Književne novine

KRITIKA

MIHAIL SOLOHOV: „PRIČE SA DONA“

Klementarnom · „jednostavnošću priča nam SŠolohov o ljudima koji su išli u smrt kao da idu na običan razgovor sa svojim susedom, ili na sastanak sa voljenom ženom. Svi oni malo govore, malo se smoeju, a samo se ponekad u njihovim dubokim, tužnim i crnim očima može videti odbijesak nekc pritajene, dugim godinama taložene patnje. Ali nikađa ta patnja ne izbija u prvi plan nečijeg života, nikada ne postaje sama sebi cilj » wredstvo za slična izživljavanja.

Poneka reč odjekne u tišini noći, te uzbudi ove ljude, i ako se osete uvređeni lako se prihvataju noža ili puške. Prolomi se pucarj, začuje se nečiji krik, i ništa više — ostali ćutanjem propraćaju saznanje da nekog više nema, 1 noć, koju Šolohov toliko voli da opisuje, postaje još tamnija, zagonetnija i privlačnija.,

Kada mladome komun'st:, u jednoj priči, prete kulaci da će ga ubiti, njegovi mu drugovi saopšt&vaju kratko i jasno: ništa ne brini, ako te ubiju, mnogi od nas će doći na tvoje mesto i ug!odaće se na tebe. I on polazi, opet u jednu noć, osećajući strah, alı sa saznanjem da nije sam. Podlo ga sačekuju i ubijaju. U svojim poslednjim trenucima Šolohovljev junak se seća reči drugova, pa ova smrt nije više tako strašna —o ona postaje tragična u najlepšem smislu te reči.

Ovu scenu prikazao je Šolohov u stilu velikog majstora. Sve je uprošćeno do krajnjih mogućih gra nica, i prepušteno je čitaocu da mnogo Što šta sam zamisli. Tek se reč čuje, izrazi se neka misao, a po beloj snežnoj ravn.ci proganjaju jednog čoveka koji će životom platiti svoje poverenje u novi život, Čitav taj prizor ima u sebi nečeg „fatumskog”, što je inače karakteristično i za ostale pripovetke u ovoj knjizi. Naročito se to zapaža u Šolohovljevim opisima prirode, koje on veoma skladno i logično prilagođava interpretaciji ljudskih strasti. Upravo, pojzazi uvek služe kao osnova svemu OnOome što se u ljudima zbiva. Prirodne pojave neobično su važan činilac u kompoziciji ovih pripoveđaka. Dobijamo utisak kao da ličnosti Šolohova izrastaju iz plodnog zemljišta oko Dona. lako ti · ljudi uvek u sebi.nose neku strast,

oni nikad ne izgledaju hiperbolično deformisani pod uticajem te strasti. Ovome je svakako doprinelo piščevo osećanje jedinstvene celine u kojoj su međusobno vezani prirođa i ljudi. Gotovo svaku svoju priču Šolohov počinje i završava sa opisom nekog pejzaža ili neke prirodne pojave,

No možđa su zato njegove ličnosti preterano pojednostavljene, svedene nekiput skoro na crnu-bcele karakterizacije. „Opisujući sukobe između novog i onog Što prolazi, između stare i mlade generacije, Šolohovu je bilo najvažnije da uobliči izvesne tipove ljudi koji će biti nosioci određene društvene aktivnosti. Tako su ljudi starog SVeta — lukavi, pokvareni, kukav:ički podli, jednom rečju beznađežno mračni, dok su pripadnici nove, napredne generacije skoro naivno plemeniti, dobri i do smrti požrtvovani. Međutim, istini za volju treba reći da SŠolohov ovu naizgled monotonu i uprošćenu karakterizaciju svojih likova, razrešava skoro čulnom snagom poetskog ovaploćenja izvesnih odlučujućih situacija u fabuli priče, I gotovo uvek pe~+ snik Dona odnege pobedu: heka elementarna poezija, opora i gruba, kao iznikla sa plodnih polja, obra> đivanih mukom i znojem. seljačkim, ali sažeta i originalna. — kazuje nam, u bitnim poglavljima priče, surovu ali divnu istirig. o patnjama ljudi. Tako, na. pr., kad u jednoj priči otac prepoznaje sina komu– nistu, koga je ubio u borbenom Okršaju, razleže se očajnički krik Čini se đa je sva priroda zadrhtala nad ovom nepravdom čiji se logični kraj nalazi u očevom Saroubistvu. A Isto je tako nezaboravan popiski prizor susrcta između malog dečka i mrtvog oca, koji je iIzgu' bio život boreći se protiv belih, Ta scena je toliko sažeto i neposredno opisana, da u jednom trenutku čitaocu biva jasan čitav smisao čovekovih trpljenja, s kojima kao ' da je taj čovek raspet između nade i poraza. I tu Be Šolohov pokazuje kao nastavljač poctsko-»ealističke tradicije ruskih pripovedača XIM voka.

