Književne novine
%
/v
GODINA IV, BROJ 46
Skender KULENOVIĆ
BEOGRAD, 23 DECEMBAR 1951 GOD.
· NAD MAPAMA |I POD ZASTAVAMA NASE ARMIJE
Jedan već dosadno radoznali grmečki partizan (u selu Klijevcima, decembra 1941) pored sve takvih postavio mi je i ovo pitanje:
— Još bih, druže, nešto volio znati. Kad se ovaj rat završi, i mi pobijedimo, šta bi fi reko: oće li i dalje biti vojske?
Bio je to mlad šumski radnik, nevini i naivni šumijak ustvari; po svoj prilici je — pomislio sam — od nekog zanesenjaka čuo kako će ovoga rata sve mračne sile, koje svijet taru ratovima, biti slišćene, pa me otuda tako pita, kako bi i od drugih čuo šta oni o tome misle. Vjerovatno bih prešao nekako preko njegova pitanja, ali primijetih da i ostali partizani toga voda gledaju u mene očekujući, u ćutnji, odgovor.
— Pa znaš, kako da ti reknem? odgovorih mu. — Ako i poslije ovoga rata opet nekom počnu da rastu zazubice na našu zemlju, taj će, znači, morati da drži vojsku. A onda ćemo je držati i mi!
— Lako ćemo mi za vojsku! — na– stavljao je on. — Dok ima naroda, biće i vojske! Al za oficire? Šta ćemo za oficire?
— Pa evo vidiš đa se može i bez njih. .
— Znam, bez onih. Al i ovj naši vodnici i komandiri, i ovo su u neku ruku oficiri! Ne vidim ja da će se moći bez oficira.
— Ni ja, — odgovorih mu, i dođa4oh kroza smijeh: — Pa ćemo u neku ruku stvoriti i oficire!
— Što nećemo?! — umijješa se jeđan brkat partizan, triđesetih. — Bio sam ja posilni kod jednoga kapetana Zaječarca, Pulete, zvijezde, mamuze, šamar uz uho, boga vam i majku, lijeva desna, četa stoj, — sve što spada jednom oficiru. A bio je sposoban, — ne bih ga ja metnuo našem komandiru ni za posilnog!
Čudesne misli, sumnje, slutnje i vjerovanja tinjaju na dnu duše primitivnog čovjeka. (A možda nam se učine čudesnim samo zato što ih sretamo kod ljudi kod kojih tako nešto nikako nismo mogli očekivati!) Ispričaću još jednu, sitnu a zapanjujuću, pojedinost,
Bilo je to prvih dana aprilske katastrofe. Naša baterija (poljskih topova 80 mm Model 28, sposobnih i za gađanje »vazduhoplovnih ciljeva«, ali sa pokvarenim komandnim računarom) stajala je na rebrovačkom groblju odmah ponad Banje Luke. Doprle su
već bile do nas vijesti o bombardova=– *
nju Beograda, njemački »vazduhoplovni ciljevi« tukli su po nekoliko puta na dan i Banja Luku; gađali smo ih od oka, okrećući lafet i podižući cijev. Iz tučenih kasarni pod nama strugali su preko našeg položaja vojnici, neki u gaćama s vojničkom odjećom preko ruke, zatečeni na obiačenju; iz grada su se već čula ustaška puckaranja, — bolni, neočekivani rasap, bolan i neočekivan kao i snijeg koji je toga proljeća iznenada pao po nevinom beharu rano đprocvalih šljiva.
