Književne novine

STRANA 8

NEKOLIKO RIJEČI POVODOM

· OTVARANJA MUZEJA. PRIMENJENE UMETNOSTI U BBOGRADU:

Krajem 1951, godinu dana makon 'wUredbe o svom osnivanju, Muzej primenjene umetnosti u Beograđu otvo. rio je svoju stalnu izložbu.

Ovaj je muzej, kao i mnogi koji eu kod nas osnivani po svršetku rata, nastao po potrebi i na osnovi određenog zadatka. On je prvo postojac na papiru, a tek su kasnije „skupljani predmeti za zbirke i dobivene radne

· prostorije. Kolikogod se takav postupak prema ranijoj muzeološkoj praksi u prvi mah čini nelogičan, on ima svoje opravdanje, i samo letimičanm osvrt na Opći razvoj muzeja dovoljan je da se istakmu prednosti ovakvog načina rada. :

U svijetu i kod nas nastaju tokom XIX stoljeća javni muzeji, čije je osnivanje poticano postojanjem velikog broja feudalnih, a kasnije i građanskih zbirki. One, u većini heterogene sadržine, niću mogle pružati osnov ]ogičnoj sbrmukturi muzeja. U našoj zemiji ima još i danas takvih ustanova, a njihova predmetna i tematska neodređenost koči im rad ' pored svih djelimičnih reorganizacija i nastojanja muzejskih radnika da u taj problem unesu više jasnoće. Praksa je pokazala da se samo razdvajanjem ovakvih kompleksnih muzeja na nekoliko specijalnih mogu riješiti; takva pitanja.

Međutim, vratimo se našem »mo-

· vom« muzeju. Nastajanje na papiru, kao prva etapa u njegovoj historiji, omogućava postavljanje jasnog tematskog plana na osnovi utvrđene naučne predmetnosti i etničko-geografske određenosti. Muzej ima svoj teren djelatnosti i evoju temu. U inventarima više nema slučajnih predmeta, jer se njihovo sabiranje odvija u okvirima ođređene teme, dok je naučno istraživalački rad usmjeren prema onjm problemima čije rješenje nameću potrebe izložbe i njena tematika, a ne interes pojedinaca.

Kratka historija nedavno ošnovanog Muzeja primenjene umetnosti u Beograđu može nam poslužiti kac sretan primjer za gornje navode. Nastao je »planski«, na osnovi potrebe da se sabiraju, čuvaju, naučno proučavaju i izlažu oni brojniiraznoliki uporabni i ukrasni predmeti iz svakidanjeg živoOta srpskog narođa kroz njegovu histo. riju na kojima 6u umjetnost anonimnog stvaralaštva ili jedne „određene ličnosti, kao i opći likovni ukus vremena, ostavili svoj, biljeg. Takvih predmeta, u času svog osnivanja, Mu_ zej gotovo i nije posjedovao, dok ih danas već ima nekoliko stotina. Kako je dakle muzejska tema predmetno, etnički i regionalno jasno određena, logična struktura izložbe nije slučajna, već rezultat navedenog puta nastajanja ovog muzeja.

Izložba daje osnovne obrise zamišljene teme u vremeiskom „rasponu od ranog srednjeg vijeka do prve polovine XIX stoljeća, a počinje dolaskom Slavena na Balkan. Taj je period fragmentarno zabilježen predme_ tima materijalne kulture onih stanov-

nika Balkanskog Poluostrva, koje su Slaveni zatekli, kao i ranom slavenmskom građom, grnčarijom i nakitom, iz perioda stvaranja naših prvih dofeudalnih država.

Pregledno legendirane karte upoznaju nas sa zanatsko-umjeitničkim centrima i likovnim aktivnostima G6rednje i novovjekovne Srbije. One služe, zajedno sa tekstovnim legenda_ ma, kao objašnjenja i dopuna izložbi. Izloženi predmeti nisu izdvojeni u kategorije po materiji, tehnici obrade i namjeni kojoj su sWlužili, već kompleksno u kronološkom nizu. Takav je način izlaganja omogućio da u punoj mjeri dođe do izraza umjetničko htijenje pojedinog historijskog razdoblja, kroz raznolikost materije i razne načine njene obrade, te preko bogatgtva oblika predmeta i njihove razno. rodne namjene. Zemlja, kamen, obični i plemeniti metktali, bronca, drvo, pamučno i svileno vlakno, zlatna i srebrna, žica, koža i papir, osnovne su materije izloženih izrađevina. Metal prevladava sa brojnim varijantama obrade, ali ne kao &lučajna pojava, već kao stvarni odraz stanja u prošlosti, kad je bogatstvo rudnika i njihovo intenzivno iskorišćavanje pružalo za to materijalnu osnovu.

