Književne novine

Godina X. Nova serija, br. 90

Tanasıje

MLADENOVIĆ

Kad čovek dođe do izvesnog doba svog Života često se nađe u prilici da lista godine i uspomene kao kad bi neko prelistavao knjigu. I kao što ima dobrih i loših knjiga, tako Tema i dobrih i loših uspomena. Zato 'j'c sva sreća šlo se istorija ne piše samo na osnovu sećanja ili predanja, jer bi u tom slučaju bilo toliko istoriskih istina koliko i istoričara: objektivno bi potpuno utonulo u subijektivnom, i. trenutna raspoloženja bi prevagnula nad onim šlo je stvarno 'i bitno. U literaturi, međutim, i posebno memoarskoj, u hronikama vremena koje se sve češće — i dobro ije što je tako — Javljaju i kod nas, sećanja, „uspomene imaju sasvim drukčiju funkcionalnost, drukčiju težinu, i sasvim drukčiji zvuk. Umetnik, ma koliko posedovao izuzetno veliki dar ili bio, čak, i genijalan, ne može da izvlači neprekidno motive iz samog sebe kao pauk svoju mrežu. On u pomoć poziva najčešće svoje, jli, možda, i tuđe iskustvo; on svoje, možda, i tuđe, doživljuje poteže iz prošlosti i daye im ovakav ili onakav oblik — 3eć pqrema Željenom cilju.

»Izgubljeno v#eme«, onako kako ga je 'jedam od rodonačelnika modernog vremena, Marsel Prust, shvaiio i osetio, umetničkom rekreacijom nam se vraća i služi kao dokaz da nekc stvari traju u nama i preko vremena i uprkos vremenu, os tiakozvanoj prolaznosti.

Pa ipak,.o prolaznosti smo prinudeni češće razmišljamo. I, ako nas na fakva razmišljanja ne nagoni uvek rezigmacija ili bilo kakvo trenutino raspoloženje koje se normalno 'javba w svakodnevici ljudskoj, raz dlogađayi iz života, istoriske pro

“' i. manil[estacije, značajni dafemvwk i slično, izaživaju u nama, i newiice, vaskrsavanje prošlosti, prošfih i pređenih sećanja, želja, ostvarenja, ili, čak, i neostvarenja. Stare radosti i starc gorčine, uspesi i promašaji ožive u nama novom snagom, mw novoj svetlosti, i a sasvim novom sjaju i značenju.

Prelistavam, u ovim našim dani'ma, mnoge listove, i članke u njima, koji evociraju jednu četrdesetogodiŠnjicu i pronalazim događaje koje sam i sam doživeo i preživeo, ljude, mrtve i žive, koje sam susretao, koje sam poznavao i voleo, s kojima sam sarađivao, zajednički radio na ponckom poslu. Poneka činjenica mi je, u memoriji, još sasvim jasna i sveža, poneka, mulna, ncjasna, utonula u zaborav, u maglu zaborava, —o lek iskra o njenom bivšem postojanju još prigušeno gori i svetluca negde n dnm svest. Isto se to događa s ličnostima, s likovima, spolinim i unutrašnjim, mnogih drugova i prijatelja, iščezlih na poprištu mnogih revolucionarnih događaja i dana.

Propuštene kroz filtar vremena i nataloženih iskustava, natoplejene obilno- zaboravom, ove uspomene dobijaju, danas, naroćitu boju i naročito — rekao bih skoro, današnje zvučanje. Drukčije, izvesno, nego što je bilo w trenutku kada su sc dogaćale. Neću da kažem, zasad, ni lepŠe ni ružnije no što je b stvarnosli bilo; ali drukčije, svakako: Reč »drukčije«, sama sobom, u ovom kontekstu, ništa određeno nc kaže, ah mi je, čini mi se, baš ta izvesna doza nrodrećlenosti nužna i potrebna da bih označio nov kvalitet koji se jJavlja u sadašnjim reminiscencijama o prošlosti. i

