Književne novine

NOVI

Godina X. Nova serija, br. 84

Predrag PALAVESTRA:

O hrilici, trista

s..rečeno je ovih dana u našglj štampi, sa tendencijom da se Kkritika kompromituje i obezvredi. Iako ta tendencija nije naročito mnova, pa, stoga, ni nepoznata, iako SC, samo 'u posleratnoj našoj književnosti, već nekoliko puta, uvek kao po dogovoru, i drugačijih povoda, u nedostatku Trabrosti,. možda, ili sistematično _sti, ada se drugi, ozbiljniji i Živokniji problemi umetnosti postave | rašćiste, kretalo u krstašku vojriš protiv večnog krivca -— kritike, iako su se, u sličnom ili istom obliku, sve te, opravdane ili ne (svejedno) „zamerke već čule, upamtile, zaboravile i pOnOvo slušale (a, nema sumnje, krug će se i dalje ponav« ljati,inikoga to,u osnovi, neće UZ4 ·buđivati ništa više nego Što i inače

uzbuđuju manje-više sve prolazna” k ; afere i legen*

književne kampanje,

de), ipak, da bi se nešto utvrdilo,

. „postoje razlozi zbog kojih pored

rastuće anti-kritičke tenđencije ne treba proći s tobož nadmoćnim blagim smeškom. Jedan od tih razloga je taj što se, u tome otporu prema kritici, uglavnom zbog olakog, umetničkim dušama vrlo dostupnog uopštavanja, JOS više mute i zamučuju i onako mutne i zamućene, premećene i izopačene pretstave O kritici, jer se podgreva i održava, širi i razgranava Jeđan terminološki nesporazum O kri„fici, nesporazum pod čijim priti„skom naša literatura živi već dugi

„ove trenutne,

niz godina. Na liniji toga fespora* (a ; se i inače ubedljiv Čla* ·

zuma našao se nak Mlađena Oljače, objavljen u pro šlom broju ovoga lista pod naslovom „Trista ličnih kriterijuma: i članak koji, uprkos nizu tačnih zaključaka i oštroumnih zapažanja u njemu izraženih, ili, bolje rečeno, baš zahvaljujući njima, pretstavlja neposredan povod da se problemu nesporazuma o kritici posveti nešto pažnje. | | Utvrđujući da „nije tačno da kritike nema“ u savremenoj našoj literaturi, Mlađen Oliača je zamerio kritici da je „oštra do te mere da

već ugrožava i sopstvenu slobodu, jer je zloupotrebljava, a zloupotrebljena slobođa ne može da služi strasnom iznalaženju umetničke istine, već vođi u anarhiju, u malograđansku besprincipijelnost“, zakijučujući da „bi, sa retkim izuze= ima“, „formula naše današnje književne kritike“ mogla da se nazove „trista ličnih kriterijuma“. "Ako se Oljačina teza, da #Rritika 'može da bude čak i ona vrsta ak'tiwnosti koja vođi u anarhiju i malograđansku: begsprincipijelnost“, primi uslovno (a jedino se tako može primiti), onda nema razloga ne saglasiti se s njegovim mišljenjem. Takođe i sa sleđećim: „Ljudi koji se bave književnom kKritikom, grupisani oko literarnih tribima (časopisi, listovi, rađiostanice,

đebatne dvorane) gube ponekad sva~

ko osećanje odgovornosti, povođeći se za ovom ili onom ličnom simpatijom ili antipatijom. Nažalost, to su najčešće mladi ljudi, takoreći

maturanti, koji do književne matu~ .

re možda nikad ni stići neće. Oni veoma superiorno sude o Književnom delu, ali veoma malo misle o tome kakvo je to delo i kakav je njihov sud. Oni najčešće brane teze, smišljene unapred, po najsubjektivnijim porivima, nastale na izvofima | neobjektivnosti, podvaljivanja, insinuacija, preziranja, zlobe, vređanja, namernog previđanja i Često laži...“ : Svakome ko iole pažljivo prati tokove i kretanja savremene naše književnosti biće jasno da je gore naveđena tvrdnja tačna i da je to, o čemu Oljača govori, veoma akutan, i aktuelan, problem našeg književnog života, njegove teške atmosfere i njegovog zadaha. Šta više, moglo bi se, i trebalo bi, ići i dalje,

u nedostatku drugih

skrojene ~

Trebalo bi pretresti đa li su uvek i samo za sve krivi oni „takoreći maturanti“ koji, „grupisani oko literarnih tribina... · gube ponekad svako osećanje odgovornosti“, ili su, isto toliko, čak više, mnogo više, krivi oni koji tim „takoreći maturantima“ daju mogućnost da „gube svako osećanje odgovornosti“. U današnjim književnim prilikama nijedan „takoreći maturant“ ne .pa-