Tiko bi nabrojao sve načine na koje su nekad gradski, manastirski il: seoski zanatlijec-umjetnici obrađivali sirovu materiju i dali joj oblik, ljepotu i praktični smisao! Tko bi :menovao 6ve one različite predmete na

Ovoj izložbi koji su služili vlasteli, cricvi, gradskom i seoskom življu, a kroz koje eu se ispoljile izvorne likovne vrijednosti i koloplet uticaja stranih likovnih kultura.

Omamenat iz stoljeća u stoljeće, dat u koloriranim kopijama, provlači se kao »lajtmotiv« iz jedne u drugu izložbenu prostoriju, a zabilježen je u najviše slučajeva sa fresaka, na kojima Živi primijenjen na odjeći i teksti_ Tu ili kao samostalna dekorativna vri_ jednost. Ova zamisao, iako je njena realizacija još skromnih razmjera, Vrlo je sretna, jer bretstavlja osnovu sa koje će biti moguće da se sagleda, nakon dopunjavanja ove zbirke, kontunuirani vjekovni razvoj ornamentike u Srbtžji.

Na izložbi je korišten najvećim dijelom originalni materijal iz vlastitih

UREDNICI

MILAN BOGDANOVIĆ SKENDER KULENOVIĆ ·

Odgovornj urednik: Milan Bugdanović — Gtamparija aBorba

muzejskih zbirki. Ima i posuđemog i samo nekoliko kop:ja, jer se nisu pokazale druge mogućmosti izlaganja, kao na Dr. u slučaju studeničkog prozora, Pa

Izložba Muzeja primenjene umetnosti, kolikogod bila fragmentarna, u osnovnoj liniji realizira jasmu i određenu misao. Ona je još danas djelimično ostvarenje te zamisli, jer historijska karta zanatsko-likovnih djelainosti Srbije „pokazuje još mnoga neobrađena područja. Život ovog Mu_ zeja je tek započeo, ali naučni zadatak, cilj i smisao jasno stoji pred njim, kao sigurna osnova za uspješan rad u budućnosti, ,

Tehnička oprema izložbe u cjelini je skladno prilagođena predmetima i izložbenim prostorijama, skromna je i nenametljiva, „tako da glavnu riječ prepušta izlošcima.

Poređ »stalne« izložbe prilikom svog otvaranja, . Muzej je organizovao i jednu povremenu sa temom iz savremenog umjetničkog stvaranja. Uprava Muzeja je želela da izazove kod posjetilaca povlačenje izvjesnih paralela između historijskog dijela izložbe i ovog sa predmetima iz naših dana, kao i da ukaže na još jedan od svojih zadataka a taj je da Muzej povede brigu i o suvremenoj likovnoj djelatnosti. Gornjim je riječima u „najkraćim crtama dat muzeološki dio problema, vezan uz jedan određeni muzej »Dprimijenjene« umjetnosti.

Međutim problematika ove kategorije muzeja ne iscrpljuje se rješavanjem muzeoloških pitanja. Ona je šira i kompleksnija, a zadire i u sam pojam »prim:jenjena umjetmost« i njegovu sadržinu. Iako potreba da 6e odredi predmetna sadržina tog pojma i uopće utvndi opravdanost 6amog termina kao takvog, nije samo od interesa za muzejske radnike, — oni su se s njom sreli prilikom utvrđivanja tipologije umjetničkih muzeja. Ovo je pitanje, naime, bilo predmet neHavnog savjetovanja muzejskih shručnja_ ka, koje je sazvao Muzejski savjet PNRJ. Referati, diskusija i konačni zaključci pokazali su đa je na konfeTenciji vladalo jednoglasno mišljenje

