Književne novine

NEMAČKA KRITIKA _ O KREFTOVIM „PORTRETIMA“

Zapadnonemačka, slavistička revija »Die Welt đer Slawen« „(Slovenski svet) neđavno je donela opširan iz= veštaj e »Portretima« ljubljanskog dramskog pisca i esejiste Gdr MBratka, Krefta. Kritiku je napisao poznati nemački slavist, univerzitetski profesor slavistike iz Erlangena, doktor vilhelm etenbauer.

Ww »Portretima« je Bratko Kreft saKupio svoje literarmo-istoriske i e-

stetske. stuđije o Trubaru, Zmaju do-

vanoviću, Krleži, Puškinu, Turgeniewu, 'Ostrovskom, Gončarovu, Gorkom, Čehovu, A, Tolstoiu i Šolohovu. Ma kraju ove zbirke đođata dje } opširna stuđija o Zoli.

U svojoj Kritici profesor MLeten'bauer se zadržao na svakoj studiji, iznmoseći autorove literarne poglede, kao i svoje primeđbe. Kao dobar poznavalac srpske literature, wu vezi sm stuđijom o Zmaju dovanoviću, primećuje đa bi bilo đobro kađ bi pisac istakao „dJovanovićeve uzore, poređ narođne pesme, još i u evropskoj Književnosti.

Zanimljivo je da se Letenbauer ne slaže sa, Kreftom đa su Gogoljeve »Mrtve đuše« s Kkojima ljubljanski TĐisac povezuje »Lovčeve zapise« od 'Turgenjeva, sociialno umetničko dđe10, Jer zastupa mišlienie đa je takvo gsleđanje, koje proizilazi iz Belinskog, na Zapađu već savlađano, Što uostalom „Letenbauer zastupa i u Svom sastavu o Gogolju w svojoj knjizi »Ruska literarna, istorija«. U njoj je MNetenbauer izneo duboko poznavanje ruske Kknjiževnosti i anaNizirao više originalnih misli, Koje Knjizi đaju posebnu vrednost.

W Mritici Kreftove studije o Čehova, mzapađnonemački slavist DOsebnu pažnju poklanja upoređivanju Čebovljeve đramatike s Šekspirovom

Napad na boeziju T.S. Eliota

Veliku senzaciju je izazvala u Engleskoj i Americi, jedna „anonimna MKmjiga stihova pođ imenom »Svinijađa«. Kao autor bio je potpisan Mira TBBatl, očevidno pseudonim. Knjiga je bila uskoro razgrabljena, a meke primerke su lično od autora dobili mnogi poznati Kknjiževnići kao Robert Frost, Ezra Paunđ, Gream Grin, Eimst MHemingvej, Edđmunđ Vilson, TBertrand Rasel i drugi. Hemingvej je tvrđio đa je autor ove knjige pesnik Sesil Dej Luis, dok je Ezra Paund mislio da je to pesnik MHičarđ Aldington. Naslov Knjige »Svimijađa« uzet je po ugledu na satiru emgleskog kKlasicističkog pisca Aleksanđra Popa »Dansijada«, i odnosi se ma pesnički pseuđonim '. S, Eliota koji 6e često potpisivao kao »Svini«. #9 Knjizl se parođiraju najpomatiie Mdiotove pesme i duhovito se Kkrnji Gav njihov uzvišeni smisao, da bi SC Kao maprimer u &đBparodiji pesme vwPusta zemlja« otišlo u Kkrajnju safirmu. Uspeh ove Knjige naterao je NKmjiževne Kkritičare đa pronađu amutera po svaku cenu. Međutim, njiTov fruđ: bio je uzaludđan i uskoro sm morali đa dignu ruke od toga.

Ovih dana autor se ipak sam javio. Ta Je profesor istorije aziskih narođa mna Kembridžkom univerzitetu Vilijem Persel. Persel je poznat kao jak intelektualac, i veliki pobornik lične slobođe i humanističkih iđeala. On je protivnik Eliotove poezije zbog, kako on kaže, skolastičkog mračnjaštva koje ne može da bude osobina velike poezije. Persel traži

đa, čuje muziku m poeziji i veru u

KNJIZEVNE NOVINE;

List za književnost, umetnost i društvena pitanja Ređakcioni odbor:

Bora Ćosić, dr. Mihaiio .