»Prošlost ne možemo slikati bez boja kojima je zaodevaju naša ose-

ćanja«, rekao je jednom Hajne pišu-

ći o SŠekspiru i njegovim dramama. A naša osećanja, koja sama po sebi

pokušaji da prodru,

spadaju u čisto subjektivnu kategoriju, mogu biti svakakve vrste i prirode. Najčešće sentimentalna. Zato nam ni ružno iz prošlosti ne izgleda toliko ružno, ni tsagično i bolno toliko tragično i bolno ni ono što je bilo teško toliko teško. »Prelistavajući«, dakle, svoje predratne godine, ispitujući u ogledalu sećanja, po ko zna koji put već, svoju mladost, nailazim na neke događaje na kojima sam lakođe osetio dejstvo owe opojne varke, svu uzajamnt opojnost'i novih i starih sazvučja. Ništa nije smetalo što se, 'usto, radilo i o 'jednoj. tragediji... Vidno je bio zabeležen, i to ovih dana, nedavno, taj događaj u našoj dnevnoj štampi. Naslovi su govorili o jednoj velikoj akciji predratne univerzitetske omladine u Beogradu, o ([ebruarskom štrajku studenata iz 1935. godine. I o jednom policiskom ubishma, o nasilnoj smrti mladog :udena — komuniste Mirka Srzentića. Meogi detalji, ili, bolje, mnoge činjenice, precizne i sasvim određene '(već kakve moraju biti istoriske či-

njenice) — iščilele su iz mog pam-

ćenja. Ono što je ostalo moglo bi se označiti kao impresija o celini, o ukupnosti događaja, o onoj ustalasanoj masi pobunjenih studenata koji su se zabarikadirali u zgradi bivšeg Pravmog fakulteta da bi podigli svoi glas protivu logora u Višegradu i logorske jave diktature. Sliku dopunjuje brdo klupa na stepeništu prvog spra-

'ta i sporednim stepenicama, 'ređanie

govornika: na katedri u velikoi sali, uzvikivanje gromoglasnih parola na balkonu. prema sadašnjem _Studentskom irgu i na prozorima. Zatim je usledio juriš žandarma i agenata na žgradu, njihovi u početku bezuspešni preko barikada, sprat, prve bombe-suzavice koje namah otrovale i okužile vazduh da se nije moglo disati i prasak svih prozora koje smo porazbijali, kao po komandi, kao odgovor na podmukli atak i kao pokušaj da sc zaštitimo od gušenja...

Sećanje je, kao što se vidi, vizuelne prirode, skoro bih mogao reći, {ilmsko. Moja memorija, puštena u pokret osvćžavanjem uspomena na Ovaj događaj, beleži atmosleru njegovu i atmosferu pozornice na kojoj se dešavao i odigravao s nepogrešivom tačnošću. Ono što ona ne beleži jesu likovi pojedinih učesnika, sadržinu govora govornika (sem u opštim crtama) i rezolucije donete na zboru štrajkača, i tome slično. Dakle: suve istoriske činjenice. SJ R

Ali, ta ista memorija, isto lo sećanje dobro pamti sam čin ubistva Mirka Srzenića. Bio sam s njim na istom prozoru prema uskom dvorižštu zgrade Univerziteta. Pod našim pesnicama okna su s treskom padala 5 prvog sprata nadole. Dimi suzayca je-naglo sunuo kroz otvore, i mi smo se nagli preko njih da se „nadišemo svežeg vazduba. (U magnovehju, Mčinilo mi se da se neka tamna prilika pojavila, dole ispod.nas, na susednom prozoru. iskosa, iz\dvorišnog krila zgrade. Vidljivost. je bila vrlo slaba. Od treska i buke — 3pucam? revolvera nije se čuo. Srzentic je pao bez reči, bez glasa. Svi sme. mislili da ga je od dima uhvatila mesvestica. Preneli smo ga brzo u salu, raskopčali košulju, i namah se ukazala. na levoj sisi, malena crvema mrlja. Tad nam je bilo sve jasne. Pr: tad”je nastao pravi delriyum čenja, besal Cigle smo počeli da vadimo iz unutrašnjih zidova zgrade i. zaiedno s klupama i stolicama, bacali preko barikada T kroz prozore na ooliciske agente i Žandarme.