o tome da se đanas »ponovo naziru ·

obrisi organske cjeline likovne umjet nosti« i da je prihvatanje podjele na tzv. »čistu« i »primijenjenu« anahronizam, jer je ova đioba historiski vezama samo už jedno određeno razdoblje XIX vijeka, kad je opća Dproizvodnja od mamufakturne prešla na industrijsku. U to se vrijeme pojavio i sam termin »primijenjena umjetnost«, dok ga ranija razdoblja nisu poznavala. Baštinjena podjela na čistu i primijenjenu umjetnost postaje neodrživa u teoriji i praksi našeg današnjeg likovnog, pa i muzejskog Života. Ovakav stav u odnosu na gornji problem nužno je đoveo do zaključka da #u muzeji sa predmetima tzv. primijenjene umjetnosti umjetnički mu_ zeji prvog reda, i prema fome oni svoju djelatnost i proučavanje građe treba da usmjeravaju likovnoj umjetnosti kao cjelini, što znači da svestrano obuhvate likovne djelatnosti jednog određenog vremenskog razdoblja. U tom smislu galerije pretstavljaju samo usku specijalizaciju u općoj kate'goriji umjetničkih muzeja, a njihova je sadržina ograničena na slikarstvo, skulpturu i grafiku.

Verena HAN

Radovan: OBREZANJIE: LOZE

PILOTI III III III III III III III III 110

eoooeoseoGove 00. o.

„NOĆI GNEVA«

(Nastavak sa' pete strane)

je frivomu i sebičnu ćurkasiu Jutku bez maske.

I grupa makizara, koji su kođ Salakrua svi kompleksni, data je u pretstavi sa malo boja. Rađe Marković bio je energičan i odlučan Rivoar, lik koji se pojavljuje u ulozi tužioca i audije i izvršioca presude; šteta što

Rade Marković u afektu gubi dikci- ·

sku jasnoću, pa i onu {ežinu i autoTitativnost koju inače ima, Zabavni Lekok imao je u tumačenju Mihajla Paskaljevića ljupkosti i živosti. Samo što je njegov nemir polticao više od običnog »zorta« mego od onog unutarnjeg crva „koji ga nagriza i čini da je on u neskladu sa samim sobom. Milorad Volić nije sasvim oživio sao. braćajnog inženjera kojemu njegova filozofija pomaže da ruši pruge, kao ni Boris Smoje podlaca koji je za života »umeo da se snađe«, dok se posle svoje smrti više ne interesuje za žive.

Scencgraf Milenko Šerban dao je inmscenaciju sa permaneninim dekorom, što je dvostruko opravdano za delo kao što su »Noći gneva«: i jer se zbivanje »brzinom misli« prenosi s jednog mesta na drugo, iz salona na prugu, opet u salon, u tammicu... i jer to zbivanje u najvećem svom delu ima famitastičan karakter. »Razgovor živih sa mrtvima« odigrava se u sbvari u fantaziji preživelih, u njihovom sećamju, u mislima, Pretežni deo scena, prema tome, traže dekor

koji bi bio više senka, više nagove- ..

štaj mesta i predmeta nego realna i realistička rekonstrukcija. A sve to se može postići permanenimim dekorom. :

No permamentni dekor, koji treba da pretstavlja, sukcesivno, različita mesta zbivanja, uvek je izložen dvema opasnostima: ili je toliko neutralan da ne pretstavlja ništa određeno, ili je toliko određen da pretstavlja

i ono što u taj mah ne·bi smeo pretstavljati. Ni Šerbamova inscenacija nije izbegla te opasnosti: u malograđanskoj trpezariji — salonu nije se osećala mi francuska mprovincija, ni intimni porodični dom ljudi željnih mira — tu je smetao naročito onaj nagnuti luk u sređini pozornice ni, u drugim scenama, atmosfera rata (zašto se moralo gasiti osvetlenje čim bi ko gledao kroz prozor, kada taj prozor mije bio zamračen niti ga je ko otvarao?) Podrum Gestapoa imao je od zatvora jedino projekciju rešet. ke, ali je, istovremeno, imao iznad glava zatvorenika jasno vidljivo cveće i boce likera, koje su tu zaostale od salona-tnpezarije.