U jednom trenutnom zatišju toga rasula neki vojnik u mojoj bateriji (sjećam ga se kad je došao da se obuče: bio je go-bos) govorio je pola meni pola sebi, gledajući turobne Dpečurke dima po bombardovanoj Banjoj Luci. Riječi mi njegove i sad bruje u ušima. Mnogo puta su mi tako zabrujale; i vidjećete .zašto čim ih pi ~ fe,
— tusijo, ej Staljine! Što nas izda“ damo fa tvoja pomoć? Daboga” tebi ovako bilo! A biće! \
Ma kako da sam tada, i kad kod sam poslije, okretao i prevrtao te riječi, vrijednost njihova ostajala je za mene uvijek ista: na stranu pitanje šta je tih godina (1939-1941) Staljin mogao đa učini i šta je mogao da ne učini, na stranu to što taj artiljeracgolać sigurno nije želio to što je u tom trenutku zazvao i pretskazao, na stranu i to što vjerovalno ni sam u tom trenutku u svoju pomisao nije povjerovao, — u njqgovim riječima bljesnula je jedna slatnja istine, neobrazloživa i jasna u Ti mah kao inštinkt. Takve iste slutnje istine uznemiravale su i onu pomenulu dvojicu neukih grmečkih partizana iz 1941.
Te oblačne i razvedrujuće slutnje istine u takozvanom običnom čovjeku i Kristalisana misao revolucije (kristalisana dakako u svoje osnovne kristale), odnos između toga dvoga, —
__. to je moja glavna lična asocijacija u
%
splitanju najraznovrsnijih misli i pomisli koje su se u meni javile i dalje
: NOM povodom prve dekade naše
4 ije.
To spajanje naučno zasnovane revolucionarne misli i »običnog« čovjeka (bez čega nema ljudskog života) pojava je o kojoj mi danas možemo već govoriti iz nemalog iskustva i o kojoj jedan književnik može i treba nešto da kaže i iz svojih zapažanja.
Gledao sam jednu vojnu mapu na kojoj su zaokružene sve oslobođene i našim snagama kontrolisane teritorije pobunjene Jugoslavije u godini 1941; i drugu takvu mapu iz 1944, pred izbijanje Crvene armije na dijelove naše granice. Bacivši prvi pogled na onu mapu iz 1941 učinilo: mi se kao da smo neka jezerska zemlja; a po liniji toga neođoljivog upoređenja, na drugoj mapi mi je izgledalo kao da su ita jezerca i jezera narasla, prelila se preko svojih obala, spojila se u veća, tako te je to sada ličilo kao da se pod nepnijateljem u stotinama velikih blokova provalila zemlja pod njim pa ga u Svakoj toj provaliji zalila krv, a njegovi'ostaci, njegovi zbjegovi, drže se još samo na tankim i Wrhkim trakama kopna između tih jezera. No to je bila tek prva asocijacija.
Druga je provrijela iz dubljeg izvora i“uhvatila duži, krivudaviji i huč-
niji tok, U tim jezerima slobode, u ·
onima najprije koja su meni bila poznafa, ja sam, ma kakvog da su ona oblika i veličine bila, počeo da zamišljam u svakom po jedno žarište iz koga se na sve strane zrakasto šiTila slobođa; ta žarišta — fo za mene, dok sam razgledao te mape, nisu bila pojedina sela i građovj oslobođenih oblasti, nego ljudi, oživjeli ljudi kojih sam počeo da se sjećam, sasvim određeni ljudi, svjesni revoluclonari; pa i tamo gdje su kao žarišta ustanka bila ubilježena pojedina sela ili građovi — ja sam i u tim selima i gradovima vidio opet te iste ljude. Iskrsli su mi u tom viđenju sasvim jasni, ali ih nije bilo mnogo. Bilo ih je zapravo vrlo malo — pre ma množini i ogromnosfi zađataka kojih su se 1941 laćali.
Zaista, uvodeći je u njenu oružanu fazu, našu revoluciju, kao svjestan, smišljen i organizovan poduhvat, povela je jedna malobrojna prethodnica. Taj količinski odnos neprijatelj je u prvo vrijeme obilno propagandno iskorišćavao (»šta može ona šaka jada?«), kako bi u korijenu demoralisao snage revolucije; no on je tako postupao, jer je u toj »šaki jada« dobro osjećao strašnu, sve veću i tvrđu pesnicu koja će ga stalno tući u glavu sve dok mu bude glave. U svom daljem razgoru misao i akcija reVolucije širila se od fih ljudi na sve strane obuhvatajući sve veće dijelove naroda, latenino revolucionarne ili ponegdje već kao takve stihijski ispoljene. .
