Književne novine

GODINA V, BROJ 55

BEOGRAD. 27 APRIL 1952 GOD.

Vilko VINTERHALTER

RAZGOVOR. PRED PRVI MAJ

Ostaviš, tako, u danima pred jedanaesti Prvi maj naše Revolucije, na nekoliko časaka svoj svakidašnji pošao i razmišljaš. Usne ti se ne miču, ali hvataš samog sebe u nijemom razgovoru i smiješku komu ne daš da ti zaigra na licu, od kog se samo prošire zjenice i postaje svijetlije oko tebe i u tebi. Nismo mi tada samo djeca koja nisu svjesna da se vesele prazniku što dolazi i broje spavanja i dane kad će ih majka obući u novo ruho, već i ljudi koji nehotice prave u sebi, kao putnici koji su sjeli i zapalili cigar duvana pored miljokaza na drumu, bilanse jedanaestogodišnjeg puta. Kao putnici koji su već stigli u predjele svoga cilja, mi upiremo pogled u daljinu pred sobom, smiješimo se jer naziremo krovove kuća gdje emo namjerili stići.

Okreneš se unazad i evociraš prvo= majske povorke u godinama između dva rata, povorke revolucionarne plime pred Obznanu, kada si kao dijete zapristajao i trčkarao za Rkolonom

. ljudi koje si poznavao, ali koji su ti se

tada činili nesvakidašnji, više nego svečani. Sjetiš se crvenih „Rkaranfila u zapučku radnika i studenata i govora na ilegalnim proslavama po gajevima i šumarcima u danima diktature. 'Pomisliš na parole koje si noću pisao u svom rodnom gradu i jutrom 6 narodom čitao i čudio im se kao da ih nije pisala tvoja ruka. Sjetiš se policijex pendreka, premetačina>-=..jalo= vih pokušaja da se zaustavi hod revolucije, Dođu ti pred oči prvomajske proslave u danima Oslobodilačkog rata, u zatišju borbe ili orkestru pušaka, mitraljeza i bacača. Sjetiš se luga nakrcanog narodom, djevojačkih marama i čistih košulja na starcima, govora partiškog rukovodioca sa okićene tribine, krupnog djevojačkog oka što osmatra avion koji te uporno traži. Prođu ti kroz sjećanja moćne kolone radnika, seljaka, omladine i vojnih jedinica u povorkama poslije rata. Sjetiš se 1948 godine, varvarskog pritiska na našu zemlju „čudovišnh kanibala i »djece koja su pojela svoju revoluciju«. Osjetiš neustrašivost našeg Tita, milionsku ruku Partije:i naroda. Uskomeša se u tebi i ponos i mržnja, ljubav i gorčina, vjera i prkos.

Ali ostaviš na nekoliko časaka pomisao na parole CK boljševičke partije za Prvi maj 1952 godine, bezobrazno pisanje fašističke iredđentie i sladunjavi, otužni otrov nekih »prijetalja« sa zapada.

No ideš još dalje i ostavljaš ma stranu matematiku i algebru, statističke podatke našeg razvitka i naših uspjeha. Isfiltriraš jedan čist osjećaj, zapravo ništa ne stavljaš na stranu, već izažmeš taj osjećaj iz čitave naše objektivne stvarnosti i nužnosti, i iz statis}ika i aritmetike, iz cifara naših u&pjeha, iz novootvorenih fabrika, električnih centrala puštenih u pogon, veličanstvenih demonstracija poslednjih dana ,sVega Onog S čim i zbog čega živimo. Praviš bilans našeg socijalističkog čovjeka, onog najsvetijeg što slavimo u Prvom maju.

