Književne novine

' slovenskih ljudi i da

KNJIŽEVNA GRUPA | „GLAŠA OMLADINE“

Mastavak sa 1 strane

pok. kuka Kovačević, pok. Drago "ilipović, te neko vrijeme „pok. Ivo Kozarčanin i još neki drugi, koji su obećali suradnju. Zdenko Stambuk je u to vrijeme bio izdao nekoliko brojeva naprednog omladinskog lista „Buđućnost”, u kojem su već sarađivali neki iz ove grupe. Nastojalo se proširiti. zajedničku „suradnju i s najmlađim književnicima iz Beograda i drugih građova, pa smo se tako povezali s drugovima Tanasijem Mladenovićem (koji je u to vrijeme izdavao i uređivao časopis „Književni krug”), pjesnikom Borisom Jovančevićem, i nešto kasnije (pred početak izlaženja Glasa Omladine") s Čedomirom Minderovićem te nekim drugim najmlađim srpskim i crnogorskim pjesnicima, ·

Osim ove težnje za okmpljanjem tedđašnje najmlađe književne generacije, da bi se uključila u široku maticu revolucionarme ljevice, željala je grupa majmlađih da djelu-

· je na prevlađavanje sve jačeg raskola među semim lijevim Kknjiževnicima oko shvaćanja društvene i stvaralačke funkcije Kmjiževnosti, koji je rastao iz sukobljavanja dva pogrešna krajnja stava — vulgarizatorskog utilitarizma i subjekti vistički shvaćene automomnosti umjeničkog akta.

_ Gotovo svi članovi ove majmlađe tadašnje orupe otpočeli su književmi rad još god. 1950. u Barčevoj „Mlađosti”, koja je izvršila začajnu Kknjižeyno-odgojnu fumkciju na nekoliko generacija hrvatskih talsdih Književnika. Kasnije, od god. 1952, gotovo svi su više ili manje intenzivno počeli surađivati, pretežno kao pjesnici, u glavmim tadašnjim Kmjiževnim časopisima, u Matičnoj „Hrvatskoj Reviji”, „Hrvatskom Kolu”, „Književniku”, „Fvoluciji”, kao i u nekim izrazito ljevičarskim revijama itd. Međutim je god. 1953. ili 1954. wu „Hrvatskoj Reviji” prevlađala sasvim klerikalno-frankovačka struja, iuprkos liberamim shvaćanjima njezima tađašnjeg zaslužnog urednika dr. Blaža Jurišića, koja je onemogućila daljnju suradnju Miroslavu Krležu. U znak „protesta protiv takvog stava prekinuli su tadašnji

odbornik Matice Hrvatske August

Cesarec i neki drugi stariji ljevi„„Čarski pisci, svaku suradnju u _ „Hrvatskoj Reviji”, pa „se tome -5 otu priključio uskoro i jedan _ dio ove Grupe najmlađih književya, | 0 i

Težeći za samostalnom akcijom, . jezgro grupe „Književna akcija”

poduzimalo je niz pokušaja da o-

smuje vlastiti list ili da se uključi

5 organiziranom suradnjom u ne-

ku već postojeću publicističku ak-

tivnost, koja bi odgovarala sštavu najmlađih. Tako se u početku vc-

Ććina ove grupe, koja se postepeno.

proširivala novim fmemima (Franjo

Obelić, Ante Sedmak — Šumski,

zatim pjesnici Salih Alić i Mustafa,

Grabčanović iz „Bijeljine, te niz ·drugih mladih pisaca i publicista,

kao Ivo Vejvoda, koji je pisao za-

.pažene ogsvrte o umjetnosti i filmu),

najuže povezala s tjednikom „Glas

Periferije” (isprva „Glas Trešnjevke”), koji je po direktivama Par-

tije uređivao Ivan Mrkša. Mnogi

članovi te grupe, od kojih su neki

bili već vrlo aktivni Skojevci, postali su glavni suradnici „Glasa Periferije“ i s književnim i s pu-, blicističko ~ propagandnim člancima, koje su često objavljivali bez potpisa ili s inicijalima i raznim pseuđonimima. God, 1955 izašao je književni almanah „Periferija”, a uređili su ga i gotovo sasvim ispunili svojim prilozima članovi grupe (osim novele