Marković, Peđa Milosavljević, |

T'anasije Mladenović, M. Panić-

: Surep, Vlađimir Petrić, Đuza

. Radović, Vladimir Stamenko= vić, Risto Tošović

Uređnici:

ČEDOMIR MINDEROVIĆ i MILOŠ IL. BANDIĆ Direktor: ı TANASIJE MLADENOVIC “List izdaje Novinsko-izdđavačio "pređuzeće »Književne novine«, , Beograd, Francuska “7. Ređakca: Prancuska , tel. 21-000, tek. račun: 101=707-3=208 · ist izlazi svakog drugog petka. Pojedini broj Din, 30. Godišnja pretplata Din. 600, polu» godišnja Din. 300, za inostraostvo dvostruko,

=

"Pehničko-umetnička oprema: DRAGOMIR DIMITRIJEVIĆ Odgovorni urednik: ČEDOMIR MINDEROVIĆ Btampa »GLASa, Beograd, Wiajkovićeva 8

-

i Camkarovom. U vezi s Gorkim, dr Vilhelm Letenbauer navođi Kreffto> vo upoređenje drame »Na, dnu« s TOmanom Dostojevskog »Zapisi iz mrtvog đoma«, kao i romana »Artamanovi« s »Glembajevima« od Krleže, Letenbauer je naveo đa je Kreft dobro okarakterisao jezik i stil Alekseja Tolstoja, naročito razliku stila između istoriskog romana »Petra I« i »Hod po mukama«. \

Pošto je po Ketenbauerovom mišljenju malo upotrebljivih stuđija, o sovjetskoj MKnjiževnosti, zapadnonemački slavist je — kako kaže — sa zanimanjem čitao ona mesta iz »Portreta«, koja prikazuju razliku između đela Alekseja Tolstoia i Šolohova „uslovno upoređenje »Tihog MDoma« s Rejmontovim »Seljiacima« i s Tolstojevim »Ratom i miroma«.,

Na kraju kritičar Letenbauer ističe da je Kreft posle rata jeđan odđ prvih, koji je u jugoslovenskoj literarno-istoriskoj nauci mapisao sludđiju ao Dostojevskom (u »Našoj sodobnosti« 1956 gE.), u Kkojoi je izneo nove oceme dela Dostojevskog, Tal= Kreft polazi i iz raznih svetskih pogleđa i političkih izlaza, »njegove studije, — kaže Letenbauer — koje govore o temelinom poznavanju tretiranih pisaca, za zapadnog čitaoca pružaju mnogo potsticaia i poučnosti, naročito njegova upoređenja sa zapadno-evropskom Književnošću«.

Posle opširne italijanske Kritike profesora U. Urbania, austriske, koja je izašla u bečkom »Tagebuhu«, gde je Ina Jun-Brođa upoređivala KWrefta s TLukačom, kao i posle češke Mritike, Letenbauerova kritika je četvrto inostrano priznanje Kreftovim »Portretima«, koje je domaća kritika povoljno ocenila.

x

T. S, Eliot

vilijem Persćl

čoveka i iđeale najšire duhovne i fizičke slobode.

Sađa je u toku velika polemika između pristalica Eliota i samog Persela, anonimnog Mire Batla, dosad najžučnijeg i najdđuhovitijeg protivmika Eliotovog pesničkog dela,

/ + MAGNEBTOFONI — VODIĆI U BRISLU

Posetioci koji dolaze đa razgleđaju Palatu umetnosti na Svetskoj izlo žbi m MBrislu, dobijaju na samom ulazu jedan mali aparat koji im znatno olakšava orijentaciju među remek-delima ume(nosti stvorenih za boslednjih pola veka.

Wstvari, rađi se o jeđnom minijaturnom muagnetofonu-vodićču, Koji pred svakim eksponatom daje podatke o samom đelu, autoru i Okolnostima pod kojima je delo nastalo.