Jedanaest godina naše Revolucije i borbe. Jedanaest godina „isto toliko teških koliko i slavniih. Tu ,pred našim očima, stvara se novi svijet iz koga izrasta, sporije od fabrike i

„centrale, ali temeljnije i dragocjenije,

socijalistički čovjek, On, taj čovjek, stvara taj svijet, zapravo Rkleše samog sebe pred napetim pogledima naprednog čovječanstva. Mi nismo, i ne mislimo da smo, kao što nam često

esseeeeeseoeagbenegoe eee epa ee BR eee. 97 .*

Sreten Milosavljević: . PEJZAŽ x

snažnu volju i.

predbacuju, centar svijeta, ali smo društveno najnapredniji dio čovječanstva, Ali, da li .smo mi, kao takvi, fanatici za koje je novi svijet, socija= lizam (shvaćen kao prelazni period) samo iđeal kome težimo i za koji se nemilosrdno žrtvuju generacije odričui se najneohodnijeg, stežući kajiš u ropskim uslovima rada, ili smo mi već korisnici naše revolucionarne borbe? Mi smo već savladali glavne protivrečnosti stegnutog kajiša i izgradnje socijalizma — iako je rješavamo u uslovima kad veliki dio naših napora ulažemo u održanje najvažnijih komponenata socijalističkog čovjeka — da bude &lobodan i nezavisan. Mi smo izišli iz začaranog kruga naše zaostalosti, mi smo našli svoj put i otišli njim dalje nego što mislimo.

Naši uspjesi su opipljivi, mi ih.vidimo u svakom kutku naše zemlje. No to nisu samo podignute fabrike, izgrađene železnice i putevi, hidrocentrale i novootvoreni rudnici, fabrike u rukama radnika, seljačke radne zadruge i, kao rezultat dosadašnjih napora i uspjeha, naš novi privredni sistem — već čovjek koji se izvukao iz sivih kolona, čija je misao spasena, koji se nije utopio u masi poniženih, obespravljenih i duševno ubijenih robova koji su izgubili ljudsko dostojanstvo. "Taj čovjek kod nas živi slobodno, bori se za svoju misao, slobodno je izražava ,pravo gleda ljudima u oči. On djela samoinicijativno i oslobađa sputane energije koje leže u narodu i izbijaju u snažnim erupcijama borbenog stvaralaštva. Niko nije kod nas, i ne osjeća se više, kao broj, kao radno mjesto u fabrici ili sastavni dio birokratskog šaltera.

Čovjek koji se iščupao iz kapitalističkog ropstva, koji je savladao svoju zaostalost, koji je odbranio svoju slobodu.i nezavisnost, izbjegao ponore vraćanja u azisku despotiju i robijašnicu ličnosti i misli osjeća sve tlo kao plodove Revolucije i izborene svo= jom snagom i to ga čini još smjelijim i samopouzdanijim.

On se izvukao i iz ekonomske bijede, njegova svakidašnjica postaje sve lakša i raznovrsnija. Sve manje, ili nikako, on je sivi pojedinac u repu pred radnjom za najmanju sitnicu, sve manje se brine da će mu nedosta= jati ono što je najnužnije. Sve je svjesniji da će imati više, ali da to »više« mora sam stvoriti. \

Osjetiš, razmišljajući tako, da je lijepo živjeti i boriti se za sve ono što si stvorio i stvaraš. Htio bi da to i drugima kažeš, ali da im ne naturaš. Osjećaš koliko si spreman da to braniš. I zar je socijalizam samo ideal za koji generacije treba da se žrtvuju? Ne ,to je već dio naše stvarnosti, dio našeg tijela koji ćemo braniti kao što bi se branili kad bi neko pokušao da nam iščupa živo srce. Dobro bi bilo da što više ljudi u svijetu saznaju ovu našu tajnu. : ; |

Uhvatiš se ,tako, u razgovoru sa samim &obom i smiješ se sada krajem usana. A onda se preneš i želiš da se vratiš poslu. Zadaci, teškoće, neprijatriosti, hoćeš li da svežeš kraj 8 krajem do prvog, sjednice, konferen= cije. Ljutiš se na druga koji te je kritikovao. Sumnjaš da li je to bila samo iluzija kad si za vrijeme rata bio uvjeren da bi poginuo za tebe svakog časa. Ispravljaš se i konstatuješ da bi on to ponovo bio spreman da učini. Ljutiš se na sebe i osjećaš kako još nisi u sebi ubio birokratu, ili, ako si to učinio, da on, mrtav, trune u tebi i truje te. -

Zaranjaš ponovo u pošao, Od tvog razgovara sa samim sobom zamire poslednji eho:

U povorci si, ne sivih silueta nego '

živih ljudi od krvi i mesa „koji miisle,, kreću se i klikću, Nisi pored puta niti trčkaraš za kolonom. Milioni su s tobom a milioni i milioni iza tebe, Na” naše kolone i zastave, na naša lica već je palo svjetlo vatara i mi ' osjećamo' toplinu ognja kom idemo ususret.

