Književne novine

POZNANSTV

aboravljanje:

Razgovor sa Miodragom Đurđevićem

Beogradskom književniku Mio= dragu Durđeviću, čija je drama „Troje“ u prošloj. pozorišnoj sezoni izazvala prilično diskusija, obra tili smo se s nekoliko pitanja o problemu drame i pozorišne kriti-

' ke kod nas.

— Najpre bih morao da kažem da je moj slučaj pomalo izuzetan: kritičar čije se mišljenje o mojoj drami sasvim izdvajalo od mišljenja ostalih, nekoliko godina ranije, prilikom premijere moje komedije, utvrdio je da sam ja gotov kao pisac, odfosno da sam već tada bio književni mrtvac: mislim da je isti kritičar — pošto ja i uprava pozorišta koje je tu dramu stavilo na repertoar nismo delili to mi šljenje — pokušao prilikom premi jere moje drame bar sebe đa ubeđi daje bio u pravu: ovoga puta nije rekao da sam mrtvac, ali je očigledno hteo da kaže da bi bilo bolje đa jesam, odnosno da sam ga blagovremeno poslušao — jer ne bi morao da piše o tako rđavoj đrami! Mogu da dodam da, što se tiče mene, nisam nikada shvatio ozbiljno ovu svoju književnu sahranu i da sam oduvek znao da nije „izistinska“!

Ubeđen sam da će i u buduće, prilikom svake premijere domaćeg đela (a nađajmo se svi su izgledi đa će ih biti đosta) biti i diskusija i' suprotnih mišljenja, što je sasvim normalno i neizbežno i da će blaženi pozorišni mir biti najzad narušen. Pošto godinama nismo izvodili naše savremene dramske autore, postali smo osetljivi za svaku reč sa scene (navikli smo da slušamo tuđe reči) i svakako će proći nekoliko godina, dok se naviknemo da tu materiju tretiramo onako kao što zaslužuje. Ono što možemo đa poželimo je da, naročito u ovim prvim koracima afirmacije savremene dramske produk cije, ne prevagnu neknjiževni, lič ni i razni drugi momenti. Ali, više nema blaženog spokojstva u našoj dramskoj umetnosti: poželimo samo da to bude nemir koji će nas gurati napredđ a ne vući unazad...

— Slažete li se sa ocenama naše kritike, posebno pozorišne kritike?

— Mogu da kažem nešto o svom ličnom iskustvu, jer zasad još Uvek čitam ono što su kritičari o meni napisali, ali čak i za to bi bio potreban esej a ne nekoliko rečenica! Koji kritičari? Anonimni recenzenti koji su knjigu jedva, ili nisu uopšte pročitali, ili ako jesu nisu je razumeli i koji vas cene „S pozicija sile" tj. koliko ste uti

Olivera Galovič-Protić:

|

eoph

cajni u redakcijama, listovima itd. — jer oni su danas nažalost +ti čije „sudove“ čitaju svakodnevno hiljade čitalaca dnevnih listova... Najstrašnije je to što su to mladi ljudi i što greške ne čine samo iz neznanja i neveštine, nego i zbog nedostatka morala — jer sve Oostalo godine donose: i zrelost i znanje je preduslov! — ali moražil,. Što se tiče pozorišne kritike nesumnjivo je da — u odnosu na stanje kritike kod nas — imamo veoma solidnu pozorišnu garnituru kritičara i s te strane možemo da budemo zadovoljni (vidite, nisam zlopamtilo!), ali pošto smatram da je uspon naše dramske umetnosti, isto toliko njihova, kKritičarska, koliko i stvar nas dramskih pisaca i pozorišnih kuća, mislim da im se može staviti zamerka da nisu u dovoljnoj meri, koristeći postojeće mogućnosti, činili pritisak na pozorišta za alirmaciju naše dram ske produkcije — jer je tek u tome i njihovo pravo stvaralaštvo: da prvi o jednom delu izreknu svoje sudove i to sudove koji neće biti bez uticaja (jer svakako ne ćemo biti u zabludi da naši kritičari mogu da utiču na Milera, Vilijemsa ili Ratigana!); ma šta kritičari o nama, piscima mislili naše sudbine su ovđe združene, pa da kažem i naše veličine; jer samo značajna domaća produkcija može da i njima da pravog poleta! — U poslednje vreme, naročito posle izlaska zbirke „Pesnik 'i slava“, manje se javljate kratkom pri povetkom. Da li to znači prestanak rađa na tom polju?