' Poetska snaga Šolohovljeva pretstavlja ono što je najprivlačnije U „Pričama sa Dona". Pomoću nje je Šolohov želeo da otvori dušu donskih seljaka koji 5U živeli uU vremenu neposredno posle Oktobarske revolucije. Njegove priče oživljavaju borbu za stvaranje novog SVeta, sagleđanu iz jednog posebnog ugla društvenih odnosa U oblasti

Dona,

4

Rođen u tome kraju, Šolohov je pokušao da kroz individualna proživljavanja svojih zemljaka, osvetli grandiozne istoriske đogađaje Okto bra. Ovo je svakako uticalo da realista Šolohov izvaja onakve likove đonskih seljaka kakve je viđao u životu: proste ljude čija su unutarnja doživliavanja vrlo jednostavna, bez ikakvih komplikovanih psiholoških sukoba. Užasne patnje i veliki bolovi, koji nas prate tokom čitanjnm „Priča sa Dona“, proizvod su izuzetnih istoriskih okolnosti koje potresaju iz korena i najokorelije običaje i navike. Otuda može izgledati da su ove priče prilično naivne, pa čak, nekiput, i neubedljive. Ali to samo onda kada se čitaju površno.

Sukob dveju generacija, borba starog i novog, osnovni je motiv svih Solohovljevih pripoveđaka koje se nalaze u ovoj knjizi. Oceubistvo i sinoubistvo česte su teme u pričama Mihaila Šolohova. Međutim, one nikađa ne deluju natura-

Mihail Šolohov

listički bizarno, jer su umetnički uobličene kao realan poetski izraz jednog veličanstvenog istoriskog razdoblja.

Knjigu ie preveo Milivoje Jovanović, a pogovor je napisao Lav Zaharov.

Predrag S. PEROVIĆ

Rugala Ear aa iri ari BOD

Majstor japmsuske jijpovetike

Riunosuke AKUTAGAVA: »Rašomon«

Najzad je i našim čitaocima omogućeno poznanstvo sa jednim značajnim pretstavnikom nama još uvek nedovoljno poznate japanske literature. To je zbirka pripoveđaka rano preminulog pisca Riunosuke Akutagave, koja nosi poznat naslov, „Rašomon”. Iako smo već mnogo ranije vizuelno doživeli, pre ko remek „dela kinematografije „zemlje izlazećeg sunca”, taj daleki svet legenđi, ova zbirka pripovedaka još jednom pruža mogućnost da uživamo u prefinjenom i lepršavom stilu najvećeg majstora savremene japanske pripovetke. Sve pripovetke u ovoj zbirci pisane su najvećom mogućom prilježnošću i ljubavlju, tako da su kratki i prilično šturi originali narodnih japanskih legenđi pretvoreni, pod majstorskim perom Akutagave, u divan spektakl duginih boja i čitanje ove knjige liči skoro na prelistavanje albuma šlika nekog starog japanskog majstora kKičice.