”

'CENA OVOME BROJU 90 DI uARA

Marijan STILINOVIĆ :

SUMRAK U PRAGU

JEDAN OD DIPLOMATSKIH PRIJEMA

Pogledaš li samo letimično na bilo koji ili bilo kakav diplomatski prijem, pričiniće ti se kao da si upao u dvoranu neke burze. Čuješ samo šum i brujanje glasova, vidiš manje i veće skupine ljudi koji međusobno tiše ili glasnije razgovaraju, nešto gestikuliraju, rukuju se i pozdravljaju, postoje zajedno jedno izvjesno vrijeme, razilaze se i ponovo sastaju. Prijemi i nisu ništa drugo nego diplomat-

ske burze. Svatko traži i nudi neka-'

kve vijesti i informacije. amo ljudi na brzinu, stojeći, zapravo cupkajući s jedne noge na drugu, ugovaraju sastanke, trgovačke poslove, diplomatske ručkove i večere, ispituju jedan drugoga ili traže od ministara ili šefa ceremonijala neku uslugu, obavještenje. Sve te razgovore, pitanja informacije prati uvijek onaj ceremo= nijalan smješak na licima sagOVoOrnika. Čini mi se da je taj smješak ona obavezna diplomatska maska kojom treba da se pokriju osjećaji, raspolozenja i namjere.

Taj žagor ljudskih glasova postaje tiši ili se prekida, na tren, kad se ceremonijalno otvaraju neka vrata ili pomiču teške baršunaste zavjese. Otvara se buffet i to se mnoštvo Dokrene kao da ga je taknuo neki čarobni štapić. Brujanje glasova prakli sad zveket vilica, noževa, tanjira i čaša. Mirisi jela, alkohola, duhana i isparivanje znoja, kolonjske vode i parfema, jnftenzivnih i diskretnih, jeftinih-i skupih, zasičuju dvorani.

Stojim kod stola, pridržavam rukom tanjir i vilicu i nož i pokušavam da rastrančiram. nekakvo pileće meso i slabo uspjevajući u tom mučnom poslu, razgovaram nešto sa šefom ceremonijala. Pored mene se tiska i pro

| bija stolu jedan južnoamerički di-

plomata i primjetivši me, ushićeno pozdravlja.

·— O, mon cher ami, neobično me raduje što vas opet vidim, dozvolite da vam predstavim moju ženu, kćerku i sina.

— Znate, moj sin radi kod mene kao sekretar, a kćerka kao daktilografkinja, i tako smo svi zajedno di-

plomati,

Stojim s tanjirom, vilicom i nožem

okružen južnoameričkom porodicom.

— Maman, ovo je jugoslovenski am basador. Kako ste? Dobro, zar ne? 1 ja sam dobro, — koluta i prevrće krupnim crnim očima debeljuškasti, crnomanjasti južnoamerički diplomata, pita i odgovara u isti mah i viče da neka oprostim što me ništa ne razumije, jer on ne čuje dobro. Klanjam se i smiješim i upoznajem se, ne znam Već po koji put, s cijelom porodicom,

Okrenem se i pokušavam da Vratim tanjir na sto. Sukobljavam se s Dpogledima ministara Dolanskog i Đuriša. Ostavljam tanjir i prilazim mi-

Aco ŠOPOV

Tgegacooonnonoppenas.909ea0DOae e epa eB a ReeeepBBB e eeeBBe oo pe Bese V? eeWvćbopsNVaaBhOOPP0BA A

OMAR

(sjećanje na danc u godini 1948

i 1949, nastavak)

nistrima. Ministar financija Jaromir Dolansky pozdravlja me žovijalno sa svojim stereotipnim smiješkom oko usana, a ministar poljoprivrede Julius Đuriš pruža mi ruku hladno i gleda me s neke visine.

