Književne novine

SMEHICG

»Tek sad se u njegovom osmehu bol ı gorčina!«

Šoovim odrom)

ironično žigoše recidive na-

skih ličnosti. Ne! — uzviku. Se Od metoda srednjovekovje Šoova sekretarica, i nje- ne inkvizicije razlikuje po gov biograf, Blanš. Peč, — tome što je zasnovano na

or je u sebi zbog toga ite- principima mođerne tehnike 1 psihologije; smejući se ce gova ivonija bila poraznija. Zarovsko-neronovskoj nabuŠo nas navodi da se smeje- Sito-samozadovoljnoj ništavmo vlastitim manama i lu- nosti mi mislimo na mnoge doslibna gledajući ma 'scenl savremenike koji su primopojedine događaje iz istorije, !4ni da trpe uvrede i ne-

kako patio! Utoliko je nje-

koji nam izgledaju čudni, daleki i neobični; međutim, negde u Ppotsvesti zaključujemo da se smejemo jedino sebi! Isto se tako gnušamo mnogih postupaka naših savremenika razgolićenih svetlostima pozornice, smatramo ih zastarelim, nepoštenim i nehumanim, a intimno smo svesni da se, ustvari, gsmušamo najviše sebe, jer smo mi ti koji posedujemo obelodanjene megativnosti i ne uspevamo da se protiv njih uspešno borimo. Ako se, do. življavajući Šoova dela, sme jemo vlastitim manama i gnušamo vlastitih postupaka, ne čini li nam se, prema tome, da ljude kroz vreme naj snažnije spajaju slične negativne osobine! Šo to ne tvrdi, ali on, unatoč pozitivnim karakteristikama Covekovim, osvetljava, u prvom redu, one negativne, sa Žželjom da ih bude što manje To je humanizam iz koga se rađa blagost i dobronamernosti koja i najoštrijem Soovom sarkazmu daje notu prisnosti, nepobitne istine, očinske grdnje, pa je gledalac,lakše podnosi. Ali samo gledalac koji se ošeća sinom jednog takvog oca. Smeh i gnušanje — to su funkcije Šoovog humora; hu manizam i borba protiv li_ cemerja — to su njegovi uz_ višeni ciljevi. w Kako nas je lako i dovitljivo priddbio Šo! Bio je, zaista, dobar psiholog; znao je da ljudska sujeta ne trpi da joj se pred lice gura verna slika njenih poroka, te ju

MESTA KOJA VOLIMO

S Je spretno zaodenuo plaštom naziru daleke prošlosti i blistavih odeždi. Odmah nam je' lak(Jedan glumac žišd nulo: io nismo mi, odnosno, ne vidi se da smo to mi, odvratno je i strašno to što TAJVEĆA odluka Šo- SU ljudi činili i što drugi ovog: humora e \ljudi čine, mi negodujemo... njegovoj moćida kroz PA ako i jedna čestica tog dočaravanje prošlosti duho- Ne8Odovanja zarazi vito ismeva upravo nas koji 1!09ke, onda je cilj živimo u sadašnjosti, istokao 40 liha reka što što, prikazujući sadašnjost, UI To je Bernard I tako, saosećajući sa stra zadne prošlosti u njoj. A sve danjima francuske narodne to čini sa neverovatnom la- Junakinje, u nama blesne sakoćom, kao da se njegovog Znanje o savremenom unisrca dotiču sudbine dram- Štavanju ljudske svesti, koje

postignut.

M%e STOGODIŠNJICA ROĐENJA

BERNARDA ŠOA

BVe sile i ludosti moćnih pojedinaca; analizirajući poslupke samoljubivog profeSora prema jednom još neformiranom ljudskom stvorenJu, otkrivamo mnoge slič nosti u vlastitoj psihi; reagujući na nemoral visok'h krugova, hipokriziiu građan skih bračnih odnosa, neskru puloznost obesnih trgovaca ljudskom čašću, srecom ı životima, u nama se rasplam sava želja za negaciJom mnogih »neprijatnih čir.jenica« u životu. Postavlja se pitanje: da li ta želja može, potstaknuti Šoovim de lom, Ća pređe u akciju? Odgovor: Šo nije politički agitator, već umetnik; on na artistički način otkriva istine koje mi ne vidimo ili se bojimo da im pogledamo u oči. Zato njegovo delo, i pored svoje velike dvuštvene funkcije koju je odigralo u svetu, nije usko aktuelno,

u lirici nadzemaljski, u kri-

NUSANJE

već opšteljudsko, večno, Žživotno delo jednog velikog umetnika, koje će imati svo= je emotivno-misaono delovanje i na gledaoce daleke budućnosti. Baš kao tiha reka što breg roni! To je snaga umetnosti Bernarda Šoa.

