Književne novine

ı (Nastavak sa pete strane)

Slikarstvo, vajarstvo i arbitektura najduže su bili materijalno vezani za autorilet crkve, države i bogafih mecena, pa se vremenom kao inevvacija neke nametnute rutine, u svesti većine pa i školovanih ljudi, stvorila prefstava o nekoj ekskluzivnoj vrednosti i supe· riornosti ovih umetnosti.

Kao posledioa ovakvog shvatanja nastale su anomalije: pođele na neke više i niže umetnosti slične kastinskoj i feudalnoj podeli ljudi po položaju i poreklu a ne po vrednosti.

Tako su i keramika i ostali oblici likovnog izražavanja kao i takozvana narodna umetnost u protokolarnoj hijerarhiji likovnih umetnosti razvrstane kao umetnosti nižega ranga, buđući đa su se one kao potreba svih ljudi bez razlike razvijale i održavale samostalno i anonimno. Međutim u nauci, nikome nije palo na pamet da nau-– ku deli po sličnoj hijerarhiji po kojoj bi recimo, „hemija ili fizika bile nauke višega ranga nego filozofija ili matematika.

Kroz vekove smo slušali o imenima i delima iz arhitel:ture, slikarstva i vajarstva, a retko se čulo i govorilo o tvorcima i izvanrednim delima u staklu, kovanom metalu, drvetu, tekstiJu; ukratko o svemu onome što je neophodno svakome čoveku a čemu se i danas ne pridaje onaj značaj koji oni i zaslužuju.

Pitamo sve one koji fako misle šta bi ostalo u uspomeni i svesti ljudi o sebi samima, o njihovom životu, kulturi i civilizaciji kada bi smo uklonili sve one bezbrojne korisne i lepe predmete od naiprostijih glinenih posuda, krčaga i amfora do blistavih remekđela stare i savremene keramike, i svih onih oblika koji se danas „ubrajaju u fakozvanu primenjenu umetnost.

I dok se u našem kulturnom životu pojmovi o ovim vrednostima sukobljavaju, u samoj prirodi nastavljaju se i dalje neprekidni procesi univerzalne stvaralačke sile pružajući čoveku sve mogućnosti i sredstva za nje gova naučna ili umetnička ostvarenja.

Tako se čovek đanas kao što je to činio i njegov daleki predak sa istim. instinktom 1 žarom dotiče grumena gline da u njoj utisne ako ništa drugo, barem frag jednog trenufka svoga trajanja i veze sa njom, ili đa njome izrazi svoje misli, osećanja, veštinu i znanje da bi svoj život učinio lepšim i dostojnijim. Možda su ovnkEva ili slična razmišljanja i osećanja, kao i novi i širi pogledi na suštinu i ulogu likovnih umetnosti dali povoda i potstica] nekolicini istaknutih poznavalaca i ljubitelja keramike, za osnivanje Internacionalne akademije keramike sa seđištom u Ženevi, koja će povremeno održava– ti. kongrese i nacionalne i internacionalne izložbe keramike, u cilju propagiranja i širenja ove velike i humane umethlnosti.

Blagođareći inicijativi ove

akademije održan: su neđavno u Kanu, prvi „Kongres ., umetnika keramičara i prva Jnternacionalna izložba remekdela modđerne keramike. -koji

Ova jeđinmstvena izložba od dve hiljade! odabranih dela umetnika iz triđeset jedne zemlje, pertstavlja neku vrstu „javne rasprave pred širokim forumom kulturne javnosti celoga sveta, o neosnovanosti bilo kakve kastinske i diskriminatorske hijerarhije u likovnoj umetnosti i potrebi njene likvidacije. Na ovoj raspravi sudeluje svojim delima blizu tri stotine umetnika iz celoga sve-

·ta među kojima i istaknuti

slikari, vajari i arhitekti, su u mnogostranoj i plemenitoj materiji keramike našli univerzalne mogućnosti za likovno izražavanje.