No ne bi bilo većeg uprošćenja u pogledu, ni veće zablude, kad bi neko to bujanje revolucije, pogotovu njen oružani vid, zamišljao i prosto sveo na revolucionarnu vještinu mobilizacije. U čovjeku koji se odazivao toj misli i akciji, koji je razbuktavao revoluciju svojim žrtvama, u njemu, u njegovim sakrivenim psihičkim dubinama, — leži druga, sastavna polovina istine. Bez onih iskara iz te njegove dubine, o kojima sam u početku nešto malo kazao, ne bi bilo ništa. U tom. procesu mobilizacije, koji je mene uvijek najviše zanimao jer je do dna raskrivao čovjeka, meni se činilo da se između revolucije i svakog čovjeka koji je njoj čisto prilazio, ma kakvim putem prilazio, odigrao na kraju krajeva jedan unufrašnji spoj, jedno unutrašnje međusobno nalaženje njenih i njegovih misli, kao što se na istim kosinama međusobno nalaze i spajaju u jedno dvije kaplje iste tekućine.
A onaj ko je svjesno rađio na tom spajanju (koje i nije ništa drugo bilo nego porašt i unutrašnje jačanje Tevolucije, revolucionarnih organizacija i revojucionarne armije) taj vrlo dobro zna da to spajanje nikad nije išlo glatko, ili baš sasvim glatko, nego da se ono vršilo često vrlo krivudavim, džombovitim i vođodernim putevima; kao i svugdje,i ovdje je mučno rađanje prethodilo životu.
Već sama pomisao da takoreći golim rukama i prsima treba neprijatelju otimati oružje, da njegovo oružje i opremu freba čitavo vrijeme smatrati svojim fabrikama ratnog materijala, — već sama ta pomisao odjekivala je u ono vrijeme u ,čavjeku
· kao stih »neka bude što biti ne može«. Činilo se zaista kao da biti ne „može, a željelo se iz dna duše, htje-
lo se da bude, i već samo to htijenje čovjek je u sebi osjećao
kao „živu snagu, kao dokaz da biti može. Tom unutrašnjom snagom trebalo je pokazati da biti
može. A kad se to pokazalo, kad se stih potvrdio kao život, — taj stih, baš
zato što je sam život, nastavio je i dalje da četiri godine odzvanja u duši čovjeka kroz bezbrojne i svakovrs= ne plime i osjeke revolucije. Ja se SJecam naprimjer velike ftakozvane ftalijanske krize kojom je krajem 1941 neprijatelj bio zaprijetio ustanku na Bosanskoj Krajini. »Zaštita« od ustaša, ruka pomirnica i »slana« ruka (na oslobođenoj teritoriji nije bilo soli), slobodna trgovina između sela i grada, brojno upoređivanje talijanskih divizija i naših prvih četica, totalno naše, »u protivnom«, uništenje topo-
vima i avionima, — podmukle latin.
ske glasine širio je uhoda i malodušnik po grmečkim selima, vodovima i četama, unoseći ustaničkom svijetu u dušu nevjericu, sumnju, malodušnost i povijanje za vjetrom »samo da. čovjeku ostane živa glava«. Ali su onda partizani Slavka Rodića, kod Bosanskog Petrovca, nasrnuli na 'alijane i oteli im topove, partizani Milančića Miljevića i Mihaila Škundrića razbili im kolonu na sanskoj cesti, a partizani Sime Šolaje natjerali ih u bezglav bijeg na »pljevskom sektoru«. Pokazalo se opet da biti može, plima je opet počela, još silnija. Ja se sjećam i toga kakav je divovski napor volje bio potreban da se po« mire i sjedine zakrvljene vjere 1941 pod Grmečom. Sjećam se i toga kako je tih mjeseci teško bilo borce odlijepiti od njihovih sela u kojima su mislili da freba stalno da čuče i čekaju neprijatelja; njima se tada činilo đa bi izvršili izdaju svoga sela, ako bi se iz njega premjestili na položaje oko drugih, udaljenih sela; ali su brzo nastupili potresni podvizi onih najsvjesnijih, i u svijesti tih priprostih čobana i šumskih radnika gra nulo je đa se to ne samo može nego i mora. Sjećam se i opake četničke izdaje, satanskog četničkoga glađenja vjekovnih predrasuda u duši neukog svijeta, satanskog sijanja konformizma po dušama; sjećam se naših podizanja iz poraza, sjećam gudljevine tolikih ofanziva, o, koliko bi se čovjek mogao fako sjećati i sjećati!
