Književne novine

VI S. #2 00

UZ JEDAN JUBILEJ

(nastavak s prve siranec),

i,modernom linijom i onim samozadovoljstvom skoroje-' vića čija je budućnost.

Kako je u našim bprilikama krupnih promena i naglih skokova krhka i prolazna prošlost čak i od svega pedesetak godina! "raga-– jući za njenim delićima i trenucima koji su vezani za Ovog poluvekovnog sudionika našeg društvenog, političkog i intimno -– porodičnog kretanja, cedile su+mi se kroz prste pune molbe i Traženja sumnjive i istinite legende, retko zabeležene, većinom: sklupčane u tihom sećanju poslednjih Mohikanaca. ·Nušić je svoju „panoramu beogradskih kafana završio rušenjem »Dardanela« u prvoj godini novog veka. Kada su umrli »Dardaneli«, rodila se »Moskva«. Bilo je u fome nečega i od smene goemeracija, ne samo vekova. Za divno je čudo kako je »Moskva« u našoj sredini umakla svim zamkama roštilja i gurmanluka i ostala u tolikoj meri elitna da. je takva izgledala i onda kada to do kraja nije bila.

Od temelja Rosije Fonšijera do poslednjeg renoviranja pre godinu dana „»Moskva« je imala onaj postojani šlif građanskimirnih i Ssolidnih lokala koje je Cvajg toliko voleo i koji su u tolikoj meri svačiji da ih niko ne može svojatati i nametmuti im se svojom ličnošću ili duhom. U nju su, kažu. dolazili državnici i boemi, crnorukci i radikali, lake žene i činovnička, hijerarhija, poslovni ljudi i otmene dangube. „Ulazilo se nekad sa ćoška, gde se sužavaju ivice trouglaste zgrade, a tri stepenasta podijuma pokazivala su kakvo je ko uspeo da izvojuje mesto pod suncem. „Kaleidoskop jednog društva u kome se znalo. »ko je ko« i do toga se držalo.

Skadarlija ima svoju pisanu i nepisanu hroniku i svog nepogrešivog hroničara, čika Mila-Krpu. A i ovaj kutak u dnu današnje »Moskve« sa desne strane deo je intelektualne i boemske prošlosti starog Beograda. Tamo kod »Tri šešira« bio je čiča Ilija sa svojim pričama, ovde je pred Prvi svetski rat štolovao, Tin. Tamo je bio stari gospodin Gavrilović sa uvek . presavijenim »Tanom« u džepu, ovde Pandurović sa svojim »ponosnim bolom«. Tamo elita glumačka, ovde poetska. Tamo Stojan bife'džija i bog-roštilj, ovde hotelijer Guteša, evropeizirani mali stolićći kartonski podmetači za pivo. Dve boemije su koegzistirale. Ova ovde dobila je svoje ime u vreme kada odjeci jednog rata na Dalekom Istoku još nisu prestali. Ne mnogo pre toga ie Matoš, prijatelj beogradske boemije i beogradskih kafana. u svojim pečalbar–-

skim kaprisima i feljtonima ismejao (davno pre Bende-

· Portarturom.

ra) logiku belih prsluka: Ku ropatkin je Kuropatkin! 1 ovaj kutak u dnu današnje »Moskve« u stilu vremena kršten je ko zna od koga Jer aktuelan nadimak uvek i svugde dobro legne i održi se,

Za ovim stolovima su aprila 1912-te sedeli zagrebački studenti. Došli su da se zahvale beogradskim dru govima na solidarnosti. Jer u to doba je omladina preko Drine palila mađarsku zaslavu i vikala: Dole nagodba, dole komesarijat! Za kojim je od tih stolova zagrebački student prava Luka Jukić nabavio krišom revolver? Posle mesec dana fa-. natično je pucao na. zloglasnog komesara Cuvaja. Nastavljala se serija . krvavih protesta koji su uzdrmali južne provincije bivše Monarhije. Sa jednog od ovih širokih prozora koji gledaju na Terazije, u predvečerje Balkanskog rata, emigrant i ratni dopisnik lista Kijevskaja misl Lav Trocki gledao je »kao na priviđe-