„da u štamparski slog s neba, ne u-

lazi u spisak saradnika ovoga ili onoga. časopisa (tačnije: ne ostaje u njemu) zbog svoga lepog rukopisa ili (recimo) lepih pesmica; jedan (gotovo svaiki) „takoreći maturant“ sa vrelim književnim „ambicijama, razumljivo nestrpljiv da se što pre pročuje, traži nekoga uz koga bi se privio, i kađa se jednom privije, teško može da.se \odupre uticaju onoga pomoću čijeg autoriteta, šarma i širokih pleća otvara vrata što vođe u javnost, do slave i imena. Drugim rečima, ne bi se, u traganju za onim što kompromituje savremenu našu kritiku, trebalo za-

· držati. samo na glasnoj i urnebe-

snoj beleškarskoj konjunkturi, koja uspeva đa nadglasa reč i smisao autentične kritike, "već bi trebalo naći pravo mesto i pravo ime za one koji stoje iza. neodgovornog piskaranja razmnoženih ” „takoreći maturanata“, jer niko nije, niti može da buđe, samozvanac i van nakupačkog sindikata, u situaciji gde se čičikovski kupuju duše, osniva-

-—— — _ —

BEOGRAD, 16 JANUAR 1959

ju škole, organizuju hajke i gde se blato i prašina bacaju u oči... Trebalo bi... aii to mije problem književne Kritike, i zato je teza Mladena Oljače, đa je kritika aktivnost koja „vodi u anarhiju, u malograđansku besprincipijelnost“, morala da bude jedino uslovno primljena. To, o čemu on govori, i o čemu treba govoriti, problem je književne pijace, problem kalkula~

cija, cena, .izvikivanja i nadvikiva-

nja. Komercijalni problem. Postavljajući, ponovo, ko zna po koji put

postavljeni problem kritičarske ak-.

tivnosti i, još“ ozbiljnije, Kritičarske savesti u našoj „današnjoj književnosti, uopštavajući i ne nazivajući stvari i. pojave pravim imenom, Mladen Oljača se, uprkos svim svojim tačnim zaključcima i zapažanjima, našao na liniji ferminološkog nesporazuma o kvcitici, zbog čega je, njegovome tekstu, trebalo dodati mekolike napomene. Tek — da ne bude zabune.

Ono o čemu je on pisao — ?Hje kritika. Misleći da piše o kritici, on je pisao o ne-kritici, o anti-kpritici, jer on osuđuje nemoral, a kritike bez morala nema i ne može da buđe: moral podrazumeva pravo na kritiku, kritika podrazumeva moral,

Ispod gromoglasnih nazovi-kritičarskih zujanja i peckanja, onemogućena često baš zato što svojom moralnom čistotom smeta, kod nas, međutim, ima autentične kritike, Ona, đoduše (srećom!) nije horsko recitovanje pohvala, nerazumno delenje komplimenata, ni utrkivanje i grcanje u superlativima. Ona se, doista, ne služi jednim univerzalnim kriterijumom i niko (najmanje Oljača) nije ožalošćen time što ona nije uniformisana i što kritičari ne krekeću kao žabe u letnja predvečerja. To je njeno pravo i njena sloboda; to je, šta više, njena prirođa: da bude raznovrsna, konfrontirana, ali uvek na strani umetnosti. Sasvim je svejedno umetniku da li će njegovo delo biti osmotreno i ocenjeno sa stanovišta književno-~istoriskog, sociološkog, artističkog, iilozofskog ili lingvističkog (a svako ođ tih stanovišta podrazumeva specifičan kriterijum); svejedno mu je da li će ga interpretirati kritičar impresionista, sintetičar, analitičar; njemu je važno da njegova umetnost ne bude izneverena, njegovo delo. da ne bude falsifikovano, njegova poruka, koju upućuje svetu,

'da ne budđe izokremuta ili neshva-~

ćena. Svi ti kritičari, kojih ima i koji se bore da traju u savremenoj našoj književnosti, mogu i ne moraju đa imaju pravo, ali kada književnim delima prilaze bez predrasuđa, sa pobuđama plemenitim, oni đeluju kao Kritičari, pa ako su, neKoda, njihove ocene i oštre i, možda, nepravedne, uvređeni stvaraoci bi trebalo da ostanu bar na nivou svoje umetnosti. Mi danas imamo kritičara koji imaju poštenja prema svome pozivu, poštenja prema literaturi o kojoj govore, poštenja da imaju i da kažu svoja mišljenja i da u njima istraju. Koji imaju uma, da do svog mišljenja dođu, i talenta da ga izraze.

