Književne novine

j } ŽZrVOT OKO NAS |

Nismo mi podmladeni mrtvaci

ILI SKICA ZA JEDAN MALI RAZGOVOR O SETI

Ne Čudite se tome što smo na bolničkom prozoru i što bismo hteli češće da potvrđujemo prisustvo vazduha. Naša samoća nije romantična vrtoglavica, a nije ni oduševljenje politirano lažnim besedama. Bežimo u sebe, u maglu ponora — a rat sa sekirom u ruci preti li preti. Bolesni smo priznajem, — čujemo čak i refren kiše o sanatorijumska okna: tik-tak, tik-tak, a mi se eto — prisećamo mnogo čega, prisećamo sec rata. Daktiloskopski se ocrtao u našoj,duši, zatezao u našem pamćenju. Neko nam shvata reč, jer je iz guste šume izišla i sad se penje po prljavoi mansardi odakle sam došao među bele lekarske mantile. Sa čim sam ono došao Ov-

de? Sa otvorenim žarištem na plu-

ćima, čini mi se. Ne znam šta je potrebno pa da nelagodnost u Ophođenju između mene i vas nestane. Pokušavao sam hiljadu puta da vam objasnim kako se anatema na našu rezigniranost ne treba bacati. Očigledno — to se nije moglo razu-

meti, jer mi smo mlađi ljuđi, uvre-"

đeni ljudi, a neko je uzbuđeno konstatovao da su ti žučni napadi kod nas laž i poza. Tako je nastao nesporazum i sve aluzije koje ste na naš račun napravili, dolazile su kao omalovažavanje. Tako, bogami. Nekađ se tu radilo i o solo-instrumentu, a nekad i o čitavom orkestru. Sa dosta žestine „ansambl srećnih duša“ okomljavao se na našu setu, Majstorija je — dakle — počela i u javnost je prođrla vest đa smo pro kleti! Diletanti pokazaše svoju učtivost prema sebi, pa nas radi „zdravog“ ukusa i pogrešne instinktivnosti (kakva nepojmljiva predrasuđa prcuze reč!), dovedoše u situaciju da se nad takvim slučajevima zgranemo.

I kako se sve stvari u životu odvijaju i prepoznaju sa recipročnom analogijom, to smo i mi setni i mladi naučili neke note, ali je taktove optimističkog raspoloženja svirepo skršio rat. Koliko smo imali godina? Jedva da mam je bilo 12, a ratna mrklina. u tamnom spletu grozota stavljala je nas mlađe i krhke među gruba nepca — tu nas mlela, onespokojavala. Kako je sve to značilo neđeljiy zbir i kako je rečnik puščane sačme bdeo stalno oko lica, onda je i registar naših utisaka postao golem i mutan, Izvinite što se sada, javlja kao retrospekcija. Nije se ~ verujte mogao zaboraviti.

Mo uostalom može biti moćan da odredi tačnu stranu srdžbe kad je u bitanju rat, kad je on neprestano i ovde i onde seiao odvratne „hneEtašluke"? Ako se misli da je taj motiv kojeq si ti akceptirao u svom delu baš onaj bitni i onaj dubinski, nisi li — možđa — pri tom slični prizor mogao da pronađeš i na drugom rubu zbivanja. 1 sada se vraćamo sećanjima. Kakvi li tek u tom trenutku izgledamo ? Halucinantnost pruža oslonac melođiji, a ona crpe iz dubine srca taman zvuk. Nimalo svečan, odveć pećinast! A želja? Ona upravo liči na presušeni studenac, jer smo dovedeni u takav po!ožaj da uviđamo kako nam je jedna strana unutrašnjeg bića dostupna i — reklo bi se — jasna, a ona druga da je negde odlepršala, kao da nije sastavni deo nas! To izgleda malo nelogično — đavolski zamršeno, ali kako se rat ne obuzdava u zlu, onda ova moja mala psihološka maksima ne mora biti mistična i ne mora se smatrati preprekom u ijubavi prema čoveku.

