Književne novine

Godina IX. Nova

serija, br. 71

SUTJESKA PRE 15 GODINA I DANAS

ZRAČI IZ SECA OTADŽBINEL

_ U kahjonu Sutjeske će, na Tjenti Stu, na Dan borca, biti pozvani svi učesnici velike bitke koja sve više postaje epopeja jugoslovenskih narođa. Biće pozvani i mrtvi i živi. Mnogi se neće ođazvati, mnogi mesto" njihovog glasa čuće se šum Sutjeske, koja zapljuskuje čitavu mašu zemlju, s kraja na kraj, ulivši se, gorka i gorđa, u našu istoriju, u našu sađašnjost i u buđućnost svih naših narođa. Nepoznata, jedva dostupna preko nekoliko moćnih kamjona — kao Berezina ili makoje geograf: :o ime, Sutjeska je, 1945, u odlučujućem suđaru glavnine naše Oslobodilačke vojske i po broju šest puta a po naoružanju mnogostruko jačih okupatorskih kvislinških bugarskih i drugih formacija „postala poznata, bilo Revolucije, prekretnica čitavog života naših današnjih i buđućih generacija, simbol.

Simbol našeg samopožrtvovanja i pobeđe.

Visoki nemački Kkomanđanti, gemerali Ler i Liters, u otsudnim trenucima bitke na Sutjesci napustili su svoje štabove u Sarajevu i došli čak u Foču, takoreći na samo bojište. Ne samo da odatle još neposrednije rukovođe operacijom „Švarc“ — Petom ofanzivom, nego i đa lično prisustvuju totalnoj likvi'daciji glavnine naše Oslobodilačke vojske i našeg Vrhovnog štaba sa Titom na čelu, a na taj način, po

| njihovom mišljenju, i lomljenju kič

· me ustanku naših naroda protiv Hitlerovog „novog poretka“ u stravič .noj. nacističkoj „evropskoj tvrđavi“.

Ali bilo je sve-uzalud.

Glavnina Oslobođilačke vojske, sa Vrhovnim štabom, sa Titom na če| š : lu, nije se dala slomiti.

Tri usijana obruča bila su uništena, razbijena. Neprijateljska operacija „Švarc“ pretvorila se, iako uz velike gubitke sa naše strane, u našu pobedonosnu ofanzivu a ime Sutjeska, za koje ni mnogi od boraca nije znao sve dok nije dospeo do njenih obala zasipanih ubistvenom vatrom sa zemlje i iz vazđuha ođ tih junskih dana 1945, pre petnaest gođina, postaje sve poznatije i prelazi sve više granice naše zemlje. Jedno od najimpresivnijih mesta u „Pismima iz Italije“ Ljubomira Nenadovića jeste opis kako je Njegoš, u crkvi Svetoga Petra u Rimu, odbio đa celiva lanac, Časne Verige, kojim je, navodno, bio vezan Sveti Petar.

„Crnogorci ne ljube lance“ — od govorio je naš veliki pesnik začuđe nom kaluđeru kome se tako nešto

prvi put dogodilo,

Tu osobinu naših naroda izgubile

su iz vida okupatorske sile 1941; tu osobinu naših naroda „previdele su staljinističke kominformističke „marksističko-iđeološke“ propagand ne i druge formacije 1948; tu osobinu naših narođa slične „marksistič ke“ klerikalne formacije ~reviđaju i danas, zveckajući bezuspešno svojim lagerskim „marksističkim“ Časnim Verigama. A još Buda je učio: „Sve što ti se kaže ispitaj na probnom kamenu svoga iskustva, i . neka ti istina bude svetlost, neka ti istina bude utočište... ja Prolazio sam, 1944, tačno gođinu đana posle Pete ofanzive, u junu, ka njonima oko Sutjeske i obalama Sutjeske, u kb ribama koje su godinu dana posle Pote ofanzive još“ uvek trajale u čitavoj našoj zemlji. | Na svakom koraku, u žbunju, u sivom kamenjaru, u naerenim, davno napuštenim kolibama, razvaljenim i prokislim, ležali su kosturi naših boraca, delovi kostura MH krpama odela, lobanje partizana i par tizanki, nosila, konjski samari. Kosturi su ležali u grupicama i usamljeni dolinom Pive, od Šćepan Polja prema Barnom Dolu, od Šćepan Polja do Strmca na Vučevu, i desno, u krvavom, najužem krugu Pete ofanzive, prema Sutjesci. Poneki od kostura, možda tifusaFr,