Dosledno duhu same Keramike, mi ćemo ih spomenuti zajedno sa umetnicima keramičarima, i samo one, koji su se na ovoj izložbi najviše istakli i bili nagrađeni najvišim nagradama: Pikaso, Sagal, Derval, Fuke, Borsi, Ramije, Rati, — «iz Francuske. Kaj — iz Belgije: Luzati, Fabri — iz Italije; Erni — iz Svajcarske; Hedberg, Lindberg: — i Svedske; Vulkos — iz SAD; Erdes, Leman — iz Nemačke. Od sviju zemalja izlagača, na prvom mestu treba spomenuti i izvanrednu keramiku Finske koja je na građena „prvom nagradom, — Velikom zatnom medaljom Internacionalne, aka-– demije keramike i peharom, — nagradom grada Kana.

Isto tako moramo istači i Francusku, sa svojom odličnom keramikom koja se kao

carskom i Svedskom čiji keramičari raspolažu daleko boljim tehničkim i ma· terijalnim uslovima nego naši keramičari. Moramo ovde da istaknemo i dve naše umetnice keramičarke, Vlastu MBaranji i Milu Petričić iz Zagreba, koje su posebno nagrađene sebernom muedaljom. „Ovi uspesi jugoslovenske keramike mogu se .pripisati zasada i jedino, zalaganju umetnika pojedinaca, stručnjaka, ftehnologa i malog broja institucija koje su se za nju zainteresovale.,

Kosta Đorđević: Tri gracije (keramika)

domaćin držala van konkursa. U ovih nekoliko redaka mi smo se zadržali samo na hkeramičkoi umetnosti i zna čaju modđerne „keramike u svetu danas sa željom da se o njoj i kod nas povede računa. Moramo konstatovati da je naša miada „jugoslovenska keramika na ovoj međunarodnoj izložbi naišla na veće razumevanje nego. u svojoj zemlji,

Po oceni internacionalnog žiria jugoslovenska keramika je kao celina nagrađena drugom nagradom — počasnom diplomom i zlatnom medaljom ispred petnaest naroda učesnika, a zajedno sa Belgijom, Grčkom. Italijom, Nemačkom, „Norveškom, SAD, Turskom, Švaj-

| TPOAMA

Kosta Đorđević: Dođole (keramika)

KNJIŽEVNE NOVINE

E varam se ako kažem

da u svetu izlazi sko-

ro oko sto arhitektonskih poznatih revija. Iz njih je teško izvući neki ekstrakt. Mnogo ću šta ovoga puta da zanemarim, da zaboravim. Preda mnom su svega dve revije. Nekoliko poslednjih b-o jeva. I iz njih ću pokušati da izvučem ono što je i za njih, i za sam ovaj trenutak ka-. rakteristično. To su revije ko jima ja lično poklanjam najviše poverenja; italijansk! »Domus« i engleski »Archi= tectural Review«. — Čini ml se da su ove dve revije intelektualnije od drugih, pa im zato više i ve»ujem. Nij arhitektura samu st.ar tennike, niti je samo tehnička doktrina, već je u najpunijem, u najsočnijem smislu te reči i domen ljudskoga duha. domen pravih i jednostavn.h ideja. Kako verovati idejamz koje su ponekad tako neuke, tako nejačko, sa fako kra:kim dahom izložene? Ono što nag dovolino ubedljivo te ponese i svojim dublje, sugestivnije izrečenim razlozima, ne može, često, u arhitsk turi, da nas ponese ni sambp sobom. Siromaštvo ideja (Di samim tim i siromaštvo reči) iđe obično naporedo i sa siromaštvom oblika. Zato js za mene jeđan od ubedliivih argumenata —~ čak i onda ka da ie samo o arhitekturi rež — baš sama reč kao takva, LOGOS, jer čini mi se đa je staro pravilo, još starozave:no, da je reč na početku mnn gih stvari, na početku svake akcije.