— To nije ništa izuzetno, jer sam i ja· počeo svoj književni rad hronikom koja je imala”! nekoliko stotina stranica (prilikom štampanja knjige napravio sam izbor iz toga). Zatim sam, još pre dvanaest godina, napisao roman iz koga „sam svojevremeno štampao odlomke, tako da je pisanje kratkih priča bilo samo jedna etapa. . Krajnji rezultat kratke priče je u nesrazmeri s naporom: naći boju, zvuk jedne kratke priče, početak koji sve rešava isto je tako teško kao i naći sve to za jednu veću stvar. Zatim, ako se čovek profesionalno bavi književnim poslom, on želi da rađi, a ne večito da se muči s počecima i, najzad, izdavači se smrknu kađ čuju da u tašni (kako se to obično kaže) imate zbirku priča... Ali, svakako je presudno to što mislim da u ve-

Pejzaž

BGS O a O

Pirandelo u

drame „Neka se odenu T tehničkom greškom izostali

od poslednje rečenice ji: i w

„Osim toga Pirandelo je soba ' pretpostavljao

realnost u kojoj

ri pozomicom zato što je

U prošlom broju „Književnih novina” u prikazu· Pirandelove nagi

neki ređovi tako da na 7 strani prvog stupca pa nadalje treba da sto-

samog početka realističkoj fikciji da je pozornica samo realna drukčiju fiktivnost: da je pozornica viša se činjenice mešaju sa iluzijama da bi tek tako, pošto dobiju određenu [ormu, postale stvarnost. Po Pirandelu nijedna od pojedinačnih akcija (glumca, reditelja ili karaktera) ne sme da zagospodaova sama po sebi realnost u kojoj dolazi do karakterističnog trenutka kada se' potencijalnost zaustavlja u razvoju a sudbina realizuje»u odredenoj {ormi.. Na-

Beogradskom

dramskom

dahnuće kod Pirandela bilo je u tome što je on zaustavljao film o životu svojih junaka, omogućujući da se prelomni trenutci, postavljeni u jasnoj Svetlosti pozornice, igraju iznova čime se osporavao njihov raniji smisao, Tako je on pozorišnu

HL

su

od zacija izazvanih činjenicama i iznad osluškivanja intriga u sferu objektiyng razmišljanja. Da bi na ovaj način formulisao akciju pomogla mu je fikcija o nenapisanim karakterima ali ı prihvatanje pozornice kao jedine realnosti. Na taj način Pirandelo je mogao da prikaže mnoge verzije ljudske akcije: karakteri su naprimer kod njega po pravilu romantični a osnovna situacija melodramska. Ali kako Pirandelo osporava Činjenice (pa i same karaktere) sam komad ne deluje ni romantičarski a ni kao melodrama”.

- ja i događaja,

akciju izdigao iznađ oblasti sen-.

jo > pa

ćim oblicima imam više mogućno= sti da kažem ono što želim, nepritisnut zahtevima kratke priče, kojom ću se i dalje sigumo povremeno baviti...

— Kakve su Vaše književne pre okupacije -u ovom trenutku?

— Ovo bi pitanje bilo izlišno da, kao većina naših pisaca, nisam nažalost uvek nekoliko godina ispred onoga što javnost zna o meni..! Recimo, moja drama „Pogled unatrag" koju je najavilo (i ranije najavljivalo) Beograđsko dramsko pozorište, predata je toj kući još decembra 1955 godine i ko zna kad će je izvesti, a i one koje sam posle toga napisao čeka isti karan tin., Roman „Dozivanje himere* ko ji je prihvatio „Nolit“ moći će da se pojavi tek iduće godine, a ja već imam drugi napisani roman itd. Kao što vidite moje preokupacije su u prvom redu takve, da na sve to zaboravim i da se ponašam i rađim, kao da je moje pretsoblje (doduše, zajedničkog stana, ali to sad nije važno) puno izdavača koji nestrpljivo otimaju od mene tek završeni rukopis da bi ga poslali u štampariju i pretstavnika pozorišnih kuća, koji čekaju da neku scenu trčeći odnesu na probu u pozorište: ali zar bi bez tog „zaboravljanja“ bilo uopšte mogućno rađiti?...