Još jedna od važnih ka-~

'akteristika stvanalačkog metoda Šoovog (da ne ističemo njegovu sposobnost izvanrednog komponovanja dijaloga — dramatične disku sije, čime je svoje »drame sa ftezom« doveo do savršenstva) je dosledno poštovanje šekspirovog principa koji od umetnika zahteva da »u sve= mu nađe izvesnu meru koja će ublažiti«. Ostajući uvek na suptilnoj granici preko koje bi, inače, otišao u krajnost, Šo je svakom rečju poivrđivao da je pravi pravcati Englez irskog porekla! U filozofiji ovozemaljski,

tici nepošteđan, u osećanji= ma škyrt, u mislima dubok, u idejnim~stremljenjima, 1Anad svega, čovečan, ŠooOv Osmeh je, u osnovi, gorak i bolan, što je mogućno spoznati fek dubokim poniran'zin u suštinu i psihologiju njegovog osećanja smešnog. Ta gorčina i bol (koga je inftimno bio svestan jedino pisac) proizlaze iz Soovog sagledavanja bezbrojnih negativnosti ljudskog bića koga jeon na svoj način voleo, Baš zbog fe svoje intimne ljubavi prema »homo sapiensu«, on se bezobzimo obarao na sve ljudske slabosti nedostojne Čoveka,

Šoov je osmeh, ispod sVOje sardonične koprene, bolno gorak, ali zato uvek odličan i beskompromisan, jer je ovaj dramski pesnik, da se poslužimo rečima Alberta Ajnštajna, — bio u stanju da kao retko ko »vidi slabosti i gluposti svojih savremenika, ostajući pri io= me sam neokaljan, umeo je uzvišenom gracijom i finim humorom da fascinira gledaoce smelo držeći pred njima ogledalo na bezličnom putu umetnosti«.

Vladimir Petrić

| Dečja paleta

Govor na otvaranju izložbe dečijih crteža

'T JEDNOJ ovakvoj prilici, na jednoj ovakvoj svečanosti nalazimo se

u nedoumici kome da upufimo ovaj pozdrav. Možda ćemo najmanje pogrešiti ako se okrenemo odraslima, jer se u tom slučaju obraćamo svima... i vama, deco, i va– ma, bivša deco, i vama koji mislite da ste suviše stari da biste ikad više bili mladi. Ovo je prilika da vam kažemo da se svi pomalo varate. Jer niko, ni ova prava deca, ni vi, izgnana deca, ni mali, ni star-mali, koliko god se svi vi trudili da ostarite, da biste završili škole ili ostvahili razne želje, da nikad ne možete pobeći od naše opšte, zajedničke mladosti. Najlepša naša osećanja mne mogu nikad „prevazići toplinu i sajaj divnih dečjih očiju, začuđenih pred lepotom ovog sveta.

Svi mi pomalo stvaramo, podižemo i vaspitavamo decu. Ona su, kažete, naše delo i naš ponos i da samo od nas zavisi kakva će biti kad odrastu. Ali meni se čini da nam se danas ukazala prilika da se zamislimo pred de-

· lom ove dece, koja nam evo,

uzvraćaju ljubav za svoje ro đenje. Ona nam danas nehotično, ovim „primerom, daju lekciju o ukusu i mudrosti pred svim našim umovanjem

UMRO JE BERT BREHT Iznenadna smrt najvećeg savremenog snika prekinula je njegov neobuzdani tvorački duh i basnoslovnu | „poelsku mi-

sao, da najzad ostanu Sa- M

mo dela, Brehtova vizionarska, simbolička i revolucionarna poezija trajna i nezaboravna, Briht je po svojoi raznovrsnosti, tematskoj obuhvatnosti i invenciji sličan Šekspiru, pa se nikad nije libio da prisvoji ideje od drugih pesnika, ali da ih preobrazi u Svoj i originalan pesnič ki izraz. Celoga veka bio je strasno privržen sceni, ume{fnosti uopšte, i celog veka odan „najnaprednijoj čovečanskoj misli, do srži svojih shvatanja progresivan, uveren u pravedan ishod borbe potlačenib i poniženih.