'REVIJA »Domus«, revija je puna imaginacije, a

i kad je nema dovolino čini nam se da je ima. Ređakcija ume vešto taj utisak da nd.ži, Tma dosta preterivanja u ovoj reviji, stvari koje su reducirane na svoje apsurde, preteranom primenom. Mnnpi fe pravoverni »funkcionalisti, mnogi. doktrineri koj obično ne gledaju dobrim «kom na imagsinaciju, čak i

Đorđe MNtosić: Sova (keramika)

i)

Hoće li ovakvo stanje i odnos i dalje ostati, da ]i će naša keramička jndustrija svojim mogućnostima u bilo čemu doprineti stvaranju potrebne materijalne osnove za razvitak naše keramike; da li će se ostvariti kod nas zamisao o osnivanju pofrebnog keramičkog ! instituta; hoće li naše škole i akademije primenjenih umetnosti, koje školuju buduće umetnike — keramičare imati sve potrebne uslove za rad; đa li će se keramička rađionica Zavođa za prime njenu umefnost u Beogradu kao jedina uređena keramička radionica u Srbiji definitivno ukinuti.

U slučaju da sva ova pitanja ne'buđu blagovremeno rešena, naša će keramika ostati i nadalje u uskom krugu u kome se i danas nalazi, samo kao delo pojedinaca a ne kao delo naše zajednice.

Ovakvo stanje rezultat je pretežno primitivnog shvatanja o kulturnom i ekonom skom značaju i ulozi keramike kao i likovnih umetnosti uopšte Ono potiže iz jednostranog shvatanja'*raznih kalkulatcra i merkantilaca uskog vidokruga, koji u umetnosti vide samo luksuz, nepoznavajući čak ni, statistike ogromnih prihoda za koje bi trebalo da imaju naročiti interes, — prihoda, hoje baš keramika i druge likovne · umefnosti donose drugim kulturnim narodima.

Ivan Tabaković

onda kađa je ona istinita, i kada nije u preteranostima — OVU reviju zato da ocene kao da je manje vrednosti. Pa ipak, ima stila ova revi!a, i ovakva kakva je. Ponekad i preopterećenog, ponekad pomalo i suvišnog sebi dovoljnog, stila stila radi, Govori se ponekad o »sfilu D)mus«, pozitivno ili negativn). već prema tome ko ga uzima u ocenu. No ako se može govoriti o jednoj osnovnoj iduoji koju ovaj časopis ipak donosi, ta je otprilike u toms da se valja izboriti za pravo fantazije u savremenoi arhifekturi! I zato·ćemo »Dom:i&8u« da oprostimo mnoge greške, mnoga preterivanja, opraštamo mu i pomalo reforski način izražavanja, velike reči, potencirane Feči.

JONDONSKA revija je nešto drugo. Intele#.. tualnija je. Opreznija, Odmerenija je u stavovima, u tvz· đenjima. I, po nekom paradoksu, mnogo je, vrlo mnogo čuđastvenija, Čudan ukus unosi u savremenu arhitekturu ova revija koja se inač5 bori za najmoderniju arhitekturu u svim njenim konmsekvencama. Gotovo sponm tano probija neka nostalgija za dzgubljenim prostorima, izgubljenim vremenima arhitekture, Nostalgičan ukus a engleski XIX –vek, džord/janski pa i viktorijanski, za preopterećene enterijere, zi nevešto napisane firme u ar– haičnom verzalu, za reverbe~

. re, za dekoraciju ođ livenož

željeza. za nojevo perje u enferijerima. Za »mođern-stil«! Kao da se ova revija. pota · zaklela da poređ propagira nja jedne prilično jasne kon= cepcije savremene arhitekture uporedo s tim ukazuje ' na drugu stranu stvari, da rehabilituje ono što se, po svoj prilici, ne može rehabilitovati. I ne sasvim ukusne stvari, »kičerske« kako bi se reklo, po njoj, izgleda da i

ite

}

(Nastavak sa prve strane)

neštedimice kritikovao, naročito u svom, i za današnjeg čitaoca višestruko zanimljivom delu o nemačkom romantizmu. Iz te epohe, koja je, vremenski, obuhvatila i nemačku izv. klasiku i romantizam, Hajne je mnogo čega ođabrao i preneo dalje, ali umnogome on je i negacija te epohe, naročito njenog romantičarskog krila, čime obeležava već put prema realizmu.