Najbolje je. ostvareno pretvaramje salona u mesto na pruzi, uglavnom promenom. osvetljenja; dok se imače svetlost ponekad palila i gasila i bez prave potrebe i bez naročitog efekia. Mnogo je više stvaranju željene atmosfere doprinosila muzika Mladema Guteše. Uopšte se može reći da su se razne komponenfe prefstave slile u jednu skladnu i ujednačenu celinu, koja se naročito odlikovala neusiljemošću i time što se nigde nije išlo za efektom radi efekta.

Beogradsko dramsko pozorište, sa svojim mladim amsamblom i mladim rediteljima, sa svojim „poslednjim pretstavama i svojom repertoamskom politikom, kojom je obogatbila beogradski pozorišni život, sa svojim smelim eksperimentisanjem, koje je već dalo pozitivnih rezultata, dokazalo je da je u usponu i napretku. No jednostavno pridržavamje sadašnjeg pravca i ograničavanje na tu vrstu repertoara moglo bi i štetno uticati na dalji razvoj ansambla, na njegovu publiku i na naš pozorišni život uopšte. Neustrašivost i predanost mladog kolektiva uliva nađu da će on umeti đa nađe pravi put.

Hugo KLAJN

\

| OKAMENJENI ' POMLLUMJESEĆ, | NA NERETVI |

Stoljećima i stoljećima protiče brza” i bučna, divlja i nepokorena rijeka Neretva kroz hercegovački krš, noseći i rušeći sve ono šlo joj stoji na putu. Jedino je Stari most ostao nepobijeđen. On se suprotstavio silnoj i opasnoj »matici« i svirepim »buko-

vima«, kiši, vjetru i ratnim okršajima .

Pobijedđio je Stari most, ili kako ga je jedan putopisac nazvao, »Okamenjeni polumjesec«.

Na današnjem prostoru grada Mostara Turci su jedino zatekli lančani most sa kulom i jedno manje naselje

u Bjelušinama i Podhumu (sada pe-

riferija grada). Taj lančani most bio je malo naniže od današnjeg Starog mosta i sagrađen je u vrijeme Herceg Stjepana. Bio je jako nesiguran, ili, kako jedan stari putop:sac kaže, preko njega se prelazilo sa samrtnim strahom. Visio je na lancima koji su bili debeli kao čovječja ruka i stalno se ljuljao. :

Poslije, kada je Hercegovina konačno osvojena, turska vojska išla je u Dalmaciju za novim osvajanjima. Ona je bila upućena da se prebacuje preko ovog lančanog mosta, jedinog na rijeci Neretvi u to vrijeme. Kako je most bio nesiguran, to se vojska prebacivala jedino kad nije bilo vjetra i pre-· težno u ljetno vrijeme. Ostatak vojske grupisao se oko mosta. Poslije toga su opravili kulu zvanu »Hercegušu«, koja bi ih štitila od eventualnih napada sa druge strane Neretve. Pokraj kule i mosta stvara se vojničko naselje. Upoređo sa tim počeli su se pojavljivati zanatlije i trgovci, jer je vojska bila odličan kupac njihovih proizvođa, pošto je imala dosta nova– ca i plijena iz osvojenih zemalja. Niču radionice i trgovine i stvara se veći grad.

Izgradnja mosta otpočela je prije 1.550 godine. Za izgradnju bio je angažovan Kodža Mimar Sinan bin Audđul Menanagin, poznati turski gradđitelj, koji je izgrađio na stoline različitih „objekata u Turskoj garevini. Tada je oko. prijašnjeg: mosta dosta zarobljenika, koje su Turci upo= trebili za izgradnju mosta. Jedino su plaćali stručnu radnu snagu i to većim dijelom zidare iz „Hercegovine, dok su nadglednici rađova bili iz drugih krajeva.

