Književne novine

Oko „Herakla“ Marijana MatkoviĆa uzbudila se i podijelila zagrebačka javnost vrlo oštro, a za to ima i razloga. E

Moglo bi se pokazati — poku-

šao sam to na drugom mjestu da ovogodišnja zagrebačka sezona ima specifičnu fizionomiju. Sva nova djela koja smo posljednja dva mjeseca vidjeli (uključivši goStovanja) u impozantnom broju od 41 drama, među njima 5 domaćih od čega dvije Matkovićeve (ostali 'su autori Grum-Selimović, Lebović“Obrenović i Roksand-ć), postavljaju ' u biti isto pitanje suštinski istovrsnoj osobi. Identificiranom malo i'građanu (primjerice . Matković · u „Vašaru 'snova”, Grum „Domađaj u 'Gogi”), ili apstrahiranom Čovjeku „uopće” (Roksandić „Kula babilon'ska”, Matkovič „Heraklo”) čija qa 'društvena svijest ipak jasno fihsiTa u prelaznom periodu i našem stoljeću, oni prilaze dijagnostički, da mu opipaju puls, izmjere tem ·'poeraturu i postave dijaanozu bo"lesti. Lebović i Obrenović stoje ız'među te dvije grupe, jer su hji'hovi nacionalno i profesionalno i'Mđentificirani likovi u isto· vrijeme i varijante ljudskog ponašanja, stepena i načina čovječnosti u uslovima moralne borbe u konclogoru a time simbolički i borbe naseg vre mena uopće. Uz dijagnozu kod njib postoji i precizno moralno preč'šćenje i ujedinjenje prilikom iščekivanja fizičke smrti, pa Je taj katarktički kontrapunkt i to humanističko rješenje besumnje najbolje što smo u ovoj sezoni vidjeli a mislim i jedna od malog broja naših poslijeratnih tragedija u ortodoksnom smislu riječi. Ne ću otići u tangentu o „Nebeskom određu”, no on spada u ovogodišnju sezonu, kao mjerilo i kao predigra za debatu oko „Herakla”. „Nebeski odred” je naime naišao na vrlo čuđan prijem u Zagrebu. Publika ga Je primila oduševljeno, može se reči s dubokom zahvalnošću — iako je režija na uštrb potpunosti i efikasnosti izvršila prilična kraćenja ı znatno smirivanje tona. Naprosto nam je ostalo nejasno zašto taj komad nije na repertoaru naših kazališta. Neki Kkazališni krugovi naprotiv, i jedan kritičar iz njihove sredine, uz izvjestan broj pristojnih floskula na račun gostovanja itd., negirali su mu ustvarı svaku vrijednost, uz konfuzne aluzije na Sartrove „Nesahranjene mrtvaze”, slijepi za idejni jaz između ta dva djela, koji odgovara razlici između dva svijeta — društveno izigranog maquisa, i naše NOB. Druge novine nisu uopće objavile kritiku, a treće su se pojavile netočnom bilješkom đa je kritika djelo povoljno primila.

No na tri izvedbe „Nebeskog od· reda” prisustvovao je relativno manji broj ljudi. „Heraklo” je naprotiv izveden kao domaća premijera, nakon žustre novinske disku-

sije između pisca i kritičara u „„Večernjem vjesniku” o neposredno prije toga prikazanom „Vašaru snova”, i nakon prethodnih usmenih đebata na bazi teksta u „Delu”, od kojih su do publike doprli nejasni odjeci. Triumf premijere pođstakao je interes koji još traje.

Pisana zagrebačka Kritika uglavmom je dobrohotna, ona priznaje

100

epalklijada ili mit za

bi

o nekim pojavama u zagrebačkom Pozorišnom životu i ostalom

djelu više kvaliteta od „Vašara”; publika pak njime je oduševljena, velikim dijelom i uslijed profinjene režije V. Habuneka i likovnih vrijednosti mizanscene, kao i zbog

izvrsne glume, prvenstveno mladog

Vanje Dracha koji je u naslovnoj ulozi jednim potezom izbio u blejadu zagrebačkih karakternih glumaca, nosilaca Dujšinove (da ne i-

'dem dalje) trađicije. S druge stra-.