Ni tog puta ne mereći svoje reči s filološkom preciznošću, Hajne je napisao da ima dve strasti: strast za revolucijom i strast za lepim ženama. I stvarno, na {oj strani se mogu tražiti dominantne feme onoga što je Hajne doživeo i napisao, ako pritom ne gubimo iz vida da je i Hajneov bogati doživljaj prirode i mora uključen u njegov đoživljaj ljubavi.

·Ljubavlju prema ženi nađahnute su i najmnogobrojnije i najlepše Hajneove pesme; iz želje za revoluciomnarnim preporodom Nemačke nikle su njegove najlepše pesme s određenom političkom usmerenošću, Strastven ljubitelj lepoga, pesnik koji se, kad je poslednji put u svome životu izišao na ulicu, osam godina pre smrti, uputio prvo prema Tuvru da još jednom vidi Milosku Veneru, pred kojom se toga puta srušio od iznemoglosti, taj pesnik nije mogao odoleti da se, čak i u godinama teške bolesti, bar u pauzama između bolova koji su mu grčili i telo i, dušu, ipak ponekad ne osmehne ljubavi kroz stihove; s druge strane, rođen osam godina posle izbijanja „Francuske revolucije, a umro osam godina posle „Februarske i Martovske revolucije, Hajne nije bez razloga glasno isticao svoj doprinos perom onoj stvari prema kojoj se istorija kretala preko tih događaja. U većini Hajneovih pesama o ljubavi variraju se raspoloženja oko jedne, glavne teme, pesnikove neuzvraćene ljubavi (prvi ciklusi „Knjige pesama”). Nekad je do. življaj nagovešten sa svega nekoliko stihova koji ne prenose ništa više do lirsko raspoloženje, a nel:ad je dat s

epigraniskom konciznošću i jasnoćom; negde je sve usklađeno s otkucajima života u prirodi, nekad suprotstavljeno njima skoro banalnom tehnikom slikanja crno-belo, ali sve rečeno s lakoćom na-– rodskog stiha. Nekad su to pesme veoma nežne, kratka daha koliko i kratka stiha, kojim zazvuče sitno, ali čisto i jasno, a ponekad kao

tur

maju neke izgubljene pesničke lepote. I to je, naravn9, ono što joj &vi zameraju. Švajcarski »Werk«, revija ukusa bez mane, revija koja je danas za čistu akađemsku, isključivu funkcionalističku arhitekturu, zbog toga je, ne-. davno, i doslovno prekorela redakciju »Architectural Review.as. Izgleda da je to neki tipično engleski parađoks koji se teško shvata, Doista ni. je obična ta sprega odmerenih stavova, velike strogosti u izboru i, u isti mah, gotovo sa mekim humorom, okretanja protiv dobroga tona. Dobrome fonu uprkos. To je za mene otprilike onako, kao kada rafinirano obučena žena na besprekornu haljinu stavi neukusan broš. Ko zna= zašto? Ne bi li haljina biia još besprekomija? Ili možda zato što je svesna' đa suvišna besprekornost uvek pomaio uspavljuje maštu..,

ILO bi nepravično da se

uz »Domus« ne pomene i ime čoveka koji ga inspiriše, To je Gio Ponti. Publicist i aktivan arhitekt, gradite:j. Iz godine u godinu pojavljuje se sve &a mrelijim, zamašnijim projektima, I pomalo ih već ostvaruje. Upravo po= slednji broj »Domusa« donos: jedan njegov projekat takv: prirode koji bi mogao đa bude zabeležen, Projekat je to za oblakoder firme Pirelli u Milanu. Kao i firma Olivetti iova firma preuzima u italijanskom javnom životu neka vrstu mecenata. Firma Ol:vetti ustanovila je prošle godine žnačajne nacionalne nagrade za arhitekturu. Firm1 je, sem toga, učinila vri) mnogo za razvijanje industr!ske estetike kao takve. Ne bih želeo da stvarima prilazim sa zadnje strane, da im prilazim s leđa. Ali to je na-· ravno sve i vrlo đobra reklama za obe ove firme. Na znamo baš da li su mašina Olivetti i najbolje mašine Z#