Taj most nije dovršen, jer je nabujala Neretva odnijela skele i materijal. Da bi graditelj bio sigurniji u izgradnji izvršio je jednu probu na rijeci Rađobolji u blizini njenog ušća, Na. toj rječici izgradio je jedan mali most koji je narod nazvao Vučijakovića ćuprija. Ta je građevina u mjnijaturi Stari most, koji se otpočeo izgrađivati 1.557 godime. Izgradnja mosta trajala je devet godina i konačno je dovršen 1.560 godine. Most se u početku nazivao Sulejmanovim, jer je izgrađen u vrijeme sultana Su-

lejmana. Poslije dva-tri vijeka nazvali ·

su ga Starim mostom, i to je ime ostalo do današnjeg dana. Neki istoričari sa zapnda, ne poznavajući napise i dokumenta, nazvali su ga rimskim mostom.

O ovoj izgradnji poštoji nekoliko dokumenata 'i natpisa. Poznati turski putopisac Evlija Čelebija, prilikom svog proputovanja kroz Mostar u vremenu od 1660—61 godine, piše u svom djelu »Sejahatnami«: »Prema ođredbi sultan Sulejmana sagradio je ovaj most Mimar Sinan... Nek se zna, ja ovaj nevrijedni rob, ponizni Evlija, prošao sam šesnaest carevina, ali ovakvog mosta nisam vidio... Hadži

R. MARIA RILKE: »>»AUGUST ·

RODEN«

BELEŠKE

Versajski dvorac doba Luja XIV, da svojom zgra-

podignut u #sata polazi neki voz u

Versaja,

pravcu a može se računati da

VERSAJSKI DVORAC U OPASNOSTI

površine krova, poRrivenog “Uuglavnom olovom, koje treba iz

. ekonomsku moć Turske

bilo .

' (Izdanje »Mlađost« — Zagreb, 1951)

U pogovoru Ota Solca, kojim Je on propratio Rilkeova dva eseja o Rodenu, kaže se ma jeđnom mestu, da je Rilkeova poetska pašnja bila upravljena »ne sVvakodnevnim „bizarnostima životnim, odakle je crpao beskrajna iskustva, koja su ga vodila do moćnosti njegova izraza«, Čitajući Rilkeove eseje, kao i Šolcov pOogovor, teško je oteti se utisku (ialco Sole ne samo da to nigđe ne nar glašava, već i izbegava da da sud o ovim esejima) da su za Rilkea i Rođen i njegovo delo bili samo” jedna »nesvakodnevna bizarnost životna«. Bizarnost uprkos činjenici što je Rođenovo delo poznavao, možđa, bolje od ijednog savremenika. i

Za Rilkea je čitavo Rodđenovo delo samo skup površina: »Postoji samo nebrojeno mnogo živih ploha«. Plohe, od kojih je sastaVljeno plastično đelo i koje se zatvaraju nad „delom, „obrazujući »krug samoće«: »Ma kako bila VvVelika kretnja jednog kipa, ona se mora, bilo iz beskrajnih daljina, bilo iz dubine neba, ona se mora vratiti djelu; veliki krug se mora zatvoriti, krug samoće, u kojoj umjetnik traje svoje dane... Roden se uvijek i uvijek vraćao, radeći svoje figure, na ono uranjanje u sama sebe, vraćao se onom napregnutom osluškivanju vlastite dubine«. To je sve rad koji se »odvija u rađionicama, u ođajama, u glavama. U tami«,

Na taj način Rilke pleđira za iracionalizam u stvaranju umetničkog dela. I ne samo to. On, u drugom jednom svom proznom sastavu, govori o nemogu ćnosti spoznaje umetničkog dela. (»Stvari nisu shvatljive ili izrazive „kao što bi nas u većini slučajeva htjeli ubijediti, — Većina događaja su neizrazivi, zbivaju se u procesu u koji nikada fiije ušla riječ, a.još teže su izraziva umjetnička djela....) S druge pak strane, opisujući načim rađa Ogista Rođena, kaže, đa je on duboko studirao svaku statuu, svaki izraz i svaki pokret, da su pripre-

Ž

me za definitivno ostvarenje nekih dela trajale i godinama. Sudeći po ovome — i ne samo po ovome, već i po mnogim drugim podacima koje nam daju drugi pisci o Rodenu, — Rodđenu je bio stran onaj stepen iracionaličma koji mu Rilke pripisuje. Naprotiv, postojalo je kod Rodena potpuno jedinstvo racionalnog i iracionalnog, tako neophodno svakom umetniku. Rilke se ovđe, očigledno, našao u protivurečnom „položaju pisca koji ličnim merilima Vlastitog umetničkog „ostvarivanja želi da posmatra i tuđa.