Augusta Cesarca „Palača bijeđe”",te

priča radnika Branislava Resimića i Ivana Salopeka). Na uvodnom mjestu almanaha, poslije reportaže Stanka Dvoržaka „Kuća na periferiji”, objavio sam programatski članak, kao neku vrstu književne deklaracije grupe,” „Književnost i društvo”, s podnaslovom „Uloga književnosti u društvenom razvoju

i~- određenje današnje Kmjiževne,

situacije”, Iz današnje perspektive mnoge misli 'tog programskog članka djeluju naivno, sirovo i nedorečeno, ali je bilo karakteristično da se zauzeo zajednički stav i protiv „umjetničkog primitivizma”, i to u almanahu koji je bio određen za majširi sloj radnih ljudi s periferije, da se oštro ustalo portiv „Specijalno našeg diletantskog primitivizma poluinteligenata, koji žele biti savremeni u određenom smislu (lirske pjesme, novele nekih najmlađih)”, ističući da to „nije ništa drugo nego patetična stara krema, dovučena iz pjesama matorih malograđanskih poeta i nazdravičara, koji se na žalost zovu hrvatskim pjesnicima”. U članku se termin za „novu progresivnu književnost, koju su građanski kritiČari nazvali socijalnom”, nastojao nadomjestiti novim pojmom „,aktivizam”, kao oznakom prve faze nove književnosti, koja nužno. mora biti borbono angažirana i duuštveno aktivna.

Bilo je to vrijeme kad se književnost merazlučno povezala s politikom, kad je književno stvyara„nje postalo jedan vid đirektne revolucionarne aktivnosti, što je snažno istakla značenje književnog akta kao graditelja nove društvene svijesti, ali je ujedno imalo i svojih negativnih odraza na Kkvaliletu pisanja, na što se u tome članku jasno ukazivalo, Isticana je potreba „harmoničnog rješavanja problematike sadržaja i njegove forme (sadržajne forme)”, ukazivano je na to da je '„Književnost objektivacija svih manifestacija i problema životnog „razvoja, uhvačenih i izdvojenih u svome totalitetu kroz snagu ličnog .proživljavanja, te fiksiranih jecima kao sredstvom umjetničkog izražaja.”

Kađ je krajem god. 1955. „Glas Periferije” prestao izlaziti grupa se povezala s tjednmnikom ilustriranim „Kronika” (koji su god. 1955. izdavali Vilim Svečnjak i Vlado Habunek, i iza kojega je također stajala Komunistička partija), pa je taj list trebalo ustupiti jednu stranicu članovima grupe. Među rijetkim dokumentima, koji su slučajem ostali sačuvani od uništenja za vrijeme okupacije, pronašao sam, uz detaljan plan rada „Akcije”, i deklaraciju grupe, koja je imala biti objavljena u „,Mronici” s člankom „Aktivistička Nnjiževnost”, te novelom Stanka Dvoržaka i pjesmama Željka Gumhaltera, Petra Bakule i Vladimira Jurčića. U toj se đekfaraciji između ostalog kaže: „Književna grupa „Ak-

cija” predstavlja povezanu kKnji-

ževmu akciju mekolicine najmlađih književnika, koji nastoje da razbistre današnju jalovu i mutnu Književnu situaciju i da utječu na razvoj naše književnosti u naprednom sayremenom smislu. Polazeći od svijetlih putokaza „Plamena” i „Književne Republike”, koji označuju prve kamene ttemeljce aktivizma kod nas, književna će grupa „Akcija” pokušati da zahvati današnju stvarnost ispod površine njenih zapletenih i problematičnih odnosa, tražeći za Književno izražavanje, novih sadržaja adekvatnu umjetničku formu”. Do tog zajedničkog nastupa na stranicama „Kronike” međutim nije došlo, jer je ovaj napredni tjednik pod pritiskom cenzure tada prestao izlaziti. .

Bili su to mladenački poletni koraci „tipični za nastupe majmlađih u književnosti, a karakter tih naštupa diktiralo je ono burno prijeratno vrijeme ,koje je od svakog svijesmog i naprednog Kulturnog radnika tražilo punu angažiranost i aktivnost u borbi za ideale slobode i noyog humanizma, što ih je na svojim crvenim zastavama ispisala naša Partija.