Rođen je pred kraj proŠlog veka (18%), u Augsburgu, kao sin fabrikanta hartije, a prošao je svoj životni put kroz vrtloge Svoga vizionarstva i Kroz fantastićne promene u evVvropskom svetu koga su potresla dva apokaliptička stradanja i bezbroj drušlvenih sukoba i prevrata. Do smrti je ostao dosledan svome putu tražioca istine, a u svojim delima zaveštao nam je blago svekolike m“~.drosti koju je skupljao po celom svetu, svuda gde Je našao pravu, nepatvorenu magiju ·poezije, Na njegovim delima danas se uče svi savremeni dramatičari, njegov je preobražaj scene razbio sve konformističke šablone i raskinuo sve okove rđave tradicije. U Brehtovim delima rascvetao se potpuno nov svet misaonosli, alegorija i metafora, u njima ie zapisana mitska istina o tragičnom ı komičnom wudesu čovekovom, u njima zrači humanitet i vera da je put čovekov dostojan svih patnji i radosti jer jie Bsaznavalački, faustovskog stremljenja i jedan ritam kosmičkog kretanja,

dramskog pe- M

Kod nas je Breht postao poznat i cenjen tek posle drugog rata, nešto njegove poezije i po koja drama bili su dovoljni tumači njegovog pravog pesničkos srca, dovoljni da naslutimo da je Breht, kako O. Bihalji-Merin piše, pesnik dana i jedini nemački pesnik recZajedno smo je pripremili lativne večnosti ovog maseg vremena, Njegova se dela u prozi i stihu ne mogu ovde sva pobrojati, evo nekih: »Galilejevo učenjc«, »Zbirkha propovedi za domaću upotrebu«, »Roman triju groša«, »Dobri čovek iz Sečuana, »Puntila i njegov sluga«, »Majlka MKuraže, »Okrugloglavi i šiljatoglavi«. »Sveta Jovanka na Klanicama«, »Waznene mere«, »Mati«. »Dobosi u noći« »Opera triju gsroša«, »Mahagoni«, »Bal«, »U prašumi velegrada«, »Covek je čoveka, »MKavkaski krug kredom« i dr. M, M,

Susret

generacija: Bernard So i Deni Kej

o lepoti, znajući malo, sluteći mnogo i ošećajući još više, ne rekavši nijednu reč, deca nam govore jezikom nagona i zdravlja o životnoj radosti. O moći čarobnih ruku koje kad stvaraju ono što je najlepše obično ne znaju ni #ašto ni za koga to čine. Ovo nevino i čisto delo ima čudnu moć da osvoji sva naša srca i ove zidove i ovaj grad i čitav svef. Kao i sve što na staje iz sličnih pobude, ono govori o plemenitosti i dobro namernosti celokupnog stva ralaštva. Ono govori da je umetnost, koju volimo naivi še zato što,je potpuno'ne razumemo — veoma slična lju bavi — ustvari radost i on= da kad je tuga i da nastaje najčešće samo zato što smo nih dečjih očiju u kojima se 4 bili zadivljeni ili puni poštovanja. Jer na ovom svetu, pored svega ostalog, ima često i cveća i leptira i trešanja i jagoda i smokava i raznih ptica i pauna sa čarobnim perima i zvezda i ovih divnih, sjajnih i pametogleda celokupno nebo. Peđa Milosavljević

1

o

3

Jutarnju govor drvetu Grinu

Noćas sam vam učinio veliku nepravdu;

Nisam mogao da spavam od glasnog huka vetra Gledajući napolje video sam da se klatite

Kao pijani majmun. Stideo sam se za vas, Grine.

Jednostavno priznajem da sam veoma pogrešio: Vi ste se borili u najžešćoj bici svog života.

Za vas su se već zanimali lešinari,

Sad znate koliko vredite, Grine.