Tek kada je pala moć, rukovodstvo štrajka Te odlučilo, posle pregovora s policijom i orelstavnicima univerzitetskih vlasti, da se okonča s borbom... E

Bila ije snežna i, začudo, blaga zim| ska noć kad sam, kroz špalir agenata i žandarma, izašao na trg. Pošto nisam dotad bio, kako se to govorilo pre rata, »kompromitovan« kod policije, s većinom studenata bio sam pušten, na slobodu, pošto su nam prethodno, bile oduzete lične karte,

Čudan kontrast svemu što se do-

- godilo bila ic ta snežna i tiha noć,

s krupnim pahuljicama koje su promicale na svetlosti sijalica. Delovala ie kao predah ı smirenje, kao kratka pauza m napetloj drami koja se

U OVOME BROJU VINJETE: BRANKA OMČIKUSA, SLAVOKJUBA

BOGOJEVIĆA, MILA

DIMITRIJBVIĆA, DANILA BOŠKOWVIĆA .

BEOGRAD,

nastavljala, zakonito i neumoljivo, u predratnoj Jugoslaviji. Iz te drame usledile su sve naše revolucionarne bitke, porazi naši i pobede...

· Pa ipak, kad sve ovo, sada, vw sebi ponovo obnavljam i u sećanju, na izvestan način, | rekreiran, ne mogu da se otmem utlisku da je i u tom teškom i krvavom događaju, koji je odavno postao sastavni deo nacionalne islorije, bilo nečega nc samo ira-

gičnog i veličansivenog, mego i lepog. Svestan sam da izvesna romantična nota ulkiva svoj ton i SsVOju boju i u ovaj događaj kao i u sve ostalo iz prošlosti i da osećanja, o kojima je govorio i Hajne, neminovno daju svemu svoj pečat. Svestan sam, islo iako, da je, iznad svega i pre svega, bila lepa — naša mladost. q - .

Ali, nezavisno od svih činjenica,

I0 APRIL 1959 VO

ZVUH SEĆANJA

poznatih i nepoznatih, objašnjivih i neobjašnjivih, sećanja naša, kadgod pokušamo da obnovimo u sebi ono što je bilo, ono što se doživelo i preživelo, donose. sama sobom, jedan nov, ulešni i topli zvuk, koji nam pada na dušu kao melem i kao isceljenje za sve rane — prošle, današnje i buduce... |

Reči Reči Reči

Reči

KRITIKA POEZIJE

koje dišu kao deca u prvom snu, od kojih na zidu ostaje vlažna mrlja,

što se na plamenu sveće pretvore U leptire,.

ispisane na zidovima, na vratima,

Reči koje dišu pod gorkim nepcima topcva, Reči zadavljene kratkom omčom od žice, Reči kojima su čiodama mržnje iskopane oči,

Reši zarivene zubima krvi u zidove,

bola, ogor- ·

Reči Reči svetlucave i hranjive kao more Reči Reči Reči

koje se mogu udenuti u iglu, koje ubijaju ilj gase žeđ, od kojih se prave sitne udice,

Reči eči Reči

zatvorene u kutije, zaključane, iskovane u izgubljene ključeve,

Reči Reči Reči

koje mirišu na krv ili maglu, raščerečene, reči zakopane, proklijale iz poganog pepela,

Mrtve reči balzamovane kao kraljevi, Reči aveti, reči mutne i zlatne, Reči od kojih hiljade ljudi mogu da

Reči neizgovorene, reči "koje se ne pamte, By e Reči raskrvavljene u prvom boljupcu,

Reči koje se poklanjaju kao cveće i

zaglavljene u klučaonicama, kao oko,

pljunute u dugim praznim hodnic:ma,

Reči od pene, reči od mrkog polena, Reči zapaljene noću na velikim brđima,

Cena 30 din

Književna gruba „Glasa Omladine“

Među brojnim naprednim listo= vima i časopisima između dva rata, koje je inspirirala i kojima je rukovodila · Komunistička partija, posebno mjesto ima. polumjesečnik „Glas Omladine”, i to iz više razloga. Historija i svestrana ak-

tivnost. toga najvećeg omlađinskog lista onog vremena, koji je izlazio od 15,.VIII.1955. do 15.VI.

