> teksta, no ! ubacivao n tekst iz drugih delova: na primer u Dow'teievom predgovVoru za basne odeljak o naravoučenijima, dobro sam promielio da li da unesem i znšto da unesem. Ovaj način kako sam ja DOStUD1O, pri. priređivaniu, i prerađi, Dosi-· tela za mlađe čitaoce, đođao bih, nešto ie novo kod nas; ali u svetskoj književnosti nostojl, Prao što se zna, čitav niz kniiga 1 Šekspira, Molijera, Skota. Ariosta, NiWelunga i Odisela do Marijeta, „Kupera, "Tajn Rida i drugih — ovakn priređenmih. "o je, uostalom. poznato svakom koji se ov'o ovim pitaniem

Po Gaveli, ia sam imao dva nosla: prvo, Ma učinim izbor iz Dositeja i, drugo, da to nreveđem na savremeni iezik. Treć& za\ntak — način kako to i prirediti, i to za mlađe čitance, i one van škole a/samo sa

'smovnom šlolom Gavela ili nije uzeo u ?bzir ili ga 'e prevideo.

M. Č. JOVANOVIĆ

I=

BROJ 28

BELESKE

Njegoš

PROSVETINA IZDANJA NJEGOSEVIH CELOKUPNIH DELA

Izdavačko preduzeće »Prosveta« u Beogradu priprema povodom proslave stogodi= šnjice Njegoševe smrti izdanje njegovih celokupnih dela. „RedakcisMi kolegium u koji su ušli naši najbolji poznavaoci veli= kog pesnika, pored dstalih i profesori Beogradskog univerziteta Vido Tatković i Radovan Lalić, pripremaju potrebne komemtare uz gotovo sve tekstove, pošto izdanje treba da bude kritičko. Do kraja ove godđine treba da izađu: »Gorski vijenac«, »Slobodijada«, »Ogledalo Srpsko, »Sćepan Malić, »Luča MikrcoWozma« i lirske pjesme, kao i rečnik Njegoševog jezika, prva knjiga pisama i bibliografski napisi o piscu i njegovom delu. Još dve knjige pisama i »Album o Njegošu i njegovom dobu« tre= ba da se SO iđuće godine,

ı

DOKUMENTARNI PILM O NJEGOBU

»Lovćem-film« na Cetinju snima prema scenariju književnika Ratka Đurovića i profesora Danila | Lekića dokumentarni film o životu i stvaralaštvu velikog p ka Petra Petrovića Njegoša.MWilm režira Ves limir Stojanović, snimatelj jc Vladeta IMm=

kić iz Beograđa. i

MEĐUNARODNI SASTANAN MASTAVNINIKA ISTORIJMH

Od 18 jula do 21 augusta ove godine UNESKO organizuje u Sevru kod Pariza sastanak nastavnika istorije, inspektora i pisaca srednjoškolskih udžbenika zemalja UNESKO-a po pitanju revizije

ćlanica srednjoškolskih udžbenika istorije. Ovaj sastanak organizuje UNEBSKO smatrajući

da nastava jstorije u srednjim „šMEolama treba da Mude oslobođena šovinizma i predrasudđa, da budc postavljena na naučnu osnovu. „Podići istorisku nastavu ma viši nivo, osloboditi je od falsifikata i tenđenciozne interpretacije znači učiniti istorisku nastavu jednim od sredstava borbe za međunarodnu solidarnost i razumevanje među narodima, za pobedu principa ravno> pravnosti među narodima, znači u krajnjoj liniji proširivanje terena borbe za očuvanje mira u svetu.

SERCIJE ČLANOVA: U ZAGREBU

IZLOŽBA LIKOVNI) KUD »OGNJEN PRJCA«

Početkom jula otvorena je u Salonu 1liRkovnih umetnika u Zagrebu godišnja izložba radova likovne sekci je radničkog kulturno-umetničkog društva »Ognjen Prica«. Cetrdeset „slisar'd-amatera izložilo je 132 slikarska rađa, 13 skulptura i 10 OOU kih radova.

SREMCEVA SOBA U NIŠROM NARODNOM MUZIJU

'U posebnom odeljenju Narodnog muzeja u Nušu prikazana je radna soba velikog srpskog pisca-realiste Stevana Sremca, koji je dobar deo svoga života proveo u Nišu, „posvetio mu značaina dela svoga stvaralaštva. Među predmetima izloženi su: piščev pisaći sto, njegov pribor za pisanje, jedna kutija za duvan, kožna fotelja, sto=lica za ljuljanje, dve čaše i polica za knjige. Muzej se isto tako obogatio i rukopisima Sremčevih dela »Zona Zamfirova«, »Ibišcaga« i još nekoliko manjih pripove= daka koje je napisao za vreme boravka u Nišu.

BIBLIOGRAFIJA

Zivan Milisavac: Iz književnog i kulturnog života. Izdanje »Matice srpske«, Novi Sad, ćirilicom, str. 295, cena ?

Jožef Debreceni: Mladni Rkrematorijum, roman. Preveo Bogdan Ć“Ćiplić. Izdanje »Prosveteć, Beograd 1951, ćinilicom, str, 203, cena 608 din.

Stefan Zeromski: Vjetar s mora, Pre Julije Benešić. Izdanje »Matice M OI Zagreb 1951, latinicom, str. 204, cijena ? i

A. Dikovsixi: Podvizi Kutera Smjeli, PreJeo O La Ilić. TIzđanje »NOvoOg Dokoenja« agreb 1951, latinicom, s | jena 95 din. SO AO i

David Wark Griffith. Uredili P Ataš ; , evi — Š. Anuškov. Izdanje Državnog izdavač

kog podđuzeća Hrvatske »Zor 1951, latinicom, str. 234, oldnatgi Kaj VOB

—_—-__—_—___________ _________

UREDNIC:!: Dušan (ostić i Tanasije Mladennvić

a ——

Broj čekovnog računa 102-90320; Pošt. fab redakcije 617 | Poštanski fah administracije 6929

ftukhcplisi se ne O UL O 1 OC 89.0 at a vraćaju |