Književne novine

/

\ buđe pošto-poto mođeran.

BDUBAN ANĐELKOVIĆ:

»Zidovi od sunca«

»Rad«, 1988 ~

Ova nevelika zbirka pesama ĐuMana „Anđelkovića počinje jednim ciklusom koji nosi naslov »Tenkovi pod šljivama«, a završava se ciklusom »O liuđima« Đakle, ako samo pogledamo naslove ovih ciklusa, Vvidećemo da je Anđelkovićeva, poezija u znaku jedne intimne ispovesti čo\weka za čoveka. | Ali nažalost, kađa počnemo čitati te što nam hesnik otkriva iza tih naslova, odmah što nam pada u oči, to je autorovo nastojanje da u izrazu Sve ove pesme kao đa su pravljene na jedau veštački mačin. Anđelkovićeve meta| {ore su mutne, često i nerazumljive, a slike nejasne.

Anđelković po izboru motiva, a i Bo osećanjima, pripađa poeziji koja se kođ nas pisala odmah posle rata. Y\ Kkađ tako peva on je svoj. Međutim, njegovo nastojanje da se pri· lagodi savremenom izrazu ni u kom slučaju ne može se tretirati kao uspelo. Sentimenftalan i često tužam, Anđelković kada peva o čoveku, često đonosi i naivne zaključke:

»Bio je prevrtljiv tako kao list«

Mekoliko pesama koje opravđavaju pojavu ove inače lepo opremljene vbirke, govore da Anđelković nije bez talenta. Tu je u prvom redu pesma >Topovi od trešnje«, bolna ispovest rata i smrti. Zatim pesma »Suša« u kojoj pesnik viđi Srbiju »malu i žutu kao suvi list«. Zatim još »Bezglasni đijalog«, Kratka minijatura »Par«, »Razvijanje«. Ostali prilozi u »Ziđovima iza sunca« ne govore puno.

Dragan Kolundžija

* TOVAN JOVANOVIČ-ZMAJ:

Pesme

Matica srpska — Srpska književna zađruga, 1958

Neđavno se pojavilo i drugo MNolo majeđničke biblioteke Matice srpske i Srpske Mnjiževne zadruge čija je iđeja đa izđađu, u dogledno vreme, Srpsku književnost u sto knjiga.

Izbor i ređakciju ove Knjige izvršio je Mladđem Leskovac, Književni istoričar i Kritičar, izvrstan znalac Zmaajevog životnog i Kreativnog puta, literata sa srećno nađenim Kvalitetima za rađove ovakve vwrste., U Tovoj knjizi đat je jedan širok anto“ logijski presek Zmajeve poezije. Taj presek počinje ođ prvih poetskih reči i ritmova, inspirisanih mlađićkim nemirima i slutnjama Kkoji su ugledali sveta u 1853 gođini, kađa umire Branko i kađa se javljaju i prvi lifterarni počeci Jakšićeve lirike. Godina wu kojoj su widno ispoljeni konfinuiteti srpske poezije.

Kađia se pročita ova Knjiga nužno so nameću dva osnovna utiska:

Prvi je dz je m ređakcijskom Kkoncipovanju Zmaj brojno wastupljen m svima, poetskim ostvarenjimnm., To nikako ne znači da je Leskovac zapostavio onde oWemjnadahnutije strane Zmajevog stvaranja, da nije pokupio sve majlepše cvetove njegove lirike

iznikle ne samo u »Đulićima« i »Đu» ličima uveocima«, nego i u nizu dru» gih kraćih i dužih pesama sa kojima, weć decenijama, živi maš narod, Njih je priličan broj od »Selim-begae i »Lem-eđima« do Pesme o pesmi i sublimnih Svetlih grobova — pesme u kojoi je Zmajevo vizio+ narstvo mašlo najjače akcente, đo> stiglo izvanređne domete.