1957, u razdoblju kada je gotovo čitava napredna štampa, bila. ugu= šena surovim terorom, toliko je sadržajna, toliko bogata borbama i zanosima, pregaranjima i žrtvama, teškoćama i uspjesima, pritisnuta neprestano cenzurom, zapljenama

" i hapšenjima urednika, da zahtje-

Reči nataložene na dnu ogledala, Reči koje se nase na ruci kao prsten, Reči s kojima se umire, bez kojih se ne živi,

· Sve te reči koje ne .mogu da stahu u prostor Jednog udisaja, jednog odsudnog saopštenja,

A ne mogu da napune jednu veliku noć života Koja je prazna kao opljačkana soba, bez vrata,

Te reči koje ne mogu da probiju zupčaste zidove Na kojima stražare prašnjavi strelci besmisla,

Te reči koje ne mogu da ubiju ubice, ı Reći koje naivno svedoče lepotu sveta

umru trenutno,

T reči od koji

ptice,

LAZAR VOZAREVIC: CRTEŽ

u .VČ. II—_–—_—•—·•đ ISCI I TEMHNOLOZI

A da bi uspeo on SYoše Dake mora da prilagodi jednoj stvarnoj ili ih) S

Ima pisaca koji smalraju

ra i da s punim pravom nosc to časno

ime, pošto svi, koje to interesuje, znaju da oni svake godine proizvode novele i romane, drame i eseje, i redovno šlampaju knjigu za knjigom. Takvi pisci su od pisanja napravili prolesiju, koja se jedva

razlikuje od drugih profesija, kod kojih

materijalnih sredstava potrebnih za Živoinu egzistenciju. Oni su pisi u doslovnom smislu reči, tj. oni pišu (perom po harliji), i na taj način

proizvode,

može — razne spise, to Ćc reći priče, pesme,

zar ne, 'ono što se takvim tehnološkim postupkom proizvesti

zbirke priča ili pesama,

romane, drame ili eseje i druga »umetnička«, »zabayna« i »poučna« (hermetička ili nehermelička) ostvarenja. U tom pogledu nema bilne azlike između takvih pisaca i, naprimer, krojača, koji svojim tehnološkim prosedeom proizvode pantalone, kapute, zimske kapatc i druge

ovima podobne predmete. Zalo

tehnolozima. | Pisac-tehnolog nije životno,

onoga šta piše: om »uzima« lemu

bih ja takve pisce nazvao pišcima-

znači subjektivno, zainteresovan oko i »obrađuje« je. Njemu je w prin-

cipu svejedno da li će pisati o teškim moralnim sukobima i dilemama ili o nekoj praznoj dosadi koja je nekoga zahvatila u jedno sparno

posle podne.

to je on ipak jednu od ovih tema pretpostavio onoj

drugoj objašnjavaju on i njegov kritičar posebnim afinitetom, tim' poj-

mom stil i tehnika pisanja: da li će pi

ez sadržaja. Ono što je za pisca--tebnologa važno jeste mačin,

sati po ugledn na Zolu ili Heming-

veja, Bodlera ili Apolmera. Budući da. e pisac, on piše. A budući da piše, om žef da wepe (u bilokom pogledu ili u svim pogledima: u sopstvemim očima, u ogledalu pisane i usmene kritike, kod publike).

se redovno radi 4 sticanju

A razjedaju sebe ma obali konačne smrti Gđe ih naplavi zvučno mote vremena,

reči O ne može da se sagradi Svet čvršći od zločina,

„Joan V. LALIČ”

uobraženoj skali (literarn

kaže, nego iz nužde, po nevolji. pisae; on je lo postao prilisnut reti, opsednut mukom da kaže ono

bi mogao postojati a da ne kaže ono što ima informiše, da ubedi, da (se) spase — svejedno šta, ali on drukčije me