Pisac je uspeo da svetu legendi uđahne život i da ga približi savremenom čitaocu, ne lišavajući je pritom one draži koju jedno drevno vreme mora đa ima za čoveka dvađesetog veka. Junaci njegovih pripoveđaka i njihovi problemi su nam bliski, jer ı njih muče svi oni opšte čovečanski bolovi koji su za sva vremena i sva podneblja uglavnom isti. To bratstvo u patnji, Akutagava je dobro osećao i proučavajući literarnu prošlost svoga naroda našao dovoljne dokaza za to. Pa i u svojim pripovetkama iz modernog Japana on odbacuje surovu koru, koju je vojna soldateska nametnula običnom japanskom čoveku i otkriva biće koje u mnogome liči na svoje pretke, sa kojima se pisac već sretao u njemu omiljenim legendama. Setimo se samo problema utvrđivanja istine u pripovetci „Rašomon” i utiska koji je taj problem postavljen u istoimenom filmu, učinio na nas. Zar taj problem neće stajati pred čovekom uvek u onoj istoj ozbiljnosti kao i pređ klasičnim ·junacima Akutagavinih pripovedaka? Nekiput izgleda kao da je Akutagava uzeo istoriski okvir za svoje teme samo radi lakše obrade i lepšeg prilaženja ispitivanju ljudske prirode. Plastična i pSšihološki opravdana obrada tog materijala u njegovim pripovetkama, napravila je od njih i zanvalne filmske teme. Jedan drugi veliki japanski: umetnik, filmski reditelj Kurosava genijalnom ekranizacijom Akutagavinih pripovetki mnogo je doprimeo da se ostali svet zainteresuje i upozna ne samo za delo gore pomenutog pisca nego i čitavu japansku literaturu. .

Zanesen u svoj blistavi svet legenđi, Akutagava ne zaboravlja da je i taj svet analogno svojim opšte čovečanskim vezama sa mođernim čovekom, patio i od sličnih neđdostataka i grehova. Zato je njegovo delo i začinjeno kritikom, koja iako blaga i na prvi pogled nevina, potseća u mnogome na Svifta, baš zbog alegorične odeće kojom je pokrivena. Akutagava je mnogo znao i razmišljao o životu da bi ga jedno nestvarno bekstvo

u prošlost spaslo od saznanja i

isuviše, | Popine simbolike. Prostor, ispunie~

bo piščevo telo i on je završio život već dovoljno umoran i sit svega. Međutim, njegov život nije prošao uzalud, jer, sudeći po onom što je od njegovog književnog dela došlo do nas, nije preterano reći da je Akutagavino mesto među velikanima svetske Književnosti, pogotovu među majstorima pripovetke. Prevođ Vere Ilić je prilično uspeo da nam dočara lepršavost i pref{injenost Akutagavine pisane reči i da ih pretopi u naše jezičke kva-

litete. Aleksandar KOSTIČ

| »Naša stvarnost« br. 10

"Najznačajniji prilog u oktobarskoj

Ssvesci časopisa »Naša stvarnost« nesumnjivo je članak Milentiia Popovića, »Uloga društveno-političkih organizacija u sistemu socijalističke demo kratije«. Milentije Popović konstatuje okolnosti i uslove naše društvene đebirokratizacije i funkcije koje, upravo danas, počinju da ulaze u delokrug rada naših društveno-političaih organizacija, kako u pogledu organiza– cije društvenog života, tako i u pogledu ocenjivanja političke suštine pojedinih mera. No, važno je da se mavede i ovaj stav iz teksta Milentija Popovića: »Izvesna depolitizacija kao rezultat dosađašnjeg rađa i razvitka mora se preodolevati«: naime, Milentije Popović viđove profesionalizacije iđentifikuje, u krajnjim konsekvencama, sa depolitizacijom koja je rezultat nmužnih. zakonitosti našeE dosađašnjeg razvoja i koja se mora likvidirati u obnovljenom procesu političkog tretmana savremene naše problematike.

Ambicija ove beleške, jasno, nedvosmislena je: da se istakne ovaj prilog iz desetog broja »Naše stvarnosti« koji se dotiče, vrlo određeno, maruksistički, jednog od najbitmijih pitanja naše današnje društvemo-političke emancipacije, od prevladanih oblika društvenog života.