Nisam n':ada bio zasićen željom da težim ka pespokojštvu, ali ako se ono uramilo u meni, ja bih, kad to ne bih ispoliavao, činio gnusan prestup. Želim da uspostavim sponu sa dramom čoveka u ratu, da u procesu lirskih kontrastiranja iskažem onzi trenutak qde satana kuje zločin, ali ja opet nisam kriv Što me je ta atmosfera napunila bolovi-

, ona koju gleđam,

ma. Čovek sam i moram se na to osvrtati. Nije iz nas iščezio p ov erenje prema životu, ali dijalog sa njim mora da nas zaokuplja, bez obzira što se on javlja kađikad u viđu kazne, a nekad u vidu spokoja. Rat je doneo kazne i ne krivite me što sam pomešan sa njegovom groznicom, Bio sam đete s plastičnom konturom nemirnosti, ali kako vreme bi sa šlemom na glavi, sa barutom nad veđom, ja se Uozbiljih — nepopravljivo uozbiljih. Nisam tada umeo da branim pravo i vrlinu, nisam to umeo zbog godina, ali sad braneći setu — branim zapravo mrtve. Moje mrtve drugove, Onog dečaka koji je majušno telo ostavio uz samu obalu Sutjeske i čudio se zbog čega qa saletaju dušmanski kuršumi. Ostao je on kod reke s pogledom na cveće i na školski herbarijum. Naišao sam posle niz godina kraj nemirne rcke i viđeo beli dečji kostur. Rana se zasekla na srcu!... Kostur je ležao predamnom: nevino dete kažnjeno smrću. Mala lobanja okre-

nuta suncu kao đa je ličila na molitvu života. Kroz prazne očne duplje dva vitka cveta u veličini oka prodenula su se kroz te male otvore. Imao sam utisak da me moj mali drug gleđa živim očima. Cvetovi su podrhtavali, ispitivali i proveravali moju dušu. Nisam hteo da uzberem te sićušne latice cveta, da ne povređim njegov, odnosno moj vid. I šta „drugo može da se useli u čoveka nego seta?

Onda za poreklo sete nemojte pitati, jer rat kao zmija otrovnica napravila je gnezdo u duši, u rečima. Od ujeda se rana ne može smiriti. Ona kola kroz telo, kola. svaki dan, ponavlja svoje maglovito dejstvo, a u očajanju nas skoro ništa ne pošteđuje. Pa ni bolest koja je u svojoj oholoj mahnitosti sišla na kopno svakog našeg trenutka. Rat nas je bez pristanka i bez prestanka okovao neizvesnostima po sanatorijumima, nas od 12 godina, u ratu.

(Odlomak iz dnevnika)

Žarko DJUROVIĆ

MILAN KONJOVIĆ: PORTRET

Tišima Dbez tišime

Čudne su ove male igre života.

Ponekad izgleđaju kao titraj nečeg što nema svoju definiciju, il: nešto, što se ne može obuhvatiti; „neka odbjegla pojava čiji obrisi gube se u dalekim horizontima, Ponekad se desi, motriš ih na dlanu, miluješ očima, ispitivaš njihovu funkciju; sve što nose u sebi, što nam daju, i znaš, tu, u tom neznatno opipljivom detlaju postoji i dio našeg života, oblik nečeg konkretnog... a ona vizuelna slika je samo privid unutar nas, u nama samima. Naš nemir koji je zalutao u nepoznate atmosfere, u prostor koji ima svoje nepoznato vrijeme i svoje neotkrivene dimenzije. To je onaj čas dubokog, intuitivnog saznanja koji u nama razarajuć jedan sagrađuje drugi objekt. Dakle, tu je taj raspored stvari i događaja, glasovi što su ušli u naš život potpuno slobodno i u njemu sagradili svoj most da mogu bez zapreka prelaziti između plime i oseke, između dviju obala, na onu drugu stranu sna. e . Ali u nama postoji još nešto što nas izjeda kao rđa, kao kemikalija koja rastvara i neprijateljski nagriza našu utrobu, a zatim odlazi u svoju postojnost, i znamor više nismo ono što nekađ. bijasmo. Samo naše sjene u nama, u izvjesnim trenutcima su stalne i treba ih za nepoznato jutro sačuvati, u našem razboru, među našim kostima, u ovome mesu. Jer preda nama je ovo more toliko iskonsko da ga, uprkos naših napetih čula nismo još nijednom do dna obuhvatili, prodrli u bit njegova postojanja. Samo njegove slike živu u našim očima. 1 ništa više. Slike sa svojim ožiljcima.

I pitam se: tko je taj na njegovoj obali što je tražio tišinu izmedu dva dann i dvije noći? Tio je taj što je polužao đa otkrije njeqov tajni život, \kad se ta drama još nikad mikome nije rastvorila. Pred nama je spušten zastor i Ostadđosmo bez razloga, otsuini, začuđeni, pijani kao ljubavnici; mala djeca u igri svijetla i tame.