Danas žuto sunce sija na vaše golo granje.

Ali još uvek tresete po koju suzu sa sebe, Grine? Živite prilično usamljeni, Grine?

Da, mi nismo za gomilu...

Dobro sam spavao pošto sam vas video. Ali vi ste, Do svoj prilici, umorni danas? Oprostite što brbljam! Sigurno nije bio mačji

Između svih tih kučerina, Tako visoko, Grine, da bura Može tako da se ponese sa vama kao noćas?

kašalj da se iako visoko popnete.

(Sa nemačkog: Ivan Ivanji)

Budva-začarani koral

Gruda zardalog snijega. Lađa usidrena, nepomicha. Budva, stvorena od kamena, preivorena u pjesmu kamena. u ı Stari, istrajni povjesničari i predani godopisci toliko se bavljahu njome da nikad ne mogahu precizno izmudrili porijeklo njena zagonelinog imena. Osnovali su je sjajni feničanski pomorei, A strovalili bezobzirni saTacenski pljačkaši. Pa se potom izdizala iz Dpjenušavih talasa, i, kao utopljenik, rukama se hvatala za ostrvsko kamenje, i na ostrvcu se učvršćivala, kamenim obručom ba ·pasivala, da, se brani od opakih DriBVUDE nasrfaja, da se, umjesto LO odupire Zidinama, kako ie ne bi silmi ope morem, koje je ionako podlokava " TeDa a ljima, koje joj navire na pragove. Nepou?dana u se, kolebljući se na valovlju, ODE žala se ka kopnu, tako da je ni golemi be Sa mi rniisu mogli zadržati da se ne 5p0JI sa 253 ledem, jedinim postojanim osloncem, OE tima, Lovćena. Bila je Nemanjina ı Balšina Taina luka, i Sandaljeva prodavnica sali PB onda draguli u rukama smederevskog a spota, i zatim leglo izdaje i kocke n mreži mletačkog providura, i garnizon pod čiz i ma austriskih generala, i zanos u zenica Oernogorskih monaha, dua / Mijenjala je nazive kao najveća OČI hica, i sve što je bilo ı njoj prevrtalo je j imenom i vjerom i nacijom. Sve je u PPOj slavljeno na — kocku. Sav uJen život je bi — hazard, Crkve su pretvarane u kasarne, 2 beđemi su prskali samo od zemljotresa: ljudske ruke, mađa su ie podigle, nisu je mošle ni asvim razbiti. i Bi rčajor u malenoj luci mogao de 1 vidi čitav tok istorije Zabadđa i Istoka, ka 0 se odvija unutar zidina, od Pizanija, O skih vrata«, do Veljih Vrafa, »kopneni « 10 Ted nje je promicala granica _između O 6 Va rimskih, Zapadnoga i Istočnoga, : o o 107 Su se, ponajviše u bogomoljama, 74 rž

i i svodove crtisci i jednog i drugog, zidove i SVO | kava ENE AGO. Tiepolove škole, mletačke i i grčkog slikara As-

i vizantiske ikonografije, O ASVLGOJI |. Piotija. Izukrštana granicama, 1 OON OC ako nije dospijevala pronaći SČ Vi zabravnu, dok je u prostoru ostajala sam ) jena demima. VRSE čee . Ba: LU kaBOMik, Anion KOMOPE Ne PR a tiri debele knjige »Anala«, OR Yi nee vrijeme u Budvi, — 3 njeno Xaži i amali 5pokojnu njenu dušu, koji bi 5P nije zalamogli da obuhvate?” Kud joj SVe bi bio u zila, za stopama njene djece: Ba da kažeStanju da poprafi pufanju TO oo Zamo, građana? Jedan od njih, istolov, iZnović, bio je najveći balkanski a za vlaavao se za potomka Skender-De-0. i za Šće= dara Albanije i Crne Gore, pa ca

t sravnili s.

pana Malog, o kome je napisao knjigu na francuskom jeziku, a pisao je još i djela na ialijanskom i njemačkom, i bio je u dodiru sa najistaknutijim ličnostima suvremene MKvrope, sa Rusoom i Vollerom i Glikom, i sa carevima se dopisivao kao ravni s ravnima, i bio pretendent na carski tron, da Di, demaskiran, nestao u fami, zaglavio zbog dugova i u Amsterdamskom. zaivoru ubio samoga, sebe (1 maj 1786). Najveći avanturista Osamnaestog · vijeka, Venecijanac Đakomo Kazanova, drugovao je s njim, i s njegovim bratom Premislavom, i sa Tomom