Pa ipak ispod sve njegove nesakrivljene neukosti, ispod svih naslaga predrasuda i sujevjerja kojima su mu dušu zatrpavali vjekovi, — tinjala je u duši našeg čovjeka, u onim nemirnim masama naših ljudi koji su na svojim plećima nosili i iznijeli revoluciju, nezadovoljna misao, nerazgovijetna možda u sebi ali jasna u akciji, nemužta možda na riječima ali rječita na djelu, grozničava u traženju ljudskog spasenja; i, u, jeđnoj prelomnoj istorijskoj situaciji, ponovo okrvavljehna u svom vjekovnom krvarenju, ona je počela da se traži, da še nalazi i da se stapa sa razvijenom, kristalisanom, svjesnom misli revolucije, misli koja je u sebi sažela sve dosadašnje spoznaje nauke i umjeftnosti. Tim jedinjenjem nastala je i dalje raste eksplozivna i stvaralačka snaga naše zemlje u novoj eri,
Iz tog spoja niklo je kod nas i niče sve što veliko danas imamo. U stapanju tih dviju misli rodila se, rasla i dalje raste i naša Armija. Onaj grmečki partizan iz decembra 1941 koji me je pitao ono o stanju poslije rata, da nije poginuo, po svemu bi sigurno danas bio oficir; ne bi mu više bilo potrebno da me onako nešto pita, ni
meni da mu išta o tom govorim, jer” život je dao okrutan odgovor na ona. naivna i ljudski velika pitanja. Za-
zubice ponovo rastu na OVO .naše
grozničavo radilište. Ako opet zazine
heko zubima na nas, polomićemo mu “ih opet! Smrti i podvizi naših graničara danas — anticipacija su i naše sutrašnje odlučnosti. Svi ljudi na svi-
jetu koji vole rad i mir u radu bili bi tada na našoj strani. Pred nama bi.
opet pošao najbolji među nama, 5.
najboljima oko sebe, Spavaj mirno, mrtvi borče, Radi mirno i budno, živi druže. ; w \
CENA 15 DINARA
S
Veljko VLAHOVIĆ
egeeeesseseee.e Bee. BBe ee... e.....eee..Be9e Bee EP —!
IIIOIIIOIIIIIOIIIIIIIIIIIIIIITI
“
Pivo Karamatijević: ZBEG
ce/obookhobeebeseeesoee eee eee eBVe 699.99 gaveegekogepaee eee BP eee PPP B BB BBB EE9V9PPPO
eteepegevenyoeeeepeBB eee Bee Bee eee. BB BO..9ee Be eV ee eee .BeBe BE... BP PB
NEKA PITANJA IZ NAŠEG SAVREMENOG ŽIVOTA
Stvarnošću naše zemlje interesuje se danas ogroman broj ljudi širom čitavog svijeta, Taj interes povećava se iz godine u godinu, i on ima svoje opravdanje u onom zbivanju, i političkom i ekonomskom, koje se vrši kod nas i koje tako jako odudara od dosadašnjeg društvenog razvitka u svijetu. Iako je ovo što se kod nas zbiva dio tog društvenog razvitka, ono je i po svojoj formi i po svojoj sadržini nešto novo, puno Snage, puno dinamizma, puno nagovještaja za niz pro-
cesa koji se istorijski već neminovno .