SAMJUEL BEKET:

jo: Sie # jj s VN - ” a a hi | ' ; ı .% ~ ~. \ ae č Ke · \ | '. .- | i ~ 3 Kok _Žb a, | i Mi A o. M } ) ad a , | Bi + „ad 0 č 1 | jj |. Ma VB TT NI i “% My M 0.

3dno,.

tie

P_:

o

Na pretstavama u Tiondonu pafiu, posle završetka pafoije prika

Beketove drame „Krai pa modrama. Bivši upra

e Francuske · rekao je za nju: .... ovaj u neku ruku mali balet, koji sledi prikazivanju „Kraja partije“, u kome vidimo jedno biće lišeno svega, čak i najobičnijeg zdravog razuma, kako pred nama pruža detinjske dokaze svoje apsolutne nemoći. Ovim činom Beket je definitivno zbrisao čoveka sa karte sveta, na kome ostaje još jeđino okrutno ironična Sudbina, ali čija su okrut~

zuje se ova kratka mii oođije P. E. Tušar

nost i ironija.u odnosu na ovoga čoveka-pajaca potpuno ira~

cionalne... Samo apsolutna nula mogla je da

đovrši „Godoa“.

Pošto je Beket nju dostigao „Činom bez reči“, on može sad da počne svoj· uspoh...“ (Mond — 5. V. 1957)

LICE: - |

Jedan čovek. Običam gest: savija i razvija svoju džepnu maramicu. SCENA:

Prazna. Zaslepljujuća svetlost, RADNJA:

Izbačen natraške, iz desne kulise, čovek posrće, padne, ođmah se diže, otresa sa sebe prašinu, razmišlja. :

Zvižduk sa desne strane.

On razmišlja, izlazi u đesnu kulisu, Izbačen odmah na scenu, on poSrće, pada, odmah se podiže, čisti sa sebe prašinu, razmišlja.

Zvižduk sa leve strane kulisa.

On razmišlja, izlazi levo.

Izbačen odmah na scenu, on posrće, pađa, odmah se podiže, čisti sa sebe prašinu, razmišlja.

Zvižduk sa,leve,strane.

On razmišlja, iđe ka levoj kulisi, zaustavi se pre no što stigne do nje, baci se nauznak, posme, padne, odmah se podigne, čisti sa.sebe prašinu, razmišlja.

Sa svođa se na scehu spušta jed no malo drvo. Jedna jedina grana na tri metra ođ pođa, a na vrhu

G. O. e ——

oskudna kruna palmi, koja baca slabu senku. .

On još uvek razmišlja.

Zvižđuk ođozgo.

On se okrene, opazi devo, razmišlja, pođe ka drvetu, sedne u senku, gleđa svoje ruke.

Sa svođa se spuštaju Krojačke makaze, zaustave se pređ drvetom na jeđan metar od pođa.

On još uvek gleđa svoje ruke.

Zvižduk ođozgo.

On pođigne glavu, opazi makaze, razmišlja, uzima ih i počne da seče nokte.

· Palme se sklope. Senka iščezne.

On ostavi makaze, razmišlja.

Sa svođa 86 spušta jeđna mala boca na kojoj je prikačena kruta ćeđulja sa natpisom VODA, ona se zadrži na tri metra od poda, '

On još uvek razmišlja.

Zvižduk odozgo.

On upravi pogled gore, opazi bo- ·

cu, razmišlja, diže se, dođe ispod boce, pokušava uzalud da je dohvati, okrene se od nje, razmišlja.