ležao je pod drvetom, na malom

- proplanku,. gđe „se, zaustavio da BC ·

BEOGRAD, 4 JUL 1958

\,

Čedomir MINDEROVIĆ

Đorđe Andđrejević-Kun; KRolona

od Kruševa prema Strmcu, razvalje na, sklona padu, pokrivala je u prizemlju nekoliko desetina kostura. To su bile gomile belih kostiju i otpađaka odela sa gomilicama velikih crnih mrtvačkih larvi između karličnih kostiju. Ostaci nogu u dotrajalim cipelama. Petokrake, već izblie i poluistrulelih rukava... MOO Butjeske bujalo 36 o

ni

staze, obasjane suncem. Zaustavio sam se na samom izvoru Sutjeske, koja nastaje od neko-

(dele petokvake na ostacima šajkača,

"Belac stočne — laki vetar otresao je sa vo-- 1943, smirilo se, skamenilo u smrti

ćaka bele latice cvetova na kamene ·

liko potočića i baca se sa ogromnih kamenih ploha prema Drini. I izvadio sam iz vojničke torbe moj dnev nik — skoro celu sadržinu torbe.

I tu nam je, na Sutjesci, te iste večeri, od četničke zasede, poginuo Dik Kađrušić, Dik, komandant Prvog bataljona Muslimanske brigade,

:e. koje su videli i, na Romaniji, ši-

i — pobeđi,

Prošao je veliki krug, ođ gaza kod Tjentišta 1945, kad se bacio u Sutjesku da spase iz matice konja ko-

na delu,

ji je nosio cev našeg ·jeđinog protiv

' kolskog topa — do krvave četničke

zaseđe 1944.

Kađ sutra na Tjentištu buđu prozvali Dika, i sve mrtve među nama, gorko ali gorđo odazvaće se Sutjeska svojim šumom. Gorko, jer . je žrtva bila velika, a gorđo, jer je bila đostoina. Jer Sutjeska može da šumi samo o žŽrtvi i đostojanstvu

velikih i malih narođa, i o pobedi istine i stvaralačke slobođe — stva · ralačkog rada čiju lepotu niko ne _može đa ospori, čiju lepotu istorija i čovečanstvo jeđino cene. Jer Su. tjeska, iz svog čudesnog kanjona u srcu naše otadžbine, može. da zrači samo neugasivu veru u pobedu ideja pravog socijalizma i humanizma socijalizma i humanizma ne na reči ma, toliko zloupotrebljavanim, nego socijalizma i humanizma koji se smelo i stvaralački izđižu do misli koju je jednom . izrekao Volter: Ja se iz osnova. ne slažem sa vašim shvatanjem, ali ću se boriti do krajnjih granica mojih mogućčnosti da svoja shvatanja slobodno izrazite.

I zato naš Dan borca, zato pro-

slava petnaestogodišnjice bitke na

. Sutjesci sa kojom se ove gođine u~

jedinjuju, kod nas, i Dan Ustanka u Srbiji, 7 juli, ima, ne samo za nas, nego i za 1 :Jk i za Zapađ, naročiti značaj.

„ Proslava Dana borca, još jedan „put, potvrđuje jedinstvo naših . na» roda i odlučnost da u toj borbi, bor, bi za socijalizam, za homanizam na delu, istrajemo do pobede. kao što smo istrajali i u legenđarnoj borbi na Sutjesci 1945 protiv mnogostruko, neupoređivo jačeg neprijatelja.

Pod osmejkom leta

Teško je tražiti objašnjenja za sve one postupke koje čovek učini u trenucima svoga odmora. Od-~

mor — ta prijatna, nekiput skoro opsesivna reč .

— označava pojam koji izaziva niz asocijacija najrazličitijeg smisla. Jer, mače, zašto bi ljudi često neodlučni stajali pred izborom nekog uživanja, pred trenutkom svoga slobodnog vremena, koji su čežnjivo i sa puno nađe očekivali. Dešava se čak i to da jedva čekaju da pobegnu od onoga što im je, recimo, čitavu godinu dana ispunjavalo njihove želje. I onda — nepotrebna razočaranja, mrzovoljnost i, kao posledica svega toga, bezbroj nerealnih želja. .

A te želje proističu iz najrazličitijih izvora.