nja« na jedan srpski puk koji ide u rat — 18 pešadiski — u sivim .ratničkim

uniformama, u opancima i sa zelenim grančicama na šajkačama. I slao je kijevskim novinama dopise pod pseudonimom „Antid „Oto: »..doznao sam ovde da su pojedini moji dobri poznanici na granici i da su oni prvi koji će biti prisiljeni da ubijaju i da umiru«. Kiš »besni reporter« je na nekoliko meseci pre svoje smrti olseo pod ovim krovom. Slučajno se tu. iz treće ruke, upoznao sa čovekom koji je davno pre bio u vrt= logu jednog zanimljivog događaja iz naše istorije i njegov očevidac. Pet sati je nemirna ruka reportera ispisivala list po list beležnice o Mladoj Bosni i o dva pucnja u Sarajevu, »Zapiši to, Kiš« — kao pre 30 godina u svom ratnom dnevniku sa srpskog fronta gde ga je bacio vihor koji su uskovitlala ta dva pucnja, Za ovim stolom ovde Kiš je pravio jedan od svoOjih reporterskih »skokova« na nove neotkrivene kontinente činjenica i ufisaka, Zgrada koja priča, kao sve stare dobre sivari. Stolovi i ogledala pamte lica. Kule i prozori upili su u sebe Dpotresnu ftragiku ·užbudljivih prizora. Jednom su gledali masu koja je vikala: Dole ultimatum!, drugi put: Bolje rat — nego pakt! Jednom su ih oštetile granate sa Bežaniske Kose, drugi put štuke iz brišućeg leta. Jednom je na vešalima preko puta visio mladić iz Sremskog dobrovoljačkog odreda, drugi put pet talaca Gestapoa. Ima i nemih svedoka.

Vojislav 'Trišić

XI

U Ženevi. od 5 đo 15 septembra, održaće se, kao i svake godine posle rata, a počev od 1946, XI Ženevski međunarodni susreti, sa temom »Tradicija i novatorstvo„ (Raspre Starih i Modernih u savremenom svetu).

Kada je Unesko dao ideju za organizovanje u toku 1956 jednog sastanka posvećenog mestu i Ulozi humanističkog nasleđa u savremenom svetu, Odbor Međunarodnih ženevskih susreta odmah je prihvatio ovu sugestiju koja je odgovarala i njegovim namerama.

\

CIlj je diskusije, koja će se ovog septembra pokrenuti u·Ženevi, da rasmotri čega ima mrtvog a čega živog u kulturnom nasleđu velikih civilizacija.

»Mi ne želimo, kao što se kaže u uvodnoj reči sazivača, da OHraničimo ovo rasmatranić samo ma Evropu. Mi zbog toga žalimo što nam svi pokušaji preduzeti da dobijemo jednog govornika iz Tndije nisu uspeli: ali smo srećni, međutim, što smo dobili pomoć jednog od najeminentnijih pretstavnika Nove Kine kao i pomoć jedne od najuglednijih i najautoritativnijih islamskih ličnosti.

»Ovo proširenje niukoliko neće sprečiti da Evropa, po našem mišlienju, zauzme centralno mesto u diskusijama i podđteme

najbolje svedoče o toj nameri.

Tako ovaj problem dobija danas jedno značenje, istovremeno: i dublje i šire no što je to bilo

u XVII veku, još onda bila je ·

osporavana uloga koja je pripadala moralnom autoritetu Stavih, koji su im opovrgavali oni koji su sebe smatrali mođerim i pripisivali sebi pravo da oni Đudu autentični pretstavnici kul ture uvereni da čovečanstvo, postajući zrelije mora da se oslo·bodi tutorstva sopstvene prošlo= sti. »Formiranje u kome su 56 suočavala. dva

moderne Evrope, od samog početka osnovna toka grčko-latinska i hebrejsk-hrišćanska, znalo je mnoge teškoće i postoje očevidni znaci koji svedoče o jednom reagovanju, čeato veoma žestokom, više no O jednom istinski jedinstvenom razvoju. Do te mere da se izraz humanizam — ako zadrži SVOJ

4

SLAVKO ROLAR:

»GLAVNO DA JE KAPA NA GLAVI« ·

(»Seljačka sloga«, Zagreb, 1956)

Slavko Kolar

SOBIP je humor Slavka Q Kolara, osobit i nov, da-

lek od svake bezazleno-

5ti i zabavnosti, Najbolje rečeno to je satira, nepomirljiva i oštva. Nemirenje konstantno, peckanje i podbadanje nemilosra no: hrvatska malograđanština, davnašnja i skorašnja, našla je u Kolaru mnajliučeg svog neprija telja i razobličitelja. Zato je humor Kolarev osobit: on se njime samo služi, pošto se satira, ipak, ne može zamisliti bez humorističnosti, makar ona bila i crna. Zato tu malo ima onog zdraVoOB, bezbrižnog i bezobzirnog smeha, smeha uime smeha, smeha od koga vilice bucaju. Naprotiv, tmurni dani, ratno vreme, sram i beda sitnog građanstva. Otaljavanje života i dana, teške BOdine u kojima je sve u čoveku i ma čoveku disprobavano i prokušavano, sitne ljudske strasti i pakosti, primitivistička samouverenost i nepogrešivost, — ceo taj obimni, ozbiljni i tamni kompleks nje odzvonio nijednom, vedrijom rečju; no, to je uspela da nađoknadi satirička oštrina efikasnost Kolarovih uboda.

