Književne novine

SVET NAUKE

e i smrt zvezda

: : NstčOROrEVH ispitivanja u' toku G „SS JSa značaj za nauku. Na ovim fotogr . jedne galaksije koja se razvijala su: neuređeni, eliptični, 5 učavanje ovih struktura, uključujući tu i ga nalazi Zemlja (čija i neuočljiva!) dovodi đo teorije poreklo od jednog primarnog gasa. otvaranje krila uočene spirale što dovođi do

eofizičke godine imaju poseban afijama prikazana je evolucija u nekoliko različitih oblika. To

spiralni laksiju u kojoj se”

je veličina prema: veličini koja smatra da galaksije vode Iz slike u sliku pratimo ovde otvaranja galaksije.

i dovršeno spiralni oblik. Pro

galaksije neznatna .

Pađa

' Jedan od značajnih problema u astronomiji svakako je i proces maštajanja i gašenja zvezda, problem njihovog umiranja, dQ koga dolazi kada se iscrpe zalihe boriva i kada one postanu „tamni otpaci u gomili zvezdanog pepola”. Taj problem, mođutim, nije nimalo jednostavan s obzirom da je nemoguće pratiti procese na jed moj jeđinoj zvezdi, od njenog nastanka do gašenja, jer·.takvi procesi traju milionima godina. Naučnici, ipak, nastoje da to reše posrednim putem, posmatranjem vamih zvezda koje se nalaze u vazličitim stadijumima svoje eVvOlucije, a njihovu starost utvrđuju ma osnovu količine „goriva kojima zvezde raspolažu i brzine wtroška tog „aoriva”.

Prema dđanašnjim shvatanjima mauke poreklo zvezdane energije je atomsko, što znači đa zvezdana energija nastaje od pretvaranja vodonika u helijum. Naučnicima je približno poznata količina atoma vodonika u „određenoj zvezdi, odnosno njena masa. A za svaku zvezdu posebno astronomi ustanovljavaju brzinu utroška energije, te se na osnovu tih podataka i određuje starost zvezđe. ! Direktna merenja udalgenosti zvezđa i intenziteta njihove Ssvetlosti pokazuju, naprimer, da pojeđine zvezde troše svake godine oko jeđan milioniti deo od. svojih

ukupnih zaliha energije. Pri takvom tempu sagorevanja, zaliha „goriva” bi se iscrpela za jedan

milion godina i one bi se tada Uugasile, iz čega proizilazi da su zvezđe danas vidljive na nebu nastale pre manje od milion godina,

zde mogu da se zapaze samo u onim zonam.a naše galaksije u kojima ima slobođnog kosmičkog gasa i kosmičke vrašine. Neki astronomi smatraju „danas da te nove zvezde nastaju povećanjem gustine gasa i prašnme u ovim „oblacima” i njihovim sabijanjem, pri čemu se oslobađa energija, a gas i prašina zagrevaju, te sabijanje više napreduje, temperatura u središtu sa povećava, a kada izapdemina materije postane miBijardama puta manja, temperatura i gustina postaju dovoljno veliki da može da dođe do sudara atoma vodonika, što ima za |proizvod iste nuklearne reakcije

kao što su one kod hidrogenske bombe.

Ogromne količine materije, od kojih se zvezde sastoje, dalje se

nc sabijaju niti „se šire, jer se gravitacione sile. nalaze u. odličnoj ravnoteži. Pritisak gasa se

nalazi u odnosu sa temperaturom, a gravitaciona sila zavisi od totalne mase. (Ukoliko je. masa. veća, utoliko mora đa buđe i veća temperatura u središtu zvezde da bi pritisak mogao da drži u ravnoteži gravitacionu silu).

Ali, i nuklearne reakcije zavise

od temperature. Pri visokim temperaturama brzina kretanja atoma je veća, a njihovi suđari če-

šći, te je prema tome veća i pro-,

izvodnja. energije.