Ljubitelji Zmajeve poezije naići će, u ovoj knjizi, na sve one pesme koje su im ostale drage iz detinjstva ili poznih dana. Obrađovaće se Zmajevoj optimističkoj viziji sveta iz Vvremena kađa su pesniku cvetale ruže i pevali slavuji, pustiće, možda, i diskretnu suzu nad teškom ličnom ftrageđijom, gorđo podići glavu pred veličinom umiranja naših hyuiđuka i guslara, smejaće se Zmajevom Žigosanju mnmenarodnih režima u Srbiji, izdđajstvu i poltromnstvu raznih vrsta, điviće se pesnikovom republikanstvu. (Zašto ovde nema pesme Na grobu streljanih pariskih komu-

nista). Naša deca naći će, u ovoj,

MWnjizi, svoj poseban svet: razdragane, rađosne isečke života, najlepše želje i snove detinjstva.

Drugi utisak je — ređaktorov sl» guran izbor, njegovo pouzđano merilo i izgrađen ukus. Izbor je obogaćen nizom pesama sa kojima smo se ramije sretali samo u celokupnoj Zmiajevoj Pevaniji. Vrednost knjige upotpunjuje i Leskovčev uvođ posvećem Zmajevu životu i rađu. To je cela jedna manja stuđija o ovom pesniku, pisana eruđitno, ođabranim stilom, širokom, baroknom rečenicom, Viđ„liivi su i ređaktorovi afiniteti i pretenzija da se, u prvom planu, rasvetli lik Zmaia — čoveka,

Mlađen Leskovac nam je priredio jednu lepu, rado čitanu, zanimljivu knjigu u kojoj je Zmaj dova našao svoje pravo mesto. To je onaj Zmaj, naš Zmaj za kakvog ga i smatra naša epoha: izraženi pesnički fenomen, narodni barđ, »najizrazitiji poetski pretstavnik srpskog građanskog uzleta i sloma u drugoj pobovini devetnaestog veka«.

Jovan Vulević

*

|ALBERTO MORAVIJA:

»Rimske priče« »Svjetlost«, 1958

Dok sam čitao ove Moravijine bpriče nijesam se mogao oteti utisku kao đa su njihovi sižei uzeti iz italijanskih mneorealističkih filmova, toliko poznatih i traženih kođ nas.\, Nesumnjivo, oni su uzeti iz života, ali to je isti onaj svijet sa ekrana, pa u mnogom i građen i tretiran na sličan način. U tim komađićima i spletkama rimskog života dolazi do izražaja siva boja talijanske posljeratne bijeđe. Moravija od sitnica i običniP, svakodnevnih ljuđi pravi priče. Ponekađ su to vješto i duhovito ispričani feljtoni, bez dubljeg bonirania, no uvijek zanimljivi. Rao da Mora» vija te skice i priče piše u pauzama i predasima između svojih romana. Dprugi put sav je u psihološkim iznijansiranostima, u diskretnim inutrašnjim sjenčenjima. Više nego prijafan utisak ostavljaju međaljoni kao »Stara, buđala« »Romul i Remos, »Coćara«. Pored plastičnog i na izgiećd.

Šškrtog upotrebljavania, riječi, ovđjeđogađaje koje je zamis

se motivi dublje zahvataju sa nesumnjivom namjerom đa se pronađe i na meki način sugerira iumjetnička istina. < TON a »Rimske priče« su ostvareme jeđnostavnim stilom. bez nšročite težnje za ormamentikom i osložavanjem iz» raza, zato kađ iskrsnu svježe i move figure one nenametljivo djeluju, Od ljudi' iz radnih slojeva i od svakodnevnih đogađaja praviti zanimljivu priču, nije uvijek bio Jak posao, Moravija ostvaruje i nelcoliko varijanata, na uglavnom isti motiv, široko shvačen.-On u tome ima uspjeha i svojim posebnim šarmom nesumnjivo privezuje za sebe čitaoca. \

Tako vw cjelini ove priče nijesu re> prezontativno Moravijino djelo (njegova će snaga, ipak, ostati u romanima) trebalo ih je izđati još i za io da se pokaže kakav·je ovaj zpnačajni italijanski pisac na Kratkom đahu.