U moioj glavi dve stvari nikađ nisu sigurne: jedna ođ njih je a druga ona je koja mene gleda...

Jedma je: .

Ptica Druga stvar je: vođa, (Božidar Timotijević)

Užareno podne. Pjesma cvrčaka, i brončano nago tijelo žene. O, to je glas sunca i nasmijana pjesma

ao=&

Niko je otima kako: treba od mene

Moja koža o doboš? Kada?

Moja koža u mrtvom moru požude

Kreni ako možeš svuci se idi

Skini se sa mene ako možeš

Kondori te zovu oni paze na tebe Zmije te prizivaju one te čekaju | Obađi su svraćali đa grickaju tvoje pupoljke

Oni te znaju ko psa na lancu

Jer se ne seća.

'koji traži slobodu

Niko je ne otima od mene kako treba Nego je ja sam od sebe polažem u tečevinu prašine.

Koliko si mi ti pretežnija

Od kože svih rastinja samilosti oko nas

Od kože mravi neki prave dobre mešine za kišnici Od pazuhu nekima otkidaju okna i prave strašila

Tzelice prave. palačinke krkaju ih naizust

Od pođočnjaka Čitaju |I grabe Privi se uz mene via Koliko si mi ti pretežnija a V

čim ih progutaju postaju vidoviti grešne žrtve na nekoliko milja pre jazbine đok plivamo u mrazu grabeža

Vladislav TIŠMA

____ ________________- o "———

_ generacije, imale

mjesečine; to je trenutak upornosti okružen poetskom materijom. Ali gdje su tu tišine, taj prsten bezvučne muzike? Samo tajna koja se prenosi u život, i u vanvremenski prostor iluzija. Neizvjesnost čiju strast uranjamo u ovo more čiji obujam nam je nepoznat. Ova naga žena je samo dekor u prolazi na čiji se bedem penjemo. Jedna divna ljudska inercija. I rekao bi, ništa više. ć

Pitam svoj trenutak, sve svoje trenutke koji odlaze i dolaze kao vozovi na veliku željezničku stanicu, u kovitlac, u paklenu jurnjavu adje bi mogao pronaći tišinu ? Otvorio sam prozor svoga JA, SsvOje zaprljano ogledalo. Živa na toplomjeru popela se do modrog stupa. Negdje tamo u daljinama lomi se lančana reakcija. Da li RIJEČ ili nešto iz čega se RIJEČ rađa postoji u toj lančanoj reakciji? Odgovora nema. Spuštene su dimne zavjese; čađ i talog smrti i otrova.

Gledam oblik stvari; u život predmeta. Tajno zašto se sporo Otkrivaš? Da li je to varka usred zgusnute tišine? Da, tu je moj osamljeni, zamišljeni čovjek. Izgleda kao bsušeno stablo, nešto što je nekad bilo život. Sada je suha

Sećanja

Vedar je osvanuo 29 novembar. Razbijaju se magle po bosanskim brdima, probija ih sunce. Raspoloženju i pjesmi nema kraja. Delegati zamoreni od puta, probijajući se kroz neprijateljske vedove, gazeći; snijeg i rijeke, glađujući, Umorno su izgledati fizički iznureni, ali moralno jaki i gordi. U Jajcu vri kao u košnici, Ljubi se drugs sa drugom, prepričavaju jedan dru gom borbe i uspjehe u svim krajevima. Sve se interesujemo, raspitujemo kad ćemo vidjeti Tita, nešeg slavnog komandanta. Upoznejemo se sa svim rukovođiocima. Tu su naši legendarni komandant:, ne znaš koji je od koga proslavljeniji, bolji, hrabriji. Ali svi su skromni, ne hvale se svojim junaštvom, obučeni kao prosti vojnici, bez ikakvih viših znakova koji bi ih odvajali ođ ostalih vojnika.