— Vi ste ovih dana putovali kroz pogranične krajeve gospodine ministre? — obraćam se Dolanskom.

— Da, bio sam tamo nekoliko dana. Interesanino, kako ste vi dobro

obaviješteni o, mojim putovanjima kroz pogranične krajeve, gospodine ambasadore — odgovara Dolansky

i značajno gleda Đuriša.

— Varate se, gospodine ministre. O tim vašim putovanjima ja sam jutros pročitao u novinama. Slabo pratite vašu štampu.

— He, he, ko bi još i štampu čitao.

—A vi ste riješili gospodine ambasadore da ratujete protiv Staljina, našeg najvećeg autoriteta, — dobacuje mi Đnriš uz ironičan osmjeh.

— A zašto ne, gospodine ministre?

— Idite molim vas, pa vi ste smiješni. U prvom redu, Staljin je sveznajući, a u drugom redu kađ bi Staljin i pogriješio, Ja bih opet bio uz njeg3. Tako ireba da radi svaki boljševik,

·--- govori Đuziš povišenim:tonom.

_—_ Izvinite molim vas, gospodine ministre, ali ovo što vi sad govorite nema baš nikakve veze s marksizmom. Vi ste od Staljina učinili ikonu i sad joj se klanjate. Vaše riječi mirišu na tamjan. To je religija i crkva. Vaše izjave nemaju nikakve Veze s revolucionarnom misli i revolucionarmom partijom.

— Ostavite molim vas, ja to znam mnogo bolje od vas. Ja sam stari boljševik... prezrivo mahne rukom Đuriš, uzima ispod ruke Dolanskog i okrene mi leđa.

' Nastojim da se izvučem iz gomile koja se gura oko stola i u toj stisci prilazi mi zamjenik papskog nuncija. Prilazi mi u onoj poznatoj pozi vati-

kanskih famulusa: oborene glave, ru=..

ku uvučenih u rukave i prekrštenih na prsima, krotak, ponizan, smjeran. Oličenje licemjerja.

— Vaša ekselencijo, samo jednu riječ.

— Molim, izvolite. O čemu se radi?

— Dopustite da vam čestitam, vaša ekselencijo, na tom prekrasnom skandalu, — govori zamjenik nuncija slatkim i prigušenim glasom i put neba prevrne svoje očice.

— Ne razumijem, šta vi to govorite? Kakav sKandal?, — pitam začuđeno.

dopustite mi

, :

a: taj pafof

okraj patot na poljana pusta P ke počivaš ti vo grobot ladem. Zima. Vee lapavica gusta i » planina volk zaviva gladem.

Pomladena proletta ke blikne, „ | ke rascveta so iljadi boi,

i rumeni kačunki ke niknat'

preku grobot što samotem stoi.

Zaleami v. somčevima meka i · polinjata bogat rod ke rodat.... Ti ke veneš, ti žedno ke čekaš, v grst da pieš od plamimska voda.

I po patot dur ke mimat luge

koj so radost koj so luti griži, ke kopneeš kako nekoj tugin so sudbata nivna da sć zbližiš.

No naprazno! Ke odminat sami,

ti ke ležiš pokraj patot bledma i žipotot večno ke te mami

i za život večno ke si žedma.

Sal poetot mespokoem, tažem,

što vo nokta ko semka ke skita,

. samo. toj so pesma ke ja, kaže

tvojta taga pod zemjata skrita. NE VA

ea

— Pa taj divan skandal s Rusima, vaša ekselencijo. Prosto vam zaviđam. Vama je sad otvoren put za Veljku diplomatsku karijeru. O, kako divan skandal. Kakva divna karijera, — uzdiše vatikanski famulus i pogledava me ispod oka.

Shvativši konačno šta on to meni čestita, zaviđa i divi se, počnem se grohotom smijati.

— Ha, ha, pa vi ste sjajni mohnsinjor. Do viđenja, — smijem se neo= buzdano, ostavljajući vatikanskog famulusa da se i dalje divi diplomatskim skandalima i diplomatskoj karijerkas — Kako ste, gospođine ambasadore? Vidim da ste dobro raspoloženi, dolazi mi ususret poljski ambasador Olszewski.