Xx*

Nova knjiga Kolina Vilsona

Istaknuti pripađnik takozvane »gnevne« generacije u novoj engleskoj književnosti, Kolin Vilson, objavio je svoju novu knjigu »Religija i buntovnik«. Molim Vilsom je ušao prošle godine kao svež vetar u englesku Književnost svojom poznatom knjigom »Autsajder«. To je bila prava pobuna protiv osveštanog morala i besperspektivnosii koja guši mlađe ijuđe u Engleskoj. Robovi trađicija i zastarelih dogmi, mladi ljuđi Kngleske dočekali su Kolina Vilsona kao svog proroka i duhovnog vođu. On je umeo da literarno wobliči sve ono što je njih tištalo i da borbu protiv utarog postavi skoro na jednu ideo-

· lošku platformu OKO, koje su se Mu-

škoro skupili mlađi pisci Engleske i Amerike. . Maravno da to nije bilo bez otpora i kritike (čak i vrlo grube) od strane ljuđi koji su branili staro. Ali šireimje ideja i shvatanja iz romana »Autsajđer« uzelo je velikog maha, i obuhvatilo sve oblike literature, puneći buntovnim stihovima savremenu englesku poeziju i čak prodrio na radicijom pune pozornice kao Što je slučaj sa komadima Džordža OSsTĐorna, Ali ta prvobitna širina, ovog Skoro »pokreta« u Književnosti Zapađa kao da je počela da jenjava» Nova knjiga Kolina Vilsona »Religija i bmntovnik« pruža nam dokaz O tome, Ona je bila željno očekivana i prema rečim# „autora trebalo đa, produži ono što je »Autsajđer« počeo. Ati wu njoj nema ničega novog, PA čak nema onih vređnosti iz prve

' knjige. Ono što je trebalo đa buđe

biblija za engleske mlađe. genera-

· cije, bretvorilo 6 M dednu smesu

Dragoslav GRBIĆ OVEK NABDNMUE BEULO VUKA

Sumce je bilo kao i uvek, ravnođušno.

A postojao je samo jedan put kojim je ćovek mogao da od onih koji su ga gonili. On je to znao i utoliko mu je bilo lakše da se bar za trenutak pomiri sa svojom sudbinom. Da je mogao đa. bira, on bi se kao i uvek dvoumio, predviđao šta bi se moglo dogodi ako krene jednim. ili drugim putem, i tako dopustio da ga gonf'ocš sustignu. Jor, ako bi između dva puta uspeo da odabere onaj najbolji on bi bio previše zadovoljan svojom mudrošću i za trenutak postao neoprezam, bio uništen. A ako bi pošao onim putem na kome nije bilo nikakvog izlaza on bi, suočen sa opasnošću koju ne bi mogao da savlađa, prskorevao sebe zašto je izabrao baš taj put, i tako zauzet sobom postepeno gub'o hrabrost dok se ne bi predao, ili dozvolio da ga ubiju mučki i ostane zaboravljen kao i svi oni koji se nisu borili.

Dok je trčao ispred gomilaca mislio je kako bi bilo dobro kađa bi mogao da malo zastane, a zatim da se iznenađa okrene i jurne među njih i pogine al- i nekoga ubije. Al, odmah se dosetio da u blizini nema nikoga ko bi bio svedok njegove smrti, pa bi oyi posle mogli da ispričaju kako se on uopšte nije ni borio već se pređao. Čak bi mogli? da kažu, palo mu je napamet, đa ih je molio da mu pošted» život, da je klečao u prašini, ali đa mu ni to nije pomoglo. Zato je odlučio da im umakne tamo gde ga ne mogu pronaći, pa đa se malo odmori » ojača — đa izađe Čč započne borbu. Ji

To nađanje da će on jednom biti i nešto drugo a he samo Čovek koga gone, okrepilo ga je kao zalutalog u pustinji bistro oko tzvora, i on je potrčao još brže. Samo, nikako nije smeo da s» okrene da viđi koliko su uđaljeni gonioci, jer mu je bilo potrebno da veruje da su toliko đaleko da ih ne može ni viđet', Usto, znao je đa nema toliko