ne, utjecajni VUS organizirao je intervju sa četvoricom mladih gledalaca, u kojem se komadu predbacuje: 1) duljina dijaloga: „u dijalogu koji traje pola sata ne može se izbjeći ponavljanje”; 2) da tematika „nije ništa novo, ništa svježe... podsjeća na bijeg iz stvarnosti” a autor „poput pribjegara kleči oko klasičnih kipova”, i. da je

„prosto neshvatljivo da netko, kraj"

naše burne i sjajne prošlosti, traži mutne simbole i govori preko simbola,.. to je... mali strah od velikih

stvari”; 5) da je „rezultat taj da

osim 'mtelektualaca Matkovićevu dramu neće razumjeti mnogo ljudi” — naprimjer, oni kao studenti ne znaju što je autor htio, i prema tome vjeruju „da „,Heraklo' ne če. nikada steći popularnost... Kolarova „Svoga tela gospoda, ...jer je ta komeđija proizišla iz naroda, a tema ,Herakla' iz nečega što je nama strano”. Priznaju izvrsnu glumu, ali donose konačni zaključak o bijegu iz stvarnosti. Pozabavimo se malo tim primjedbama. Prva, o dijalogu, faktički je višestruko noetočna a suštinski ire.·

levantna. Konkretni dijalog o kome se radi ne .traje pola sata, u njemu nema. ponavljanja, a letimični pregled. dramske literature do kazao bi da se može vrlo lijepo govoriti! i dulje no što to čine Heraklo i Dejanira, a da radnja ipak naprđduje;' uzmimo napr. razgovore Gregora i Horvata u 1 i II činu „U logoru". Što je bitno, spomenuta je scena strogo funkcionalna, a toje upravo karakteristika strukture ovog komađa, išao bih i dalje, i rekao da je u njemu svaka replika, gotovo svaka rečenica, potrebna i u Sebi cjelovita. Čak i naoko nevezane početne scene pjesnika, Liha, Hila, Dejanire id Poliksa imaju. uz samosvojnu vrijednost o kojoj bi jednom volio povesti posebnu diskusiju, izrazitu funkciju razaranja patetične legende o' Heraklu. Jer taj legendarni heroj, tobože svemoćni Dbesmrtni polubog Helade,

'vapije da je samo „običan, kukavan

čovjek”, kakvim se stvarno i pokazuje. On iz dubine srca zaziva, i pokušava du ostvari, uništenje propagandne legende koja ga je Obeščovječila, i iz njega stvorila čudovište. No ostajući uvjerljiv pojedinac, on je u isto vrijeme tip, Jedermann. Upotreba Heraklovon mita za diskusiju o Čovjeku uopće, slijedi simbolički obrazac u kome se jeđan istaknuti lik uzima kao personifikacija čovječanstva, a koji datira, da ne odem u antropologiju, od antičkog Prometeja (o kojemu je Matković takođe pisao) preko sredovjekovnih moraliteta do