Janko Đonović

*

DUŠAN BARANIN:

»Zeko«ć /

»Rosmos«, 1955

Dušan Baranin posmatra istoriska zbivanja i istoriske ličnosti onako kako su ih posmatrali naši romantičarski istoričari patriotske škole, Za njega su istoriske ličnosti više lica nekakvog nacionalnog mita, nego Uučesnici određenih istoriskih zbivanja, Baranina više privlače legende nego istine. o tim junacima. T ono što je uslovilo đa njegova romansirana biografija o Karađorđu bude slaba, doprinelo je, ovoga puta, da njegov TOman o Zeki Buljubaši i njegovim golaćima buđe dobar. To je vam sumnje zanimljivo napisana Knjiga koša se čita lako i sa interesovanjem i koja pred čitaoea nc postavlja mikakve teže probleme. Pričanje feče ravno, uwjeđnačeno i meusiljeno, Za> nimljivi događaji i zgođe se maizmenično nižu i MBaraninov »Zeko« pretstavlia prijatno štivo koje može lepo đa zabavi u časovima odmora. U prvom redu omladinski roman namenjen čitaocu Roji tek počinie da otkriva literaturu, Đaraninova Knjig8 može da buđe prisna. Ličnost Zeke Buljubaše onakva kakva je prikaza na wu ovom romanu, ima sve uslove đa se .sviđi mlađom čitaocu. On je pretstavijen kao junačina, praveđan i hrabar, pun vrlina i narodnog ošroumlja. Usto ta ličnost svojim podvizima stalno opominje mlađog čitaoca

„na to đa je istorija, između ostalog,

i učiteljica života. i Bilo bi, međutim, pogrešno, 'pretpostavljati đa se Baranin prvenstveno rukovođio peđagoškom tendencijom i utilitarnim ciljevima. U prvom ređu, pisac ove knjige je hteo da da om!ađinski roman u kome istoriska zbivanja „pretstavljiaju samo okvir unutar koga se sasvim proizvoljno razvija jedna „avanturistička rađnja. Ono zbog čega je ovaj roman uspeo jeste činjenica da je Ba» ranin tu avanfurističku radnju odista vešto i zanimljivo prikazao, Poweka koju knjiga nosi u sebi, đolazi sasvim spontano i zbog toga deluje nenametljivo. ; Ponekad pisac knjige o kojoj BO” vorimo nije uspevao da nađe pravu mera i da đoveđe n sklad uzbuđijive lio sa istori-

skom istinom. AJi u avanturističkim romanima iz istorije tu istorisku istinu ne treba, ni tražiti, Trađicije i predanja o narodnim „junacima sn skoro ređovno poetičnija i patetičnija od prave istoriske istine. Zbog toga, ako pređanja i legenđe nisu uvek dobri istoriski izvori, om, G6Uu

_ne retko nepresušna vrela za. dobre A.

1! uwzbuđijive istoriske romane. »Zekac Dušana Baranina to u pri ličnoj meri jeste,

Predrag Protić % | ANTONIO FOGACARO:

»Pesnikova tajnać« »Narodna Knjiga«, 1958

»Pesnikova tajna« ljubavni roman italijanskog pisca Antonija Fogacara, izrazito je romantičarska lirsko-sentimentalna, ivorevina. Iako su nekl tai roman poredili sa Manconijievim »Verenicima«, on w suštini nc dostiže ni izdaleka snagu i lepotu Manconijevog romana. MBolećiva i često životno „neuverljiva. drama dvoje

„mlađih ljubavnika, i tragičan Kraj

njihove ljubavi, đaju piscu mogućnost da svojim pričanjem đrži u napetosti, pa možđa i da iskreno dirne čitaoca koji ima čisto srce i naivnu sklonost da se saživi sa tim svetom biđermajerske laži. Ovaj roman 54 drži jednu obilnu dozu naivne sen» timentalnosti, koja nezačinjena hajneovskom ironijom đeluje slađunjavo i bleđo. Roman »Pesnikova tajna ne postavlja duboka, pitanja i ne đaje potresne odgovore. Sve su ličnosti u tom romanu isuviše čedne, isuviše nesebične -i isuviše tankoćutine i osećajne — da bi mogle da stvore atmosferu životne drame. Osim toga, platonske relacije koje vezuju protagoniste ove priče smešfene su takođe u platonovske, takoreći vanvremenske okvire, što još više doprinosi neuverljivosti tog romana. Lič• nosti Antonija Fogacara, onakve ka» kve su opisane u ovom romanu, pretstavnici su neke skoro fiktivne buržoazije, čiji su interesi sasvim nezemaljski, tako đa jeđva đelaju kao određena klasa u određeno istorisko doba. Takve je prirođe i Fogacarov pesimizam: saznanje đa u borbi između franscendđentnog dobra i zla pobeđuje uvek zlo. — No, kao što je rečeno u početku, ako smo skloni da sve to ne primećuiemo, ako se predamo bez rezerve ritmičnom i živom toku pripoveđanja, roman »Pesnikova, tajna« biće prijatna i zabavna lektira, znaće đa razveđri i đa rastuži, znaće možda i đa obmane i zanese.

