Književne novine

Pripovetke Jare Ribnikar

„Largo“, izdanje „Zore“, Zagreb

Između dveju zbirki pripoveđaka — knjige „Devetog dana“, objavljene 1955 godine, i ove sad, „Largo“, objavljene nedavno, Jara Ribnikar štampala je dva romana: „NeHovršeni krug“ — 1954 i „Zašto vam je unakaženo lice“ — 1957 godine. Bez velikog nagađanja i preterane predostrožnosti da ćemo pogrešiti, možemo da primetimo da je pripevedačka proza ove spisateljice znatno sigurnija, čvršća, bolja i za običnog čitaoca prihvatljivija nego njeni romani. Neobično sklona intelektualnoj analizi, psihološkoj kontemplaciji i kon strukciji, Jara Ribnikar nije u dovoljnoj meri uspevala da te OosObine u svojim romanima organizuje na način koji će za čitaoca biti pristupačniji i shvatljiviji. U pripovetkama, međutim, koje su po formi manje, i sažetije, ta težnja ka konstrukciji nije mogla da se tako drastično ispolji kao u romanima. i zato se one, na skali literarnih vrednosti, nalaze iznad našeg standardnog „pripovedačKog proseka.

Knjiga „Largo“ sastavljena je od

-- .

| NOVA IZDANJA

četiri veće pripovetke i niza kratkih proznih skica ili noveleta. U tim malim proznim zapisima saopštena su sećanja iz detinjstva, reminiscencije iz prošlog rata, prizori iz našeg savremenog života, — sve to viđeno pod jednim naročitim, spisateljičmim osvetljenjem, pomalo neobično, ponekad bizarno ili čak izveštačeno. Dok su pojedini tekstovi, kao naprimer onaj sa tako lepim i setnim naslovom „Plač đečji pada na ramena moja kao kamenje“ skoro pesme u prozi, suptilne lirske ispovesti iz kojih veju radosti i gorčine života, neki drugi tekstovi ove vrste nisu se mnogo udaljili od anegdotskog publicističko-hroničarskog beleženja. No, koliko god im opšta vrednost bili nejednaka, ovi kratki prozni zapisi zaslužafu da budu spomenuti kao po kušaji obnove jedne književne forme koja je u našoj savremenoj literaturi zapostavljena i gotovo zaboravljena. Ostale pripovetke znatno su razi upečatljivije: to su,

govetnije i s jedne strane, analize ličnosti,

DECJE LITERATURE

Y\esđavačko preduzeće »Bvjetlost« iz

karajeva uspešno izdaje i knjige za.

đčecu, podeljene prema uzrastu najmlađeg čitaoca na, dve biblioteke, Na srpskohrvatskoni jezičnom području vm našoj zemlji »Svjetlost« sistematski pomaže, neguje, potstiče i dobro. odabire ostvarenjia pisaca za decu da bi ih odlično opremljena pružio malom potrošaču.

M biblioteci »Svjetlosti« za najmlađe (Bambi) objavljeno je prošle go”

dine pet knjiga od kojih su dve: >Sto vukova« — Grigora Viteza i »Bajka o Kratkovečnoj« — Desanke

Maksimović nagrađene kao najibolie. Pa, iako je nagrada uzela u obzir sa·mo đela izđata u ovom Dredđuzeću (oko dvadeset Knjiga), ipak se ove dve knjige mogu smatrati za najbolje knjige za decu koje su sc protekle gofiine pojavile na našem tržištu. Jer, vređuzeće »Svjetlost«, ustvari urednik ove eđicije Milica Česarević, uspela ie poznavanjem ove problematike i tačnom ocenom vrednosti SVOE posla đa okupi OkO SVOE preduzeća pisce za decu, i da otkloni nesporazume koji stvaraju nepovoljnu situaciju i uslove ovoj literaturi u mnogim iz“ davačkim kućama i publikacijama ZA čđecu u našoj zemlji.