Hans Hartung: T 56-5

\

· kao što je grčki

renesansnih velikana Hamleta, Leara, Macbetha, Timona i Antonija, te Fausta i Don Juana, poznatijih u Goetheovoj i Molierovoj verziji. Ranko ·Marinković poslužio se istom shemom u svom ,misteriju' „Glorija”. Na taj način Heraklo može. biti, i jeste, ujedno simbol Helade i našeg vremena, dvadesetostoljetnog „homme moyen sensuel”, koji se slučajno našao na položaju apso'lutne vlasti, u središtu „kulta ličnosti; a već je Acton poznavao koruptivne opasnosti takvog stanja. Kao simbol, Heraklo je dakle utjelovljenje· svog doba, izraz. vlasti. Kao i Macbeth, on vlast posjeduje sa stravom; za razliku od njega, on je ne zađobiva užasom, već je se užasnuto nastoji riješiti. Sukob ·'se — po najboljim pravilima. nalazi u Heraklu samom, razdiranom između dva svijeta, što je izraz očito savremene teme. Jedan svijet. vlada oko njega, sa glasnogovornicima Lihom, Dejanirom i „pjesnicima (zato scena s Dejanirom i jeste duga, jer predstavlja osnovni idejni konflikt djela), a drugi živi u njegovoj savjesti, u svijesti ·Poliksa i očima Iole, Povinujući se ·pĐrvom, on opstoji u laži, u sjeni svog službenog dvojnika i kipa. Nije ni čudo da takva podvojenost ličnosti dovodi do nastupa bjesnila i ludila. + i Matković dakle nije pobjegao od „velike stvari“, Njegovo. djelo je upravo iđejni otisak „naše burne i slavne prošlosti“ (zašto su VUS-~ovi studenti izostavil: sadđaŠnjost?); čime nisam ništa rekao o adekvatnosti tog otiska, Ono je proizišlo jednako mnogo ili malo iz naroda — naime iz studija Uumjetnika koji se bavi općim pitanjima svog vremena — kao i Kolarovo, samo što manje podilazi neolastičnoj,· crnobijeloj naivnosti. A čini mi se da je praksom dokazana zrelost naše publike na vi šem stupnju no što to pretposlav liaju jntervjuirani mladići, koji momu tvrditi da su našem mladom društvu iđeje Marksove „mlađosti čovječanstva“, grčke mitologije i svijesti, strane. Jeste, naše društvo traži drugačije načine umjet ničkog objašnioenja, ocjenjivanja i utvrđivanja sebe samoga, Danas umjetnosti koja je odbacila nazore preživjelih društava upravo i nedostaje novi, cjeloviti, za jedinstvo. suprotnosti — humanistički mit. Mislim da nisam jedinr koji smatra da će novi jugoslaven”kKi mit biti izgrađen oko iezgra NOB, bio oko Trojang rata. Ali za svaku izgradnju treba oruđa, materijala, energije, zemljišta. I čini mi se da je predbacivanje radniku što iskušava razna oruđa i materijale, skuplja enetgiju s raznih izvora ili raščiŠšćava teren umjesio da građi, pri mitivna rabota. Kao da su omladinske brigade odbile upotrijebiti buldožere ili zadruge traktore, kad „Su se pojavili! Ako i nisu bili· proizišli iz našeg narođa, nitko pametan ne odbacuje tehniku — mi smo ih preuzeli, adđaptirali našim prilikama i sađa ih proizvodimo snagama našeg naroda, Pa ako nismo šovinisti u građevinarskoj i poljoprivrednoj tehnici, zašto bismo to bili u umjetničkoj? li · Ostaje još _jedno, i za mene bit= no pitanje, osnov svake svijesne

og

capo O O UO O Bau u uza mngyaiib Nacrt za Jedan lični predizborni plakat

Nastavak sa 1 strane

dane. Želeo bih da iduće nedelje grane pravo pravcctto prolećno sun= ce, sunce da skori sve blato mog naselja, raskaljone puteve da pre= ivori u zemljani asiclt, Očistiti cipele u nedelju prepodne, otići na qlasačko mesto, a ne iskaljati cipele, zaisla — zar to nije lepo? i uopšte, čiste cipele u nedelju pre podne su vrlo prijaina stvar, sivcr koja u čoveku može da pokrene najlepša i najplemenitija osećanja. Za poslednjih dvanaest godinc, Porloment je biran, tri puta. — 1 prviput i drugiput i trećiput — bez mog učešća, Četvrlipul, došao je red | na mene. ea ... Rođen sam pre 20 godina. Rat sam dočekao u kratkim poantalonicama četvorogocdišnjaka. Ljude, koji su u tom ratu bili nat stroni pravde, dugo sam znao samo iz novind, Pred mojim očima, ii ljudi su činili mnoga čuda: ubrzavcli su okretanje qodina oko njihovih dvcnaestoslubačnih osa, popravljali su šlo se teško moglo popraviti, bez oklev+nja uskoakoli u najbrže drine. vre: mena, i isplivavali na drugu obalu. Život je iekao, rastao sam godinu bo godinu, često bi me hvatco. ubitačan umor, a oni, ti ljudi, bez predcha. su radili no izgradnji ovog života. Jednom rečju, činili su onb čemu se svaki pošten čovek može "sgemo diviti, Reoclislični kao sam

4

Šivot, Širokogrudi kao som živo, uporni kao sam život, ubrzo su ste= kli i moje simpatije. I nehotice, počeo sam da »navijom« za njih, Generacija kojoj pripodom do ovo=

qa trenutka bila je nekako po sira=.