Od novela uvrštenih u ovaj izbor »Seljačke sloge« naročito se izdvajaju »Quo vadis, EKuropa?e, »Glavno je da je kapa na glavi«, »Veseljak«, »Povratak u Bartolovece i »Migudac«.

Stari majstor prozne reči, Kolar se, zaista, čita sa veoma intenzivnom pažnjom. Ne privlače, me osvajajiu kod njega elementi neke spoljne zanimljivosti; tam me strane života i društva izvrg# mute ruglu i potsmehu ipak sc ovde nalaze u stanju izvešne sta tičnosti, i ono što ih čini interesantnim je upravo produhovljenost Kolarove umetničke reči, svetlost njegovog duha.

M. D.

TAROB VASERMAN:

»AFERA MAURICIJUS«

(Kosmo5, Beograd, 1956)

»Afera „Mauticius«, najbolje ostvarenje Jakoba Vasermana, obrađuje smisao ljudske pravde i pravosuđa. Vaserman traga za pravičnošću kroz najraznovrsnije vidove čovečanskih manifi\ stacija. U Vasermanovoj vizi pravda je dobila esencijalni smisao društvenog i indiviđualnog postojanja. Zato »Afera Mauricius« izgleda kao apstraktno-romantični protest protiv klasnih protivurečnosti društvenih odnosa. Ličnosti i njihovi karakteri nisu piscu cilj, nego sredstvo koje mu pomaže da opiše sveopštu patnju celog čovečanstva. Vasermanovi junaci. žive bez Wontinuiteta svog karakternog razvitka da bi mogli izneti

Ženeva — mesto sastanka

precizni smisao kad označuje procvat klasične književnosti i

· klasičnih umetnosti u XIV i XV

veku — upofrebljava otada u različitim značenjima i čak protivurečnim toliko se rrazilaze koncepcije koje raznolike doktrine imaju o liudskoj delatnosti njenim izvorima, njenom doTORSRjU i njenim ciljevima. TIpa

shvatanja, jedan moralni problem ostaje sve neodložniji i »raspra Starih i Modernih“ naštav-

lja se o važnosti koju treba pri-.

dati i đanas takozvanom Flasičnom obrazovanju za koje jedni tvrde da ima jedinstvenu

KNJIŽEVNE NOVINB |

x, čak i kroz ta suprotna

?

vrednost, đok mu

i primernu drugi potiču svaki značaj u sVetu koji tezi istinskoj demokratizaciji kulture, u kome bi one mogle, vezane za privilegije jedne elite, samo da usporava i žadržava progres čovečanstva koje ide ka svojoj novoj sudbihi. »Između ova dva krajnja stava, nije nikakva utopija pomišljati na njihovo izmirenje. Aišo nauke stavljaju u ruke čovečanštva sredstva jednog razvoja bez preseđana, više niko ne spori da isključiva prevaga tehnike može našu oćivilizaciju da dovede bed veliku opasnošt, Jako garantija koju pretstavlja u tom smislu

'

na svetlo dana svoje individual– ne patnje i pretopiti ih u protivurečni mesklad ljudske ne-

· pravde.

lako dolazi do granice verbalne patetike i otužne sentimental nosti, Vaserman nikad ne prekoračuje tu granicu, jer ga u tome sprečava razvijeno osećanje za skoro brutalnu ironiju. Njegovi Mauriciusi, Andergasti. Varšaueri itd. osećaju sopstvemu krivicu koja ih sprečava da prebace sav teret ispaštanja na druge Ajude. Svaki od njih, u jednom trenutku, dolazi do saznmanjia besmislenosti dotadanjeg života, i, ironično rugajući. se samom sebi, beži od Svog uniformisanog i klasno obeleženogz Ja. Istražujući slučaj Leonharta Mauriciusa, državni tužilac Andergast počinje da shvata besmi=slenu laž buržoaskog pravosuđa i time lišava smisla svoj celokupni životni rad. On je slomljenm, izgubljen, kao i Mauricius, koji šesnaest godina provodi na Yobiji zbog jedne žene, za koju je, posle izlaska sa robije, utvrdio da se ne razlizuje od ostalih žena. Ovde se tužilac i osuđeni više ne razlikuju jeđan od drugog. Obojica su osuđenici u isto vreme, samo svaki sa specilićnim načinom. svoga saznanja.

Želeći da podvrgne kritici pra vosuđe društva u kome je živeo, Vaserman koristi autentični sud ski proces. Sudska afera mu je pomogla da ostavi probleme kazne, svedočenja, i lIstinitosti optužbe. Nijedan čovek, po Vasermanu, nema pravo da kažnjava duge ljude, jer sam može počiniti isti ili još gori zločin, Stari etički problem ovde dobija novo ruho u uslovima zbivanja neposredno pre i posle PrVOg svetskog rata.