Izlažući Rodenovo delo, Rilke nije pokazao naročitu sistematičnost. On više daje svoje utiske, prilično „nesistematski iznete, o fazama Rodenovog razvoja i pojedinim „delima, nastalim u tim fazama. Naknadu za ovu nesistematičnost nalazimo, možđa, u živom, tečnom, uzbudljivom pesničkom stilu, &ojim su eseji pisani.

Korektnim jezikom, koji dočarava lepotu Rilkeovog stila, eseje je preveo Oto Šolc. Ali njegov opBiran esej o Rilkeu, kojim su ovi prevodi propračeni, više je oduševljavanje pred Rilkeovim poetskim delom, više iznošenje impresija, nego li kritička analiza pesnikovog stvaralaštva. /

Knjiga je štampana na finom papiru i vrlo ukusno opremljena; nažalost, reprodukovane fotografije vajarskih rađova Rođena, kao i reprodukcije njegovih gcrteža, koji se nalaze na kraju knjige, nisu ma onoj visini koju je u staZO da pruži zagrebačka tipogra

a. ·:

ISPRAVKA. ; U prošlom broju »Knjievnih

· novina« potkrale &u se kore&tor-

ske greške: u članku Borisa Ziherla »O omlađinskom časopisu »Beseda«, u četvrtom stupcu u trećem „pasusu odozgo umesto »sitnoburžoaskog kapitalizma« treba da stoji sitnoburžoaskog ka-

pitulantstva«, kao i u Bibliografiji ,

„treba da stoji đa je đelo Domenico Rea preveo Ivo Frangeš, Ćć

dom, parom, vodoskocima i sporednim „zgrađama, „Trianonima, pretstavlja jedan od najznačajnijih i najvećih spomenika fran-

cuske kulture. Nema stranca, a\

verovatno ni Francuza koji, boraveći nekoliko. dana u Parizu, ne nađu vremena da posete i Versaj. Sa nekoliko velikih pariskih stanica, takoreći svakih četvrt

BIBLIOGRAFIJA,

Miroslav Krleža: Novele, nje »Prosvjetev — Zagreb, ćirilicom, strana 926, cena ?

B. Traven; Kola. Izdanje »Mladoste — Zagreb, 1952, latinicom, strana 192, cena ?

Charles Dickens: Kapetan BSmijeli. Izđamje »Mlađost« — Za“greb, 1952, latinicom,” strana 39, cena ?

J. O. Curwood: Kazan. Izđanje »Mlađost• — Zagreb, latinicom, strana 144, cena ?

Izda1952, je u toku prošle godine oko tri miliona lica posetilo dvorac i Trianone. „Nekađašnje boravište kraljeva, koje je pretstavljalo čitav jedan svet za sebe, strogo Odvojeno od ostaloga, danas je u

punoj meri otvoreno narođu, u

njegovim vrtovima se priređuju narodne svečanosti ,a sam dvorac katkada, pored svoje muzejske funkcije, otvara svoj sjaj za sastanke državnika, ili za svečane prijeme visokih gostiju.

Međutim' izgleda da sve to dolazi u pitanje; sama zgrada dvorca usled prokišnjavanja i dugogodišnjeg tfrulenja drvenih greda nalazi se u apasnosti. Dvorac, koji doduše ima čitavu vojsku osoblja koje se o njemu brine, u takvom je stanju da zahteva hitne i velike opravke, koje daleko prevazilaze okvire koje normalno

' njegovi čuvari i konzervatori mo-

gu da izvrše. Jedanaest hektara

osnova pregleđati i popraviti, goto vo sve grede ogromnog dvorca koje treba promeniti i spasavati jedan sprat koji je u neposrednoj opasnošti od rušenja, to bi bio kratak ali težak bilans onoga što konzervatori smatraju za najhitnije potrebno. Predviđa se da bi ovi najvažniji radovi koštali ko pet milijardi franaka. Kako nema izgleda da će sama država moći da pošcrije tolike troškove, u projektu je obrazovanje naročitog odbora, Moji će sakupljati sredstva u zemlji i inostranstvu za izvršenje ovih rađova. Ne treba zaboraviti da je dvorac Fonten-

blo, druga jedna veličina PFran-=

cuske, bio posle Prvog svetskog rata u veoma kKritičnoj situaciji ž đa je ogromne troškove opravke dobrim delom tada „podnela američka Rokfelerova fondacija.