Knjiga, među njima, svakako, ne zauzima poslednje mesto. I pored mnogih pesimističkih izjava, tvrdnji i objašnjenja, ona se čita, i to svakim. danom sve više. Pozajmne biblioteke su prepune redovnih posetilaca, a u čitaonicama se retko kad može dobiti slobodno mesto. Činjenica je đa publika oseća potrebu za knjigom i čitanjem. Ostaje samo otvoreno pitanje: šta se čita, kako se čita i kada se čita. . i eič,

· Čujemo kako se"često kaže: „Čitam u slobodnom vremenu“. Ovaj odgovor je, u prvi mah, jasan i neđvosmislen, ali kađa se malo više zamislimo nad njim — sleduje još jedno pitanje: šta sve određuje nečije slobodno vreme i kakve su te okolnosti u kojima čovek poželi knjigu i zađowvoljstva koja mu ona može pružiti. Odgovora, opet, može biti na pretek, i mnogi od njih biće obo· jeni relativnošću indiviđualnih zahteva, želja i mo-

gućnosti. Ali nešto opšte, nešto što je karakteri-

stično za mnoge, ili bar za sve one koji se, na

ovaj ili onaj način, izjašnjavaju, nameće se kao „slobodno vreme“ — to je onaj trečovek pretpostavlja da će' sebe afir-

zaključak: mutak kada | | misati u punom ljudskom smislu te reči.

Mno{ji doživljavaju taj trenutak u ovim toplim, ' i — danima surica i radosnog kre- '

letnjim danima,

tanja po prirodi. Leto'je za veliki broj umetnika simbolični izraz radosti,

[00

~

punoće snage“i neobuz-

dane ljudske svetlosti. Pa zar ne izgleda čudno da se neki, u tome preobilju punog' svetla, posle toliko iščekivanja i nađanja, prepuste tupoj lenjosti tzv. „odmaranja“? Takav postupak potseća na shvatanja jednog kod nas preživelog društva, u kome je, po buržoaskom tretiranju čoveka, svako imao svoje određeno, usko ograničeno radno mesto, čije napuštanje povlači za sobom potpunu prazninu i psihičko mrtvilo. A zašto, pod osmejkom sunca, u tim veđrim trenucima odmora, ponovo da ne razmislimo o kontinuitetu ispoljavanja” čovekovih vrednosti? I opet o knjizi, i opet povodom knjige. ı

Jer ako tražimo najkarakterističnije manifestacije čovekove ličnosti, onda moramo povesti računa o umetničkoj reči, o onome što tako nepristrasno đaje uvid u najplemenitije lične težnje.

W..

Slavko VUKOSAVLJEVIĆ __

Cena 30 din ~

4 \

VOĆE ZEMLJE

Nema bežanja od našeg pametnog malog oka, od moje i tvoje hiljadu i jedne tužne priče,

ob:đi) sva neba plitka i duboka y i stani tu gde bregovi na tebe liče.

Svetla na meni i tebi brate pod plavim ktovom

ogromnim i skromnim kao ljudska šaka popadale su zvezde po životu ovom

i sijaju iz naših ožiljaka.

Još malo žzdržimo bod zvemcm: Velike samoće sa usnom iskrivljenom između smeha i plača, zemlja je kao poljubac čudno voće

rasečeno od reči i

od mača.

Naša mala pravednost i tuđi grh toliko teži Takt 45% rodđiće snažnu blagost od koje nema veće 3 DDaN? i naši dlanovi u neslućenoj· favnotežb) ' :

držaće najzađ kriške sreće.

' Tako dobri ! tako čvrsti pokorićemo se mirmo našoj sudbini đugačkoj od nas do lepote, pronaći ćemo život naš koji još niko nija dirmo mada ga mmogo puta nama ote.

Rodđićemo i rađost divmu zbog njeme običncsti, pristaćemo na nju kao i na bol već iz daleka

i skinućemo šešir trešnji i hrastu zbog sličnosti između jedne i druge krvi i cveta i čoveka.

GR:GITA 'RUGANIA

„Zašto beše duostruko besm?“

i Ne znam ima li stvari koja se pisanjem može ironisati, a đa Džojs u ovoj knjizi nije. to učinio. Reći da je „Ulis“* satira na čoveka uopšte, možđa je tačno, ali je bombasto i neodređeno. Ovo delo sasvim izvesno je satira gradskog života, savremenog zapadnog društva u celini, Satira istorije kao nasledstva, šematskog tipičnog toka “Koji. se ponavlja. Ismejavanje onih malih kosmosa bpostojećih temperamenata. Religija mu daje izvrsne povođe za humor. A nauka