U IO sati prije podne saopšlavaju delegatima da dođu kod druga Tita. Svi se rađujemo, jer jedan veliki broj delegata nije još video Tita. Ulazimo u njegovu rađnu sobu,,smještenu u jednom ukopu u brdu, koji liči na železnički tunel, jer se jedino u takvim zaklonima moglo čuvati od neprijateljskog bombarđovanja. Tito je jednostavno obučen, u sivom vojničkom odijelu, koje je prilično dotrajalo, bez ikakvih vojničkih znakova. Mršav, iscrpen od posla, ali veseo i nasmijan, Prima dđelegate. Svi se s njim ljubimo, ali gledamo u njeba i čekamo njegovu riječ. Pošto smo posjedali, kaže nam Tito: „Znam da ste imali velike napore i teškoće, probijajući se kroz neprijateljske ređove, to je bilo teško sve savladati, ali naši borci mogu sve i njima nema prepone na putu. Istorija nam je dodijelila da podnesemo velike teškoće, da damo velike žrtve, da bi docnije bolji i srećniji život”.

* * *

Dvorana bruji ođ razgovora. Oko 7 sati dolazi. Tito. Ulazi odmjerenim korakom, u običnom vojničkom Odijelu. Prati ga pretsednik AVNOJ-a,

gola kost, smežurana koža.

Čovjek je stajao duboko zamišljen; kao u pustinji. Motrio predaleku nedohvatnost, neku točku koja je bila preblizu. Motrio je s plavim očima u kojima je bilo sna i očaja. Sve je u njemu bilo u kompleksu nerazmrsivog tkiva, u čvorovima koji su ćutke stajali raspoređeni Wu neredu. Kao da je čovjek nekog čekao, nešto što mora doći, pojavit se u najneposrednijoj blizini. Da li će to biti jutro ili nešto drugo, sporedno je. On je u tišini dana čekao neku drugu tišinu. Izgleđao mi je kao srodnik Yoyceovog Leopolda Blooma. Manje emocialan, manje pokretljiv, znatiželjan, jer ga je život konzervirao, oprezno ga postavio u ono što se ne vidi, ne sluti a ipak postoji.

Za Stjepana su mi rekli da je osebenjak, da u svojim psihološkim preobrazbama raspređa čitavu Tfilozofiju od sna i jave. Invalid je Prvog svjetskog rata kome je poRklonio koješta; u ovom Drugom živote svojih sinova. Htio je, vele, da se oslobodi biti postojanja, a ođavno mu je ponestalo snage, jer mrtve treba zaboraviti, stoga je pre ma ovom drugom - procesu, ' ovoj čudnoj realizaciji, koju natapa Sut-

nepokretna

Najprije je dvoranom zavladao tajace, a onda se sala potresla od orianskog pljeska i oduševljenih poklika... — Živio drug Tito!

S It Si TKO 1 " THFO. 22

Kađ se pljesak stišao, stupio je na govornicu d-r Ivan Ribar i oivorio zasjedanje govorom u kome je iznio jednogodišnji plodni rad AVNOJ-a. Zatim su govorili pozdravljajući zasjedanje, Ivan Milutinović, Aleksanđar Ranković, Moša Pijađe, Rođoljub Čolaković, Pajo Gregorić, Marko Vujačić, Mitra Miirović, Vladimir' Bakarić, Edvard Kardelj, Kidrič, Mijalko Todorović, Vidmar, Frol i drugi.

Zatim „pretsjednik „najavljuje sljedeću tačku dnevnog ređa: referat Vrhovnog komanđanta druga Tita o razvitku Narodnooslobodilačke borbe u vezi sa međunarodnim događajima.

Sa laganim smješkom na licu stu pio je drug Tito na govornicu, praćen urnebesnim Kklicanjem. Dugo, dugo trajao je pljesak, vijećnika, vojnika i publike svom vođi. A onda je nastala tišina. Duboka, savršena, svečana tišina, svi su željeli da što bolje čuju njegov govor, đa im ne izmakne ni jedna njegova riječ. I Tito je počeo svoj istoriski govor u kome je dao snažnu analizu „Narodnooslobodilačke borbe kroz dvije i po godine i do srži razgolitio izđajnički rad jugosloven ske vlade i kralja Petra II. Ođajući priznanje radu AVNOJ-a, drug Tito je povišenim glasom nastavio:

„Danas je potrebno da AVNOJ postane zaista najviše zakonođavno i izvršno tijelo naroda Jugoslavije. Danas je već došlo vrijeme, da se stvori jeđan izvršni organ u formi jedne privremene vlađe, koji će biti sposoban đa rukovodi ovim poslovima koje mora da vrši jedna prava narodna VISA

* s ?