Danilo . Kiš

VINJEITA SLAVOLJUBA BOGOJEVIĆA

Branko MILJKOVIĆ:

· BOLI SUNCE ·

e

Sunce koje podgrevaš U nOvOWm Svatu stare laži o selenju praha Naša !je nada očajna i plaha ı Naš pakao poče pesmom „labuđovom.,

Ti što mas ne razlikuješ a osvetijavaš

slikama od juče, U pustinju Zalud ptice

& O stub sunčev zanet Ubija nas snom O savršenSstvU,

đanas van vremena se pretvara svet koji spasavaš kruže oko tvog imena.

beščulnom muzikom · slikom

Pustinje što očisti sunce od vremena 1 belih svetlosti čula što nam srce kradu

Hvalite sunce koje osvetljava bez Suprotne stvari zavađene pojave

TI

To u šta se sjaj i bol p

promena očajnu nadu.

retvara isto

Biva: ljubav koju još pesnik ne reče

Jarki cvete kojim vr

tovi se leče

Iz probitog nerva rasteš bolno i čisto,

Daj mi da vidim svršetak tvog leta

Mir tvoga kretanja I nepokretnost moja

što mi nemir snio kad sam mrtav bio

Sam u svom srcu bez munje i cveta.

Gde je uteha za ono što znamo

Nada bez onoga koji Bez onoga što sanja,

se nađa, san svet bez seni!

Je li to ljubav što se iz srca tamnog

U vatru premešta iz

vatre u dan

Ljubav van nas i u uspomen:?

SVOJSTVA KRITIKE

Nastavak sa 1 strane sničkom delu, posao je koji zahteva da malo narušimo i tradiciju, ukoliko nam ona smeta, Ukoliko nas ona sputava. A to ona — vidimo — čini. Ajkulasto čini, Htela. bi da buđemo njen reprizni deo, njena usrdna poštapalica. A mi se opiremo svakoj takvoj oveštaloj gravitaciji, iznalazimo mnoštvo novih samopotvrđivanja. Tađa — Tazume se — ne mislim na kritičnre nego na pesnike koji su u sVOjim pesmama doneli mineralnu i lekovitu pitkost vođe, lepotu zraka i disanja. Disanja iz pluća. Iz grudnog koša ljudskosti. Kristalni talas tog novog lirskog sveta, te sažete jedinstvenosti skrivenih kuteva života — doneo' je prisni i Verni saradnik sna — Matić. Apstraktna slika usmeruje se ŽžiVOtu u nabotima, ne da bi se samo preko njega bacio plašt graciozne tehnike. već i jedna reljefna sve= žina duževnog nemira što se misaono i emotivno razgranava., Svaki lirski detalj liči na vešto izvajanu skulpturu, iji su krvni sudovi od pitomog glasa daljine, od takvih brzih pokretnosti u kojima u punom sjaju boravi ceo sistem nezaboravnih lirskih uspomena. Vidimo iz Matićevog primera najlepše naše poreklo i držati ključeve od njegovih brava — lepa je stvar, Ako neki lirski prosede izroni ispod krila nađreamog, ništa zato. Danas je to — sutra je realno. Zavisi od maše interpretacije i kriterijuma. Primećujemo da su dva sveta u stalnom nesporazumu: spoljni i onaj što buđan spava U nama unutarnji. Primenjenoj umetnosti pripada prvi, poeziji drugi, Kritika bi trebala đa vrši preseke i jednog i drugog. No, ona se kočoperno i neprestano okomlja va na ovaj drugi, baca ga tradi-

đa je san.

ciji pod noge. Siše mu krv. Pos jednostavljuje ga. Lišava ga pras vog imena i prave namene. Uzalud!