a

snage da bi mogao da trči još brže, a to bi morao da učini ako bi

se uverio da su gonioci veoma blizu, ako n: zbog čega drugog a ono zbog straha. I tako je leđa zaklanjao jednom malom obmanom koja, kao i svaka obmana, pomaže samo utoliko ukoliko je i jzdina mogućnost da se nešto postigne, ih, što je još češće, da se veruje da se nešto mož» postići. y Hy Trčeći poluzatvorenih očiju, baš kađ je bio skupio dovoljno snage da se okrene i vidi gde se nalaze gonioci, Čovek je zapao u klisuru u kojoj sunce nikako nije moglo da pripitomi zveri, niti pomrčina da raspameti kamenje. Ta svežina ga je malo okremila, ali samo dok nije pogledao oko sebe i vidso da se gole stene uzdižu i s jedne i s druge strane puta i da mora i dalje da beži. Ob>»shrabren, ht%*o je već da sedne da se poda sudbini, kad je primetio kako mu u susret polako, samouvereno, prilazi vuk. Očigledno da je bio zadovoljan što je naišao neko koga će moći da pojeđe, i mađa je bio gladđam mije odmah jurišao nego je Čoveku prilazbo lenjo, uveren da mu ovaj ne

može pobeći. konje +: _ „Mrcina jedna, otkud sad đa na'đe“, pomislio je Čovek i vuka nazvao pogrdnim imenom ne zato što je verovao da jz jači od njega, oo samo zato što je predviđao zlo a nije znao kako da se od njega odbrani. Vuk se međutim ponašao kao da ga ne primećuje i primicao mu se korak po korak, istežući u hođu noge kako bi izgleđao što slabiji, * na taj način doveo Čoveka u zabunu,

ay A Covek nije imao vremena da se dvoumi. Znao je đa će goni svakoga časa upasti u klisuru ' da će ga ubiti. Zato je ođlučio đa se ponaša tako kao da ni n ne primećuje vuka, da mirno prođe poteđ njega, 4 onda zamakne u planinu. Raskopčao j> košulju i dđuvajući niz grudi počeo da se rashlađuje, misleći da je to dovoljno da pokaže da se nije uplašio.

„Hej, stan“, viknuo je vuk baš kađ je Čovek mislio kako treba samo ić! ivicom puta i kako ni zver neće na čoveka ako je ovaj ne napada.

„Zašto đa stanem“, zapitao je Čovek i mađa to nije želeo koraknuo imazađ i zaklatio se kao da će pasti.

Tog trenutka nije mogao da shvati da je taj njegov korak unazad b'o sudbonosan, i da je njime pokazao vuku da ga se plaši.

„Zato Što ovuda ne možeš proći“, odgovorio je vuk i zžvnuo kao đa je pospan, a ustvari samo zato da bi Čovsku pokazao zube,

„Ali, ja moram da prođem“, ubeđivao ga je Čovek. „Mene gone i svakako će me ubiti ako se samo još koji trenutak zadržim ovde.“

„A zašto te gone?“, zapitkivao je vuk Č žmirkao očima,

„Zato što nisam hteo da im poklonim ruku“.

„Šta ti ja mogu. Ovuda ne možeš proči. Ja sam glađan i morem. nešto da jedem. Alko te propustim mogu đa umrem od gladi“.

„Ali, ja nemam ništa da ti dam“, pravđao se Čovek. „Kađa. bih nešto 'mao sigurno bih ti dao“.

„Ne verujem ti“, rekao je vuk i još jednom z?vnuo.

„Dajem ti poštenu reč“, ub:đivao ga je Čovek. „Pusti me samo sad da prođem pa ćemo biti prijatelji, Ja ću ti se odužiti“.

„Tako su svi govorili pa se posle nisu ni setili da postojim. Zato ne propuštam više nikoga“, |

„Ali, ja nemam, šta da ti dem“.

iđeja i pogleđa, koji hao đa sm wzeti od Rilkea, Remboa, Paskala, Sveđenborga, Tojnbia i drugih. Sve to deuje kao proizvod mekog kabinetskog stvaraoca, a me delo mlađog, raščupanog i gnevnog buntovmika koji ruši jeđan čitav prašnjavi, stari sveti. I tako dato obećanje Kolina Vilsona nije „održano što je u mnogome razočaralo njegove obožavaoce i istomišljenmike., >

Obiumske misli Žana Koktoa

Neđavno je objavljena knjiga pod maslovom »Opium: dnevnik jednog lečenja« poznatog i svestranog Zana, Koktoa, Pisana mnogo ranije, ona i danas deluje sveže kako mislima izraženim w njoj, koje su vrlo aktu ene tako i svojom strukturom. Iz“ gleda da je Kokto prilično mođernizovao svoje poglede koje je imao W doba uživanja opiuma, Ipak se Kritičari slažu da pored knjige engleskog pisca De Kvinsija, ovaj dnevnik spada u red najboljih knjiga mapisanih pod đejstvom opimma. Đa li je visprenom duhu Žana Kokfoa bio potreban opium đa bi se izrekle i mapisale misli rasute' celom ovom knjigom, mije izvesno jer on i 5VOjim budnim mislima i dđelanjem deTuje Rao pod nekom izuzetnom inspiracijom. Bvo nekoliko njegovih misli iz ove knjige. .