JEDNA NOVA KNJIGA O STEĆCIMA

Naša naučna literatura o srednjevekovnim nadgrobnim spomenicima, najviše poznatim pod imenom stećci, obogaćena je ne-

| davno izašlom knjigom dr-a

Benca „o nekropolama u Olovu (istočna Bosna). Izdavač ove višestruko zanimljive mongrafije, Savezni institut za zaštitu spomenika Wulture, preuzeo je pomenutom publikacijom, uz akciju evidentiranja srednjevekovnih nadgrobnih spomenika, rukovodeću ulogu u arheološkom delu proučavanja stećaka s kojima je Vvezan čitav niz problema naše kulturne istorije kasnog „Srednjeg veka.

Pošto je sistematski opisao preko 250 spomenika prasejanih po nekropolama Oolovskog kraja, autor knjige je stekao pravo da donese izvesne zaključke o njihovoj tipologiji, tehnici izrade, sistemu i elementima dekoracije i, najzad, o vremenu njihovog nastajanja.

'Kroz uporedno posmatranje pla-

stičnog ukrasa olovskih nadgrobnih spomenika koje omogućava ova monografija, ukrasa koji se isključivom upotrebom geometriske ornameniike razlikuju od hercegovačkih stećaka — bogatih figuralnim pretstavama, te stilske .analize njihove površinski shvaćene plastične dekoracije, dolazimo sa piscem Kinjige do zaključka da se radi o kamenorezačkoj radionici obeleženoj jedinstvenim umetničkim osećanjem.

Ova radionica, ili još bolje umetnička „škola, bez obzira na elemente koji odaju vezu sa Umetničkim shvatanjima 8Wnranijih epoha, — reminiscencije na antič&e oblike u arhitexturi spomenika i upotrebljavanje veoma starih sepulhralnih ukrasnih motiva veoma se tesno vezuje za narodnu umetnost oVvOg kraja i živi svojim karakterističnim oblicima više od jednog stoleća.

reko .

e Beograd, Kardeljeva 81, telefon 25183, Broj čekovnog računa

102-9032020, Pošt, fah redakcije 617, Poštanski fab administracije 629, Rukopisi se me vraćaju,

· 5;

Kalfa (Ćatib Čelebija), turski šeograf,

u svom putopisu poslije proputovanja

piše 1.656 godine: »U Mostaru ma veoma znamenit most, sveden na je

dan luk, a koji je sagrađen 974 go,

dine po Hidžri (1.566 ,P.). On je izgra= đen na molbu stanovnika, a po odredbi sultan Sulejmana ...« Jedan softa (slušač) Karadžozbegove medrese (vjerska škola) iz 1.785 godine piše: »Most, tvrđava Mostara. bio je ponov-

ima -

no sagrađen u godini 965 Bg. pod nad ~

zorom Karadžozbega, a po nalogu Hajdara, zapovjednika Hercegovine... (Ovaj dokumenat sačuvan Je 1 nalazi se u Sarajevu). yOeE |.

Neki istoričari smatraju da je most izgradio Hajrudin ili Hajetin, jer postoji neki đokument da mu je poslije izgradnje mosta izdat nalog da izgradi tvrđavu u Makarskoj, pošto se pročuo kao dobar graditelj:

Više izvora govore da je most iz-

· gradio Mimar Sinan, a to će biti vje-

rovatnije, pošto je način građe sličan ostalim njegovim građevinama. Vierovatno je i Hajrudin bio pri izgradnji mosta kao pomagač ili nadziratelj radova, pošto Mimar Sinan nije mogao biti kod mosta za čitavo vrijeme izgradnje. i

Ispod mosta uklesan je na jednom kamenu natpis: »Džisri bina sene 974«. Kad bi se to prevelo značilo bi: »Gradnja mosta 1566 g.« Sličan natpis uklesan je ma sređini luka, sa donje strane, i to na arapskom jeziku: »Kudret kemeri« (Luk svemožnosti božije). Kad se zbroje novčane vrijednoeti onda se dolazi do brojke 1566 godine. |