Kriterijumi, kriterijumi. Koliko ih ima? Oljača kaže da ih ima tris

· sta. Golem inventar, zar ne? Još

čudnija tvrdnja, zar ne? Zašto se zbog toga uzbuđivati. Neka ih bude i više, ali sa više stvaralačkog pulsa, sa više sluha za umetničku reč. Sluh i kritika? Dva femomena nekim „udđesom razdvojena. Na trpe se nikako. Sve dok budu raz» venčani, ne mogu biti bliski poes ziji. I zabuna traje kao svaki dis= kontinuitet, pa boli glava od Ugljenmonoksida, pardon — od kritike, jer svoje suđove podvodi pod kanone isključivosti i uobraženja. A inače je ova naša vrla. sestra toliko nežna đa umesto dobrona= mernc reči upotrebljava Kkalauz. 1 zlobu, 1 intrigu. I podvalu. Ceo trezor alata koji nije za ruku i postupke.

Ja sam nemalo puta na to potsećao, protivio se načinima da se

mođerna poezija tretira jednostra= |

o, Gde leže naslage, bogate nasla\ge mašte i imaginacije — ovlašnog

relaženja nema. Nego zastoj, U-

dubljenje u jezgro lirskog sveta, Kritika je tražila, a i sada traži realističku· popevku, a fantazija, to osnovno obeležje poezije, da se desetkuje! Kakav li to roman U nastavcima čitamo?!

Sve je to učinilo đa mnogi kritičari potpuno izgube svaki osećaj za lirske boje, pa se sada od svojih: mana brane, pa sada uglas krivictu na drugog svaljuju.

Kriterijumi, Kriterijumi? Ne lični nego — taborski. Lestvice su njihove pomutile vođu, I onda šta bi bilo na dnevnom ređu do: ataci

i jataci. n Žarko ĐUROVIĆ

a O O O ____________________--_—

Još Jed ljena ljubav

nečeg lepog, istinskog. A tek u sećanju sam „je doživeo, Video sam lik razbijen zvucima, video sam ge-

Šta tfeba da kažemi i kako moram da kažem to što će mi doneti mira u decembru? Mesec je to koji sam izdvojio zato što u njemu najintenzivnije živim i najviše stradam. Uvrteli su mi u glavu da sam rođen u decembru i kad dođe taj dan, koji sam i ja prihvatio kao nešto presudno za moje postojanje, ne znam kako u njemu đa složim sve porive u jeđan glas upućen Ssebi i onima koji su u' meni, kojih sam svestan tog trenutka. Ako je u sećanju pravi život, onda je život uvek prošao, uvek ostao u nekoj sumračnoj perspektivi koja je sve tamnija što je dalja. Gde je prestalo đetinjstvo i počelo doba razračunavanja sa iluzijama, gde su se izgubila ta obećanja data detetu da bi hrabro jurio putem pored reke, stremeći, kao svaki ravničar, planinama, „tajanstvenim visokim vrhovima u magli sa kojih su dopirali zvuci divnih priča. ı|

U ranim dđecembarskim večerima, osim tihog zvrjanja užarenih spitala električne grejalice, čuju se povremeni glasovi iz susednih Stanova, zatim užurbani koraci u akustičnom hodniku i povremena huka tramvaja. Beograd je oko mene nešto mirniji nego obično, više i lakše pomišljam da ću vrlo uskoro moči da ga napustim kako bih malo prolunjao po svetu, osetim tešku nostalgiju i ponovo mu se približim sa željom đa se ponovi sva ona ljubav koja intenzivno plamsa prilikom približavanja. “U decembru sam ga otkrivao, Tada sam Sa he-

