Književne novine
Riječ je o dubrovačkim klasicima
»KNJIŽEVNIKE BAROKA SMO ZANEMARILI...«&”
(IZVODI IZ UGODNOG: DVOSATNOG RAZGOVORA S PROFESOROM PETROM KOLENDIČEM)
| Pišem po sjećanju, po kratkim »abilješkama iz ugodmog dyosatnog razgovora s Petrom Kolendićem, profesorom Beo-
· gradskog \imniverziteta. To
nije bio nikakav intervju, a ni
razgovor mladog studenta sa sijedim profesorom za katedrom, već susret dvojice ljudi, koji vjerojatno podjednako cijene staro dubrovačko literarno stvaralaštvo, ali s razlikom, što je jedan od njih tome stvaralaštvu kao nauci posvetio cijeli život, pet decenija neumornog rada, istraživanja starih arhivskih rukopisa, dok drugi želi đa neke misli iz bogate riznice svog sagovornika prenese ostalim. čitaocima. Vjerujem, da ste me
shvatili, i zato pređimo na
zanemarili“.
Ni mi Dubrovčani ne znamo one mnogobrojne ulice i uličice u starom dileku grada po njihovim nazivima, iako mnoge od njih nose imena velikih ljudi iz prošlosti: Zlatarića, Palmotića, Ranjina, Bunića i drugih ličnosti. I zato mi obično radi pravilne orijentacije i turiste i jedan drugoga upućujemo u „petu ulicu od Male braće“, u „treću od Sponze“, u „prvu ispod Široke ulice“ i tako redom, ne Sspominjući imena kojima su nažvane. I mene su tako zanci uputili u „drugu ulicu“ gradskog bloka na prostoru između velike Onulrijeve česme i Široke ulice, jer su vjerojatno sumnjali da li ću upamtiti ime pjesnika Zlatariča.
U običnoj sobici na trećem katu stare zgrade, koja je, kako se čimi nadživjela strahovito trzanje dubrovačkog tla u sedamnaestom stoljeću, primio me je naš uvaženi učenjak Petar Kolendić. Poslije isporučene vijesti iz Beograde, koju sam mu saopćio, razvio se nevezani razgovor o dubrovackoj literarmoj historiji, Tu je naš učenjak na- svom čvrstom ilu, u svom. elementu.
Ređale su se figure starih literata, Počelo je s Marinom Držićem. | Profesor Petar Kolendić jedan je od naših zasluznih ljudi, koji sm svojevremeno skrenuli pažnju literarnih krugova i široke javnosti na autora „Dunda Maroja“, preteču Šekspira i Molijera na polju komediografije. Učenjak mi je o Držićevoj djelatnosti i životu iznio mnoge pojedinosti, a onda je zaključio:
— Ja sam uvjeren, da bismo o Marinu Držiću mnogo više saznali od onoga što nam je danas poznato, kad bi koji mlađi naučni radnik proučio slstematski dokumente mletačkog arhiva. Držić je Živeo više godina i umro u Veneciji, pa je nesumnjivo u Vvenecijanskom arhivu ostalo tragova njegove djelatnosti i života.
Drugi je zaključak profesora Kolendića:
— Marin Držić dosljedno unosi u svoja književna djela žive dubrovačke ličnosti, koje su postojale u Dubrovniku u njegovo doba ili nekoliko decenija prije njega, o kojima je ostala živa predaja u narodu. Mislim, da bi bilo vrijedno proučiti ove ličnosti, jer je on na ličnostima temeljio osnovu smijeha u svojim djelima. I Tirena je naprimjer bila živa ličnost. To je bila ustvari jedna poznata kurtizana iz Siene, o kojoj je pisao i jedan pisac iz Istre. Nju je Marin Držić uzeo za glavno lice u svom istoimenom djelu. U Dubrovniku je još početkom osamnaestog stoljeća bilo sačuvano mnogo više Držićevih komedija negoli ih sad znamo. One su bile veoma popularne u narodu. To se vidi iz činjenice da su neke ličnosti 'iz njegovih djela postale poslovične u narodu. Daničić.je u izdanju Jugoslavenske akademije objavio stare dđubrovačke poslovice, a među njima nekoliko, koje se odnose na Stanca, glavno lice Držićeve „Novele“. \
Interesiralo me je kako je učenjak ustanovio, da je „Hekuba“ Držićevo, a ne Vetrano= vićevo djelo, kako se je dotad shvatalo.