ni tog živog vctirometa, sapuinički i squčesnički raspoložence. U ncajboljem slučaju, ii dvadesetogodišnjaci su bili vaireni navijači ili tihi simpotizeri životvornosti koja ah je opkoljavala, dok su sedeli za skomijomca relativno mirnodopskih donc. Pa ipak, to su nojmlođi živi svedoci jednog šesnaeslogodišnjeg nabora na očovečenju Ovog ilq, vršnjoci šesnaestogodišnje sveilosti čiji se zraci slivaju u žižu ovog mortovskog frenutka, rasipajući se, odatle, u prve predele sutrašnjice. Hoću da kožem da, prviput dajući svoj glas (svoje mišljenje, dokle) o društvu i za društvo kome pripadam, poznajem, u glavnim crtiamcd, njegov puls i njegov smisđo kretanja. Iduće nedelje, pred zasirlim siolom, pokušaću dcr izgledom što mirnije i jednostavnije, oponošcću čoveka kome je »sve io poznatio«, Drugarica u svečanoj haljini ne mora da zna da sam novojlijct, iz

bezbroj rozloga ponoscn i srećcin

zbog svog glesačkog debija. Ponosom: ja inače pišem pesme,

Pesme se mogu pisati svuda u sVe~

tu, Međutim, pesme kakve ja pišem ne bi mogle biti objavljene u mno= gim zemljama donoašnje& svela. iz ovih i onih razloga, Hiljadu kilometara levo, desno, severno i južno od ovog mesta ti stihovi, kao i stihovi mnogih mojih kolega, bili bi nepoželjni iz svckojcikih, različitih razloga. Ovde, u ovoj klimi, sve me upućuje na to da mislim, pišem i radim kako-sam mislim da je nojbolje, da sem. upravljum svojom sudbinom. Stvoralcčkc sloboda, deo opšte slobode, ovde, u ovim godinomd, nije nikako slučajna. Evo nekoliko rečenica iz nedavno izdašlog »Nacrta programa Saveza komunisia Jugoslavije«, postavki koje se odnose ne. umeiničko. stvarclaštvo, a zbog kojih· svaki stvaralac ove zemlje može biti srećan i ponosan: _e_N _

»Internacionolisatički: i , humanistički odnos prema naučnom, umetničkom i celokupnom . kuliurnorı stvarolašitvu svih noaroda svela i svih civilizacijd...«,” '»oslobađanje prosvetnog, naučnog, umetničkog i

'sveg kulturnog života od admini-

strativnog pritiske države, od etatističkih, pragmutističkih koncepcija kulturnog života i kulturnog stvaralaštva..., »sloboda naučnog 1! umetničkog sivaranja na idejnoj osnovi socijalizma i humanizma, »u sistemn socjjelighičke demokratije stvaraju se objektivni uslovi ze

ukidanje antagonističkih suproinošii igmeđu stvaralačke prirode čovekove i društveno-političkog sistema, umetnosti i države«. | Navedeni citati iz. Statula progra= ma SKJ nisu nikakav zaokret, noj= monje radikalcem i neočekivan. Te misli somo još jednom. ozakonjuju stvaralačku klimu. slobode u kojoj jugoslovenska umelnost odavno živi, ali su i garoantije očuvanja ,ie

slobode, i potstrek svakom pravom,

stvaraocu. I zato, moj kružić na glasačkom listiću iduće. nedelje. bi> će opcrian oko ie slobode, kao oreol oko dnevnog suncc, čije pred= nosii tek ponekad, u dokolici, do kraja shvatamo i razumemo. Ponosem... Ima w ovim qgodinoma jedonm velor, ponekad nepri-

' jatom za oikrivene delove tela, iza ' koga uvek ostaje nešto plemenito,

i ljudsko. Produhovljeno. Jedan velar nepresicm kao sirujanje kiseo nika, iu, oko nas, u ncmc. Dati glasačku podršku ljudima koji' izazivaju to plodotvorno sirujcmje nojmonje je što se za njih može učiniti, Najmonje je što iduće nedelje za njih mogu učiniti.

Za taj vetar, vetcr proleće, Za to strujemje.

nedelja, 16 mort,. Mića Danojlić

čovjeka

kritike „Herakla“ — do kuđa je.