Na osnovu proračuna može se, naprimer, utvrditi da se uslovi u unutrašnjosti zvezde menjaju Dpostepeno zbog mwgomilavanja helijuma „otpadnog produkta” nuklearnog sagorevanja. To izaziva promene pritiska gasa, i zvezđa to kompenzira povećanjem poluprečnika i sjaja. Ovaj proces može da se odvija sve dok zvezda ne utroši 12% prvobitne količine vodonika, a onda da bude stabilna zvezđa, naglo povećava svoj poluprečnik, sjaj, ogromnim ubrzanjem troši preostalo gorivo” i najzađ se ugasi,

ILO

Nastavak sa 1 strane

mlje i kulture u narođu. Ali, Srbi su u tome predaleko otišli i ime njihove centralne pokrajine Sumadije danas i suviše ironično zvuči. Danas, kao da je još ostala, u svesti ili potsvesti, uvek spremna oštra sekira za pasom.

Među prvim žrtvama javnog Zelenila bili su bujni kestenovi na Terazijama, posečeni 1912 prilikom preuređenja Terazija koje je izvodio francuski inženjer Leže. Dotada je ulica išla po sredini, a sa strane, na trouglastim proširenjima, ispod novopodignute zgrade društva „Rosija”, (danas hotel „Moskva") li kafane „Balkan”", kao i preko puta, biji su gusto zasađeni kestenovi. Po projektu inženjera

T ZA DRVECE

uzanim trotoarima postavljen je drvored javora koji i dan danas kunja i ostaje kržljav i slabačak., Takvo je stanje bilo do 1947 kada je mapravljen širok kolovoz po sredini i široki trotoari sa strane sa još po jednim novim drvoredom lipa. Dakle, u suštini smo se vratili na ranije stanje ali samo bez bujnog zelenila.

Između dva rata Beograd je dobio u nekim ulicama drvoređ jab!anova i topola, koji brzo rastu pa su za relativno kratko vreme te ulice, kao naprimer, Deđinjski bulevar, Bulevar Vojvode Mišića, Nemanjina, Savska i mnoge druge ulice, osvežene zelenilom. Bilo je to urađeno staranjem jednog predratnog pretsednika opštine koji je, iako

menjeno bez studije mesta i okoline, pa ipak smo danas zahvalni za ovu inicijativu.

Na Bulevaru Revolucije se, za riešto više od dvađeset gođina, razvic džinovski drvorad koji do rata skoro nismo ni primećivali, Danas, u perspektivi ulice vidimo samo guste i visoke krošnje platana, koje skoro potpuno sakrivaju zgrade na Bulevaru i zamračuju stanove čak i na trećem i četvrtom spratu. Kada bi arhitektura tih zgrada bila od neke vrednosti ili bilo na koji način „interesantna možda bismo zažalili što je to tako i mogli bismo ustati protiv. tog „agromnog i neprobojnog zelenog zida. Onaj ko je zasađivao taj drvored načinio je krupne greške.

široka) kontinualno izqrađenu i sa trotoarima obične širine. A kada je io već urađeno, nisu smeli tako gusto biti zasađeni. Pa ipak, mi ga sađa usvajamo i volimo i bićemo protiv njegovog ma i delimičnog skidanja, naprimer, od Takovske ulice do Trga Marksa i Engelsa, kako se u poslednje vreme govori. To ne znači da se ovaj drvored ne sme ni pipnuti i da mu jedna brižljiva remođelacija ne bi bila veoma potrebna. Trebalo bi izvršiti izvesno proređivanje, ne sistematsko već mestimično i rilmično, stvarajući gušće grupacije i svetlija proređena mesta.

Uništavanje postojećih odraslih drvoređa, ponovilo se posle onog teraziskog uništavanja kestenova (istina zamenjenih „novim, mada neuspelim drvoređom) više puta sve do današnjih dana.

Pre nekoliko godina bili smo zaprepašćeni iznenadnim, neobjašnjivim i neobjašnjenim sečenjem sred njeg niza lipa na glavnom. šetalištu Kalemegdana. Nisu to bile ni naročito bujne ni đobro očuvane lipe, Pa ipak, svi smo bolno osetili njihov nestanak. Nije to pitanje samo navike, jer ij danas osećamo da na toj pustoj aslaltiranoj širini nedostaje, drveća, nedostaje hlada. Stručnjaci su objasnili onome ko se uporno interesovao, da je to učinjeno iz „dendroloških” razloga, da je drveće obolelo, oštećeno ıtd. Ali zašto nije odmah zasađeno ne-