»Sto vukova« zbirka pesama zagrebačkog pisca Grigora Viteza, možda je najlepša i najskladnija knjiga koja se pojavila kođ nas u posleđnjih nekoliko godina. Njegovi jedno stavni i sočni stihovi, koji često potsećaju na Čika-Jovu Zmaja, zahvataju s nešto humora sadržaje koji zanimaju malu decu, zahvataju ih katkad i s prizvukom smešne razlo» Ššnosti ili s blagim „Karikaturalnins

potcrtavanjem. Ova osobenost Viteza ·

kao pesnika jeste oproban i uspešan put do malog čitaoca kome om ne govori šta misli o njemu niti prepo» ručuje »životne mudrosti« koje bi ma> lišan trebalo da usvoji, već mu daje sliku predmeta koji će ga zabaviti. No ono što vrednost ove knjige na• ročito ističe i izđvaja od svih ostalih jesn mijene ilustracije. „Sarajevski slikar Hamid MNukovac dokazao Je i ovde svoj Vrlo visok smisao i moć đa likovnim sredstvima samostalno đočara mlađomi čitaocu još djedam

! ||

|| | JM “

PA aaa A O a |}

V. A. Favorski: Razgovor o barutu

KNJIŽEVNE NOVINE

novi đoživljaji na Istu iemu. Sa istančanim osećanjem mere transponmovao je iz bogatstva svoje mašte samo ono najkarahktlerističnije u situaciji, a zatim je taj izabrani pređmet đovršavao elementima raspolo» ženja okoline. To ga je često dovodilo do stilizacije i do najlepših jlustracija u Knjizi.

»Bajka o Kratkovećnoj« — lirska proza Desanke Maksimović, jeste nešto skromnija Knjiga. Jsta je po tonu i krugu interesovanja Koje ova naša poznata pesnikinja prikazuje u svojim ostalim delima za decu 5S puno topline i ljubavi i za sadržaj i za čilaoca.

»Patuljak vam priča« — bajke sarajevskog Kknjiževnika Ahmetia Hromadžića, koriste za svoj okvir ukrštanje mašte i stvarmosti — poznati fenomen kod dece koji je vrlo lepo potvrđio kao svoj doživljaj i T. Vulf, A. MHromadđžić, koji se dosad retko jojavljivao i kao pisac za decu poRazuje ovom knjigom đa na iom sektoru književnog posla može đa da soliđan prilog.

Uw ovoj ediciji »Svjetlosti«, iako Je za manju decu, urednik je vrio pravilno nastojao da da uz bajke (kojč

đanas sve više i zato sve nepotreb- ·

nije ponavljaju stare, iskazane mgtive i saopštenja u većini edicija i publikacija za decu) i ostvarenja sa realnim, živim likovima iz naše sredine, i tako je otvorio svom širinom vrata a i perspektive literature za decu kod svog preduzeća.

Vojo Corić

Dušan MATIĆ”

ljudskih karaktera, i, s druge stra ne, slike savremenih društvenih i ljudskih odnosa uopšte. i i

Pripovetka „Largo“, po kojoj je i knjiga đobila naziv, nađovezuje se, po načinu pripovedanja i struk turi izraza, na prozu iz knjige „De vetog đana“. To je studija jedne ličnosti, jednog karaktera: složena, psihološki napeta amaliza poslednjih časova, poslednjih minuta starog muzičara, pijaniste, čiji je život bio, grozničava trka za slavom &«žukoja ga ipak nije obasula svim onim raskošnim „miloštama za kojima je toliko žudeo: „Kako je pao i glavom uđario o pedal, viknuo je: svima oprostiti! Preplašene i zle, nepoverljive oči zabole su se u žive ljuđe ispod kohcertnog podija; tog trenutka raspala se vera u nužnost i uspeh životnog napora, veličina je kao vir tonula u sebe, groza iz groze, oči su ostale otvorene dok je svest čilela“. -

U pripoveci „Moć života“ panorama događaja i likova je šira, reljefnija, prostorno i vremenski određenija. „Samo iz suza U SUZE, drugo za mene nema“. To su reci glavne junakinje u ovoj pripoveci; te reči, zatim mukle i tamne strasti na selu, glađ za zemljom i vla

šću, netrpeljivost i nesklad ljud-

skih bića koja moraju zajedno da žive — motivi su ove pripovetke Jare Ribnikar, savremene i po du hu, sadržaju i načinu obrade. Spoli na, „savremena“ obeležja pripovetke (borba za zadrugu, vlast u selu, za zemlju) samo su neophođan okvir u kome su osvetljeni večni ljudski razdori i prokletstva. ii

Sa još više napetosti, dinamike, zanimljivosti i veštine u građenju fabule 'i u pripovedanju, napisana je pripovetka „Milojeva smrt“. Citalac tu može biti siguran da će, ako već počinje da čita pripovetku, to zaist3 biti pripovetka: jedan otsečak života, vređan pažnje, kojim je pisac ovladao i približio ga drugim. ljudima; ta neposrednost nam je više nego potrebna: nasušna! Ima toliko neiskrenosti i pretvaranja u životu oko nas (da bi se nekako, kako-tako živelo, provuklo kroz život) pa ako u toj žabokrečini mora da ogrezne .i litcratura, onđa je to doista beznadno zlo.