Poput Dostojevskog, Vaserman u kazni vidi mogućnost za ispaštanje zbog nesavršenosti svoje sopstvene ličnosti, ali nikako pravedno sredstvo društvene OSvete. Kroz usta deklasiranog boema Vareme-Varšanera, pisac napominje da jie pravosuđe maŠina u rukama eksploatatorske klase, a kazna samo klasna odmazda. Prvi svetski rat i ogrom ma socijalna previranja, doveli su Vasermana dO OVOg saznanja. T to je jedna od najvećih vrednosti ove Knjige.

Problem pravosuđa i kazne učinio je da se Vaserman zamisli nad opštijim problemom položaja ličnosti u društvu. Pre svega, to je pitanje posmatrao u svetlu porodice, pa je došao do poraznog rezultata. Skoro sve njegove ličnosti žive odvojene od porodičnog kruga ili u užasnim, morbidnim, porodičnim uslovima. Državni tužilac Ander

gast živi odvojeno od žene 1 bezdušno ughnjetava& svoga sina Ticela. Zločin, koji je povod

aferi Mauricius, proizvod je abnormalnog braka, Vasermanove intencije navode čitaoca da shvati da u buržoaskom društvu pojedinac. gubi i poslednje uporište — porodicu.

Takvi uslovi života razdvajaju čovekovu psihu, naterujući ga da živi dvostrukim ili trostrukim životom, čineći time još smešnijim i besmislenijim mašineriju jednog neljudskog društva, Protiv tog društva pobunio se Vaserman u »Aferi Mauricius«. Y

Ovu knjigu su izvršno preveli Trpia Lisičar i Vera: Stojić. Dr Miloš Đorđević je napisao odličan informativni DpogoVOr a adi

Tredrag S. Perović

ALBERTO MORAVIJA: »RIMLJANKA«

(Minerva, Subotica, 1956)

č&ušao, „opisujući život jedne prostitutke, đa pokaže naličje savremene buržoazije. Kao i u njegovim ostalim delima. i ovdć je Rih osnovni izvor za literarnu građu i poetsku inspiraciju. Između te osnove piščevih životnih doživljaja i njegove duhovne kon-

\ LBERTO Moravija je DbO-

edjunarodni Ženevski

klasična kultura nije možđa nezamenljiva, ona ne bi trebalo u

"svakom slučaju da buđe žrtvo~

vana isključivo u korist naučnog obrazovanja.

»Pako shvačen kKklasicizam u najboljem smislu te reči, daleko da pretstavlja servilno vezivanje za prošlost, pojavljuje se kao neodeljiv od dubokih etičkih imperativa, koji danas zahtevaju jednu nastavu koja bi bila sposobna da deluje kao aktivan potstrek za obnovu smisla ljudskog dostojanstva, kao poziv čČovekovoj sposobnosti za obnovom, ukratko, kao potstrekač čovečanstva. -

»Mi se nađamo da će OVO SUOčavanje raznolikih mišljenja omogučiti da se utvrdi nekoliko plodnih tačaka sporazumevanja radi rešenja jednog problema toliko aktuelnog danas. Perspektive koje će se ukazati iz ovih diskusija imaće svakako svoje uzgredne uvide na čisto pbedagoški lik pitanja koje ima braktično vrlo veliku važnost, ali kome je naš Odbor, u želji đa postavi problem na nivou kulturnog života u najširem smislu te reči, pretpostavio da ne pristup! na direktan načine. || a

U doba aktivne koegzistencije, diskusije na Ženevskim međunarodnim susretima u septembru obećavaju da budu jedan znača– jan kulturni događaj, da budu vrlo zanimljive i bogate. Prisustvo jednog uglednog predavača Nove Kine Fung Ju Lana, koji će govoriti o »Kulturnom nasle= du stare Kine« Kao i jednog predavača, eminentnor prefstaVnika islamskog Sveta, Nađm Oud-Dina Bamata, 0 riti o »Muslimanskoj tradiciji pred savremenim svetom«, kao i nekoliko uglednih pretstavnika Evrope, obećava zaista da problem RKkulturmog nasleđa na Ženevskim međunarodnim susreti-

ma dobije svu onu širinu, koju

danas neizbežno zahteva mođe?!~.,

no čovečanstvo kad u prvi plan izbija nekoliko velikih kultura, dosađa zanemarivanih, |! prema tome i nekoliko klasicizama. O njima se doskota češto nije mno go vodđilo računa, naročito usled toga što je blafodareći istoriakim MWsSlcvima, evropška' kultura dogavi.imala isljučiv i privilegovan položaj. Biguriav, bilo

koji će OVO

} | stelacije nalazi se moralni problem koji je Moravija pokušavao da reši u svim svojim delima, ali ođ koga je ipak ostao udaljen u koncepcijama jednog, danas već zastarelog, književnostvaralačkog postupka,