*

»izraz« br. li

Ovo je jedna od najsadržajnijih svezaka OVOg časopisa za poslednjih 2 do 4 meseca. Uvodni tekstovi prigodnog su „karaktera: povođom proslave bedđesetogodišnjice Kranjčevićeve smrti. Nije moguće izdvojiti najbolji prilog. Ali zato, svakako najnadahnutije” napisani su eseji: »Pjesnik vizionar« Midhata Begića i »Sudbina i poziv pesnika« Boška Novakovića. Julije Šoltić daje analizu pod „naslovom »Silvije Strahimir Mranjčević u ogledalu naše Kritikes.

Pošto je nemoguće i besmisleno nabrajati sve priloge, pomenućemo esej Karla Ostojića »Na granici simbola«. To je odlomak iz studije o poeziji Vaska Pope. Ostojić Koristi niz umesnih digresija koje se odnose na mođernu genezu simbola i ube3ljivo dokazuje čulnost, materijalnost

nost sobom, belutak kao poetska materija, iskazanost i neiskazanost, to su elementi Ostojićeve preokup3a-

7 j ličja ži /

počnivaljd BOTS ba, ja: žiyata | cije vidovima Popine simbolike u Njemu je verovatno bilo, kao do- | kojoj »cela jedna lirska đrama, puna brom poznavaocu prošlog života i|skrivene humane sadržine, koncipi-

običaja svoga naroda, mnogo lakše i lepše da u formi bajke, legende iznese svoje poznavanje života i ljudi. Takvo potpuno pređavanje i služenje umetnosti slomilo je sla-

rana je i zasnovana na protagonistima iz sveta mrtve prirode«. Pomenimo još tekstove Miće Popovića (»Poezija i slikarstvo«) i Vladimira PDPetriča (»Poeziia filma). Metrićev tekst, čini mi se, svoj preva-

Rat kao trenutak izbora Žan Pol SARTR: „Putevi slobode“ II Odlaganje

Godine 1958, uoči Minhenskog sporazuma, Francuskoj preti neposredna ratna opasnost. U klimi totalne ugroženosti, Sartrov čovek odjednom postaje bolno svestan svoje slobođe kojom će bez izvinjenja, snoseći sam punu odgovornost za svoje postupke, u jednoj izuzetnoj situaciji, morati sam sebe da odredi. Dramatični događaji tog vremena postaju, dakle, povod jedne druge, mnogo važnije drame, u kojoj glavnu ulogu igra najdublja, najuniverzalnija realnost pojedinca, nezainteresovanog za „puteve“ objektivne „slobode“, koliko za one čisto subjektivne slobođe. Za | usamljenika, izgubljenog u masi koja je samo zbir individua, zatvorenih u svom sopstvenom krugu, rat je pre svega prilika da se odrede granice sopstvenog života i da se pred tim simbolom opasnosti on suoči sa svo jom savešću. Radnja se dakle odigrava isključivo u sferi inđividualnog, a veliki događaj sam po sebi nema odlučujuću ulogu u sudbini čovekovoj, koja nije podređena spolj noj determinaciji; on ima važnost sudbonosnog irenutka u kome pojeđinac mora da izabere svoj put: da li se angažovati i u akciji osetiti dostojanstvo čoveka koji postoji, ili dalje trajati u lagodnoj anonimnosti sitnonm životarenja. Ishod ove ogromne dileme koju je Kami sažeto definisao kao mogućnost izbora između spasenja i sreće, ostaje potpuno neizvestan sve do jednog velikog potresa koji čoveka irgne iz urođene inerinosti. Ali bilo kakav ishod ova dilema imala, za taj ishod čovek sam snosi odgovornost, pošto mu, prilikom biranja, ruke Ostaju odrešene: prema tome, kako neodlučnost tako i angažovanje, podjednako su rezultati slobode. Čovek se neprekidno slobodno određuje, stvara svoju esenciju i celog života ostaje samo „projekat“. Jedino smrt ima tu moć da ga Oslobodi slobođe, da prekine zamornu dinamiku neprestanog stvaranja i da fiksira njegov lik za večita vremena. Međutim, sve dok taj poslednji čas ne kucne, niko ne može sa slgurnošću da zaključi za nekoga da je kukavica, ili da to nije, pošto