Tema pripovetke „Milojeva smrt“

je: svakodnevni život, syakodnev~

ne trzavice i strasti, ubistvo iz koristoljublja i mržnje, sudovi, advokati, procesi... Nastojanje Jare

Ribnikar da u priči stvori zago-

netnu, misterioznu atmosferu, ima lo je za' posledicu nemotivisanost izvesnih postupaka i nedovoljnu socijalnu obojenost događaja, Ova primeđba, međutim, ne može osporiti ni umanjiti činjenicu da pripovetke „Moć života“ i „Milojeva smrt“ spađaju među najzrelije: 5 najefektnije pripovedačke tekstove koje je'Jara Ribnikar dosad napisala. ,

Miloš 1. Bandić

Sa otskocnme daske uspomena

Opet bacaš

Vraća

Otvara (i dokle)

Rika dečja što mahne galebu

Od jednog leta do drugog

Da bi mu krila tek u ovim rečima bila, o Sasvim razmahnuta do kraja i za sva vremena

Koja će biti i neće biti ,

(U krvi je vremena da budu : da ne budu) Vremena nikad dovoljno svoja kad već nisu

Simon Boasek: Šuma

/ = psihološku razuđenost i opravdemje za ubistvo muža, u čemu je scmo djelimično uspio. Čemermno djetinj= sivo i prva mladost, potisnuti u polsvijest, zemeću u.njoj misao O ubistvu. Još mnogo 'ranije, kuhinj= ski nož postaje. njerc opsesijcn Predosjeća, zna, da će ga jednom upotrijebiti i izvršiti zločin. To ubistvo postaje predmetom opširnih sudskih rasprave, I gotovo svcr drus qa lica u ovom romcmu, advokat Pavlović, njegov pripravnik, sudija Tomić i ostali, pretstavljuju zagasito-tomnca ikomja — izopcičeni su, krcati duševnih poriva, da se, na kraju, romcan završi žučnim prepiremjem i sukobom jednoga od glavnih junaka, advokata Pavlovi= ća, sa Gđavolom, ustvari simbolom, njegovom drugom, tomnom sircnom,

Romcm je pison čvrsto, više intes= lektualno nego emolivno, s dahom; Piscu nije bio cilj da se razmeće kakvim stilskim efektima, neobič= nim formomci, da u izražajnom po> qledu krči nove puteve. On se zas dovoljava, sa te strane, Već Opro= bonim, klasičnim reclističkim prosedeom; wu njegovoj rečenici ima svježine, plostičnosti, reda i logike. Njemu je daleko vožnije šta da kaže nego kako da kaže. Nesumnjivo, Perovićev romcm ime

| svoju naglašenu tezu u roaščlcmja-

vanju i Oolkrivcmju poisvjesnog, 26 to je i pun duševnih dromc, grče= va. slomova, naslućivomja, složenosti, Piscu je, svakako, pored ne= kih savremenih zapadnih pisaca, bio uzorom i Dostojevski u tom bunorskom spuštoanju u ljudske duše, u itragcmju za zrnom isline, Za uzrocima i prcuzrocima jednog !e= nomenc. U tom viđenju komplek= snosli i duševnih osložavcomja, Pe= rović ponekad pretjeruje, pa se ima utisak da je on htio po svaku cije= nu da literarno ilustruje svoju tezu: polisnute želje i događaji iz dje