' To sam ustanovio još u svoje studentsko doba. Tvrdilo se, da je
„Hekubu“ prema talijanskom pre= ·
vodu Ludovika Dolčea preveo na naš jezik Mavro Vetranović. Međutim, ja sam u Rijeci Dubrovačkoj našao jedan rukopis starih dubrovačkih pjesama, U jednoj se govori o nadgrobnom žalovanju za Marinom Držićem. Upalo mi je u oči, da su, prema toj pjesmi, uokolo Držićeva groba pjevale ličnosti nazvane imenima iz „Hekube“. To me je zainteresiralo. U ono doba temeljitije smo proučavali stare pjesnike, pa smo uz ostalo znali, da je svaki pjesnik Šesnaestog stoleća pravio stihove po izvjesnom svom osebujnom pravilu. Ja sam Držićevo pravilo pravljenja stihova primijenio na „Hekubu“ i ustanovio, da je on autor navedenog djela, a ne Mavro Vetranović, kako se je dotad tvrdilo. Međutim, nekoliko godina
6
temu „Književnike baroka smo
kasnije jedna žena iz Šibenika ponudila mi je rukopis „Hekube“, na kojemu je bilo izričito navedđeno ime Marina Držića kao prevodioca. Time je moj raniji zaključak, zasnovan na primjeni već spomenutog pravila, bio potvrđen i osnažen. „Hekuba“ je jedino dijelo, koje je Držić preveo iz klasike na naš jezik. U osnovnim elementima ono se slaže s Dolčeovim tahjanskim prevodom.
Kad već govorimo o stanmovitim karakteristikama | Marina Držića kao pisca nije suvišno da se istakne, iako je to svakom prosječnom čitaocu vidljivo, da ovaj naš stari pisac u svojim djelima nigdje ne unosi smrt. Nigdje on ne ističe ni plemstvo, jer je za njega plemić svaki čovjek, koji se
istakne svojim žuljevima. Zalsta istinski renesansni „stvaralac... Tim zaključkom · „profesora
Kolendića ostavili smo Držića
i prešli na đubrovačke barokne
pisce. _
— Mi nekako nemamo smisla ni osjećanja za naše barokne pisce. Ja sa naprimjer o važnosti tih pjesnika uzaludno uvjeravao i neke profesore književnosti. Kod nas se barok shvata usko kao neki stil i kao odraz jedne struje u umjetnosti, međutim, barok je veliki pokret ravan renesansi i njegovo je značenje u historijskom razvoju čovječanstva široko i veoma značajno. O baroku je u posljednje vrijeme napisano u zapadnom svijetu na stotine knjiga. Dok smo mi, zbog neđovoljnog shvatanja važnosti i značaja baroka svoje velike književne stvaraoce iz tog vremena zanemarili, strani učenjaci objavljuju čitave studije. Na primjer našega Điva Frana Gundulića mađarski slavist Andjal, profesor univerze u Debrecinu, veliča i uznosi iznad svih ocjena, pa i najboljih, koje su naši literarni historici napisali dubrovačkom pjesnku. To je, po mom mišljenju, do danas naibolja, najdokumentarnija i najuspjelija studija o pjesniku „Osmana“. Za-
ista je Gundulić velik. Velik po i
sebi, a velik i upoređen sa pjesni-
cima savremenicima drugih naro- -
da. Pogledajte naprimjer talijansko barokmo pjesništvo. Vi u talijanskoj baroknoj literaturi nećete naći ni jednog pjesnika, koji je pjevao rodoljubive pjesme. Naš
Gunđdulić je čitav jedno plemenito ·
rodoljublje, neprekinuto patriotsko osjećanje.