sloboda neprestanog izbora svaki stav čini privremenim i dovodi ga u pitanje. Zato, sudbonosni trenuci, u kojima čovek ne može da izbegne izbor, imaju izuzetnu važnost i deluju zastrašujuće. Bilo je potrebno đa se proglasi mobilizacija da bi Pjer sa zaprepašćenjem konstatovao da je kukavica i đa bi bogalj Šarl u neupoređivoj sceni, punoj gorke, neuobičajene, suviše ljudske patetike, u vagonu poređ ukočene Katarine, dokazao da je čovek, a ne samo stvar. Ova otkrića čine da ljudi, kad do njih dođu, priznaju samo sađašnjost, jer SVĆ je ostalo promenljivo; sađašnje ponašanje izbrisalo je prošlost i pobuđilo sumnju u budućnost koja postaje neizvesna. Pjera su u koledžu spremali za intelektualca. On se bio privikao na tu budućnost, ali ona je, objavom mobilizacije dovedena u pitanje. Matje se pred odlazak u vojsku drukčijim određuje no što je dotad bio i u sobi, u kojoj je nekad boravio, ostavlja upaljene sijalice u čast svoje umrle prošlosti. Takve situacije pune su strepnje, jer u njima se Čovek nalazi sam sa svojom slobođom, pošto je, izabravši sudbinu, izmenio buđućnost, poništio prošlost. Slab, kompromisan, inertanm, con želi da takve trenutke „odloži“. Ali, ustvari, čitav njegov život i nije ništa drugo do jedno veliko „odlaganje" one konačnosti koja će njegov lik okameniti i svaki gest učiniti nepopravljivim. I objava rata imala bi smisao te neumoljive konačnosti, premda ona još ne znači smrt mobilisanih, ali je njome smrt unapređ zakazana, prema tome i budućnost koja pruža šanse za regresiranje — uništena. je. Ali ti velik: trenuci odluke, koji ispunjuju strepnjom nepokretnog, prosečnog čoveka u „zrelom dobu“, Životu upravo i đaju draž avanture, smisao i punoću, koja ga i plaši. i privlači, Matje, čovek obziran, razuman, na svome mestu, koji sve posmatra pasivno, svako osećanje dešifruje, potpuno je svestan te privlačnosti kađ oseća neutaživu žudnju za ekscentričnom, spontanom, mlađom Iviš. Lola, žena u godinama, iz istih razloga voli mlađića

· IZLOG ČASOPISA

shodni značaj sadrži baš u tome što može da pouči, koje su i kakve su razlike između kiča poezije u filmu i autentične filmske lirike, što nam

govori gde su međe između reži,i,.

vizuelnog u oblasti filmske matenijalizacije lirskog životnog tkiva. Dakle, distinkcije, neophodne...

#T

»Knijiževnost« br. 9

Uvodni tekst ovog broja — je niz refleksija Sime Pandđurovića pod zajedničkim „naslovom »Potsečanja«. Ustvari, vremena sapinjanja misli u seriju aforizama — 3prohujala su i zato i mnoga duboka Pandurovićeva misao, hteli mi to ili ne, čini nam se kao anahronizam i kao kanoničnost aforizma, a kanoničnost — na neki način odbija.

Prozni odlomak Čeđomira Minđe-

rovića »Dijalog otftsutnih za mojim.

stolom« sugerira štimung i više je nego neko linearno pesnikovo osećanje efemernosti koja prati odnose među ljađima. Ipak, ostaje da su mam draže, dosta draže one Minderovićeve pesme koje su pisane u periođu kađa i proza: »Dijalog otsutnih za mojim stolom« Ssej Dr Dušana Milačića: »Jeđan oštroumni poznavalac ljudske prirođe« upoznaje našeg čitaoca sa ličnošću i delom francuskog pisca Luj de Sem-Simona. To je pregleđan, bitno informativan tekst. I ima, uostalom Kao i svi radovi dr Milačića, ton opšteobrazovmog, kulturnmo-efikasnog i informativnog saopštavanja podataka o nekom liku i u delu iz francuske Književnosti. Napomenimo još i to, đa je u ovom broju pored drugih priloga objavljen i drugi čin „drame Miodraga Pavlovića: »»Put u izvesnost«, drame koja, nesumnjivo, po svim svojim osobenostima pretstavlja znatan doprinos napretku naše savremene dramaturyrgije. »Život&« br. 9—/0