Gde su?

. To je nova, posebna tema. Ovde je bilo važno utvrđiti, još jednom, još jednom reći, i smoći snage da se to, ako zatreba, kaže stotinu puta: nije kritika sve, ono što se po navici, od nevolje, kritikom naziva; stvari i pojmovi imaju svoja imena, a imena ne treba brkati. A ako neko o kritici ipak ne zna, ili neće da zna, a do sad nije pročitao, treba mu reći da, kako reče Stanislav Šimić: „+ · kritici imaju pametnijega posla nego da buđu ·vratari pa piscima otvaraju vrata, na koja ulaze u javnost, i da im se pri tom klanjaju; hamjesto da peglaju portirsku unifoPmu i vježbaju se kako se naklanja, oni Wuglavljuju Kritikom smisao književnih djela, koliko toga smisla ima, pa je kritika spomenik tomu smislu... Jezik kritike nije trač reduše i kuharice, ni referentski izvještaj. Kritika nije pozdravni govor na. banketu u počast svečara. Kritik nije trgovački pomoćnik koji govori samo superlative. Krilik nije procjenitelj robe u komisionoj prođavaonici koji procjenjuje robu prema tomu da li je mušte= rije kupuju više, ili manje, ili je ne žele nikako...“ i

To, w izvesnoj meri,

objašnjava

'LAZA VOZAREVIĆ: GRAFIKA

_Nji

.s njegovom vrijednošću. A baš su njih dvojica pisci kojih književno

'kvaliteta djela, sama sobom, djelo u suvremenom svijetu ne plasira.

DRUŠTVENA PITANJA

čuda Pisac i (auto)reklama

_ Riječ je o problemu. Riječ je o vrijednim piscima. O onima između njih, koje način života i temperamenat ili društvena aktivnost, neliterarni momenti, mjesto na kojem su se našli, nisu predstavili, nametnuli štampi i kritici. A to znači publici.

Svi su nabrojeni činioci, sami za sebe, više ili manje efemerni, ako se upoređe s pozivom pisca, s njegovim kreativnim ostvarenjima, a imali su veliko značenje za piščevu književnu afirmaciju.

Pitanje nije jednostavno. Šta preostaje piscima lišenim svih tih vanjskih momenata? Da će, već jednom, ako nije sada, sve biti obasjano, protumačeno, razdijeljeno publici — je li to sigurno? Historija literature ne poznaje samo jeđan slučaj, kad je djelo ovog. ili onog majstora za svijet spaseno zaslugom pojedinca. Ali takvih pojedinaca nema dosta. Ni na pravom mjestu. Ni u pravi čas. Nema tih stvarnih otkrivača, tih strasnih propovjednika, savjesnih tumača. Malo ih ima. A bogatstvo, time što smo ga pokazali tek nekolicini, što za nj zna tek mali broj prijatelja, ne prestaje biti bogatstvom. Time, što za nj znaju samo naši kolege, pisci. Neosporno je, pisci, međusobno, najbolje znaju vrednote i bogatstva jedni drug:h. Prijatelji, znanci. Ali prijatelji, znanci, jer su pisci, imaju — ne tako rijetko — nekih svojih razloga, te o vrjjednosti djela svoga kolege ne pričaju. Ne pričaju suviše. Ne pričaju dosta. I dešava se nešto čudno: oni, koji najbolje poznaju naše djelo, koji najadekvatnije mogu da ga osjete i prime, ne cijene nas, javno, na temelju toga svoga, vlastitoga poznavanja, nego podliježu glasovima izvana: govori li se o nama u javnosti, čuju li se o nama glasovi u javnosti, oni će nas — više respektirati! Barem će više govoriti o nama. Upravo onako, kao i, ustvari, neobavještena većina! Ako su ti glasovi izvan njih dobri, i njihovi izdašniji komentari bit > blagonakloni, puni poštovanja i priznanja. A ako su glasovi · izvan njih loši po spomenutog pisca, prijatelja što ga dobro poznaju i kao stvaraoca intimno cijene, — i njihovi izdašniji komentari bit će negativni! Uza sve njihovo poznavanje, osjećanje i respektiranje piščeva bogatstva! Rijetki su, koji će — uz inat reći (pred samim sobom, prvenstveno): ne, on je dobar pisac onda, kad se o njihovu kolegi govori loše. Ili; on je još imućniji, no što ga prikazuju. i