da otprhnu poput belih lepftirova, noseći na svojim kri-

ima tek po koji polen pe-

snikova procvetalog doživljaja ljubavi i njenih čestih pratilaca: slavuja, večernjače, ruže, ljiljana, ljubičica koje često doživljava kao plave oči proleća što stidljivo proviruju iz trave kao sa dna trepavica, i slično. Oči i gledanje su veoma česti pojmovi u Hajneovim stihovima, i to ne samo metaforično upotrebljeni. O Hajneu kažu zabeleške savremenika đa su na njegovom licu dominirala usta, U pesmama pak. nemirno . rade, gospodare — oči, prođorne i naviknute da dobro zapaze i odaberu, a zvuk, koji često dopre iz pejsaža u pesmu, dopuni i još jače doživi sliku. Reč klingen (zvučati, zvoniti), onomatopejski zvon ka „zatitra često u Hajneovim kratkim strofama. Banalna tema o ljubavi i proleću (ciklus „Novo proleće” u zbirci „Nove pesme”) lišena je tradicionalne banalnosti bogatstvom svežih tonova u situacijama i izrazu i neposrednošću pesnikova odnosa i prema voljenoj đevojci i prema prirodi.

SRED pesama koje lepotom pesnički doživliene i kazane istine osvajaju i onda kađa bi ta istina, istrgnuta iz đekora Hajneovih stihova, izgledala pro sta, ispreče se na put stihovi za koje se učini da se Hajne, pomalo i zajedljivo, poigrava ili svojim osećanjima ili svojim čitaocem, ili možđa i jednim i drugim. To je ono tipično Hajneovo razbijanje, negiranje iluzije o harmoniji i u životu i u poeziji, odraz Hajneovoc stava prema životu.

I Hajneove romanse, koje su od ređa krcate zanimljivim sadržajem i koje ponekad izrastaju ı u male epove, deluju najneposrednije onim stihovima koji odražavaju pesnikov lirski doživljaj opevanog događaja, a taj doživljaj je, opet,.najizvorniji i najintenzivnije dat ako je potaknut — ljubavlju prema ženi.

I poređ pesama u kojima ima i frivolne erotike, što besumnje smeta, Hajne je dao nemačkoj, a svakako i svetskoj Književnosti, pesama koje spadaju u najlepše što je ispevano o ljubavi i iz ljubavi prema ženi. "e pesme su se izlivale iz strastveno snažnih emocija, o čijoj silini govore i pesme bolesnog Hajnea, pesme peva-– ne o ljubavi u onom tragičnom sukobu između žarko željenog i apsolutho nemogu čeg ORomanserox i »Poslednje pesmex«), kada se i doživ~

pisanje, ali da Su sWvakak) najlepše, to jesu. Tako ja. može biti, i firma Pirelli oda brala neku vrstu Kkulturnm reklame poverivši projekai ovoga svoga oblakodera Pontiju. Hvastati se onim i što se hoće i što se može na kulturnom polju.

Oblakođer Pirelli treba đa bude — sudeći prema projektima — vrlo proučenih 1:nija, elansiran, Jak, kao forma konačno izrađen i dorađen. Nije to samo čisti siro. vi paralelopiped, kao što ja na primer oblakođer Ujedinjenih nacija. Ovde je već rudimentarna primena „geometrije prevaziđena. I kon. struktivni sistem sasvim ia nov. To je sistem zidova koji sami sebe mose. U stvari to su svega četiri zida — b:lona koji mose neuobičajen velike arhitravne elemente od prenapregnutog betona. Istina, nije Ponti jedini za ovu konstrukciju zaslužan Uwz njega je i čuveni, upravc i veliki, konstruktor našin dana, Pier Luigi Nervi, ali, u

svakom slučaju, ova saradđnjn bila je plodna. Čistota konstrukcije i elansiranosf, lakoća oblika koji iz nje ishod', pa i sam konstruktivni sistem, nosi u Sebi nečega 64 gotskih Nonstrukcija u m. nom klasičnom, neitalijan« skom značenju ove reči. Hoće li se ovaj oblakođer do. bro ošetiti u Milanu, u građu bazilika od pečen» zemlje i prvih, još nesmelih, Bramanteovih kupola? Ja narav no nemam prava da to proce njujem, mogu samo đa pretpostavim da su autori pro. jekta to već procenili bolj«ć od mehe.