BELI KVADRATI

· Roman Milivoja Perovića. Izdanje „Kosmos“, Beograd

Pisac ovog romona do sada je uglavnom poznat kao hroničar, Zahvatao je, i književno obrađivao dogode pretežno u njihovim spolj=nim, vidljivim monifestacijuma, pokezujući uvijek jedno obilje činjenica i jaku volju da ih objelodoani, spase od zaborava, Ove hronike su nagovještavale rudimenicrnog pisca širokog zomaha, noabijenog iskustvom i isltraživačkim činjenicama, koji ima daha da se uputi na duge slaze. Svojim romanom »Beli kvadrali« on je to i pokazao, Ovoga pulc ispoljila. se i jedna njegova nova osobina, smisao za psihološko sagledavonje i produbljivonje u cilju olkrivanja, često zapretonih i zavwijanih uzroka jedne pojave ili jednog događaja, Od hroničarca, kckvim se Perović obilježio svojim zonimljivim hronikamoa i pripovjetkoma, pa donekle i romanom »Golomoši«, razvio se u slikora psiholoških nijansi, duhovnih, neopipljivih refleksa i pokreia,

Predmet romoana »Beli kvadrothie dešava se u sivoći jedne srbijanske palanke na jugu, između dvcr rata. U te okvire nasobijeno je toliko dešavanja mučne caimoslere ljudskog trajcomja ·jedne specilične sre= dine, nesvakodnevnih likova, porl> va i kompleksa, kaa kad bi veću

količinu eksploziva ugurali u relafivno plitku stupicu iskoponu u kamenu. Pomalo se pita čitalac, odmičući kroz ovu, nesumnjivo, inieresaninu knjigu, da nije toliko strasti i izopačenosli mnogo ovom našem mladom i društveno još dovoljno nerazvijenom gradu? Ima se uliscik dc mu je pisac pozcijmljivao prilično od svoje pročitane leklire i želje da napravi savremen, usijan, psihološki romem, u kome običan čovjek ne bi igrao tcko neku vocžniju ulogu. Gotovo se nema šio prepričciti sadržina romcna u školskom smislu. Sve se plete i okreće oko dva brata, Nikole i Hristodorc= Hadži-Tonića, bolje reći oko njihovih žena, dakciko čudnih i neidiličnih. Nada se udaje za Nikolu koga ne voli, doznajemo io iz njenog dnevnika. poslije smrti koji služi mužu kao dokomenat u. poarnici proliv mrive žene, vrši se i ekshu= mcoacija njenog lješa kojom prilikom iskopavcju iz nairulog sanduka podmeinutu zmiju; Jelena HoadžiTonić ubija drugog brata bez ne> kog noaročitog, određenog rcilogci, Težište romcina dosta je u ovoj drugoj ženi, lijepoj i inteligeninoj (na– čitemoj) Jeleni. Njen stov i njeni poslupci su veoma kompleksni, Pisac je težio da kroz taj lik dade

Ostaje ovaj jedam jJeđini čas ·

' Kad raskrilis đo, bezđana Taj Čas jedan jeđini

Pepeo penmu perje prolaznosti.

aa A_C OM e ac ea u aki aa gaa OČE ee =: Paa — | ' | ' : Da problvstaviš a . : | U kakvo pepeljavo pegavo pipavo more mo Da zadržis da đavo mne odnese i beskraj i ? O Život nam ma i krnji | More moje kapi u Šaci ispareno i gorko i nepozakbo (Nek svet svaki je život ma i : Ko prvi put kad ga videh: slepi zid nevidljiv. plamen u nedogled Crva, svaki život ma i krnj O koji se lome buknu i nestanu i koraci i lađe i daljine . Sav ranjav i izubijan ] Ništa nije ostalo a sve me njemu. L Seoski drum i x. Pri ir 'mijasta što se Nwoz astmu kamen postojanja , Školjka novog još retkog reskog dana ked se Probija) e Uz krik ko ranjen što dotakne se vode 0 rei Gru aakG Kliktaj pesme Samo kljunom samo nežnim kandžama da proveri WO Nestalo nije I' talasa u magnovenju Nek, OOBOie na divlju griva medđogleda Neka | i ! |

Moja vremena Što lome. prste

kad ukvste svoje ruke Na poslu koji sebe ne zna

Na poslu uzaludnom a neizbežnom,

Leprš reči Reči. leprša

Smešno je da pričaš mi tajne svoje: ne, neću”

Tajna' je kao i ljubav kao Nema reči . Zemlja zemlji tek ima da

da slušam, da ih čujem i krilo | ae) je izreči * .