Skrenuli smo u razgovoru na Junija Palmotića, drugu veliku pjesničku ličnost đubrovačkog baroka:
Palmotića je kao pjesnika svojevremeno detronizirao Dreksler zato, što se navodno on ponavlja u svojim! pjesmama. Proglasio ga je slabim pjesnikom. Za Drekslerom su se poveli naši književni kritičari i oni su prećutno prihvatili ovo neosnovano stanovište, a u tome je uzrok da je prećutno prošla i jubilarna godišnjica Junija Palmotića. Međutim, Palmot:ć jie naš zaslužni barokni pisac, dobar. pjesnik, pa je velika šteta, što ga, kao i ostale barokne pjesnike, bije: qlas. o navodnoj neznatnoj pjesničkoj vrijednosti njegovih djela".
Htio sam saznati kako profesor Kolendić gleđa na djela baroknih pjesnika s mjihove dramske, kazališne vrijednosti. Da li smatra da se njihova djela mogu prikazivati na suvremenim pozornicama, a naročito na Dubrovačkim ljetnim igrama? Dobio sam određen odgo-
i VOFIT
— Djela naših baroknih pjesnika veoma bi lijepo mogla pristati u Ljetnim igrama. To su melo-
o ovom velikom :
drame. U njima prevladava balet, muzika i raskoš u najvećem stepenu, jer su nastale w vrijeme pred pojavom opere. Njihova djela mogla bi se veoma uspješno prilagoditi zahtjevima savremene po-
zornice, ali pri tome bi morali uložiti izvjestan trud lazališni režiseri i muzičari. Razumije se
kod toga je dozvoljena i neophodno je potrebna adaptacija. Ja sam za adaptaciju, jer je za uspjeh djela starih pisaca prvi preduslov đa buđu razumljiva i za publiku i za glumce izvođače. Glumci, Koji ne razumiju pojedine riječi, što ih izgovaraju na pozornici, ne mogu se ni saživjeti sa svojim ulogama, oni ne mogu ni dati od sebe ono što se od njih očekuje. Uostalom, adaptaciji su bila podvrgnuta i mnoga &đdijjela istaknutih starijih evropskih pisaca, pa ipak ta djela time nijesu izgubila' na vrijednosti. Na adaptaciji Gundulićeve „Dubravke“ radili su neki naši ljudi u devetnaestom stoljeću, među kojima i pokojni profesor Henrik Grbavčić iz Kotora, koji je „Dubravku“ uskladio sa savremenim jezikom. Ne znam, međutim, gdje je njegova adaptacija Gundulićevog djela završila i što je s njom bilo.
lako su naši pjesnici baroka još uvijek zapostavljeni, ja sam uvjeren, da će oni jednoga dana biti rehabilitirani. Osobito Gundulić i Palmotić, — zaključio je naš književni historik dr Petar Kolendić, a onda je nadodao:; „Ako ste u mogućnosti da nešto u tom pravcu učinite, unesite to u svoju dužnost“, Ruđimir ROTER
RICO ı i Stivn SPENDER
KADA GNEVNI LJUDI OSTARE
Centralno pitanje u vezi sa movim engleskim romanopiscima, pesnicima i dramatičarima koji su
. postali poznati kao „gnevni mladi ljudi“, jeste to
šta če im se dogoditi kao piscima — kada prestanu da budu gnevni. Ništa nije teže učiniti nego li ostati buntovnik a da se jednostavno ne postane neko ko mastavlja da se žali bez ikakvog razloga. Ima, „međutim, povoda nadahju da če ova grupa mladih pisaca produžiti suvoj protest, s razlogom, i kada se njihov gnev iscrpi. Oni suesno pripadaju jednoj novoj društvenoj klasi i u svojoj suesti imaju slucu stvarnosti koja se razlikuje od slike starijih pisaca. Ono što treba od njih očekivati nije samo ono što se maziva realizmom, već slika jedne Engleske koja e bila zanemarena još od ranih romana H. Dž. Velsa i Arnolda Beneta, ı od prevage kKknjMievnosti indtviđualne emociondime ı intelektualne osetljivosti.