Moraviju interesuju ljudske pogreške i zločini, koji kao provalije zjape u odnosima pojedimaca prema društvu. Međutim, on nije uspeo da sagradi moralno-intelektualni most sinieze, pomoću koje bi učinio jedan lucidniji prodor u trulež savrememog kapitalističikog sveta. Čuveni italijanski pisac se nalazi u umetničkoj nedoumici, ne mogući da mađe izlaz pri izboru između metoda klasičnog realizma NIX veka i najnovijih intelektualnih sltujanja ~|uslovljenih novim sadržajem i novom Dproblematikom., »Rimljanka~„ najbolje pokazuje ovu protivurečnost umetničkog lika Alberta Moravije. To je iskreno i dirljivo,napisana pripovest o ljudskoj sudbini, koja, prignječena društvenim prilikama, ne može «la postigne svest o svojoj moralnoj i socijalnoj volji.

Roman ima nesumnjivu vredmost životne faktografije, i kao takav je izvrstan dokument o jednom životu i jednom društvu.

Romansijer priča istorijat Života mlade devojke, koju beda i šurovost društva guraju ı nemilosrdni i ponižavajući zagrljaj

Alberto Moravija,

prostitucije. Sa skoro ciničkim zadovoljstvom otkriva autor ncljudske okolnosti koje uništavaju plemenite želje i nade mlade

„Rimljanke,. Gdaegod.se ona okte-

ne svuda vidi mrak izopačene požude, mad kojom caruje neumoljivi i bezglasni gospodar novac. Čak ni majka ne preza od toga da radi lakšeg života iskoristi lepotu tela svoga deteta. Tiho, ali postojano, svi u horu ponavljaju da mora biti ono što jeste. Ne čine izuzetak mi muškarci koji su zaljubljeni u nju.

Iznoseći jedan događaj za drugim, Moravija pruža sliku Vrcmena u kome jedna ličnost sa ogorčenjem uzvikuje: »Proklet bio dan u kojim sam se rodio«. Ovo je sve potkrepljeno tačnim psihološkim opservacijama, ko-

jima knjiga obiluje.

susrct

bi pogrešno, ako bi se rešenje tražilo u vidu nekog apstraktnog eklektizma između tih različitih

velikih kultura i tih klasicizama. Ali aktivna kolaboracija iz-

među njih neizbežna je, ako se |

zaista hoće da dođe do jedne istinski prave opštečovečanske kulture. Te nove opšlečovečanske kulture ne može ni biti ako se zanemari &oja bilo kulturna

'Vrednost, još sposobna da živi,

dolazila ma iz kog bilo kraja sveta. Jer pobeda kulture: uvek je i znak da je još jedna privilegija (ili niz privilegija) iščezla.

Kao i svake godine. i ovoga puta, poređ diskusije koje ispunjavaju najglavniji deo »Susreta+ predviđen đeo programa u kome treba naročito istaći prikazivanje „Na dnu« Maksima Gorkog, u izvođenju pariskog pozotišta »L'Oeuvre“, a u režiji Saše Pitojefa, jednog od najistaknutijih francuskih reditelja sina proslavljene umetničke porodice Pitojef, koji istovremeno igra i ulogu barona. Sem toga treba pome-

-nuti i veliki &oncert sa Šuma-

„novim Rekvijem i Honegerovom Božićnom kantatom,

U diskusijama na Međunarodnim Ženevskim susretima, na poziv. sazivača, ove godine književnik

Dušan Matić. To:

je i umetnički

učestvovaće i |

Moravija veruje u moralnu lepotu pisane reči i sugestivno je prenosi na čitaoca, Junaci ovog romana hteli bi da budu bolji stvarajući od svoje želie jedan topliji i ljudsškiji protest protiv mizerije koja ih ·okružuje. »Rimljanka«#« će nesumnjivo, zbog svega ovoga, naići na topao prijem” naše široke čitalačke publike,

Knjiga je izašla u odličnom prevodu Dr Marije Ilić-Agapov.

ĐS. NJ

BORO PAVLOVIC: »PORTRETJ«

(»Lyko5“, Zagreb, 1956)

OŽE čitalac koliko hoće M da bude odbojan prema tzv. »pesništvu svakidašnjih tema«, ali se ne rnože oglušiti o poeziju Bore Pavlovića. Ima kod njega snage spontanosti, ima, ipak, dosta pravog pravcatog života. Makoliko voleli poeziju. drugih i drugačijih preliva, ovaj pesnik se toliko kultivisao u dograđiyanju i osmišljavanju svoje končepcije, da nas teško može ostaviti ravnodušnim. Boro Pavlović ima sve šanse da buđe naš Preve?: posle. tridesetak njegovih, istorodnih a različibih knjiga OVO se mirmo može reći. Ozbiljnošt njegovih movijih, »neozbiljnih«, jednostavnih i »šegačkih« · pesama još su jedna garancija DOmenute tvrdnje. Te mogućnosti će se, nema sumnje, preobraziti u još potpuniju realizaciju. JeT. reč je o pesniku koji je toliko svoj i interesantan da pomalo potseća na ostrvo.