Dvobroj Ovog časopisa, kao i mnogi naši časopisi, u znaku je proslave pedesetgodišnjice smrti Silvija Strahimira Kranjčevića. Od niza tekstova koji se odnose na detaljnije upoznavanje Kranjčevičeve ličnosti i dela — pomenimo rad »Tonovi svetske tuge u Kranjčevićevoi poeziji« koji je napisala Vukosava Marković kao običan seminarski rad, pun jedno» stavnih kvalifikacija i konvencionalnih, opštih šema, koje ništa ne znače: »S druge strane, pesnik je bio i sin svoga doba, pa je dao oštre proteste protiv socijalne nepravđe. U njemu su se borili tonovi već preživele poezije sa novim revolucionarnim tonovima vremena koje je mnastupalo«. Sasvim različiti od rada Vukosave Marković su prilozi doktora Ilije Kecemanovića, Hamida Dizđara, Dr. Drljića, i, naročito, dr. Ivana Esiha:; »Kranjčević u svjetskoj književnoj kulturi«. Doktor Esih pruža nam panoramu inostranih interesovanja za Kranjčevića i on to čini vrlo ptrecizno, jasno, dajući pritom ne apstraktne šeme već konkretnu dokumentaciju. Od ostalih priloga pomenimo još suptilnu, »prozračnu«, pripovetku Dragiše Vitoševića, potpuno lišenu elemenata literarno pismenog početništva (da zabune ne bude!) i stihove Slobodana Markovića čiji je kvalitet i mana, u isti mah, jedan sasvim „dosledan „slobodanmarkovićevski manir. Pesnik, i ovog puta, ne izlazi »iz svoje kože«. Kao dokaz postojanja autora prikaza koji nemaju poima o tome gde je šta u našoj savremenoj Književnosti treba pomenmuti Vasilija Lukića (?) koji piše povođom romana »Dve Marije« Slavka Janevskog i koji sasvim nepotrebno vrši nezgrapna poređenja, poziva se ma Žiđa i Malroa, daje mana promašenim asocijacijama i težmjama da se porede »kruške i jabuke« i tamo gde to uopšte nema smisla. *

»Letopis Mlatice srpskeć br. II

Wiz dobrih priloga; nažalost, samo dva od onih koji se pamte, koji se ne zaboravljaju, vole. To je esej Ota Bihalji-Merina o Bert Brehtu i prozni odlomak Pavla Ugrinova »Akvarel« odlomak koji je u domenu sugestivnih dokaza o misaonoj i umetničkoj zrelosti autora, O njegovoj moći sugestije svoga Sveta na nas — čitaoca. Oto Bihalji-Merin, pre

Borisa. Ona želi da ga zadrži poređ sebe u zavetrini, ali on se bez njenog znanja prijavljuje u vojsku. U njemu postoji potreba za apsolutnom akcijom u kojoj se realizuje sloboda „odjednom, smesta. Kao mlađi Orest iz drame „Muve“, kao mladi Igo iz drame „Prljave ruke" i ovaj mladic želi da svom životu, kroz neposrednu akciju da:le izvesnu težinu i dđovinuvši se do kuiminacije da u njoj i sazre.