S književno-idđejnim i političkim sazrijevenjem prerasli su članovi ove grupe potrebu zajedničke platforme i afirmacije, napustivši strogo određenje i ograničenje nekog naziva, i tražeći nove, šire oblike književne i kulturno-političke aktivnosti. Tako je početkom god. ·1954, pokrenut uz pomoć Partije časopis „Književna Kovačnica”, od kojeg je izašao samo 1 broj, jer aa je policijska cenzura odmah zabranila. U redakciji su, uz nešto starijeg književnika Novaka 'Simića, bili i članovi ove mlade grupe, radnik Pero Bakula i ja kao odgovorni urednik, tako da smo s nekim drugim članovima grupe ispunili većinom svojim prilozima ovaj jedini broj. Sjećam se da sam u tom broju, osim veće kritike o Antologiji hrvatske poezije pod svojim imenom, objavio i jednu kazališnu kritiku pod pseudonimom Josip Draženović,

Ovakav bjesomučni policijski teTor i nad književnim nastojanjima,

> koji je grupi onemogućio izdavamje vlastitog qlasila i stalan razvitak, djelovao je na najsvijesnije pojedince grupe tako, da su zapustili čisto književnu aktivnost i posvetili se potpuno ilegalnom revolucionarnom radu u SKOJ-u, u masovnim organizacijama i na Sveučilištu. Drugi dio grupe, koji je težio

za neposrednom književnom. afirž*·

macijom, vratio se postepeno u krilo „Hrvatske: Revije” i drugih građamskih književnih listova, ali je i dalje podržavao kontakt s jezgrom grupe (dok je Vladimir Jurčić sve više skretao u. građanske kompromise, završivši u redovima Tenegata i ustaških kolaboracionista). U takvoj situaciji rodila se ideja o velikom općeomladinskom listu, koji bi imao i svoju Kknjiževnu tribinu, ali sada na najširoj demokratskoj osnovi, u skladu s novom linijom Partije na stvaranju Pučke fronte i širokog pokreta omladine za „Mir, slobodu i mapredak” — kakvo je geslo „Glas Omladine” nosio u zaglavlju. Ideja o Osnivanju takvog omladinskog lista dobila je svoje konkretne forme u-— Vukovaru, starom partijskom borbenom gnijezdu, gdje sam boravio neko vrijeme početkom godine 1955, nastojeći da ponovo Oživim tom prilikom rad zamrle vukovarske partijske i skojevske grupe. Na takvom radu povezao sam se bio s tadašnjim sekretarom PK SKOJ-a za Hrvatsku Pavlom Dursanovićem (poginuo u Srbiji za vrijeme okupacije), koji je ilegalno po istom poslu bio došao u Vukovar. Izradio sam i predao Dursanoviću plan za takav legalni općeomladinski list, i on mi je nekoliko mjeseci kasnije u „Zagrebu prenio suglasnost i direktive CK SKOJ-a za osnivanje „Glasa Omladine”. U redakciju, koja je pripremala prvi broj, ušao je tadašnji sekretar CK SKOJ-a Boris Kidrič, koji je dao opće direktive, nestavŠi poslije prvog broja u ilegalnosti, dok je predstavnik PK SKOJ-a za Hrvatsku Vladimir Bakarić ostao kao partijski rukovodilac lista do 4. broja, kada je u oktobru ili novembru 1955. bio uhapšen. Tako je od tada list ostao bez ikakve di-

DIŠKO MIRIC: KOMPOZICITA

što smo dosad bili

bićemo i ubuduće

Kodn woša buduća pokolenja budu čitala istoriju borbe za socijalizam, neće se zbog foga stideti (Program SKJ).

Četrđesm' godina je zrelo doba jednog čoveka, To je i zrelo' đoba Jednog pokreta, Tih decenija ako ništa! drugo — zna se, može se .ocenjti, moguće je gOtOVO pouzdano tvrditi kakvim će putevima i brzinom nastaviti svoj život je-