U »Portretima« Boro Pavlović |,

portretiše. sebe. Meri se\i Dpremerava, samoironično i samozaljubljeno, senči svoj profil čag. blagom grafikom gradskih predvečerja, čas crvenim valerima gorštačke snage i gorštačkog porekla, Naporedo sa toplim, ekspresionističkim stihovima, koji kod Bore Pavlovića potsećaju na parčad krvi i mesa samoga života, vrve vicevi, „poskočice, gkalamburi, rime radi rima... sve je to obasjano svetlošću neke intimne ljupkosti, nekog spri

jateljenja sa svetom i ljudima, ,

tako da se značenje vica prođužuje đo sumorne ozbiljnosti. Frag menat »svakidašnjeg života« Pav lović istovremeno i iskarikira i proozbilji, poigra se njime, uđahne mu miris i boju vremena, udahne eliksir trajanja; — nije isključena mogućnost da će baš jedna ovakva poezija u nekoj daljoj buđućnosti biti proglašena majboljim ođrazom vremena i ljudi vremena“u, kome je pesnik živeo i ljudi koje je paganski jednostavno voleo. i

_ »Portreti« su, krokdiji sebe, ·pes-.

nička igra sa sobom, ali.i laki,

veštom rukom. nabaganitverteži mnogih situacija našeg življenja.

Situacija tužnih, radosnih,' komičnih, Ljudskih. Milovan TĐanojlić

SLAVKO MIHALIC:

»PUT U NEPOSTO. JANJE«

(»Lykos«, Zagreb, 1956)

U koje nepostojanje? — to je prvo, slučajno pitanje. Ne radi se u Mihalićevoj poeziji, o nemotivisanom, hjirovitom bekstvu; nije reč niokakvoi bespredmetmoj ekskurziji duha po zamagljenim vidicima imaginarnog: (TI takva putovanja su ponekad nužna, samo, o njima: ovde nije reč.) Osmovni impuls koji u Mihalićevu poeziju ubrizgava crnu krv tame i beznađa ima koren u razgranatostima i iskompleMsiranostima mođernog življenja, u sticaju okolnosti koje modernor čoveka proždiru i dave posredstvom mnogobroinih talasa. natevujući ga da sve više žaboravlja davno smisleno postojanje sebe kao jeđinke, zbunjuiući ga i otuđujući na svakom no-

| vom koraku. Dakle, ne igra ži-

vota, već crna njegova zbilja. Crna mnogo više psihološki nego li poetski. Ova silovita tema zahvatila je pesnika do dna, potresla ga obznanivši se sa desetinom vrlo jakih i dubokih pesama. Pesnik se neobično odvažno poneo sa svojim unutrašnjim teretom, angažovao se do zadnjih treptaja sebe u osluškivanju svog unutrašnjeg glasa i stvorio stih pun i bremenit, vrcav od poetskih i racionalnih

sažimanja. Ostvarivši, tako, ne-

icoliko pesama koji su pravi dometi u naimlađoj hrvatskoj poeziji pesnik je pokušao da pronađe put iz određene tematike, dđa nađe izlaz, da. rasvetli tamne pokrajine sna i užasa koji ga prožimaju. U toj iluminaciji vla stitog mraka on je, čini nam se, otišao u utilitarizam i folklorizam koji, i onda kađa su manje to a više iskrena pešma, oduđa– raju od osnovnog — Wna. Mliminisanjem takvih pesama ova darovita knjiga bi, dođuše, ostala bez tematskog razrešenja, ali bi

bila homogenija i ubedljivija.. Grafički prilozi Luja Lozice vrlo uspelo sugeriraju katarze i tame pesnikovog sna o jednom vremenu i njegovoj otuđenosti od prirodnih ljudskih želja htenja i botreba. i M. D..