2

što nesređenih papira ispisanih veoma nečitkim rukopisom, posle časova u rakovičkoj gimnaziji, nalazio prijatelja Božu Timotijevića i kretao za Beograd. Tramvaj je saobraćao i koštao je 5 dinara, ali smo Boža i ja više voleli da idemo pešice, možda onđa nismo ni imali tih nekoliko dinara za VOžnju, ali mi se sada čini da smo radije poešačili desetak kilometara. Bio je to lep put. Kroz šumu smo išli, kroz Košutnjak, zastajali malo na nekom brđašcu da bi osmotrili okolinu, odmorili se malo pored groba kneza Mihaila, silazili u Topčider, a ođatle preko Deđinja dolazili u ulice. Šunjali smo se pored višespratnica, tražili drugove starije od nas za jedan naraštaj, drhtali od ponosa što ih poznajemo, što su s nama, Što naše pesme i priče slušaju vrlo ozbiljno, što ih hvale, što ih objavljuju. a

Zar zaista smisao'tražiti u onome što je prošlo, zar je sećanje jJeđinj pravi događaj u životu čoveka? Ako je tako sada u časovima kađa se sav taj prostorni i vremenski razmak sažima u jeđan bolni vapaj da se.nađe mira za đecembarske dane, onda zvrjanje električne grejalice u sobi i glasna muzika rađija u susednoj sobi su jeđan četvrtvekovni saldo: 95 godina mucanja, izgovaranja reči, rađosti, tuge, poroka, i vrlina, mladost jednog čoveka, svih njegovih poznatih i nepoznatih vršnjaka dobila je 'jednu zaokrugljenu celinu koja ne bi značila ništa da ljudsko 5ć-

ćanje ne traži odbrojavanje i druge tehničke mere radi svođenja računa. Da nije te rađoznalosti koja današnju monotoniju „mrazbija znakom pitanja sutrašnjice, onda bi toplota električne grejalice, kašljanje čoveka koji Silazi stepenicama prilično živahno, | po čemu zaključujem da je mlad, nekoliko knjiga na stolu, tri fascikla nesređenih rukopisa i malo sećanja bilo sve što se zaradilo životom od čeivrt veka, bilo bi to sve tako malo đa ni ljubičasta alkoholna para ne bi razbila ledeni užas koji već šteže moždanu supstancu racionalnom mišlju da nema ničeg sem starenja i mrtvog ugla u kome se nemočno očekuje novi udarac. Hrabti rizikuju. Hrabri stare. Možda ne? Možda „samo radoznali mladići stare. y

| Baš prekjuče u sumrak osetio sam ponovo želju đa vidim novu sliku Slave Bogojevića. Iznenada -Je pređamnom u jednom nemirnom trenutku bez ođluke i bez ikakvog načina da se izbegne sva težina prostora i vremena iskrsao taj atomizirani trubadur na platnu, Setio sam se slike i viđeo sam u JOJ mogućnost da spasem jedno Vece od propasti. I gle! Ponovo Se vraća refren đa je u sećanju pravi život, jer pki prvom susretu sa tom slikom, svežom, tek rođenom za svet, dok je još bila raspeta na štafelaju, sa neizbrisanim tragovima rađanja, csetio sam pri tom prvom dodiru samo toplu jezu koja je uvek prethodila upoznavanju

ometriske površine kosog tela i pognute glave, gitaru, prostor iza i prostor oko svirača ispunjem muzikom. Jedna veoma tužna melođija misli brujala je sa te slike, jedria prefinjena nežnost zračila je iz boja, čineći me potpunim. Pređan toj želji, ispunjen njenim pozivom, žuvio sam u atelje sa nadom da ću možda pred slikom zateći Slavu u njegovom plavom mantilu, umrljanom bojama, sa paletom koja. traži mesta na platnu da još neki simbol utisne, oživi, osmisli. Slike nije bilo ti ateljeu. | Umesto nje, srelo me je belo impregnirano platno, Nisam ništa pitao, stojeći pred tom prazninom, koja je bila nalik životu bez umetnosti, plašeći se da trubađur već pripada nekome ko ga neće moći i umeti' slušati i VOleti kao ja. Tađa mi je Slava rekao, shvativši moje ćutanje, da je sliku uzeo njegov prijatelj, „psihijatar Jaša, Smodlaka, jer pored nje može mirno da sprema doktorat. Siraha je nestalo. Jaša zna Šta je dobra slika, i šta sve ona može da pruži jednom sugestibilnom i preosetljivom emotivnom aparatu, ali na mesto jedne neispunjene želje došla je tuga. Nažalost, uvek je bilo više onih koji vole ođ onoga što vole. ~