— Kao riba u vodi, gospodine ambasadore. — A u kakvim to vođama plivate, gospodine ambasadore?, — ironično se osmjehuje Olszewski.

— U jugoslovenskim, vaša ekselenCijo.* — U jugoslovenskim? Čini mi se da su te vode prilično mutne.

— Ja mislim da su vrlo bistre i Vrlo čiste, gospodine ambasadore: Ne znam šta bi tu bilo mutno?

— Pa ovaj slučaj s Grčkom, vrlo je mutan. Grčka narodnooslobodilačka borba Rkrahbirala je, zahvaljujući vašem izdajstvu. Vi ste zabili nož u leđa grčkim patriotima, — govori Olszewski ,bezobrazno i uvredljivo.

.— To je najobičnija podlost, 805podine ambasadore. Cijeli svet zna tko je stajao na stranu grčkih patriota i tko im je zabadao nož u leđa za čitavo vrijeme njihove borbe. To je i vama još kako dobro poznato i ne dozvo=ljavam da vrijeđate moj narod i moju partiju, — odgovaram povišenim tonom Olzewskom,

Ova suviše glasna i neuobičajena di plomatska prepirka, privukla je oko nas gomilu znatiželinika. Olszewski naglo promijeni temu razgovora, kritikujući neke privredne mjere češke vlade. Ostavljam Olszewskog, koji lijevo i desno dijeli lekcije o svemu i svačemu i razmeće se svojim znahjem političke ekonomije ,i odlazim u susjednu dvoranu. Prilazim stolu za kojim sjede ministar socijalne politike Bvžen Erban i publicista Andrć Si-

mon i njihove gospođe. Sjedam za sto. Andrć Simon, partiski publicista,

koji je cijelo vrijeme drugog svjetskog rata prosjedio na meksikanskoj visoravni, svađao se sa svojim drugovima j intrigirao, a usput zagalamio i protiv Hitlera i fašizma, — UzVrTpoljio se kad sam sjeo za njegov sto. Sagnuo se i nešto prišapnuo svojoj :ospođi. Nakon što me je ljubazno upitao, kako sam i kako dugo boravim u Pragu, Andrć Simon i njegova žena ustali su i otišli. Ministar Erban i njegova gospođa ,sjedjeli su, snuždeni ,bez riječi, i crvenjeli. Pokušao sam da pokrenem bilo kakav razgovor, ali Erban, koji je dotada sa mnom normalno i ljudski razgovarao, zbunio se, počeo da muca i okreće glavu kao da traži nekoga, i u jednoj pauzi, kad je razgovor zapeo „najednom se digao i bez riječi i pozdrava, otišao. Njegova žena, također zbunjena, ustaje, otvara svoju torbicu, prevrće nešto po njoj „izvlači maramicu, stavlja da, sagnute glave, proslijedi za sVOje ponovo u tašku, i opet izvlači i on= jim mužem. Ostajem sam. Pijem čašu hladne sode. Kasno je. Ustajem i odlazim. „Vani vika vratara, gužva automobila i uzvanika koji traže svoja kola i svoje šofere .

Prošla je ponoć, Prošetaću malo. Sipi. Vlažno je. Javlja se kostobolja.

) | PRAŠKI NOK TURNO

Lutam već nekoliko sati Starim Mjestom. Volim stare, uske, krivudave uličice i zatvorene, intimne prostore Starog. Mjesta i Male Strane. Tvrde, jednostavne gotske linije i bujni, nemirni i raspjevani profili baroka, stapaju se u jednu smirenu crninu. Ovi trgovi, palače, kuće i crkve stoje i traju ovdje vjekovima, smireni, spokojni i skladni, a: crna patina, -— naslage vremena koje teče stalno i bez prekida, — prekrila je sve prkose, razmirice, raskole i suprot-

nosti.