O UŽIVANJU OPIUMA: »Teško je živeti bez opiumm Mađ se om već jedacn, upozna, jer je baš teško uzimati o2biljno ovu našu planetu bolesni

· »Bta je Kokio video u snue

J / , posle uživanja opiuma. A teško je živeti, sem ako neko nije svetac, ne uzimajući ovu našu planetu i život na njoj ozbilino.« 7.

O GOMILI: »Gomila voli dela koj nameću svoju ideju, koja hipnotiziraju, koja nadražuju njenu osetljivost đo te mere da se kritički osećaj uspava, Gomila je kao žena; ona voli ili da sluša ili da. ujeđa.«

o PBSNICIMA: »Mi. pesnici smo

i od želje Ma istinom, mi #0

Tlustracija Blavoljuba Bogojevića

\ „Imaš, imaš, kako da nemaš“, govorio je vuk i približavao mu sr. Čovek je razmišljao kako da zadovolji vuka. Znao je da se nečega mora odreći, ali sve što je imao bilo mu je toliko potrebno koliko 5 sam život. Ali vrsme je odmicalo, i on je morao da; nešto uradi, ako nije želeo da ga ubiju. Y

„To mi je malo, ja se od toga ne mogu najesti“.

„Pa šta želiš“, pitao je Čovek ljutito, ali se odmah trgao jef mu se učinilo da 'je uvređ:o vuka pre nego što je isprobao sve mogućnosti da ga privoli da mu dozvoli da prođe. „Šta tražiš od mene?“, rekao je sad tiho i skoro dobroćudno.

„Daj mi ruku“, tražio je vuk.

„Koju ruku?“ pitao je Čovek začuđeno kao da mu nije bilo svejedno koju ruku on traž:, ;

„Daj mi koju hoćeš. Meni j svejedno. Istina, đesna ti ja malo deblja zato što se njome više služiš, ali je zbog toga i žilavija. Teže ću je pojesti. Zato pristajem Č na levu“. |

„Meni su potrebne obe ruke“, govor'o je Čovek. „Šta ću bez jedne ruke, Da sam hteo da se odreknem bilo koje učinio bih to odmah i dao je goniocima i ne bih uzalud ovako dugo bežao“. | „Ništa, n'šta“, kazao je vuk samouversno. Ako mi ne daš ruku ja ću te zaklati. Ja to mogu. Dovoljno je da samo malo skočim i da ti pragrizem vrat. Zato je bolje đa mi daš ruku. Ostaćeš živ, a koliko njih živi bez jedne ruke“,

„Ali, ako mi odgr'zeš ruku ja ću umreti“, rekao je Čovek i, okrenuo se da vidi da li mu se približavaju gonioci. „Iscuriće mi krv“.

„Ništa ti ne brini. Umem ja da ti tako lepo odgrizem ruku da patrljak brzo zaraste. Nije mi prvi put đa to radim. Već sam se izvežbao“., i

„A kako to radiš“, kao interesovao se Čovek.

„Evo ovako“, počeo je da mu objašnjava. „Ti ćeš leć» ovđe m ispružiti onu ruku koju želiš-da mi pokloniš. Mislim da je ipak” da to buđe leva. Ja ću da priđem i da j»z najednom pregrizem – tamo gde ti je lakat, Posle ti ustani, uzmi lozu i obmotaj patrljak da .

ut i lje

ti ne iscuri krv a zatim ramu oper na izvoru i obmotaj je travom.

Covek je gledao vuka kao da ga je tog trenutka sreo. Znao je.