Matković dospio u svom pokušaju, koliko je komad adekvatan pitanju što postavlja, koliko je Uspio. +4ključak je „Herakla“ dobrano tužan — i dalje vlada sila, Poliks bježi, a svjetina ne zahtijeva COvjeka, već svog boga Herakla. Da sačuva ljudšku cjelovitost, njemu ne preostaje · drugo no samoubistvo. A to će službouljudni i simbolično slijepi pjesnici, uz

zdušnu suradnju cijelog iskreno

zaslijepljenog doba, ionako proglasiti apoteozom, nadljudskom ŽTtvom koja održava neljudske ideale. Plemenita Heraklova pobuna protiv uvjeta svoje egzistencije Ostala je bezizlazna i neuspiešna, njegova se esencija nije uspjela utjeloviti, · ·

Je li, đakle, zaključak t4j, da neljudska epoha neizbježno guši Čovjekovu pomalo egzistencijalističku borbu za iskrenost, i je li pisac pesimista koji odriče mogućnost pobjede u toj borbi? Po okosnici djela reklo bi se da je tako, i takvo pomanjkanje povjerenja moglo bi prerasti u najozbiljniju zamjerku piscu. Slijepi pjesnici uporno verglaju svoje dogme na kraju drame baš kao i na početku, i jedina \je promjena da Si“ še ne očekujemo Herakla. Pa ipak... Mislim da bi točnije bilo partiju proglasiti za remi. Heraklo je propustio da pobijedi laž sudbina i dalje drži Čovjeka u vječnom šahu, Zaplet je drame na silno presječen, a ne organski ri“ ješen. Taj propust i to nasilie nisu obrazloženi, Ali ta se konačna praznina osjeća kao takva Upravo sa stanovišta same drsme. Ako nije dosljedna kao „Nebeski odred“, njen je aktivizam ipak nepatvoren, Za razliku od, recimo, „Vašara snova“ (i pretežnog dijela. savremene „dramatike uopće) Čovjek se u njoj nedvosmisleno upustio u ofanzivu protiv Sudbine. „Heraklova“ je etička težnja jasna, u njemu se događaji mjere ljudskom mjerom. Ta ga oštrina mogleđa uzdiže u rang umjetnosti koja nije samo dokument, Ako Heraklo traži od Dejanire i Lihe istinu jednako kao Hamlet od svojih Osrica, Rosencrantza i Guil-

da počini

Stevan Dukić: Pokret .

densterna, kao i Hamlet on nosi u sebi njenu mjeru. Pa ako, za razliku od Hamleta, njegova smrt znači da tu istinu nije našao, ako mu „nije suđeno da bude čovjok“, ovaj je citat ilustracija čvrstog stava, koji je omogućio Matkovis ću da konačno određi smjer napređovanja sa svoje isturenč pozicije, u bici za očovječenje. On je preuzeo ulogu izviđača slabo ispitanog terena, a ne jurišnog droda. Da se razumiiemo — mišljenja sam da je u odlučnom času popustio, da je mogao zauzeti bar prvu noeprijateljsku liniju. To ne mijenja činjenicu da je on učinio mnogo, i da (promijenivši meta+ foru) u takvoj potrazi, za novim, humanističkim mitom savremeni tjeskobni Evropejac smije obući i lavlju kožu. Mislim đa je bit Ovo-

godišnje kazališne sezone u Za~

grebu ta, da je ona poprište i iz raz te potrage i borbe. Heraklo nije pobjeda u njoj, ali je zamalo adekvatni izraz, i prvi remi: Sa gledišta savršenstva, to je nedovoljno, to nije dijalektički, potpuni izraz suštine naše svijesti i našeg djela. Heraklo je poražen. Ali sa stanovišta napredovanja prema takvom izrazu, koji u krajnjoj li< njji može biti samo kolektivno djelo jugoslavenske dramatike naše epohe, možda to i nije tako malo. Mjesto Marlowa u predšekspirskom kazalištu vrlo jc zavidno, Darko Suvin

oan

ZAPIS PROTIV..

Ponešto iz dnevnika

«. maj. — Pretpostavimo da je zaista proleće, pa đa mogu poči u neku šumu, i pod jedn:m spomenikom, ma kakvim, (beo kamen, neka figura — lepo), ugledati troje da sede na kamenu, Čovek sa leve strane nosi crn šešir, izgnječen, posut sivim pegama prašine. Žena sdsvim ubrađena rđavo bojenom maramom, 1 jedna šajkača, ona preratna, seljačka, Pretpostavimo da oni mene ne viđe... ružni: ispod crnog šešira pomalja se pro seđa kosa, oči uvučene u tamu du„plji, sa izrazom bolesne i prinud-