' može, Stoga njemu nije mnogo stalo je rukovođen žudnjom da to učini . se jedan prepun brzi voz približava

· ok:b kamenjem obrušenim sa brda i hoću da sprečim nesreću. U tw svrhu ja mogu da zviždim, da sviram u trubu. da lupam u dasku ili da upotrebim biolokoji drugi način prenošenja. te značajne poruke, koja treba da preduhitri nesreću, Svaki od ovih načina je dobar, pod uslovom 'da je" uspeo da blagovremeno

prenese poruku.

Pisac-mislilac ima nešto da kaže, i on oseća da to mora učinili. On neće oklevati da to učini na bilokoji način, pa makar ga pisci-"

tehnolozi i ismejavali.

Al razlika izmedu pisca-tehnologa i pisca-mislioca nije apsolutna. Nije isključeno da pisac-mislilac bude izvrstan i u tehnološkom pogledu. Kod pisca koga mazivajm velikim ova razlika se gubi, jer ako 'je ono što nam 'c rekao izvanredno značajno, onda ije i način na

koji je on to učinio postao i oslao

·lačke borbe, eyak ia

vrednosti. Suprotno tome, pisac-mislilac me pravi On je pisac ne pooprofesiji, i ne po vokaciji, Njemu ne pada napamet da doživljajima kojih mora da se rastešto je ubeđen da mora reći. On me

va poseban i opsežam osvrt. Osobito stoga, što je poslije nepravilnog raspuštanja SKOJ-a god. 1956. „Glas Omladine” uspjo da se održi i protiv neprekidnog policijskog terora i protiv likvidatorskih tendencija u samome SKOJ-u, dostigavši nakladu i do 10.000 ptri-= mjeraka i produživši .u tom nesređenom partijskom razdoblju, „kao glavni legalni organ ra ilegalne omladinske organizacije, svoju funk ciju okupljanja, odgajanja i ordine na neposrednim zađacima * predvečerje rata i bliže oslobodiJK Međutim, za „Književne novine” ograničavam se samo ma neke momente književne aktivnosti, kojoj je međakcija „Glasa Omladine” po-

· svećivala veliku pažnju, to više Što

je sam list jednim svojim korijenom (drugi je korijen bio PK SKOJ-a za Hrvatsku) zapravo izrastao iz grupe taaašnjih nmnajmladih naprednih knjževnika u Zagrebu, koja se nekoliko godina prije formirala pod imenom „Književna akcija”.

U toku godine „1955—1954. niz najmlađih više ili manje afirmiranih književnika u Zagrebu orijentirao se sve više lijevo, a neki su bili već izraziti simpatizeri Partije ili članovi SKOJ-a. Pokazala se tako potreba da se ova grupacija orgamizaciono poveže oko neke zajedničke književne platforme i akcije, kako bi postala atraktivna točka za najšiPi krug mlađih književnika, koje je trebalo otrgnuti od utjecaja tadašnjih reakcionarnih književnih krugova i časopisa. Tako sam zajedno sa pok. Želimirom Gumhalterom, pok. Vladimirom Jurčićem, Stankom Dvoržakom i Perom Bakulom formirao jezgro književne grupe, koja je neko vrijeme nastojala zajedno istupiti pod imenom „Akcjja”, i kojoj Su se nešto kasnije priključili Zdenko Štambuk, Oto Šolc, Radovan Žilić, zatim pok. Grgur Kar= lovčan, pok. Ivan Goran Kovačić,

Nastavak na 2» strani

misteriju od pisanja. kako se to paletično

bude

da kaže. On hoće da

o. toga kako će to da učini, on na bilokoji način. Zamislimo da onom mestu na pruzi koje 'jc zapored pruge. Ja jedini to vidim.

klasičan uzor, Miodrag CERIČ

dec