Prvi đan posle zasijedanja 50 novembra sahranjivali smo posmuitne ostatke Ive Lole Ribara. Posmrtni ostaci poginulih savezničkih oficira i partizana sahranjeni. su u' okolini Glamoča dok je Lolino tijelo pre-

“Veliki događaj djetinjstva.

njom i tišinama, ali bez šutnje i tišine, ostao bezpomoćan. Sam čovjek. a

Nebo je bilo bez oblaka. Glasovi kupača ·razlijevali su se kao odzvuci srebrna zyuka. More se polagano mreškalo u blagom popodnevnom povjetarcu. igra sa klavirskim dirkama. Kao da netko, skoro bezčujno svira neku Debussyevu „etudu”, ili neku „suitu" Maurice Rdavela. Jedan dječak rumen od sunca, plah i ustreptao drži o tankom koncu na metalnoj udici malu, srebrnu ribu koju je tek uhvatio. Hrpa dječaka oko njega se okupila, Nezaboravna uspomena vrućeg ljeta..a4

A onaj Stjepan ostao .je ravnodušan prema dječaku i prema tišini. Htio sam, iz njega da izvučem bilo kakav zaključak, neku određenu misao, jednu jedinu riječ.

Šutio je, a razgovor što ga je nosio u sebi, u ovoj tišini bez tišine ja sam vjerojatno tek naslućivaO... |

Srećko DIANA

\

na 29 novembar

neto u Jajce. Čekalo se na završetak istoriskog zasijedanja | kojem je prisustvovao i sekretar Centralnog komiteta SKOJ-a, ali mrtav ležeći u maloj kapelici na jajačkom groblju. Tridesetog novembra Uuveče u kapelicu su došli svi njegovi drugovi saborci: svi poslanici Pretsedništva AVNOJ-a i Nacionalnog komiteta, politički i vojni rukOvodioci, građani Jajca i Lolini omladinci. Bio je tu i maršal Tito.

Bilo je kasno u noći, snijeg je padao. Povorka je krenula ulicama Jajca. Prvi se oprostio ispred kapele sa Lolom Moša Pijade. Glas starog prevolucionara je podrhtavao. Ćutao je Maršal ozbiljan i zamišljen, jer je sa Lolom izgubio jednog iz redova svojih najboljih drugova i saradnika.

Kovčeg je spušten na glavnom trgu u centru građa. Tada je kovčegu pristupio stari Ribar. Tišinu je prekinuo snažni glas oca, kojin? se poslednji put oprašta od svojih sinova (mlađi sin Jurica poginuo je u Kolašinu): ~

„Sine, hoću i ja tvoj otac da ka-

·žem nekoliko riječi nad tvojim kov

čegom. Kad' si bio mali ja sam te hranio i povijao, Ja sam te odgajio i kasnije u gimnaziji i tebe i tyoga mlađeg brata Juricu, da se slobddno razvijate i vi ste pošli svojim putem, novim putem. Ti Lolo, često si mi, kad smo razgovarali govorio: „Nikakva žrtva za domovinu. nije velika.” I ja tvoj otac đanas nad tvojim kovčegom neću da te iznevjerim. Ostaću tvrđ i

hrabar cijeneći svoju tvoju i tvoga

brata žrtvu za domovinu, ! evo danas u teškom času ja neću, sime moj, đa te iznevjerim. Zaeklinjem ti se, sine, đa mi ni ođ sađa nikakva žrtva za domovinu nije i neće biti teška! Tvoja i Juričina smrt, vaša smrt, djeco moja, za mene kao oca je težak uđarac. Ali vi ste pali za domovinu, ja to shvatam. Vi ćete, Lolo i Jurice, sinovi moji.

u meni vječno živjeti. Ja ću nasta-

viti putevima kojima ste vi pošli i išli”' Podrhtavale su usne boraca, u očima im blistale suze. Snežne pshuljice su sve više pokrivale grob heroja.

Marko VUJAČIĆ

\

WB WORM

ANKETA KNJIŽEVNIH NOVINA BOŽO BULATOVIĆ (Cetinje):

1) Duboki smisao onoga Što jd Program SKJ donio na planu književnosti i umjetnosti nije u kakvim novim postavkama koje ima da vri= jede od trenutka njegova sastavljanja, već upravo u jednom, tako da kažem' — programskom stavu, da se ništa ne „postavlja“ ili „određuje“ kao norma, nego da 5e samo ozakoni jedna plodotvorna praksa, da se teoriski formuliše nešto što je već bilo i dobilo svoje pravo građanstva. Naša književmost, prema tome, ne doživljava, u svjetlu Programa, nikakve zaokrete u jednom ili drugom pravcu — ona jedino dobija sa najviše društvene kule svjetilje svjetlosni pokazatelj dosadašnjeg kretanja. Program je, dakle, dao svoj pristanak na ono Što jc kod nas