Šta o ovome projektu misli Ponti? Pre svega, on je hteo da izradi, da razradi formu koja je đefinisa-

· Posnikove dve strasli

iai prirode svođi na rezigni-

šavb Bočanjč čoveka prikova nog već godinama za krevet, i kada se — što takođe mnogo kaže o istinitosti Hajneovih osećanja — često i S mnogo gorčine ponovo zatalasava i Hajneov večiti, čak ni tada ne oslabeli Otpor protiv svakog oblika sputa= vanja čovekove slobođe.

Hajne se vrlo rano, još na početku izlaženja . „Slika 8 putovanja”, eksponirao SVOjim jetko oštrim satiričnim aluzijama na pojave u nemačkom političkom i društvenom životu, čiju je teskobu rano osećao i rano ı on priželjkivao da izmakne u T'rancusku. Ushićem izbijanjem Julske revolucije, Hajne se odlučio (18831) na odlazak u Pariz, gde otada živi kao književnik i publicist sve do smrti, 17 februara 1856. Na listi pisaca čija su dela, kao slobodoumna, zabranjena u Nemačkoj, odlukom Bundestaga 1835 godine, nalazio se i Hajne. Ta zloglasna zabrana, potaknuta Meternihovim upozorenjima i nekom denuncijacijom, odnosila·'se ne samo na objavljena dela te nekolicine pisaca, koji se u istorijama književnosti obuhvataju imenom „Mlada Nemačka”, nego i na dela koja bi oni i kasnije objavili. Nešto kasnije, počev od kraja ,30-ih i tokom 40-ih godina, dakle uoči Martovske revolucije u Nemačkoj, razvija se kod Nemaca i revolucionarna poezija, koja izlazi iz okvira mladonemačkog buržoaskog liberalizma i orijentiše se, u svojim najistaknutijim pretstavnicima: Frajligratu, Her vegu, Vertu i -- Hajneu, sve samim bliskim Marksovim poznanicima, prema radničkom pokretu, koji se i u Nemačkoj glasno pretstavio ustankom šleskih tkača, 1844 godine.

Iz tog vremena potiču i oba Hajneova satirična speva i, naročito značajne, njegove političke pesme (»Zeitgedichte”, 1839 — 1846), kojima Hajne podupire samopožrtvovane „napore sVvojih naprednih zemljaka da kolikogod mogu poguraju Nemačku u pravcu socijalizma. Hajne se nije samo pretstavljao, nego se i osvedočio kao prijatelj i buđuće nemačke revolucije. Ali kao prijatelj koji se nije mo=gao otresti zebnje od vladavine narođa, naročito od zeb nje za sudbinu kulture. Dis-= harmoničan do dna duše, intimno vezan za fradicije stare Evrope, Hajne se izjašnjavao za stvar revolucije i radničkog pokreta ne iz oduševljenja za njih, nego iz mržnje prema onome što je

I956

na, formu na sebe orijentisanu, u sebi, sobom i završenu, Većina savremenih fasada su samo isečci, fragmea

(Nastavak na devetoj strani)

očekivao da će ie sile u stanju.da sruše, tj. iz my. žnje prema nemačkim naoj, onalistima i prema Kapitalj, zmu, Ššlo idealno OtVorenj Hajne njje skrivao. Ceo niz pesama iz tog doba Drožet je pesnikovim doživljajem aktuelne tematike svog doba i posebno Nemačke, na koju onakvu kakva ona tada je. ste, sipa prokletstvo kroz u. sta ozlojeđenih šleskih {ka„ ča u poznatoj pesmi „/Pka, či” (1844), koja će ubrzo pot. staći Fridriha Engelsa da je prevede na engleski, a neko. liko decenija kasnije i Ger, harta Hauptmana da napiše svoju najčuveniju· dramu, Nenamet{ljiva doživljenost o. pevanih zbivanja, intimmo prelomljenih kroz Hajneovu lirsku ličnost, podiže i ove pesme na vrhove ovakve vr, ste poezije. ! i Za ovu fazu Hajneova raz vika i za približavahje nje gove poezije radničkom po. kretu učinili su mnogoi njegovo prijatelistvo i sa. radnja s Karlom Marksom, u čijim je poznatim „Nemačko-francuskim · 7godišnjacima” i sarađivao, pri čemu valja napomenuti da je Hajne bio vređan i zahvalan u. čenik Hegelov, a u politici