Kualitet napada koji ova grupa sada vrši protiv engleskog društva najbolje se viđi u delu Džona Osborna, pisca komada „Osvrni se u gnevu“ i „Zabauljač“, Kao i Dikens (a Osborn se može pomenuti gotovo tstovremeno s Dikemsom), i om slika ličnost, životnost, uživanje i pathju siromašnih, i optužuje licemernost i samozadovoljstuo „uređenja“. Društvena laž koju om ismeva nije laž grubolikih industrijalaca Dikensovog vremena koji su se digli sopstvenim radom, več laž nalickanih socijalističkih birokrata Države Blagostanja, koji su ustanovili milosrđe pomoću društueme sigurhosti, i aktom Parlamenta ukinuli potrebu za simpatijom s nepovlaščehima, kako bi dokazali da nepovlašćeni ne postoje. Osborn uporno tvrdi da siromašni i nesrećni još postoje, i da su veoma živi ma suvoj nepovlaščeni mačin, i da zaslužuju ljudsko saosećanje. On pokazuje da zvanična državna podrška i siqurnost ne znače mnogo onima Rkojt se me prilagođavaju primeru dobrog podruštvuljenog čoveka dvadesetog veka, čoveka „društveme jedinice“, koji sam sebi pomaže i koga država pomaže.
*
Osborn je čurst, žilav, mmalitičan, kritičan prema ,
sebi kao i prema drugima. Suejedno, Osbornov problem, posle mekoliko godina borbe, može sada lako bitt u tome kako da ga ne proguta njegova publika. Danas se zaboravlja da je Noel Kauard počeo u „Vrilogu“ kao žestok, duhovit, društveni
' izlazi ma strano polje,
satiričar, budući — suim suojim simpatijama a na strani onih koji su mirisali ma džin ı izgledali jadno. Način na koji se jedan talenat može prigušiti uspehom do nmajsiabijeg vriska društvenog protesta pokazan je u Terens Retigenovim „Zasebnim stolovima", gde je piščeva molba ža simpatiju s čovekom, koji počinje razgovore S devojkama u bioskopima, pilula skrivena otprilike, ispod šesnaest slojeva šećera. j Privlačnost, i zamka, u novinskom stereotipnom izrazu „Gnevni mladi ljudi“ je nerazdvojnost veze epiteto „gnevuni“ sa „mladim“. Implikacija je to: da kad omi prestanu da budu mlađi prestaju da budu i gnevni. Postoji, takođe, možda nagoveštaj da je gnev, Već dugo uremeha, bio jedan deo mladosti. Mi to nismo primetili sve dok ovaj današnji izraz nije bio iskovam, zato što su, do vremena kada se to moglo primettti, mladi prestali da budu mladi, i, prema tome, prestali da budu gnevni., Gnev je, zaista, bio karakteristika mlađih pisaca tokom najvećeg dela polovine ovoga veka. To je emocija koja je počela 5 Prvim suetskim ratom, Rupert Bruk je bio — moglo bi se reći ~ poslednji ne-gnevni poslušni mladi pesnik, prava slika onoga što je stari 'Henri Džems želeo da bude mla• di egleski pesnik-heroj. Bruk je pisao nezaboravne i veoma lepe sonmete koji su odgovarali pojmu stariie generacije o home šta treba da oseća mlađi engleski pesnik kada, duvajući u srebrnu trubu, leže, i postaje „zauvek
Engleska" (pojam stare generacije o Engleskoj,
takođe!).