ne otsutnosti; marama skriva bo--

ne i bele mrlje mesto očiju; čovek sa šajkačom i odlikovanjem iz rata „pokazuje svoje ožiljke, i nešto slomljenosti, i mnogo pokornosti spojene. sa pri .vidnom ravnođušnošću i mirnoćom, On sedi malo izdvojen i, sasvim „izvesno, na smetnji „onom drugom čoveku i ženi koja je među njima. Jer lagano se diže ruka Ćoveka sa šeširom da pomiluje Ženu u marami, i sve je jasnije: on voli nju, i bili bi srećni da tu nije i drugi, taj u šaj kači, nesposoban da nevoljen ode, da i sebi prizna: poražen sam, i suvišan. Lagano se điže ruka i zaustavlja, jer: ona ne može voleti, dok su još neke ruke, blizu, tako slomljene, tako nepokretne, ne mo že zbog drugoga. II ruka se vraća, — pa opet seđe, nepokretni, predani prostoru oko njih: sunću što se zasvetlelo u dalekim tokovimh reka, zelenilu žita i trava, nebu prazno i bezgranično nadnesenom nad: snove ljuđi i njihov ·mali jad. Pretpostavimo tako, |

Kad bismo hteli da opišemo, na slikamo taj pokret ruke — sva bi se njegova dramatikda, sav smisao izqubili. Bilo qa je samo u iednom trenutku, potpuno se ostvario, i u istom vremenu, u istoj sekundi ·'već se potpuno rastočio. U umet"nosti on bi trajao — on M, stvoren za večnost, prestao da živi. Bio reč, bio kamen, bio' boja 'jedna laž na koju smo navikli. Jedna prividna lepota.

Ne ona što se izmnemadno rađa i nestaie još iznenađnije, aotovo ne vidliiva, tako brolazna, a stvama — baš zato što (kao i sve drugo, ' uostalem) · umire i pre no što se pojavi, Kao taj neđovršeni pokret ruke, jednog proleća — u jednoj

šumj, pod nekim spomenikom.

lešću izjedene

. septembar. — Mučim so oko jedne sitnice, Zašto sam, ranije,

pišući o ono troje ljudi, naznačio'

da sede pod spomenikom? I — zašto ih uvek vidim neuzbuđe= ne onim što je nad njima? Pa da opravdam njihovo (pretpostavljeno, razume se) nerazumevanje, njihovu ravnodušnost — pitam set

Zar to hleba i ljubavi što ne na< laze u životu — ljudi tražiti ı naći u umetnosti? ·

... oktobar. — Ne uspevam da U umetnosti vidim dovršeno. Onoi ne postoji. Jedino haos, jeđino ži« vot — u koje unositi reda znači unositi mrtvila... Borba da se ned Što stvori samo je neprekidno no šenje kamena na vrh brđa, kaznd bogova, novi porazi. Umetnost je čovekov poraz pred životom. Sveđočanstvd njegove nesposobnosti da samo živi, da ne izmišlja sebe, da ne laže,. Napori su uzaludni, ma čiji, lepota ne nalazi sebi izraz, umet“ ničko delo (ono što se tako zove) samo je bledi i frajni, i nakazni

otisak života... (Žalim što sam ovo

napisao. Ne bih želeo da to buda istina).

.. novembar. — Ljudi se nekuđi kreću, i ne smeju da zastanu, i

zadovoljni su što mmogi prostoni

ostaju iza njih, a mnogi ih još čekaju. 1 tako i ne primete, ne žele., ono što pesnik primeti i želiš

ne kretati se ovako, zastati — ne |

ići u gruvi, u stađu, biti sam zaostati, biti zauvek u jednom vrč menu, i govoriti (svima, zauvek) baš o njemu: biti njeaov zatočenik i njegov jedini tumač... y

Znači, zaostajati, Da se nešto napiše, ·đa se nešto življenja Umrtvi... (Zar samo to?)

•. novembar, neki druqi dan, “ Ne samo to. Ponekad ne treba ni pisati đa bi se bilo pesnik. Samo treba ćutati, i ćutanjem se suprot” staviti svetu.

Biti pesnik, ponekađ, znači — U: morno odreći se svega. Nr,

.. novembar, isti đan. — Kao Šte SU... maločas... u vatri qoreli neki listovi — i umetnost sagoreva U životu. Nepotrebna... kao ta.. gomils pepela.., "

Decembar 1957 )

Predrag Bojčetid

KNJIŽEVNE NOVINB

mogu po“ |

prilika đa se dožive sve ~