— sen simonist. I U Hajneovoj lirici i. ma nečega što se ne može dokučiti opisivanjem, a to je naročito: atmosfera, moglo bi se možda reći apretura njegove pesme, To je onaj najsuptilniji deo ve like razlike za koji čitalac neprijatno oseti da „postoji između njegovog doživljaja pesme i onoga što uspe da rečima kaže o tom doživljaju pokušavajući da raščlanjuje i jezičke pojedinosti kojima je pesnik preneo taj doživljaj na čitaoca, Melodična dvostrofna pesmica je jedmo od osnovnih obeležja Hajneovog lirskog izražavanja, osobito u Dpesmama iz mladosti. Pa i tamo gde prevagne epsko pripoveđanje, kao u romansama, i dalje zvuče melođije po znate iz kratkih lirskih pesa ma. Osnova i za te melodije uzeta je iz narodske poezije, koju je Hajne prisno osećao i u koju su kasnije ušle i neke njegove pesme. ima lirskih pesama za koje smo skloni da verujemo da ih je dalje i đublje među čitaoce i slušaoce pronela njihova! melodičnost nego snaga dz. potstiču imaginaciju; pesama koje više pune uši. nego Sr< ce, Među onima, naprimer, kojima je i Suman dao krila svoje muzike ima ih koje bi literarna analiza pomakla daleko iza povećeg broja ne tako popularnih Hajneovih pesama, što će reći da su kompozitori, u prvom redu Šuman i Šubert, mnogo doprineli popularisanju Hajne= ove lirike. No dok su Hajmeove lirske pesme u kratkim strofama «muelodičnije, pesme u slobodnim ritmovima punije su. U tome što je srca čitalaca osvajao baš onaj deo Hajneove lirike koji je ispevan u lakom, narodskom tonu, ima verovat= no i nečeg od one stare, klasične ljudske ljubavi prema izvornome, prvobitnome, pa i, takoreći, prema detinjstvu poezije, sadržanom i održavanom u narodnim i narodskim „pesmama, prinavljanom ne u stapmaloj nabora=nosti, nego u foplim pesničkim akcentima.

biti

tonove marodne >poezije, kojima su se obilato i s uspehom služili i mnogi pre Hajnea, pa i Luter i Gete, Haine je uneo novih, svojih crta. 'akoreći

do prozračnostiv jasne obli-·

ke narodne pesme on često ispunjava sadržajem uzetim iz konvencionalne građanske sredine. Drugi oblik objedinjavanja — ne može se Uvek reći i slivanja — međusobno oprečnih elemenata doživljaja jeste često povezivanje izrazito „emocionalncg sa izrazito racionalnim. To izrazito racionalno je njegova ironija, to njegovo drugo, njegovom · „sentimentalnom „ja” svesno suprofstav-

ljeno racionalno „ja”, koje,

kao da je večito spremno da oštroumnom, hladnom dosetkom poklopi, potuli tek wavumeneli žar „pesnikovih osećanja. Verovatno je to O no što je Niče, taj genijalni manijak kome čovek mora đa se divi i kada ga se groži, nazivao „božanskom zloćom” kod Hajnea, hvaleći usto ,takođe sa zanosom, i kako kaže, slatku i strastvenu muziku „Hajneovih stihova, Samosvesni Hajne bio je svestan i dejstva svog manira i negovao ga je ne samo do kraja svojih mogućnosti, nego do kraja svog života, Možda bi, da nije bilo te tolike samosvesti, Hajneova lirika postala još bogatija i sadržajem i izrazom nego što jeste. On je bio naglašeno svestan da je stvorio naujneovski manir pisanja.

Miljan Mojašević

|