đa je prilično islabio i đa zbog toga ne juriša na njega jer nije s guran da li on ima nož kod sebe. Zato je pokušavao da ga lukavstvom namam' da legne da bi ga posle toga zaklao i pojeo. I odjednom Covek je osetio da bi doživeo najveću sramotu alto bi urado ono što mu vuk predlaže. Bio je svestan toga da je pametniji od njzsga, i da to preimućstvo može veoma, dobro da iskoristi. ~

„Zin“ da vidim kakvi su ti zubi“, predložio je Čovek. „Hoću da se uverim da li ćeš moći da mi pregrizeš ruku“,

_____„Ha, pa ti nisi vuk, bi si običan pas“, viknuo je Čovek tako jako da je osetio kako mu se zemlja pomera: pod nogama. „Ti si običan pas“, Io čovek, seg se i dohvatio kamen. i

| plašen i izmenađem Čovekovim ponašanjem, vuk je vio rep i zaista tog ternutka ličio na psa koga su ljud' BejdiH PVR! praga. Nije znao Šta da radi i zbunjeno je gledao u Čovška.

„Ti si pas, ti si pas“, vikao je Čovek a zatim kamenom udario vuka po glavi.

„Vuk se zaneo i pao na bok držeći šapu čznad oka, A Čovek je uzeo još jedan kamen, i dok je vuk cvilio, približio mu se i uđario ga još jednom u čelo. Zatim ga je udario nogom u stomak i mirno prošao pored njega. -

Oni koji su gonili Čoveka kada su došli u klisuru videli su vuka

kako leži, i misleći da je živ uplašili ga se i vratili se. A Čovek ja

otišao đa se okrepi i da skup istomišljenike da bi nastavio borbi. akunauakijndnikaninazndiinjaudnja ni ii ai aa di uan ara GOO

limo đa saopštimo do detalja šta mas stvari niz autobiografskih dđetalja ir

boli... Pravi pesnik me Želi oboža-> autorovog detinjstva. Radnja roman ~

wanje, on želi samo đa mu Vveruju.« OOOIEVAVA pre četrđesetak godina d jednom malom mestu države Tenes O PSIMA: »Moij prijatelj Sati je si. Protagonist je desetogodđišnji de“

želeo da osnuje pozorište za pse, čak MWufus, koji iznenađa gubi OCR

Zavesa se diže. Na pozornici je jedna Roman upravo i „počinje očevom Kkost«, Smrću, koja je sasvim narušila u“ bičajeni život porođice, a zatim

Wu tom stilu napisana je cela ova prati dalji život udovice sa d(voje

injiga, i one su prekinute samo bro» dece, formiranje njihove nove 74” janjem kapljica opiuma koje autor

: PRO a i i nosti suočene sa životnim teškoćama. sipa u svoju čašu. Ona takođe ostaje Prema oceni Kritike pisac je, služeći i đokaz duhovne širine u kojoj živi se često retrospektivnom mmetođom; Zan MKokto. MKnjga je propraćena “VOcirao suptimno i poetski živote f0

njegovim crtežima koji odgovaraju Male ljudske zajednice, ne padajući um senti 'oman“ wjenom 'KarakkorN E mentalno sažaljenje IT

~—Ovogođišnja Pulicerova nagrađa %

roman pretstavlja izuzetak i po tome što je dodeljena jednom đelu koje je objavljeno posle smrti autora, Džems Edži je rođen 1940, a umro de 1955 gođine. U mladosti je objavi? jednu zbirku poezije, a kasnije, KO novinar, sarađivao je mw „}bDpoznatim američkim „listovima i časopisimš Takođe je napisao i nekoliko film“ skih scenarija (Afrička kraljica“ »Zelena magija«, »Lovčeva noć«), 40 i više scenarija za televiziju. e

Džems Edži, dobitnik Pulicerove nagrade za roman

Suprotno očekivanjima sw literarnim krugovima Amerike ovogođišnju trađicionalnu Pulicerovu nagrađu za savremeni roman nije dobio Džems Miozens za svoje delo »Opčinjenmie, već Džems Bdži, malo poznati pisac ma »starom kontinentu« RKozemsov svet u kome neurotične ličnosti jure za wbiznisom«, društvenom afirmacijom ili čulnim 'uživanjima, ustupio. je mesto Edžilevoj poetskoj slici porođičnog života. i . -

Nagrađeni roman „pDžemsa Edžija »Smrt u porođici«, ili kako ga neki. kritičari nazivaju »roman o prosečnoj američkoj porođici«, sadrži M

ai

jednicć i psihološke preobražaje liče.

i