Sa svoda se spušta jedna velika kocka i zaustavi se na pođu.

Ozbilino i zabavno

Dostojevski i Šeridan. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu

Na svojioj pretposlednjoj premijeri Jugoslovensko dramsko pozorište izvelo je Tanhoferovu dramatizaciju Dostojevskovog romana „Braća Karamazovi“. Dostojevski spada u umetnike koje na stvaralaštvo potstiče iđeološka strast, određem moralni problem i svi njegovi romani pisani su da bi se dokazala neka teza (u „Karamazovima“ to je bez sumnje potreba da se pisac suprotstavi ateizmu u to vreme neobično aktuelnom u Rusiji). I upravo zbog takvog idejnog odnosa prema umetničkom delu, sva kretanja u romanu podvrgnuta su centralnoj ideji: akcije ličnosti posmatrane sa opšteg gledišta logične su, ali sam život često uzima oblik grotesknih „nekontinuiranih naleta događaja. Dubina „njegove inspiracije je u samom postupku: u analizi sopstvenog duha (i potsvesti) koji stvara metafizičku sliku sveta u kojoj se ogledaju i

najtamnije strane naše edgžistcncije. Kad čovek počne da razmišlja o premijeri „Braće Karamazovih“

iskrsavaju dva osnovna problema. Znatno je zanimljiviji onaj opšte prirode koji se odnosi na mogućnost dramatizacije velikih romana. Upomost sa kojom se oni prenoss na scenu ne dokazuje ništa: tek konkretno upoeređenje romana i dramatizacije može pružiti odgovor. Van sumnje je da je način sagledavanja životnih pojava i kretanja drukčiji u romanu nego u drami. Dok se u romanu čovek pretežno nalazi u sistemu situaciu drami ličnosti stvaraju situaciju i proizvode kretanje akcije. Karakteri se u drami određuju postupcima u kojima se kristalizuje njihova akcija: na prvi pogled izgleđa da u romanu „Braća Karamazovi“ postoje takve ličnosti, kao i dramatični sukobi izme đu njih.

Ali pri pažljivijem ispitivanju uočiće se da Dostojevski ne stvara toliko svoje ličnosti karakterističnim postupcima „koliko sugestivnom psihološkom deskripcijom ko-

jom se takvi postupci pripremaju. ·

Utisak dramatičnosti proizilazi iz sistematske analize suprotnih psiholoških stanja ličnosti, stanja koja potencijalno sadrže njihove kasnije postupke. One su, uostalom, gotovo i nesposobne za realne konflikte, jer su sve određa obdarene nekom naročitom psihološkom vidovitošću, usled koje se dobro razumeju, a njihev stvarni sukob odvija se tek u metafizičkoj sferi. Kako se dramska akcija razvija konkretnim postupcima ličnosti, a ne psihološkim opisima, i kako se u pojedinim postupcima Dostojevskovih junaka ne mogu uvek otkriti prethodne analize, svaka dra-

matizacija đela ovog pisca pret-

stavlja znatno osiromašenje, Sto nije mogla izbeći ni Tanhoferova dramatizacija.

Drugi je problem: u otkrivanju idejnog smisla dela. Tanhofer je u pretstavi (i dramatizaciji) istakao dve glavne linije zbivanja. Nosilac jedne od njih je Mića Karamazov, dok je druga pretstavljena životnom putanjom Ivanovom. Kroz priču o Mićinom životu drama se razvija, a istovremeno se u njoj ogleda i središnja porodična istorija. Pc karakteru ovo kretanje je emocionalne prirode. Ivan je međutim nosilac one akcije pomoću koje je Tanhofer, želeo da promeni idejni smisao dela. Ivan Karamazov zamišljen je kao nosilac pobune protiv samih osnova nreligije, . kao dramski činilac koji će sugestivnim iznošenjem određene teze pod vrći reviziji Dostojevskovu „ideologiju. Akcija ove ličnosti formira se oko događaja opisanih u poglavljima „Buna“ i „Veliki inkvizitor”. Kako je drama inače zamišljena kao sukob stvarnih ličnosti (takvi su svi ostali" junaci dramatizacije) rešenje nije najsrećnije: Ivan treba da postane dominirajuća ličnost kroz tekst u kome se upravo na tim mestima gube sva lična obeležja ovog karaktera, \ i