Ne poreci ni jedan jedini trenutak Ni jedan jedini čas koji je bio

Ili bio samo sanjan Ili bio nije

Taj čas koji jeste

Koji nikad ne prestaje · Šta drugo tom beskraju bez lika

U koji sve nas utapa

Tom pukom sjaju varki našeg cka

Taj čas jeđam jedini Što je već nestao Gđe li ostao

Okrznut tek ženom u crmom što tajne neke vida Nikad više proći meće kraj sivog ovog zida

Kraj sivog ovog. ziđa koji je sa svakim časom Koji mine sve višlji sve gušći sve širi

Sve obuhvatniji sve neprohodniji oko mene ć Koji krik biće dovoljno krik da se preko tih zi?

Tih urvina · Prebaci . i Do tebe,

Ostaje ti da iverje ljubavi Da trunje daha zbiraš

Da Škrte ih njemu đaješ

· U dahu ljubavi u ljubavi daha ' MJ ljubavi ljubavi u dahu daha

le Da dođu i da prođu.

Njima tek spavanje je raj Mi pakao obećami.

li Da ih ma i škrte času koji dođe i prode

*

tinjstva, ono što je prešlo u iracio= nclno, stvarni su uzročnici mnogih životnih zbivcmja, u"'romonu konkretno ubistava, a ne samo obične; svckodnevne, na podatku i činjenici vidljivo ispoljene radnje. Otuda se kod njega mogu noći i izvjesno natruhe egzistencijalističkih i frojdovskih uglova. Ljudi su krajnje sebični i samoživi, altruizma i hu= monizma qoiov jedva da ima sve je u fom ogledalu posukono za svojim intimnim ili moaterijodnint interesimci,

Kompozicija romema djeluje dosic konstruissmo. U njene porcele Pe rović, doduše, osivaruje uvjerljive, darovilo ispričme i upečatljive strane, cli i prozaična, narctivnc, umjelnički moenje ubjedljivo po> glavlic. Otuda i ličnosti glavnih junaka sadrže u sebi apstrakinog, nijesu uvijek realno prisutne, giblju se kao na nekom mulnom siciklu, pomcilo icjonstvenom, gdje se vide i prožimaju some kontiure. Ovo se posljednje ne može reći za prvi dio romona u kome ima više radnje, kolorita, gustine. Impresivne su sli= ke žena kad nahrupljuju u sobu supružnika poslije prvog bračnog dodira, da osmotre mrlje na čaršn= vima, Tu je izražen Balkon, orijent, plastika jednog shvatanja koje do= seže još do u naše done, |

Uz sve gornje napomene, roman »Beli kvadrati ide tu ozbiljna os sivorenja našeg savremenog romc= na. Pisac je napravio prodor u ne= poznaio, u femne i ncaslućene su= štine života, što svjedoči 6 njegovoj snazi i mogućnostime za piscnje psihološkog romcmqa.

Jemko Đonović

„Čehov u usbomenama savremenika“ (»Kultura«, Beograđ, 1987)

Gorki o Čehovu.

AV P. Čehov o velikom rođakm,

Koroljenko, Ščeglov, Fausek, AvVilova, Ščepkina»Kupernik — mjihove reči — reči savremenika velikog hu maniste, koji su imali sreća đa ga poznaju, ,da Ba prate, da sa Mupo= znaju. : .

NLuciđni Dančenko, neprimetni, Wvek oduševljeni "Telješov, — tu su i dva Bunjinova portreta, — dve priče ustvari.

Trinaest Čehovljevih savremenikd, iznose svoje utiske o životu i radu pisca humaniste, najtužnijeg humori« ste koga je đao svet, iznose svoje wspomene na tog prostog, energičnog čoveka, koji je toliko voleo ı verovae u ljađe.

Ovi tekstovi, pisani pod različitom stvaralačkom temperaturom, sa manje-više istim pođacima, potvrđuju jedno isto, potvrđuju nenadmašnu plemenitost i širokogruđost Antonna Pavloviča Čehova, otkrivajući nam čitav niz strogo poverljivih i malo Dpoznatih, svakađ uzbudljivih i ljudskih podataka.

MNzđavač (»Kultura«) propustila je đa a memoaristima kaže poneku reč. U slučaju Al. P. Čehova, Fauseka, Avilove i Kupernikove, to je bilo više nego potrebno, pošto naši čitaoci nisu. dovoljno upoznati sa ovim imenima. Tekstove je ođabrao Pavao Broz, & prevođioci su Petar Mitropan i Ros doljub Čolaković,

i M. D.

3