„| Poezija Tina Ujevića bila bi, razumije se, to što jeste, i ti slučaju. da je poznaju — i cijene — tek rijetki znalci. Ali, bez (auto)ceklame, to je evidentno, Tin UjevVić ne bi, bio ono što | jeste: „Pojam. pojava, učitelj. Čvorma točka, S Matošem: jc- slično. Njihovo djelo ne bi dovoljno postojalo za ovu kulturu |. literaturu, dakle za svijest svoga vremena. I djelovanje njihova djela ne bi bilo moguće. Ni na publiku ni na pisce. Ne u razmjeru

djelo nije značajno samo za našu literaturu, već i za čitav' naš nacionalni i duhovni život,

_ Napomenimo i ovo: svaki ozbiljan pisac ima nešto đa nam kaže. Zato mu je stalo đa ga čujemo. I još ovo: činjenica je, da

Stoga se pisac o kojemu je riječ, često nalazi u dilemi: da li govoriti sam o sebi ili ne? Nastupati li — recimo — na raznim „Književnim petcima” ili ne? Živjeti li svojim povučenim, najvlastitijim životom ili... ;

: Nisu svi pisci ni rođeni ni spremni za (auto)reklamu. Imaju svoje mišljenje o njoj, Ali pritisnuti (neotklonjivim, teškim) osjećajem da je njihova poruka, njihovo bogatstvo nepoznato, neđovoljno poznato, i da će nepoznato — više ili manje — i ostati (zahvaljujući kritici, onakvoj kakva jeste, a takva kakva jeste ona ' nije iskključivo naš specijalitet!) — oni, ili se povlače u mir još dublje, ili pristaju na (auto)rem,lamu. Često i onu najsvakodnevniju. · Mada im je, ustvari, to nešto strano. — |

Ili biti nepribližen, neprepoznat, ili se nametnuti.

Dakle: da li se podvrgnuti reklami ili ne? Tom suvremenom aparatu, koji, kad je jednom pokrenut, ide sam? i

Dilema je, u suštini, pomalo tragična. Tužna.

. Milivoj SLAVIČEK

SVOJSTVA KRITIKE

Doživljajni odjek,

nastanjen u ide uvek korak ili više koraka dalje

raznovrsnim vrstama tonova, uvek je povod za razmišljanje kad se poezije tiče, Ugođajna vrednost lirskog glasa utoliko je značajnija ukoliko se sa njime pronalaze skriveni svetovi. Uzbudljivi trenutak lirskih slika kritika ne bi nikad trebala da analizira, već naprosto da produžava, unapređuje. Sa romanom je drukčije, ali asocijativna i kombinatorska „igra” emotivnih i intelektualnih poetskih značenja

POLSKA off) 77% 7

a

od onoga što može pružiti kritika. To jg jasno i neoporecivo, mada kritika ova naša još nije pronašla pano odakle će „da posmatra ogromni prostor i orijentacionu' pu= tanju lirskih razrešenja, To ona ne može ni naći jer od poezije traži da svaki njen podatak bude istovetan objektima iz prirode, da bude sa linijom i površinom Koja. se može lako omeriti i opipati. Tako se iza dekorativnog zastora 'kritičke, reči krije prihvatanje samo onih svetlosnih signala · koje pruža prozni tekst, a poezija ostaje po strani kao svako nesrećno pa= storče! :

To što se daje suprotnost prozi i Što se njen savremeni konsument smatra isključivom vrednošću u= metničkih kategorizacija, samo po«= tvrđuje da je estetski Kriterijumi poljuljan i da ne može đa se snađe u opsesionom polju · raznovrsnih poetskih novina i iznenađenja. ako se čini napor da se lirski tre= nuci dokuče iiotkriju, ako se teži ka tome da se pronađu skrivene realnosti, kritičari moraju donekle da budu pesnici, oni mora= ju da buđu predisponirani kad pros diru u stanovite punktove lirskih vidokruga. Verovali ili ne — ris tika poeziju smatra nižim redom) što znači da se pređala riziku da se sasvim degrađira. Zaći u pukotinu određenog emotivnog doživljaja, naći mogućnost da se iskristaliziraju čudesni spletovi u pe=

Nastavak na 5 strani \

Žarko ĐUROVIĆ

,