Za Će + SN Radivoje Knežević: ALOE

OVOLIKO Mreeoeeeesyeoooeveeesvebv eee eeebov eee e eeBebaeeBosoeevoeoeve eee gav osa vo9VU

7 CC KS

o KC NŠ CAO

OR asa

Izlazim na kej Vltave. Sipi kiša sve gušće i jače. Dignem okovratnik ogr= tača i požurim preko Karlovog mosta. Mislim na Olszewskog. Kako se taj čovjek, kao neki objesni šljahtić, razmeće. Govori o problemima „Češke satima kao da zaista vlada materijom. Šta su to i koji su to problemi Češke? Gdje je njihov početak?

— Klanjam se gospodine ambasadore. Kuda vi tako kasno?, — pozdravlja me iz tame nečiji poznat glas.

— O, to ste vi doktore. Evo žurim do Malostranskih Namjesti. Jeste li raspoloženi da me pratite komađić puta? |

I nas dvojica, doktor Karel Vacek. moj znanac i ja, prodđužimo prema” crkvi svetoga Nikole na Malostranskim Namjestima.

— Znate li vi možđa, doktore, koji su fo i šta su to problemi Češke? Ambasador „Poljske, · Olszewski, na primjer, zna. On zna sve. Neobično mudar čovjek.

— He, he, problem Češke? Ne znam da li ih netko u ovoj zemlji zna. Ima mnogo problema češka zemlja. Indu= strija bez sirovina, pa sitnoposjednič= ko seljaštvo, masarikovska inteligen= cija, naš specifični mentalitet koji se formirao na ovom „životnom german=skom prostoru”, pa zatim malogra= đanska stihija kako je zovu oni gore sa Hradčana, — pa onda, poseban i krupan problem, to su upravo oni sami, drugovi sa Hradčana. Recite mi, molim vas, gospodine ambasadore, da li je itko u ovoj zemlji pokušao da bilo koji od tih problema ozbiljno pokrene, pretrese i analizira? Pišu i govore neprekidno od 1945 nekakve domače, školske zadaće iz marksizma. Nepismeno i dosadno. Šabloneri pro= Rkleti. Nabubali su tamo, u Moskvi, a= becedu marksizma, i io, kao papige ponavljaju i sole nam pamet. U sve= mu tome nema ni jedne žive, ljudske, originalne riječi i misli.

— Pa dobro, doktore, šta vi misli= te o svemu tome?, — upitam Vaceka,

— Ne mislim ja ništa naročito. Uostalom tko sam ja i šta sam ja da O tome mislim. Nekakav marksističko= masarikovski inteligent. Ja mislim. da bi najpre trebalo smijeniti one nezna= lice sa Hradčana.

— Pa neće biti tako, doktore. i ljudi ipak imaju neku revolucionar> nu prošlost, oni su nešto htjeli, a valjda i sad imaju neke svoje plano= ve i neke svoje misli u glavi, — 5uprotstavljam se mišljenju Vaceka.

— Ne znam šta oni misle, gospodine ambasadore. Ja vidim šta oni rade. Ja gledam činjenice. Uostalom, vi ka> žete da su to ljudi koji imaju svoju revolucionarnu prošlost. Lijepo. A znate li vi, da je jedan od tih njiho= vih perjanica, generala, u februar= skim danima, kad je trebalo povesti svoju proletersku armiju u borbu, na ulicu, kapitulirao prije bitke? Umje= sto da se tuče, on je sjeo i zaplakao, Cmizdrio je kao baba. A znate tko je to bio? To je bio Vaclav Nosek, današnji ministar unutrašnjih poslova. Šta kažete na to?

— To prviput čujem, doktore. Da li je to moguće?

— Da li moguće? Izvinite, izgleda mi da ste vi vrlo naivan čovjek. Slu= šajte dalje. Ovo što ću vam sad ispričati dogodilo se na jednom kokteiu 1946 godine. Gotvald i njegovi parti= ski drugovi aranžirali su jedan intim=ni prijem u čast nekih ruskih oficira= oslobodilaca. Pozvali su i mene kao predstavnika nekakve šsocijalističke ljevice. Sjedimo i razgovaramo i kom=

(Nastavak na drugoj strami)

atBeseeeeeOe bego peeoaeeoepee 699 PeeMOtOMOU