Medinijem, · »grofom od Kastel-Lastve«, prevođiocem „Volterove »Anrijade«, miljenikom kneza „Medičija i carice Marije

'Perezije, sa tom trojicom razglašenih budvanskih pustolova, i pišao je, taj KRazanova, u svojim ozloglašenim memoarima, kako mu je Stjepan ocrtavao svoj zavičaj — kao zemlju iz koje je ·prognana svaka veselosi, u kojoj i najodlučniji čovjekomrzac mora . da presvisne od tuge. Niko veću istinu nije rekao o njoj, Budvi, ako nec laže Kazanova, od njena sina razmetnoga, Stjepana Zanovića.

Nešto dalje od ziđina, u Mainama, javila se i još jedna protuva, bolje sreće od Zanovića: Šćepan Mali, kome se ni do danas ne zna, a ko zna da li će se ikad i znati, ko je ustvari on bio, a vladao je Crnom Gorom kao — car!·Iz zidina bježalo se u svijet za hljebom i slobodom i slavom, a oko njih su se okupljali sve sami mučenici, opet radi hljeba'i slobode i slave. U nedalim manastirima, rasturenim i već porušenim, u Stanjevićima, w Podostrogu, u Podmainam3, boravili su Veliki svjetski ,putnici i Kkrčioci: | jeromonah Dpositej Obradović, i mitropoliti PetrovićiNjegoši koji su iz tih maslinastih potolina gledali utvrđen gradić i more koje nije bilo njihovo A koje im je sam mozak pilo, i sanjali su, sanjali, da Crnu Goru jednom Dpodignu na moge i dovedu na more, da nju, Budvu, uzmu jednom u zagrljaj. Dotile su, na Vilinom Guvnu, pod Spasom, njeni otmeni građani kolo vodili, a Ispod Murava šefali se bez plašnje od gusara i brdana, jer u fijesne, popločane /uličice niko se nije mogao probiti dok mu se ne olvore jedna od dvojih, ili oboja. vraia. ;

Jedno mjestašce, nedaleko, naziva se Goi dB je već osijedjela od istrošene gospoštine. Od izblijedjelih povelja i prop:ile vlastele, od Baoše i Crnoja, Đurđa Siracimirovića i Durđa Brankovića, preko duždeva i njinih prirepaka Medina i Bubića, do carskih i ćesarskih vremena. Talog je iu osliuuo od mnogih poplava, i sad, kad se trnokop zabode u okKolnu posušnu zemlju. nailazi se na zlaini nakit i stakleno posude

Oronula je već, slara, odvcć slara, Jed-

no parce zemlje, pri sirani Podosiroga, zovu još uvijek — Babilonija. Ro zna, zašto? Odavde je polazio onaj čuveni drum — Via de Zenfta — i ko zna ko je njime prošao za Brskovo i za Ras i za Peć? I ko se njime vratio do — Budve?

Vremena su prohujala preko nje. I zubi vremena je izgrizli. Vječnost je obišla kroz potpuni mrak, poput mušice plešući oko svje tiljke, oko malog fenjera u luci. Sinja bljedoća mora prekrila je mogile smrti, i Budva je najzad izbila, kao zeleno proljećno rastiMJe, na ovo dobro sunce šlo je sad mekano i mazno grije. Valida, poslije svega, zna zbog čega doj je vrijedjelo živjeti!

Ostala je, sama, kao — koral.

Carobna. Zarđala, 1 sita i gladna. TI krvava, Poslije požara pepčo se slegao i na njene piramidaste krovove. Kao da se kakav vulkan isparavao iznad njih. A valovi udaraju i raznose, dok koral, pripijen uz slijenu, stoji, ne pomiće se.