Sonet o Leopardu

Stojimo kao prosjaci u ovoj praznoj školjki noći

krvavoj od zvezda. Ulazimo u crvenu svetlost

propovednikove reči kao usamljeni klas

gzatrpan jutrom. Znamo da će mir i do nas doći. Posuti tamom čekamo dolazak leta i 3 na onoj strani mesa gde su najslabije brane

gledamo u pustoš

mora i molimo da prestane

ono umorno kapanje mraka i naša nasleđena seta. | Ponekad se pojavi svetionik iza mođrih talasa | i šalje žute trake smisla do našega dlana

stojimo kao mumije i uzalud čekamo dolazak dana nestaje sve u mraku. Uwzalud tražimo spasa

na crnom mostu.

ptice odlaze prema mesecu

*•Umorno gledamo u veliku vođu”

i poslednju svetlost krađu. . Zvezdan Jović

U vrlo kratkom razmaku u SAD su objavljena tri članka o istoj temi: O položaju američkog intelektualca. U jednom od ovih članaka, čiji je autor R. P. Brakberge!, zauzima se krtički, ofanzivan stav prema američkim intelektualcima. Kao merilo, uzor, uzeta je Evropa. Drugi članak je odgovor ı na“ pad na prvi; pisac je Džon Pišer, direktor časopisa »Harpe!'s megezin«. Njegova je taktika jasna: napad „je najbolja ı odbrana; pod njegovom paljbom našli su sa evropski intelektualci narOčiko francuski, jer je prema Pišerovom mišljenju i Evropa delimično odgovorna za Sa“ dašnji položaj američkih intelektualaca. Međutim, Fran cuzi nisu prećutali, Ustajućij uimce cele Evrope, profesor Anri Maru brani kulturu intelektualce na Zapadu.

Posebni stav zauzima časopis »Tajm«: on slavi, za | vazliku od Brakbergera, »1Zmirenje« američkog intelektualca sa svojom nacijom.

Toje značajna i simptoma tična diskusija: |

Džon Fišer kritikuje

Francusku

»Prancuzi imaju danas patetičnu potrebu, piše Džon fiišer, da se osećaju super! ornijim od bilo kog drugoB. Oni smatraju, još od Luja XIV, da Prancuska mpretstavlja cvet. civilizacije, i znigta nema sumnje da se tokom mnogih generacija. nijedan narod nije mogao sa njom da takmiči na vojnom, naučnom, administrativnom i umetničkom polju. Međut:m, danas, Francuzi ne mogu više da sakriju činjenicu, čak ni od sebe samih. da su se Opašno »srozali«. Još 1870 bia ie zadat smrtni udarac nji“ hovoj vojnoj moći. Njihova privreda samo kaska -— još od industriske revolucije. Na naučnom, medicinskom i teh ničkom polju oni su već Odavno #prevaziđeni. Posle | Drugog svetskog rata preten | zije Francuske da se još Uvek održi kao velika sila | postaju iz godine u gođinu | sve komičnije: Njene poslednje kolonije joj, izmiču i krajnje poniženje! — Fran: cuzi Već đeset godina potvr„đuju da nisu sposobni da sami dobom vladaju...” Ništa im drugo ne preostaje nego samoubeđenje u svoju kulturnu nadmoćnost. A najeđnostavniji način da to samo-

ubeđenje održe jcst- — »gEOovoriti neprestano o varvaTstvu jedne Amerike koja ih je prevazišla na toliko drugih polja«.

Anri Maru brani zapadnog intelektualca,

Još odmah u početku svog

odgovora Anri Maru uka|zuje na nekomiormistič|ki stav intelektualaca

Evrope. »Klasa intelektualaca nije privilegovana u M“ vropi. U evropskoj tradiciji poziv jednog književnika ili mislioca je nerazdvojan od slike bednog đavola koji drhti u podrumu od zime,

izgladnelim pesnicima, kaoa Horaciju ili Vionu; ne možemo zaboraviti da se sva naša književnost, sva naša umetnost razvijala - u XIX veku kao reakcija protiv buržoaskog duha.

Prema Maruu položaji intelektualaca u Americi ' Epropi je sličan. Periodično, kada bi na oba kontinenta za vlađao reakcionarmi duh za intelektualce bi nastala teška vremena: Mao što je bio slučai u Americi u đoba makartizma ili u Francuskoj u doba Napoleona TI]. afere Drajfus i višiske vlađe Ma-

ru ističe da su Amerika i

pad (a kađa je reč o kulturi Zapada) Zapad nema iste gra nice kao Zapad prema Dalsovim koncepcijama: mi u njega uključujemo Rusiju Puškina .i Dostojevskog, a uključujemo bez ikakvih teškoća i novu Rusiju, »pozapadnjačenu« preko Marksa i Engelsa...« Amerikanci i E. vropljani se ustvari nalaze pred istim problemima. Na kraju profesor Anri Maru pokušava da izmiri raspaljenu sujetu američkih i evropskih intelektualaca opomi=

njući ih da ih »vezuje ista.

| tradicija«.

Šta kaže »Tajm«?

Sve od Drugog svetskog.

rata, ističe »Tajm«, »Otadžbina nije mazila američke intelektualce.« »Samo u ma

Nije potrebno da se vraćamo .