Kako se zbog prirode adaptacije nije mogla postići razjedajuća psihološka napetost romana, Tanhofer je ostvarivao dramatičnost emocionalnim sudarima „karaktera, Patnje ličnosti bile su veoma sugestivne u spoljnom izrazu, ali kako iza njih nije bilo psihološke deskripcije, često su delovale kao lišene unutrašnjeg sadržaja. 5S druge strane, kako je akcija ne prestano u stanju emocionalne pregrejanosti, pretstava je u pogledu ritma bila monotona. A možda se upravo promenama u ritmu mogla postići izvesna. kompenzacija za nedostatak psihološkog opi-

KB a crcorspizıa irrena ray 0D

Laza Vozarević: Majka sa detetom

sa, čime bi se mogao ostvariti i utisak misteriozhih, gotovo grotesknih naleta događaja kroz koje se razvija radnja u romanima Dostojevskog. U pogledu glume „pretstava je bila stilski veoma heterogena. Tako se naprimer Jovan Miličević, kao Mića, služio plemenitom patetikom „najstarije škole: Viktor Starčić je dao oća kroz grotesknu spoljnu ekspresiju; Olivera Marković ostvarivala je lik Grušenjke u okvirima čiste privatne drame: .Marija Crnobori igrala je Kaću u granicama konverzacionog stila; a Branko Pleša dao je Ivana Karamazova prvenstveno Kroz divnu retoriku. To nikako ne znači đa je gluma bila slaba: svi glumci su u okviru izabranog postupka uglavnom ispunili zađatke koje im je postavila režija.

I na kraju: pretposlednja premije ra Jugoslovenskog dramskog pozorišta još jednom postavlja pitanje da li se isplati truđ oko scenske realizacije velikih romana.

Xx.

_ O irskom dramatičaru „Ričarđu Seriđanu (1751—1816) pisano je znatno više nego o ma kom ćngleskom dramskom piscu Osamna= estog veka. Sin žene koja je i sama bila poznat dramski autor i oca poznatog dablinskog glumca, Šeriđan je bio pravi izdanak svoje rase: lep, ljubak, rasipan, i sa veoma razvijenim političkim i poslovnim instinktom. Napisao je svega Šest pozorišnih komađa od kojih se neki ubrajaju u remekOe engleske dramske književnoSt1. Izuzetno obdaren i gotov đa se povede za ukusom publike ovaj čovek lakomislene prirode bio je igrom okolnosti izabran da se kao poslednji prkosno pobuni protiv “epohe sentimentalizma koja je osvajala pozorište. Da je pisao pe= desetak godina ranije ili kasnije, zapamtili bismo ga kao talentova=nog pisca: ovako ga „doživljavamo kao genija koji je imao smuelosti da se suprotstavi duhu svog veka,

Bilo je svakako prošlo vreme a

. ristokratskog gledaoca koji je, bez

brižan i siguran u svoj položaj u društvu, bio spreman da se oduševi duhovitošću i maštom; umesto njega u pozorištu je sedeo buržoa sa svojim večitim oseća njem nesigurnosti, građanin prak-

tičnog uma koji zazire ođ ljud~ bi

skih ekscesa, utilitarist u filozofiji i realist u životu. On je očekivao da u pozorištu vidi ono što mu je ličilo na život (njegov je u to vreme bio još uvek neizvestan i mučan) i zato je želeo da pre svega uživa u sažaljenju i patetici. Po njegovim shvatanjima osnov svakog umetničkog „dela mora da leži u moralnom sentimentu. Iz takvog shvatanja razvila se kasni-

. je sentimentalna drama, "koja je

zatim više od jednog veka vladala evropskim pozorištem,

nEčI

On još uvek razmišlja.