Iz svega toga proizlazi đa je most izgrađen u tursko doba. To je donekle razumljivo s obzirom na ondašnju carevine ı činjenicu da su vođeme borbe za daljna osvajanja. Za to je bila neophodna izgradnja mosta, a poslije toga dolazi do izgradnje kula koje će štititi mošt i grad, koji se počeo naglo razvijati u početku kao vojni, a poslije kao po= litički i trgovački centar Hercegovine. i

Most je zaista monumentalno djelo turskog građevinarstva i donekle je oličenje ondašnje ekonomske moći Turske carevine; sa punim pravom je nazvat »okamenjenim polumjesecom«. Izgrađen je u jednom smjelom luku, dugom 27,34 metra. Visina od vode do vrha luka iznosi nešto malo više od 20 m., dok je širok 4,5 metra. Izgrađen je sav od kamena kojeg u blizini Mostara ima u dovoljnim količinama. Graditelj je vodio mnogo računa o samoj Neretvi i izgleda đa je dobro poznavao njenu »ćud«. Temelji desnog kraka mosta ukopani su na pećine, dok takav slučaj nije sa lijeve strane. Da bi se izbjegao veliki luk, graditelj je temelje uziđdao u samoj vodi, što je bio veoma smion podvig. Radi toga su podignuti potporni i zaštitni ziđovi naprijed i pozadi lijevog kraka mošta, jer bi inače voda odnijela građevinu. Zidovi na koje še oslanja most široki su preko osam mefara.

Most nije služio samo za saobraćaj, već i za razna mučenja. U toku 16, 17 i 18 vijeka na njemu su vršena vješanja svih »nepoćudnih« elemenata, ili su žrtve jednostavno klane i bacane u Neretvu; na njemu su vršena i nabijanja na kolac. Osim toga, na njemu su održavana razna fakmičenja kao skakanje sa mosta, mačevanje i slično. Pošto se uglavnom grad razvijao sa lijeve strane, a većina opasnosti dolazila sa desne strane, to je izgrađena jedna velika kula, zvana »Halebinovka«, u. kojoj je uvijek bilo od 70 do 100 vojnika. Ispod ove kule bila je gradska kapija, i u grad nije mogao hiko ući bez kontrole. Kula je bila anabđevena topovima i u toku 23 vijeka izdržala je nekoliko napada, tako da neprijatelji nisu uspjeli da se dokopaju važne arterije — mosta, koji je bio glavni cilj napadača. Kula je imala veliki podrum, skoro do same vode, koji je služio kao tammica. U njoj je uvijek bilo na desetke zatvorenika koji su vezani teškim lancima. Koliko se zna, vrlo je malom broju zatvorenika uspjelo da se spasi iz ove tamnice. Jedino je u tome uspio hajduk Kovačević sa mekoliko drugova. E Sa lijeve strane postoje dvije kule, odmah do samog mošta. Ove kule imale su druge zadatke. Kula »Herceguša« korištena je neko vrijeme, ali poslije napuštena, i sada su od nje O stali samo temelji i malo ziđova. Kula »Tara« služila je za smještaj municije i baruta, pa je zbog toga nazivaju i barutanom. U njoj se čuvao »belaj sanđuk« (posebna vrsta sanduka za mučenje, sa ekserima, i u nju bi zatvarali žrtve koje bi ođ muka umirale poslije kratkog vremena). ;

Šefik PAŠIĆ

Pretplatnic ma

„Književnih nov na“.

Obnova pretplate i nova pretplata

računa se ođ 1 odnosno 16 u mesecu».

prema fome, kako ,stižu uplainice, Stari pretplaitnici treba da preiplatu uplaćuju blagovremeno s obzirom na zakašnjenje uplatnica i našu nemo” gućnost da im naknadno šaljemo stare brojeve.

Jednogodišnja | „preiplata iznosi 37%.— dinara, a polugodišnja 165.Novac slati na tekući račun »Borbe« br. 102-9032020 sa napomenom: 70 »Književne novine«.