Evropa lice i naličje iste ci-. vilizacije. »Mi smo ist Za-.,

Američki intelektualci | diskutuju

lom broju zemalja među kos jima je i naša, pisao je biv„ ši diplomata Džordž Kenan, umetnik, pisac, kompozitor i mislilac uživa takvo jadno priznanje«, Zbog toga američki intelektualci napuštaju Njujork i. odlaze u Pariz i London. »Dok evropski intelektualci idu ugodnim putem svoje tradicije nailazeći na poštovanje, Amerikanac se katkad oseća zaboravljenim: njemu se čini da nema mnogo šta da kaže, a čak bi želeo da to uradi, nedostajala bi mu hrabrost. Henri Džems Hemingvej i mno. gi drugi otišli su u Evropu a oni koji su ostali da se i dalje u zemlji izlažu preziru »praktičnog" čoveka« su srozani, prema rečima Izre Paund, na stupanj robova, Godine 1930 »praktičan čovek« je razočarao. veo je ekonomsku krizu, sumnju i očajanje u Americi. Međutim, Drugi svetski rat i po» novni privredni uspon Vra= ćaju poverenje u »praktič. nog čoveka« i nacionalni orkestar intelektualaca primo.„ ran je opet da intonira novu pesmu očajanja. Ne samo što se na njih sručuju mu nje i anateme Džozefa Ma: kartija, nego izgleda kao da je cela zemlja složna u tome da se O intelektualcu ne treba da vodi računa. Edmund Vilson, jedan od najeminentnijih američkih kritičara, karakteriše ovu situaciju sledećim rečima: »Sud bina umetnikova je ista kao

sudbina Filokletova, koga je

smrad njegove sopstvene rane osudio na samoću, ali kome se njegovi drugovi ipak obraćaju jer im je potreban njegov magiski luk.« Isti je slučaj i sa američkim inte“ lektualcima od koga nacija traži stručno mišljenje, ali ga o svemu ostalom prepušta njegovoj izolaciji. Prema. »Tajmu« američki intelektualac mora da 56 bo ri sa još jednim drugim pra blemom; to je beskrajno i vrlo složeno polje ljudskog znanja. Danas, mislioci gOovore na »nekoliko različitih jezika« i to je razlog zbog čega ne mogu često jedan drugog da razumeju. Za raz“ liku od Francuske, Amerika nema intelektualno, društvo koje se- sastaje po kafana-

ma; ne postaju glavni štab

koji bi sprovodio .sar.dnju među intelektualcima. Ame+ rički intelektualci ne gravitiraju ni jednom gradu, niti nose obeležje bilo kakve svojstvene opštosti. Među njima postoje velike razli ke. Oni mogu da budu i lekari, i tfgovci, i šefovi kak“ vog administrativnog odeljenja ili — astrofizičari, kag Džordž Gamov koji se ljuti kada mu se počne da go» vori o problemu intelektualaca: »Intelektualac« Intelek-

tualizam? Ne znam o čemu to govorite«. A Viljem Fokner, dobitnik Nobelove na građe, jednom je skoro sa ponosom. rekao: »Ja nisam intelektualac«.

Posle rata zabeležena je nova pojava: američki intelektualac gubi volju za iz“ gnanstvom, za Evropom, svo jom drugom “7„oftadžbinomNezadovoljan, on ostaje kođ kuće, jer nema »gde da ide« I zato je Evropa prema mišljenju »Tajma«, izgubjla svoj prestiž. Još u XIX veku Emerson je rekao: »Slušali smo suviše dugo Evropu. sa“ da treba đa se pouzdamo u sebe.« Hteo ne hteo, američki intelektualac je primoran da ostane kođ kuće i da na svom {lu potraži izmirenje

između svojih ideja i život. stvarnosti.

ne, društvene »Prvi put u istoriji, Ameri“ ka, — piše kritičar Lajonel Triling, — ne smatra sebo apriori najvulgarnijom i naj glupljom nacijom na svetu“. Američki književnik Žan Barzen je određeniji kad objašnjava zbog čega američki intelektualci n& odlaze više u Evropu: »Amerika je po“ stala sasvim „jednostavna svetska sila što znači: jedno od središta svetske svesti.

. Evropa je sada provincijal-

na«. Imajući za sobom naj“ veću industriju na svetu, 8” merički intelektualac je ose“ tio potrebu sa samostalnim mišljenjem. »Sunce moral nog sveta«, uzviknuo je pe" snik Barlou. A kakav je.ovaj moral? Ustvari to je pokušaj, kako piše časopis »Ar« da se nađe neki zajednički jezik između jednog, naprimer, »kralja sardina« ili »kralja petroleja« i umetnika — jednog Rokfelera i jednog Foknera, A., da li je to ostvarljivo i neoportuni stički? i

M. E.

\