·u književnosti i đosad značilo ši-

rinu, „đemokratičnost, vitalitet i pravo i obavezu na istraživanje novih puteva umjetničkog oblikova= nja vremena i prostora. To je ono što našeg pisca mora uzbuđivati i pobuđivati, jer je to garancija da se nastavlja jedan proces koji ie započet neđavno, a tako široko i prisno prihvaćen od najvećeg dijela književnih poslenika.

Mislim đa smo došli đo tačke sa koje se asocira problem „Sslobode stvaralaštva“, pa želim da opublikujem svoje mišlienje da se ta slobođa ne može shvatati ni šire ni dublje, ni desno ni. lijevo, sem u okviru piščeva pripadniŠštva narođu i njegovom kretanju ka odgovarajućim društveno= političkim iđealima. Tražiti slobođu van toga okvira znači osuđiti se= be na otpadništvo od zavičajnih re“ lacija bez kojih se može zamisliti svako djelovanje, ali književno niukom slučaju. in a

Prema tome, Sstvaralačka aktiv= nost naših pisaca može samo da đobije u impulsivnom kretanju ka novim formama i kvalitetima, ka raznoobraznosti i književnoj de mokratiji koja đozvoljava đa cvie= taju svi cvjetovi ali pretpostavlja, sasvim logično, đa, sami od sebe, izumru oni sa tuđim bojama i ne“ podnošljivim mirisima. : -

' 2, Savez književnika kao stales

. ška organizacija pisaca može u jed=

nom takvom Kontekstu samo da postepeno i u ađekvatnim mjera“ ma i formama saobražava ,. svoju djelatnost sa razvitkom naše literature. U tom smislu nije pravo prejuđicirati ono što Če najavljeni referat pružiti Kongresu kao povođ za diskusije i zaključke, ali naglašavam da ne bi bilo đobro ako bi na tom skupu preovlađale tenđencije izumiranja Saveza i udruženja Uuime divljih plodova književničkih osamljenosti i grupa5senja po šuračko-zetovskoj liniji.

Bolje je imati i jeđan ovakav Savez nego totalan vakuum. Jer on niti pomaže niti odmaže da ne=

ko postane pisac.

ı * 2

BRANKO MILJKOVIĆ

e (Beograd):

1) Program,SKJ, svojim pravilnim stavom prema razvoju nasc književhosti u periodu od 1948 godine naovamo, svakako doprinosi njenom daljem još bržem razvitku. Priznanjem potpune umetničke slobode individualnog stvaralaštva priznato je našoj književnosti ono što je ona izvojevala u borbi protiv dogmatskog soc. realizma. Osloboditi književnost od pragmatizma, znaci pružiti umetnosti punu meru 1l.je same. Do ovakvih gledanja na književnost nije se došlo nikakvim revizionističkim skretanjima, VE? pravilnim sprovođenjem marksističke misli i u oblasti književnog stvaralaštva. U Programu je nag!ašena misao da socijalističkom društvu odgovara jedino jedna smela i nova, što će reći moderna, literatura, koja istražuje suštinu šVeĆta i čoveka. U toj smelosti da se traži i pronađe novo i jeste smisao istinske slobode književnog stvaranja. Dozvoljeni su razni stilovi, pravci, škole, U okviru tih z8dobijenih slobođa književnik može svoju aktivnost najbolje manifest„vati ako stalno poštiže tu zadobijenu slobodu, tj ako stvarno i stvaralački iskoristi slobodu koja je sadržajna a ne apstraktna. Ne zloupotrebiti slobodu, ne lišiti je njenog društvenog sađržaja dužnost je književnika.

2) Uloga Saveza književnika u svetlosti Programa jeste pre svega u tome da književnicima omogući što nesmetaniji književni rađ i da kao društvena institucija radi ma približavanju specifičnih ciljeva književnosti potrebam» zajednice U poslednjoj instanci. Ovo zbliženje ne sme đa ošteti umetničku slobodu, već treba da je obogati životnim i društvenim sadržajem koji će biti lišen uskih rzakodnevnin OOVo9) i utilitarističkih tendđencija. KNJIŽEVNE NOVINE