„jedva, da daje povoda .,da bude u-

zeta u obzir. Ova impozantna knjiga ruga se pismenosti, satiriše oblik romana kao takav. Tako nam izgleda. Taj veliki majstor, stvaralac, akrobata jezika, napravio je ovde takođe jednu veliku satiru na sam jezik. ! „Ulis“ je istinska. komeđija evropskog vremena. { * *»*

Nedavno je jeđan znalac Džojso~

. Vog ostvarenja ' objavio članak u

Čitanje, van svake sumnje, pruža zadovoljenje iz-

vesnom ličnom stremljenju, i 'to ne samo u smislu”

pasivnog uživanja. Pravo, istinsko čitanje nadovezuje se na aktivni interes čovekov, na njegove najintimnije slutnje i njegova najstrasnija razmišljanja. Esej Tomasa Mana o „putničkom“ čitanju „Don Kihota“, govori nam nešto o tome. Vređnost

čitanja, između ostalog, leži i u slobodnom izboru

knjige, u potpunom predavanju određenoj tema= tici. Š O. Mr bb: to pravo čitanje negira ono ustajalo i kukavičko shvatanje o „slobodnom vremenu“, o nekakvom, praznom i bescijnom odmoru. Iz toga aspekta posmatrana, postaju besmislena. sva ona tvrđemja o izvesnim „mrtvim sezonama“ za knjige. Nema „mrtvih sezona“ kad je u pitanju čovekova alttivnos: i njegov Ssvestrani ljudski razvoj. Gete je govorio đa mu je trebalo dosta we-

mena dok je naučio da čita. Možđa je on. malo i · preterivao, ali za nas je važna ozbiljnost s kojom 'je veliki pesnik tretirao taj' problem. Naročito, u ovim danima leta, pred našim odmorima, trebalo “bi se: setiti onih koji su u čitanju nalaziH jedan

j - Prodeag-%. PEROVIĆ

\

kome kaže .da je „Ulis“ knjiga vrlo nejednako uspela i da prema tome nije on Džojsovo remek-delo, nego mnogo bolje usklađena, manje ekstremna, a đđintegralnija Portret umetnika u mladosti“,

Možđa je taj „Portret“ sigurnije sproveden, ali „Ulis” je taj koji-uzbuđuje, koji opčinjava, koji uzrujava, mapinje, raspaljuje, izaziva. Ulis" je veliki elektricitet, „kako reče jedan moj prijatelj. Zašto bi bio i remek-delo ? :

Treba čitati baš „Ulisa“.

*.*# .

_ Džojs je pisac univerzainog značaja. Ali mi nećemo dovoljno dobro

individualnih.

knjiga.

Miodrag PAVLOVIĆ

Džojs kao dvađesetdvogođišnjak' . ISVAJ

su. Džojs je renesansni pisac u tač-

nom, školskom značenju reči. A njegov pravi analogon je više Bokačo, nego Dante. š

. razumeti, čini nam se, njegovu pojavu, ako je posmatramo samo kroz ·

koordinate zajedničkog toka evropske književnosti. Korisno je setiti „se da je on Trac, izgnanik iz Dablina, dakle čovek kome je obračun sa sopstvenim krajem i stečenim vaspitahjem, celog života bio u prvom planu. ·A Irska, đa kažemo . grubo, to je đo pre pedesetak godina atmosfera Srednjeg veka. I taj podatak je vrlo važan, kao i drugi, da je Džojs učio na jezuitskom koledžu i da je'bio pređođređen za ' sveštenika. Time njegovo ruganje dobija jeđan uži smisao i određeniji povođ. A njegova pojava u knji _ Ževnosti, ako se može svesti na neki postojeći istoriski tip, onda. taj tip najviše potseća na Renesan-

% Izđanje „Otokar Keršovani", Rijeka; preveo Zlatko Gorjam,

Jedan od poslednjih Džojsovih ij . portreta

To da je najsmeliji prozni umetnik Evrope XX veka ustvari jedna „anahronična pojava, jedan zalutali

italijanski humanista, (živeo je ub

Trstu, Puli, Parizu) parađoks je ko ji je možđa preteran, ali nije besmislen: ne tako retko u njegovim raspravama sa Tomom Akvinskim, u inatima, prema crkvi imamo osšećanje da on probija otvorena vrata, đa obavlja jeđan posao: završen u Evropi pre nekoliko vekova. Ali a nahroničnost je moderna, ak

%.%% .

Ovaj rroman.je svakako ekspevciruot ako je ova reč naučnog značenjaihia Nastavak, na đ.sirapi ya

~

*