Ovo su, koliko smo bili kadri da prosuđimo, osnovne filozofske teze romana „Odlaganje“. One pobuđuju naš intelekt na aktivnost i čine Sartrovo đelo lucidnom prozom. Ali, te duboko osmišljene stranice ostale bi samo goli dokumenat o kvalitetu jednog duha, da na njima nema utančanih opisa Matjeovih Ops #, sunčanih popodneva, nemih rastanaka, Marseline samoće. Ti produkti jedne metafizičke imaginacije, oOtkrivaju nam čitav univerzum senzibilnosti, esenciju onog što je sam život, a Što pisac nije mogao da smesti bez ostatka u svoje filozofske traktate, jer su oni bili pretesni za njihove ne materijalne đimen zije. A baš to osećanje neđovoljno= sti filozofskog „đefinisanja sveta, koje horizontima bez granića postav lja uglaste ivice, učinilo je filozofa Sartra književnikom. Trenuci u kojima njegovi junaci zamišljaju ono što nisu kadri ni da iskažu, ni da viđe, ni đa opipaju, njihove tajnovite, eterične vrline i slabosti, uhođene iz mračnog kuta psihologije, približuju se, više nego bilo koja oštroumna egzistencijalistička postavka, samom nervu stvari, nečem neođređenom, nezavršenom što jedino umetnost može đa nasluti. Za= to i opažamo da je na onim mestima, srećom u ovoj knjizi retkim, koja nisu očišćena od diđaktičkih komentara (Matje na mostu, deli= mično lik i više) filozofija prisu?}na, ali život isključen, jer ona nisu rezultat iskustva doživljenog emocijom, već strasni đokaz u odbranu jedne intelektualne teze.

A umetnost je posledica zanosa i izuzetne pasije prema onom što fix lozofija zanemaruje.

Jugana STOJANOVIĆ

bn.

svega je izvanređan poznavalac Breh tovog prodora u etičke probleme mo dernog čoveka. Alj Bihalji-Merin, i to je ne manje jasno, pošeduje i fini »nerv« za asimiliranje atmosfere koja ispunjava Brehtovu scenu. Postavljajući i perspektivno ono što će, svojom unutrašnjom dinamikon, sutra učiniti Brehtovo delo kao jedan snažam uticaj na modernu dra-

maturgiju, — Bihalji konstatuje vidove sinteza „arhaičnih mođerne disonancć koja muzičkih

elemenata,

odjekuje ulicama grada, oblika i, dalekoistočnih elemenata u delu Benijalnog dramatičara sa berlinskos Šifbauerdama. Uzgred, napomenimo da je ovaj Bihaljijev tekst predgovor knjizi Brehtovih drama. Znači knjiga prevoda Brehtovih drama U skoro će se pojaviti, zaključujemo, a to nije razlog samo za malu vadost

mnogog našeg čitaoca, zar ne? *

»Literatura« br. IO

Oktobarska sveska časopisa »Literatura« (izdalu i uređuju: „Vlatko Pavletić i Nikola Milićević) dokazuje, ubedljivo, prave pođatke o kulturmoj efikasnosti ovog časopisa Mu mašoj sređini. U danima proslave pedeset gođina od smrti Silvija Strahimira Kranjčevića — esej Šima Vus četića o Kranjčeviću, koji je uvodni tekst u ovom broju, jeđan je od najpotpunijih i esejistički najzrelijih plodova proučavanja đela i lika ovog hrvatskog pesnika. Ustvari, Vučetić objavljuje prvi deo eseja i sa interesovanjem možemo očekivati jedanaesti broj časopisa, jer će u njemu

| biti objavljen nastavak Vučetićevog

MILAN KONJOVIĆ: VAZA

ogleda. Dragutin Tadijanović objavljuje do sađa nepoznate Kranjčevićeve pesme. One su pronađene zahvaljujući Tadijanovićevom trudu na pronalaženju i dešifrovanju Kranj“ čevićeve · literarne ostavštine u Sarajevu. Ciklus pesama „Miroslava Slavka Mađera, »Rapsodija riječi« nesumnjivo je jedan od najviših dometa ovog 'smažno talentovanog hrvatskog li-

_ ričara, Mađerova poetska orkestra~

cija, visoki intenzitet emocionalnog stanja, njegov muažan, spontan otbor nižerazumskom sentimentalizmu i briljantno vladanje izražajnom potencijom, — to su vrednosti ovog ciklusa u kome zaista nema »padova*, to su vrednosti ovih stihova.

KNJIŽEVNE NOWVAME