Sto drugo „dendrološki ispravnije”

pa bismo od 1950 pa do danas, imali makar neku nađu senovite aleje.

| I najzađ, najnoviji pokolj. Rađi uređenja pristupa, u novo Sajmište, posečen je u velikoj, dužini drvoređ jablanova. Prizor je žalostan. Novo beogradsko sajmište koje pretstavlja jedno od naj-

kat znatno umanjen. Stručnjaci za izvođenje radova, objasnili su da se drukčije „ne može posta viti trasa". Hortikulturni struč-“ njaci će možda objasniti da ~ je vek jablanova „kratak, da postaju krti već posle dvadeset godis na, pa jake oluje lome grane pa i čitava stabla jablanova, to smo mogli videti ali nikad ni najjača naša oluja ne može napraviti takvu pustoš kao što to DOO stručnjaci. Postavlja se pitanje: da li odgovorni komunalni funkcioneri, da li samo stručnjaci za zelenilo ili stručnjaci za izvođenje komu nalnih radova, ili urbanisti — ptos jektanti, za svojim stolovima i sa svojim lenjirima, mogu uzeti na sebe svu odgovornost đa uklone nešto Što je dvađeset — trideset pa i više gođina raslo, što je, postalo sastavni deo građa pej“ saža?

Mislim đa oni takvo pravo. mogu sebi dati, mislim da i obični građani mogu imati pravo reči u takvim pitanjima, mislim da pre svakog takvog presudnog 'ko~

"raka treba zatražiti mišijenje 1

odobrenje nadležnih saveta ,i komisija koji imaju visoku odgovornost u našem sistemu društvenog upravljanja da zastupaju i pretstavljaju mišljenje tih običnih građana i da brane njihove interese. Ovim povođom mislim i na rušenje zgrade bivšeg ruskog ·noslanstva u čijem dvorištu postoje dva-tri lepa drveta. Hoće li se možđa i ta stara drveta poseći rađi nivelacije terena zDOg stvaranja nove gradske terase hi

ih treba potom seći. Da

me.

što je opet veoma

menski period u odnosu na starost vasione. Te mlade i

kratak vre= Lučića,

fontana koja je

veoma sjajne zve- Meštrovićevog

Od kako su nastupile ove julske vrućine ljudi često ponavljaju istu rzcenicu: „Kako sam danas umoran, ne znam šta ću od umora. Suviše sam radio”. Međutim, interesantno je, da savremena medicina ne misli tako. Lekari kažu: „Zdrav čovek nikad ne bi trebalo da oseća umor“. Ali kod ljudi se kao po nekom pravilu uvrežilo shvatanje da su oni srećnici koji se ne žale na umor” u stvari abnormalni ili izuzeci. Neki lekari idu.tako daleko i tvrde da bez obzira na to koliko čovek rađio, on pod normalnim uslovima ne bi trebalo đa oseća umor. TI u najslabijem čoveku postoji dovoljna zaliha energije, koja mu omogućava da · nesmetano punim tempom radi čitavog života. Pitanje je samo 'na koji način da najracionalnije oslobodimo tu energiju.

Obično smatramo da se osećanje umora javlja kao posledica preteranog rada. I tađa se donosi, na izgled, sasvim prirodan zaključak; treba se odmoriti. Obično kažemo: „Dajte mi dovoljno odmora i dobro plaćen posao, pa če moja iznurenost sama po Sebi iščeznuti” I ma koliko to zvučalo razumno i opravđano ovakvi zaključci su sasvim pogrešni. Nauka ne poznaje nikakvo stanje apsolutne hronične iznurenosti koje bi se javljalo kao posledica preteranog intelektualnog rada. Normalna iznurenost, koja se javlja posle napornog

fizičkog rada je nešto sasvim drugo. Ali tu ne može ”

biti reči o hroničnoj iznurenosti, jer utrošena energija u toku dana se prirodnim putem regeneriše u toku noći i sutrađan je ponovo sve nor~

· malno. Ali ako se oseti umor od rađa u kancelariji i taj se osećaj nastavi nekoliko nedelja onda čak ni odmor od šest meseci ne dovođi do željene regeneracije. Ova vrsta iznurenosti nije uobraženje. Ona je isto tako realna kao i osećaj gladi. Ali osnovno je osloboditi se jednog pogrešnog zaključka: iznurenost nije nastupila kao posledica intelektualnog rada.