nameću u današnjem svijetu, koji je
krcat tolikim protrivurječnostima. Jedan strani novinar se — povodom
desetogodišnjice događaja od 27 mar-
ta — s čuđenjem zapitao kako to da ·
ova zemlja i njeni ljudi već deset godina ne silaze sa stubaca dnevne štampe u svijetu? Kad bi se sakupilo mastilo i štamparska boja koja je potrošena na članke i izvještaje iz Jugoslavije za ovih deset godina, dobila bi se impozantna količina.
Mi smo prije deset godina stupili na svjetsku pozornicu, pretstavivši se u veoma neuobičajenoj svjetlosti. Za mnoge ljude postali smo zagonetka. Mnogi ljudi, kao što i ovaj već pomenuti novinar, viđe samo spoljne manifestacije tih zbivanja koja su kod nas počela prije deset godina. Ne radi se tu o»mastilu i štamparskoj boji«, jer i to su samo spoljne, propratne manifestacije našeg unutrašnjeg proceša. Radi se prije svega o stvaranja~jedne države i ostvarivanju u njoj na praksi jedne potrebe koju čovječanstvo kuva, traži i bori se za nju više od jednog stoljeća. »Svijet na stari način ne može više da živi, a na novi način ne zna.« Zbivanja u našoj zemlji su odraz te nužnosti i odraz naše želje i svijesti o potrebi života na novi način i o potrebi iznalaženja pravog puta da se dođe do tog života na nov način, da dođemo do ostvarenja socijalizma. Veliku teškoću pretstavlja za nas činjenica što se taj čitav proces odigrava u jednoj relativno ekonomski zaostaloj zemlji
i što smo uporedo sa izvanredno na–
pornom ekonomskom i političkom izgradnjom. primorani da i u oblasti teoretske misli bacimo makar i nekoliko zračaka svjetlosti na sadašnjost i na budućnost.
Ali baš ta i takva stvarnost, te i tolike teškoće, natjerale su naše ljude kako na intenzivan način rada tako i na intenzivan način mišljenja, Jugoslaviji danas već svaki priznaje da pretstavlja jedno veliko gradilište. To može lako da zapazi svaki putnik koji proputuje našu zemlju. To što naša zemlja pretstavlja veliko gradilište materijalnih dobara velika je stvar. Ali nimalo manja stvar nije jedno drugo područje, jedno drugo gradilište, koje običan putnik ne vidi na prvi pogled. To je jedna potreba koju svaki naš čovek osjeća, potreba da misaono, da živom riječju osvijetli našu stvarnost i da zagleda malo i u budućnost.
Nužda u kojoj se nađe kako pojedđinac tako i čitava zajednica tjera i tog pojedinca i tu zajednicu na razmišljanje, na zaključke. To je stvar poznata, ali je napominjem zbog toga što se počešće čuje van naših granica da su ljudi u Jugoslaviji skloni teoretisanju, filozofiranju. Nije to neka osobina koja bi bila' svojstvena samo nama. Nas nužda, odnosno stvarnost
AN Hi
u kojoj živimo, tjera da razmišljamo, pišemo i govorimo o današnjicj i sutrašnjici više nego što to drugi rade. Takva ista nužda tjerala je u svoje vrijeme francuske filozofe, njemačke materijaliste, ruske prosvjetitelje, engleske ekonomiste, da intenzivnije misle, govore i pišu. Takva nužda dala je čovječanstvu Marksa, Engelsa i Lenjina. -