Nijedna sledeča mlađa generacija mikad mije bila sasvim u stanju da oprosti Bruku, a njegov čuveni profil je jedma vrsta anti-slike onoga što mlađost ne želi da prisvoji. Neposredno posle soneta iz 1914 godine, drugi mladi ljud: — Sigfrid Sasun i Vilfred Oven — uveli su još jedan kolup. „Gnevni“ primer tridesetih, četrđesetih i pedesetih godina ovoga veka postavile su ratne pesme Sigfrida Sasuna o Zapadnom frontu, koje su napađale stare zato što su poslali mlade ljude u TOUOUe da se žrtvuju zbog 0rešaka jedne ranije generacije. Slika čoveka koji „je „kratka daha, debeo i star 45 godina", koji je S fačke gledišta move generacije, čak i u svojoj maldosti imao stavu sredovečna čoveka — pošto, kad je bio mlad, beše zauzet Dpo-
stavljanjem zamki za sledeću generaciju — stavlja
pregradu između decenija. „Zbogom svemu tome“
PROBLEM SAVREMENOG
na Dubrovačkim letnjim igrama
o njima pišu i
Držićev »Dunđo Maroje« u originalnom
Nešto posle ponoći učestala su tri topovska pucnja koja su, još jednom, ovog leta, začudila neupućenog turistu. Hamlet je poslednji put pokopan na Lovrijencu! I ova impozantna tvrđava od sada, sve do sledeće sezone, biće prepuštena toplim, uljuljkujućim talasima mora, a reflektore će zameniti tiho talasanje meseca, nad već pomalo smirenim gradom.
Letnje igre su pri kraju. Očeku= jemo još samo violinski koncert eminentnog ruskog umetnika Davida Ojstraha, i poslednju pretstavu Držićevog Dunđa Maroja s kojim će ovogodišnje devete Dubrovačke letnje igre biti završene. Stvaraoci i reprođuktivni umetnici uskoro će će vratiti svojim matičnim kućama da sa njih ponovo odjeknu njihovi glasovi. A Dubrovnik će ostati pun utisaka da sa preostalim gostima dosanja zadnji zvuk ove letnje sve čanosti. '1 evo retrospektivne svetlosti. Evo intonacije Letnjih igara što još treperi u nama.
Oni koji su očekivali noviji program: stavljanje na repertoar savremenih dramskih i muzičkih ostvarenja, s punim pravom mogu nezadovoljni otići sa Letnjih igara; jer dominantna su bila stara, klasična dela, kako u muzičkom programu, tako i međ dramskim
Greh
Iznad svega sam tioga
tako da mi se ponekad čini
da rukom zahvatam nebo u pregrštima, zato me ostavite na miru
sa vašim da i sa vašim ne,
jer duša mi je kao premorena pustar
i zlatne rane zvezda otvaraju se ns3d njom.
Milorad. ĐURIĆ
5) :64
dubrovačkom ambijentu
pretstavama. 1 opet nije moglo doći do nužnih antiteza starih i no-
vih oblika i shvatanja, koje bi nas"
približile dosađ već toliko. traženim novim formama i putevima savremene ume:nosti. I tu se opet, ne znam već po koji put, mora spo menuti fatalna reč „kriza“ u smislu savremenog umetničkog izraza, ı njegovog adaptiranja i transponovanja u našu, slobodnije rečeno, nedovoljno „savremenu“ i autohtonu umetnost, koja je, nažalost, kao takva, po svom tretmanu, postala već dugogodišnja navika, šablon, kome podleže veliki deo naših umetnika. Pišući pre nekoliko godina o savremenoj francuskoj književnosti, Dušan Matić je u postskriptumu „Jednom vidu francuske književnosti“, rekao sleđeće:
„Postoje dve reči koje se čuju na svakom koraku: problem i kriza. Kao da je već dvadeset godina
sve postalo problem i kriza. Ja ih:
lično ne volim mnogo“.
Ali, mada mi pokušavamo da je
negiramo, ja mislim, nažalost, da je reč „kriza“ itekako kod nas još uvek dosta aktuelna, a to su najbolje pokazale i ovogodišnje Dubrovačke letnje igre.