Ako upoređujemo fizičku iznurenost sa onom koja nastupa kao posleđica bolesti onda brzo dolazimo do zaključka đa su uzroci hronične iznu-

renmosti uglavnom emocionalne prirođe.

po sredini su postavljena dva dekorativna cvetna partera i imala „Pobednika”,

seljačko đete, imaj pasiju da sadi drveće. Kao izbor vrste drveta to nije bilo mnogo dovitljivo, čak

da primi deluje i monotono, nasumice pri-

a na

Interesantno je đa do iznurenosti ne dolazi kođ prekih ljudi koji se u trenutku razgneve i đaju oduške svome besu. Dosađa, brige, ·neodlučnost, kompleks inferiornosti, male svakodnevne brige i strahovanja najviše podrivaju moral i potenciraju osećaj iznurenosti mnogo više nego stihiski nastupi gneva. Ako se 'razgnevite jednom mesečno ništa se ne brinite. Ali ako se osećate nelagodno tri dana u nedelji onda imate puno razloga da očekujete ozbiljne posledice.

Dosada je jedan od najsnažnijih uzroka iznurenosti. „Ali đosada je, kažu ljudi obično, psihičko osećanje. Kakve to veze ima sa bolom koji osećam u nogama ili leđima?“ Kako je to | pogrešno!

· Dosada koju oseća žena pri pomisli na rad u

kući dovela je do nekoliko „slučajeva slepila. Nezađovoljstvo sa mužem obogaljilo je mnogo žena, odvratnost prema materinstvu đovela je do paralize. Ovakvi primeri nalaze se u kartotekama mnogih lekara sa širokom praksom. Nema praktično nikakve barijere između duha i tela. Nelagodnost jednoga transponuje se u posledicama drugoga. Iznurenost tela: je tako sasvim jednostavna „posledica mentalnih poremećaja. ?

Intefesovanje za posao koji-se obavlja je jedan od najvažn:jih preduslova ljudske sreće. Bez rađosti koju donosi rad nema emotivnih zadovoljstavay prestaje svaka ambicija i ostaje, samo dosada i iznurenost.

„Kada bi svaki čovek mogao da obavlja onaj posao koji voli kladim se u jedan prema deset, da bi priče o premorenosti sasvim nestale”, rekao je jednom prilikom poznati lekar Čarls "Burlingem. „Ja prosečno radim 12 do 14 časova dnevno na poslu koji volim i za koji bih se opredelio i kađa bih imao mogućnost da se ponovo rodim i još jednom izaberem. svoj životni poziv. I sa radošću izjavljujem da nikad nisam osetio fili dosađu ni umot”.

„Tačno je to — reći će mnogi — za ı ljude. koji imaju talenta."Ali šta ćemo sa čitavim nizom sasvim prozaičnih zanimanja koja ljuđi obavljaju iz

v,

Pre svega platani su sasvim nepodesni, zbog svog ogromnog rasta i džinovske krune, za normalnu gradsku ulicu (čak ako je.ona i

ZAŠTO SE UMARAMO?

jednostavnog razloga što nešto moraju da rade da bi živeli?”

Sasvim je tačno da je jedan posao interesantniji od drugog, ali to je u ekvivalentnoj proporciji sa činjenicom da je jedan duh više zainteresovan a drugi manje. Mi sa punim pravom očekujemo da nas rad irteresuje a da li smo ikad pomislili koliko smo stvarno učinili đa se sami zainteresujemo i pokušamo da zavolimo 0530 koji obavljamo? Mnogi ljudi imaju sasvim pogrešnu pretstavu o rađu — kažu psihijatri. — Večina misli da zadovoljstvo počinje onog trenutka kađa rad prestaje. Ljudi se bore za kraće radno vreme što praktično znači za više časova lenstvovanja, Sećam se jednog natpisa koji sam pre izvesnog vremena video na vratima radnje u Petoj aveniji: „U ovoj radnji niko ne radi više od četrđeset časova dnevno”.. Koliko u tome ima nesvesne ironije. Svi ljudi koji su nešto postigli u životu pokušavaju da ostvare radni dan od četrdeset sati. Nesreća je u tome što nas pre svega ostalog nisu naučili da shvatimo rad kao najveću moguću sreću u životu.