Ja bih čak rekao da mi nedovoljno pišemo i govorimo o svim onim stva– rima koje traže da se o njima piše i govori. Svi mi vidimo da živimo u burnom vremenu.koje čovječanstvo bilježi kao prekretnicu istorijskog i društvenog razvitka. Mi smo sami učesnici i tvorci te prekrelnice, ali često nismo ni svjesni značaja tog našeg učešća, Dovoljno je samo pogledati ma kojeg člana radničkog savjeta u našim fabrikama i preduzećima, pa da se uoče dvije stvari. S jedne strane, veličina ostvarenja zamisli da prvi put u istoriji čovječanstva radnik upravlja fabrikom i, s druge strane, skromnost sa kojom svaki član radničkog savjeta obavlja svoju dužnost. On tu dužnost smatra prirodnom, normalnom obavezom prema kolektivu u kome radi i prema čitavoj zajednici, On manje misli o veličini te nove pojave u istoriji borbe radničke klase nego o svakodnevnim problemima preduzeća i potrebi da to preduzeće unapredi, poboliša. Pa ipak, taj skromni odnos prema tako velikoj stvari nimalo ne umanjuje ni veličinu fe stvari ni istorijski značaj učešća svakog pojedinca u ostvarenju, konkretizaciji te nove pojave. To je samo jedan primjer kako se u našoj sredini zbivaju velike stvari, smo mi sami nosioci čitavog tog procesa, a kako često ne vidimo svu veličinu onoga što se zbiva i u čemu mi sami učestvujemo.
Moglo bi se postaviti pitanje da li to ne znači da mi nesvjesno učestvujemo u izgradnji tog novog što se kod nas rađa i stvara na svakom koraku? Teško svjesnog i potsvjeshog učestvovanja u tako krupnim stvarima koje društveni razvitak postavlja na dnevni red i Kad jedna ideja, zamisao, postane svo jina miliona ljudi, onda se ona pretvara u materijalnu snagu, koju ti milioni izvlače ma ji dnevnu svjetlost, i ona onda za te milione počinje da prestaje da bude samo ideja, postaje opipljiva materija, koja raste pred očima i tih miliona i drugih miliona koji tu ideju nijesu još prihvatili, ali koji takođe traže izlaz iz protivurječnosti. tom procesu jedna je stvar očigledna, a to je činjenica đa u našoj stvarnosti naša Partija svjesno rukovodi čitavim tim procesom, gleđajući pred sobom jasan cilj društva, izgradnju socijalizma u našoj zemlji.
U našim savremenim uslovima veoma je važno sagledati koliko je taj najvažniji zadatak postao svojina svih naših ljudi i kakve sve teškoće iskrsavaju na putu ostvarenja toga, zadatka. To pitanje zaslužuje svakako solidnu obradu i ne može se iscrpsti u okviru jednog članka. Zbog toga ću se zadržati samo na nekim sporednim manifestacijama, koje su povezane sa tim pitanjem,
Među našim kulturnim radnicima vode se žive diskusije o novim pute-
Ivo Seremet: KNEŽEV DVOR — DUBROVNIK
III III O O JI II III II II IJ III III III III II III III III III III III III III III IITIIIIIII , )*a
vima i formama koji je sastavni dio procesa sooijalističke izgradnje u našoj zemlji. Odraz različitih mišljenja izbija i u rezultatima kako u književnosti tako isto i u slikarstvu, muzici, filmu, kao i na drugim područjima. O vrijednosti tih re= zultata, najviše u formi usmene kri-
stvaralačkog rada,
samog Stvaralačkog rada,
tike i diskusije, takođe se govori pri-
kako
je odrediti granicu između koje počinju da se ostvaruju.
svojim leđima na
ljudi
U čitavom
izgradnju novog
dinu
skinula
suzbijaju uticaj onih kojima je tur problematika socijalističke izgradnje. Samo takva borba može donijeti po
zitivne rezultate. # PORA E: 078.
(Nastavak na drugoj strani)
lično mnogo. Sve su fo pozitivne pojave. One su odraz polilike naše Partije da svaki čovjek, a u prvom redu kulturni radnik, može slobodno doći do izražaja. Nema sumnje da će takva politika uroditi dobrim rezultatima i da će omogućiti da stvarni talenti i stvarne vrijednosti dođu do izražaja.