*

Istureni zvonik sv. Ivana, čini se, para i samo nebo nad gradićem. I lo nebo boje rastopljenog olova jedva se i vidi iz skućčenih uličica kroz koje se prolazi kao Kroa mračne hodnike lavirinata i khatakombi. Kuće kao da su srasle, kroz prozore da se rukujete, — toliko je tu tijesno, zbijeno, zgusnu to. Tek nešto trga ima kod Ljubišina groba, pod ivrđavom, nad obalom. Tu se otkrije, kao rukom pomaknuto, djelic neba i parće mora. Na zidine se ireba ispeti: sav spektar boja zaigraće nebom, talasima i brdima. I bljesnuće, iziiveno ujedanmah, uvijeno u

providnoljubičaste omole, uglačano širinom

horizonta, zeleno osirvce sv. Nikole, tu, na dohvatu, bešumno ploveći kroz plavilo vidika. More i nebo povešće zajednički ples u rastočenom vazduhu koji ih prevrće i gužva do besvijesti. Kroz izmaglicu, kroz sjaj, kroz plavetnilo, gibaće se planinski masivi, i Paštrovska Gora zaplivaće po razasirtom plainu valovlja. Izgleda kao da će sve ofići, napustiti svoja ustaljena mjesta i zanjihati se ogromninı prosiranstvom sivkastog isparenja od bijelog požara sunca koje proliva krv nad zaspalom vodom. Sve će produžiti da učestvuje u toj fanslastičnoj igri nebesnoslii i osvjetljenja, samo će još čekati da pode na svetkovinu sunea ovaj gradić rastresenmih zidina i zejiinjavo-bakarnih zvonika, pripijen uz brbate crkava, koje, kao uklele, očajnićčki vapiju za pastvom. Uličicama se prelivaju sjenke, poneko promine, i bat koraka zaromori kao da se izlazi iz podzemlja. Žagor glasića iz neke kuće kod irga potsjetiće na Zivot, izazvaće sliku mladosti, kojoj se ovdje, reklo bi se, sve suprofistavlja. Sve: sem mora i sunca...

Dan se cakli, presijava, kao da je smi-

ježna koprena prekrila pučinu. A wu daljini, na dogledu mora, zapaljenog, plamsa vatra, velika, bijela, kao da modra voda gori, kao da se galija upalila i jedrima pređaje oganj. Gori, prži se more, paučinasto se grana plamenje, cure crveni potoci na sve strane, i samo nebo raspada se od svečanosti sunca.

Stari gradić raspjevano podrhfava izložen suncu, obmofan u zažarene plaštove, pa se čini da se i on budi iz sna, i koleba iz temelja, kreće iz utvrde u kojoj je zaroblien i polazi na gozbu, da malo prohoda trulim kamenjem što se osipa pod nogama i da se uputi ka neprohodnoj šumi svjetlosti i tišine na Spasu.

Zvonici potamnjelih crkava siplju siluete po patiniranim palatama, koje, zbunjene od pirovanja sunca, zamršeno lebde prepuštajući se moru da im ono isika lik njihove hladne ljepote. Morem i nebom praznuje svjetlosti, a unutar zidina drijema iama. Nikakav sjaj mne može da je poilpuno istisne. Naslage su tu mnogih noći robovanja i robijašenja, pa nikakvo čudo nije ako se pričini da otud proviri, izmoli pipke polip venecijanske sorte, ako prosiruji dah lacmanskih smaknuća i uginuća, kad se ovdje više željela smrt nego život, ako olud trenuino probije almosfera srednjevjekovlja, kad su se ovdje splitale zamke izdaje i kovali gvozdeni lanci za prkosne i odvažne. Crna je, veoma crna, utroba Budve. RBasparate li je -- probiće vam uši glasovi mletačkih poklisara i vapaji onih galijotfa, najnesrećnijih od uneshećenih, i zajecaće njima ove tamne zidine: »Andro!e — kao da osluškujefe grcanje iz Ljubišine »Skočidjevojke«, — »fako' ti onoga hljeba što smo zajedno jeli na saliji i onijeh muka šio smo skupa dijelili, kad ti domaći posli dopušte, trkni u Paštroviće, u mene doma, pozdravi mi roditelje, kaži im da sam, Bogu hvala, zdravo, da mi je kod dužda svako dobro, i da ću brzo doći doma srećan i čestit. Ovako ćeš ih utješiti i činiti da uzažive još koji dan. Uzgred daj materi ove pet dukata. Nema više, jer su mi plate skadarske ustegli; neka ih pošalje · mojoj zaručnici po uzdanoj prilici, Pozdravi mi ujaka, i njemu kaži natajno kako su me lijepo Mlečići darovali. Reci mu db, bježi glavom bez obzira, dok mu je još glava na ramenu, a meni kako da Bog.«