Od programa koji je bio na repertoaru, muzičkog i dramskog, pre ovlađivala su starija dela. Jedino osveženje doneli su u muzičkom delu scenski' oratorij Nikole Hercigonje „Gorski vijenac“ (u smislu muzičke novine, a ne načina tretmana samog Njegoševog dela) u režiji Radomira Plaovića;i američ-
- ka Baletska trupa kod koje se, po-
ted elemenata klasične igre i čisto klasičnih dramskih dela, na repertoaru nalaze divertismani kao „Međuigra“ i „Rodđeo“. Prvi balet, eksperimenat sa komponovanom i teškom koreografijom, usklađenom sa muzikom iz američkih igara, Ti
se još nalazio i obavezni muzički program sa karakterom nacionalnog obeležja (prvenstveno atrakcija za turiste, strance, jer kod nas se već oseća izvesna zasićenost narodnim motivima), „mada, još uvek, ova vrsta muzike, nailazi na dosta topli prijem kod publike: Ovđe vredi istaći: zagrebački „Lado“ i beogradsko „Kolo“. Dramske pretstave protekle su, uglavnom, „u znaku Marina Držića. A značajna i savremena, jedino kao večno aktuelna iđeja o neprekidnoj borbi koju čovečanstvo vođi za Vviše ljudske vrednosti, za širi humani smisao svoga postojanja, je
'samo obnavljanjem dela
OD__{<STT eo i
drama Marijana Matkovića „Heraklo“ u režiji Vlađa Habuneka.
Na kraju, neminovno se postavlja pitanje, kuda i kako će se Letnje igre dalje razvijati? Na njega nije moguće sađa odgovoriti. Ali jedno je nepobitno: radost estetskog U> živanja ne može se pothranjivati starijeg porekla i koncepcije sa njihovom već poznatom, pokatkada tipiziranom vizijom sveta. 1I stoga, ako prihvatimo opasnost da budemo šturi i sveđemo đelotvormo tkivo Letnjih igara u smislu obnavljanja već standardnih, postojećih dela} poetski, duh, koji lebdi već veko-. vima nad ovim drevnim „gradom, izgubiće mnogo od svoje emocije i naše misli i težnje probuđene njeqovom snagom ugasiće se ako ne budu oplemenjene novom, impresiv nom snagom savremenijeg umetnič kog izraza.
Vladimir V. PREDIČ
A e unsnz num: Riman ——>
Ljubiša JOCIĆ
. KULISE MORA
Sa svih strana jurili su mora. Moja barka neće još
talasi. Bio sam usred razbesnelog dugo izdržati.
Usred te pomame i klopotanja talasa nastade promena. Nije se radilo ni o kakvom pobesnelom moru. Barem ne više. Ogromni valovi zapenušanih vrhova sađa su samo bili
tutkalisano plavo platno sa
belo obojenim vrhovima.
Sve je postalo nepomična beskrajna kulisa.
Stupih iz svoje barke na to more. Pod mojim nogama zapucketa drvena građa i tutkalo.
Što sam duže išao po ovoj kulisi, sve me je više obuzimao strah. Drukčiji, mnogo neprijatniji nego onda kad sam
se zaista borio sa besovima
mora.
Ova gluva nepomična pučina bila je užasnija nego ona
prava,
Jedva sam očekivao opet
promenu. Da mi je đa se opet
nađem usred klopotanja vođe, onih urlanja i trubljenja vrt-
loga.
Ali sve je bilo nepomično. Nije Se moglo očekivati ništa,
Miris tutkala bio je minis te
{|
nepomičnosti.
\ :% X
Sizif bez zaleta
Nije *to snaga koja me vuče đa delam. Malaksalost,
| potpuna malaksalost obuzela
je celo moje biće. Ali ipak moje
} ruke iako nejake i bez zamaha u stalnom su pokretu. Tro» mom, nespretnom, teškom, ali pokretu. Moje telo, moj duh, sve je utrnulo, a ipak povučeno u ambis akcije bez dna i
bez smisla.
|I sve što postignem uz užesne, uz 'nečuvšne napore, raspline se. Tako se rasphme ono što sam uradio (uradio?
ko još to zove Uraditi?) da
već u idućem trenutku ne znam
šta bi to bilo što bih mogao da produžim. Međutim me potstrek za delanje ne napušta. Potstrek bet snage. Zamislite wu medakealosti, u pobpunoj obamrlosti
si
Fr:
NP A
NA ŽAK
KNJ. BADE NOV-INE