Posle dužeg vremena razgovarao pesnikiniom Verom Sr~

sam sa binović. Njem stih: „Laku noć cvetovi i Vi koji više niste

to“ zauzeo je jantologisko mesto u mom sećanju jednom zauveć, i dok razgovaramo, dok ona priča o Lonđonu, ođakle se upravo vratila, uzdržao sam se nekoliko puta da joj ne ponovim njen stih kao znak da je sve u redu ne samo sa našim neosimbolizmom već i sa nama samim, da možemo da nastavimo razgovor upravo onde gde smo ga prekinuli pre više meseci. Taj njen stih sam joj često đovikivao u prolazu pri susretu. Nas troje, Vera, Boža Timotijević i ja seđeli smo vrlo đuđo u podne, pili kafu, vermut, rakiju i razgovarali, Vera je otputovala u London kao peshik, sa velikim očekivanjima, sa nadom u velike susrete, ali bez dinara u džepu. Bila je sama, osetila je pustoš, volela je Beograd više nego ikađ, padala je u očajanje, ali je našla posao i izdržala. „Jednom, prolazeći ulicom sama, tužna, viđe= la je mačku i pozvala je. Pozvala 'je onako kako svi mi pozivamo mačke, sa jednim maznim — mac! Ali mačka joj nije prišla. Pogledala je malo začuđeno svojim mačjim pogledom i ostala na mestu. Kasnije je Vera morala da shvati da u Lonđonu i mačke moraju da se pozivaju na engleski načm. A tek Ljuđi? Ali, bila je hrabra i godinu dana je provela u jednom drugom svetu. rekla je na kraju: „Laku noć cvetovi i vi koji više niste to“ i doputovala u Beograd đa nam, priča o onom što je samo ona doživela. Još samo otići! Da, tako se zove jedna izvanredna pesma iz Božine zbirke „Veliki spavač“. Ta pesma u kovitlacu sazvučja puta, odlaska, pokreće ·u meni odđređen ritam, određenu želju da malo prošvrljam svetom, promenim sebe i

ublažim svoju teskobu, da ostavini

poznato, da se odreknem sanjare*. nja u krevetskoj toploti, da rizis

kujem, đa učinim nešto. Ne želim

da i sledećeg decembra na isti na- . čin podnosim zvrjanje grejalice, ne

mogu na dosađašnji način da Se

branim od suvišnih utisaka, decem

bar je mesec različit od drugih, u njemu sam, rekli su mi, rođen, pa zašto u njemu ne bi bilo još nešto rođeno ako ne veće, ono isto ono“ liko koliko sam bio ja pre četvrt veka u glomaznoj seljačkoj kolevci, Sta treba da kažem i kako mo ram da kažem to što, će mi doneti mira u decembru? Pitanje lebđi kao avet, a umesto odgovora spo“ lja dopiru šumovi. Događaju se važne stvari oko mene, ali ja ih ne osećam i pohovo se pitam gde su ti događaji sađa, u trenutku kada „je život u čulima. Nema ih! A kađ se samo malo uđe u sećanje, prepoznaje se važno, veliko i istinito. Više nikad neću videti trubadura Slave Bogojevića onako kao što sam poželeo one večeri, jer više nikada neću moći tako intenzivno poželeti da ga vidim. Više nikad neću do-" živeti onaj kristalni, promrzli da, kada su gole grane bile iskićene injem dok smo se Boža i ja približavali Beogradu. Ali su zato svi ti događaji u mom sećanju, oni mi omogućuju da podnosim zvrjanje moje grejalice, preglasnu muziku rađija iz susednog stana | druge sumove u ranom decembarskom sumraku. Pa zar moram još jed-

nom ponoviti: u sećanju je pravi život. U sećanju je umetnost. U sećanju je i ljubav, I ponovljena lju“ bav je sećanje na ljubav.

Žika LAZIČ

KNIIŽEVNE NOVINŠ