Budva je liha. Ona kao da je saikana od tišine. Ona nema usla da govori. Ona je niJemi svjedok. Svaki kamen ugrađen u njo., ima na sebi makar jednu kap krvi i makar jednu suzu. I kad bi to čađavo kamenje moglo da zbori — nastala bi grmljavina, popucale bi zidine od freske, sve bi se survalo n more. Bolje, bolje da kamenje ćuli: neka se ne maruši Budva, Tuge će iščiljeti, Zašto sad

nema mikoga na pločnicima? Na prozoru bar? Kao da ovi zidovi brane da se iziđe. Odista, teško je među zidovima. Između njih i ljudi — srce je pokidalo svc veze. Ono bježi iz zidova.

*

Izišao sam na Velja Vrala.

Za mnom je ostala prašnjava, prapolopska aroma ovog skamenjenog laguna, i dekor davnine, koji je polisnut slvarnošću i oslao samo da Kkrijepi ispilivačke oči i da hrani zmatiželine. .

Seljanke iz Maina prodaiu smokve na f{rgu pod bedemom. Vifke, koštunjave, ociju kao u gazela pred hajkom, stoje iza cementnih stolova, pred pletenim MKofariecamxn i bakračima, i dočekuju kupce sa osmijehom usnulog djeteta:

»Momak, evo finijeh smokava«, odzvanja im topao, zavodljiv, drhtav glas, sličan lepetu plica iznad obližnjeg parkića. »Vina lijepoga, ulja slatkoga, maslinova!« U njihovim čednim pogledima ogledaju se pitomi vinogradi i maslinjaci. Idu one pješice, sa konjićima ili bez njih, od pazara do pazara, naročito ispred praznika, i prodaju isto: ulje, i smokve, i vino, i povrće koje donose usred zime. One sa sobom nose i miris mora, i Vedru boju neba, i milu toplotu ognjišta, i uzbudljiv trepet proijećčnog vazduha.

Otšetao sam siradom Ispod Murava. Između bedema i brda, širokim drumom, šelalištem, ispod granaflih dudova. :

Prednoć sve izmili iz gradića. I slegne sa Ispod Murava. I razveze se onaj milokrvni razgovor primoraca, ono ćarlijanje slično šumoru povietfarca u krošnjama drveća. Mia dići zvižduću, izvodeći čitav koncerti. n dvorani kakva se jedva da zamisliti. Daljine, daljine se žude, slute. More zove, izaziva, doji oči. Ovdje nikog nema ko se njime iJe oliskao. I možda nikog u kome ne tinja nešto od one čuvene braće Zanovića. Mijetko da se može naći i kuća, čak i u ololnim selima, iz koje nije bar neko odlazio u svijet. Za khruhom. Za punijim životom. Da se ima: jedan dan života...

_ Noću je ovdje sve uspavano. Budno je samo more. Kad se nebo ugasi, ono se razbudi, Budva spava, uljuljana falasima, prigušena mjesečinom, usred mekanih splavova povećerja. Ispod eteričnih stubova vreline i zapare koja gamiže niz zidove.

_ Jedan fenjer u luci neprestano žmirka. Više se ne nada prepadu. A u luci usidrene kleče male barke. N

, Na brdu Spasu miriše more, i limunovi, i masline, i palme. Sa brda Spasa bliješti pućčina, sjakte raspukli planinski obronci, i Budva, mala, sitna prema prostranim daljinama, potisnuta, proždirana od njih, čuči usamljena na litici. na kojoj se zanavjek prilijepila krljušt koju je obmofao zaleđeni mje bur pjene. I ona, Budva, rastvorene krletke, sjaji se, ali ne, bojom mora ili planina, ve Svojom, sivom, bronzanom, narandžastom,

mesinganom. Kao prelaz od plaveinila mora.

do svih mogućih nijansi brda. Mihailo: Ražnatović

KNJIŽEVNB NOVINE S