Pored apsorbovanja svojim rađom potrebno je, što je više moguće, uzimati učešća u raznim drugim aktivnostima. Ukoliko je više direktnih kontakta sa životom, utoliko je čovek više zainteresovan za sam život. Jer, to svi znamo iz ličnog iskustva, interesantni su oni ljuđi koji su za nešto zainteresovani a dosadu izazivaju samo oni kojima je i samima dosadno.

Teško je sresti nekoga za koga obično kažu „interesantan čovek“ a da taj neko nije strasno zainteresovan za tako mnogo stvari đa je skoro neshvatljivo kako on za sve nađe vremena i sa svim izađe na kraj. Kao deca, ti ljudi su uvek u stanju da se nečemu ćudđe ili dive. Aldđos Haksli je jednom prilikom rekao da je jedna od najsimpatičnijih csobina D. H. Lorensa bila baš to što je uvek bio u stanju da se zainteresuje i za male na prvi pogled sasvim beznačajne stvari, „On je

boljih savremenih ostvarenja u Beogradu, već je na ulazu teško pogođeno i ceo efle~

· todama: mentalnom

· sam“. Mnogo je bolje,

arhitektonskih automobile ?

znao da kuva, Šije, krpi čarape, Vatra se uvek zapalila kađa bi je on naložio a pod je počišćen njegovom rukom izgledao kao umiven“.

Svi mi poznajemo ljude kojima zavidimo zbog odličnog poznavanja stvari ili zbog toga što su do savršenstva ovlađali nekom veštinom. Nije retkost sresti poznatog stručnjaka koji je istovremeno i izvanredan ribolovac, koji odlično igra bridža kao da je tome posvetio čitav svoj život, poznaje svaku knjigu koju mu pomenete i briljantno govori o problemima dramske umetnosti ili političkoj situaciji, Odakle on nalazi energiju za sve to? Odgovor je ma koliko čudan ipak istinit: energiju za jednu određenu stvar on nalazi

. baš u tome Što se istovremeno interesuje i za mno

ge druge. Energija raste proporcijalno sa korišćenjem. „Uzbuđenja, ideje i napori stvaraju' energiju“ — rekao je Vilijem Džejms.

Mi se svi borimo za što više slobodnih sati. Ali na koji načm upotrebljavamo to slobodno vre me, kad ga jednom dobijemo? U većini slučajeva ljudi jednostavno „ubijaju vreme“, Verujući u blagođetno dejstvo nerađa, čovek se truđi đa u slobodnom vremenu čini što manje napora bilo fizičkih ili mentalnih. On čita kriminalne romane ili lake ilustrovane revije koje zahtevaju najmanji procenat koncentracije. Pokušava da u alkoholu nađe olakšicu za dnevne napore. 1I čitavo vreme on misli da mu je potreban odmor i da ga na taj način nalazi. A ustvari on radi sasvim suprotno: čini sve da bi sebe umorio naučno dokazanim mepasivnošću, trivijalnim zado-

voljstvima i oj ušteni štrojstvo. Pp m živcima, koji vode u ra-

-I kada vam se. ponovo na kraj ju dana učini da 4 dibbejmbar svojih snaga“ setite se reči ViliOBA EI „Aktivhošt i osećanja idu uvek zaPOO OSJU išući pravilno aktivnost, koja je pod e || ijom kontrolom volje mi ćemo indirekt:: ea isati i osećanja“. A ovo primenjeno na O ea Sadurenoti 'znači: Ako se osećate umorOOUR avite posao sa pojačanim. elanom i uskoo osetiti kako dolazi novi priliv energije. Nia, niukom slučaju se ne sme reći: „Umoran ma koliko to tešk alo na prvi pogled, reći: „Odlično se Ode 8 sugestija će več učiniti Svoje, i

M. B.,

radi stvaranja nekog parkinga za

Oliver Minić

KNJIŽEVNE NOVINB

ža