Međutim, neke pojave i shvatanja pokazuju idejnu zbrku kod pojedinaca, koja se manifestuje i u stvaralačkom radu. Ima ljudi koji su skloni da te pojave pripisuju neograničenoj slobodi koja danas vlada na kulturnom sektoru, izražavajući ujedno — premda dosta stidljivo — mišljenje da takva sloboda može donijeti štetu našem socijalističkom druge strane tog pitanja prelazi se najčešće ćutke. Po mome shvatanju, radi se u prvom redu o jednom drugom pitanju. Radi se o pitanju koliko su pojedini ljudi shvatili suštinu današnjih zbivanja u našoj zemlji i sagledali svu veličinu borbe za izgrad nju socijalizma i, ukoliko nijesu, gdje je uzrok tome?
Nije suvišno napomenuti i prilikom da novo društvo grade ljudi koji su odrasli i vaspitani u starom društvu. Manji dio ljudi prihva-– tio je formalno nove ideje, ali se nije sa njima saživio. Jedna ogromna većina prihvatila je objeručke te nove iđeje, među njima je ne mali broj onih koji su aktivno učestvovali u revolucionarnoj borbi, Samo i kod ovih, kao što je bio slučaj sa većinom naših ljudi, sovjetske koncepcije o pro-= blemima socijalističke izgradnje, uključujući tu i probleme kulturne izgradnje, zamagljivale su vidik i sprečavale da se sagledaju stvarni problemi i pravi putevi koji vode toj izgradnji. onih pojmova Koji su vezani za taj izraz, politika Sovjetskog Saveza prema našoj zemlji i u svijetu uopšte, je koprenu sa očiju većini naših ljudi. Ali to ne znači da su svi ti automafski sagledali socijalističke izgradnje u punoj svjetlosti. To je jedan duži, mučniji proces, i utoliko mučniji ukoliko su pojedina nakaradna shvatanja bila dublje uvriježena. Jedan dio ljudi koji su socijalističku izgradnju i probleme koji proističu iz te izgradnje formalno prihvatili, djelimično iz slraha, djelimično iz osjećanja potrebe da se nađe uhljebije u novonastaloj situaciji, &amatrao je da je poslije kidđanja naše zemlje sa sovjetskom praksom nastalo vrijeme da i oni prekinu sa svim onim što je povezano sa problemom socijalističke izgradnje. Ti ljudi su se vratili na ono što su stvar– no pretstavljali, tako da je sadašnja politika Partije na kulturnom području i takvim ljudima pružila moguć= nost da pokažu koliko zaista vrijede. To je takođe jedan od pozitivnih rezultata te politike, jer su se ranije mnogi zavaravali takozvanom monolitnošću i jedinstvom pogleda među kulturnim radnicima.
S druge strane, jedan dio kulturnih radnika, oni koji su se bili saživjeli sa sovjetskim koncepcijama, nijesu se” mogli vratiti nazad, a naprijed se kreću suviše sporo, tako da ideološki danas stoje iza radničke klase, koja preko radničkih savjeta i u drugim formama krči puteve istinskoj socijalističkoj demokratiji. Mislim da neću pogriješiti ako izvedem zaključak da se socijalizam u našoj zemlji brže razvija 1 privredi nego na kulturnom pođručju i da je to takođe jedan od razloga raznim pojavama na tom području, o kojima se danas tako često diskutuje.
To je prirodan prbces, i čini mi se da nemaju pravo oni koji se suviše uznemiruju takvim stanjem, pominjuči češće da je potrebna intervencija Partije, Prije bi se moglo reći da oni kulturni radnici kojima 'je borba za socijalističku izgradnju sastavni dio života treba sami da se brže izdižu i da svojom snagom kao stvaraoci' i idejno jaki ljudi utiču na svoju sre=
razvitku, Preko
ovom
Pojava Informbiroa i svih
probleme
snagom svoga stvaralaštva
lomi. ab“ O Za