Zvižđuk odozgo. NW i · On se okrene, opazi kocku, poSmatra je, posmatra bocu, podigne kocku, stavi je ispod boce, proverava njenu stabilnost, popne se na kocku, pokušava uzalud da dohvati bocu, silazi, odnese kocku na njeno mesto, okrene se, razmišlja. i

Sa svođa se spušta na scehu, dru ta manja kocka, ~

On još uvek razmišlja.

Zvižduk odozgo. i

On se okrene, opazi drugu kocku, posmatra je, stavlja je ispod boce, proverava njenu stabilnost, popne se na kocku, pokušava uzalud da dohvati bocu, silazi, hoća da odnese kocku na njeno maesto, pređomisli se, spusti je ide i uzima veliku kocku, stavlja je na malu, proverava stabilnost, penje se, velika kocka isklizne, on padne, odmah se podigne, stresa prašinu sa sebe, razmišlja. +

Uzme malu kocku, stavi je na veliku, proverava stabilnost, popne se i tek što ne dohvati bocu kad se ova odjednom malo pođigne i ostane izvan njegovog dohvata.,

On siđe, razmišlja, odnese kocke na mjihova mesta, jednu za drugom, okrene se od njih, razmišlja., |

Sa svođa se spusti treća kocka, još manja. „%

On još uvek razmišlja,

Zvižduk odđozgo. Oibye

On se okrene, opazi treću koo ku, gleda je, razmišlja, okrene sm od nje, razmišlja. ?

Treća kocka se podigne | nestane u svodu. KCN

Šeriđan

Poslednja premijera Jugoslovenskog dramskog pozorišta komeđija „Suparnici” najbolje otkriva piščeve namere: stvoriti oštrih ŽZaoka i ismejati sentimentalan ukus veka. U ovom delu Seriđan slika život u jednoj ngleskoj banji XVIII veka. Za „Su“ parnike“ se ne može tvrditi ni da su komeđija situacije a ni komedija naravi. To je doduše komedija neobično komplikovanog za“ pleta (i precizne strukture) koja istovremeno sadrži i nepoštednu analizu ljudske prirode i čovekovih primarnih: sklonosti. Sentenćija kroz koju Šeridan izriče sud o čoveku često je gorka dok su odnosti među ličnostima blago karikirani. Komedija međutim nije izričito satirična i ako bismo želeli da pronađemo Šeriđanove uzore to bi mogli biti Vanbruf i FarkuerT, u čijim je ranim delima komedija naravi transformirana u jadan vid njen lako obojen nežnošću.

Reditelj Mata Milošević zamislio je „Suparnike“ u obliku farse i tom shvatanju podredio je sva re“ šenja. Na tri načina Mata Milošević je Šeridanovu komediju približavao farši. Pre svega neprestano je naglašavao uslovnost zbivanja na pozornici, pripremajući tako transformaciju stvarnih Šerida novih karaktera (realnih u osnovi iako sa izvesnim · „deformacijama neophodnim u komediji) u karikature. Tako su ličnosti često preki dale scensku radnju i neposredno se obraćale publici đa bi joj Objasnile direktno, a ne kroz akciju, neki sopstven ili tuđ postupak. Sami karakteri pak bili su sve" deni na nekoliko potenciranih karikaturalnih · crta dočaravanih jarkom spoljnom ekspresijom rađi OSstvarivanja komičnog efekta, Pa ipak ništa nije u toj meri opradeljivalo utišak kao tempo odvijšhja pretstave. Taj vrtoglavi tempo bio 1 sam po sebi dovoljan da ko-

mediju situacije (ali i naravi) U” '

smeri u pravcu farse. Ovo je tim pre bio slučaj što je reditelj U

njemu pronalazio osnovni sadržaj

komediju.

pretstave, Da bi ga ostvario on 50 .

enjem scene: đekor su pretstavljala samo velika slikarska platna na točkovima, platna na kojima je

·u pastelno zelenim bojama mesto

radnje bilo samo nagovešteno. Pri

prelazu iz jedne scene u drugu

ova platna su munjevito zamenjiNastavak na 7 strani

. KMŽEVNE NOMINE

oslužio inventivnim i smelim Te".