· dan pokret, parčija; društvo, zemija. U ovoj godini Jugosloveni progslavljaju jedam. jubilej — „četrdesetu godišnjicu postojanja Saveza komunista (Komunističke partije) Jugoslavije, U ove, jubilarne dane naši ljudi okreću se k danima otkako je počela da živi organizacija komunista praveći „bilans”. Ni.je nikakva neskromnost ako se ovim povođom kaže da je jugoslovenske komuniste okupljala organizacija koja Je svoje življenje ispunila nadama i interesima jugoje upravo zbog toga bila u stanju da u raznim periodima predratlnom,

ratnom i posleratnim —| ?.odgovori na presudne istoriske žahteve i potrebe svoje zemlje, pokreta i

vremena,

U ove dane, međutim, o takvoj organizaciji (Savezu komunista Jugoslavije) i o takvim — jugoslovenskim — Kkomunistima govorise s raznih strana i s raznih pozicija. Ne zamarajmo se mnogo traženjem raznih „mišljenja”., Evo samo jednog, — kao i svih ·ostalih — promašenog po, svom smislu i nelogičnog, kada se porediša životom, stvarnošću i istorijom:

„Pogledi i politika Saveza komunista. Jugoslavije dovođe U pitanje tekovine Narodne revolucije i socijalizma u «đđ\ Jugoslaviji.” Oni koji su ovo kazali pretenduju da budu poštovani, neko se poštuje ne samo zato što se hođanjem izdvojio u određenu vrstu nego kako se ponaša prema životu i njegovim manifestacijama. A ako je često pokazao đa nije u stanju da shvati nove pojave, nove zahteve onda ne može da izbegne ocenu

onog Sto se obično naziva nedđozrelošću. Naša bogata istorija još bogatija je napadima na Savez komunista sa strane onih koji su sesraznih pozicija suprotstavljali istoriskom hodu „naših maroda. Ali, makoliko te napade činili, „s raznih pozicija”, oni se· — Upravo zato Što su bili sračunati na podrivanje poverenja između KPJ i naroda, tj. na pokušaj da se ciljevi i borba SKJ prikažu kao nespojivi s interesima naših ljudi doživeli istu sudbinu,

Između dva rata, odmah posle Prvog i ništa manje uoči Drugog svetskog rata, o Komunističkoj

partiji su ljudi na vlasti, — ljudi koje je delatnost komunista ugrožavala, — govorili da je „agentu-

ra Moskve i boljševika”. Dešavalo se to u vreme kada su „radne mase spontano tražile da novoj jugoslovenskoj državi, koja se tek rodila, đađu obeležje svojih osnovnih interesa.”, kada je — .izvršavajući te nade — KPJ postala snažan politički činilac i dobjjala

sve sigurniju, podršku maroda. Upravo oni koji su optuživali KPJ za „agenturstvo” "uveliko su, — i na tome su zasnivali svoje postojanje — bili povezani s imperijalističkim silama,

U ratu, kada je KPJ stala na čelo borbe protiv okupatora, oni koji su sarađivali s okupatorom, a pre toga pripremili kapitulaciju jedme zemlje koja je želela da se bori i bila spremna da brani pravo ma

nacionalnu nezavisnost, opet su op-

tužili komuniste „da su „agenti Moskve i Jevreja”! Ukoliko su sve više gubili uticaj u narođu, utoliko su postajali besmisleniji svi oni koji su mislili đa je dovoljno nekoga optužiti đa se ne bori za interese svoga naroda pa da se u to poveruje i da tq postane istina.

Posle rata ponovila se ramija sudbina. Ali se i u drugom istorija ponovila: doživeli su istu sudbinu i oni koji su na stari načim govorili o KPJ. Prvih gođina posle rata — U vreme kada su se naši ljudi ponovo odazvali pozivu SvVOje Komunističke partije da obno-

”, | o rekine partijske vage; | pomoči "o januara 1957., kad „je tU. O preuzeo Leo Mates, jer su U: :e u to vrijeme nastupile Loan PO vale „koje su prilično Oi: SJaV đivanje partijskih redova. Kao g'V

i i ladine” imao ni utednik, „Glasa Om ~ ae sam direktivu da list i | sebe sto više legaliziram, da izbjegavam svako partijsko ili skojevsko Boka zivanje, to jest da ga VOS :_ književni radnik što samosta BNS, u sklađu s općom partijskom linijom, kako se list ne bi kompromitirao kao otvoreno kmunističko gl što bi mu onemogućčl.0 IZ” laženje. Zato organizirana redakcija i administracija gotovo da nije postojala, pa su SVE. MORUCO PL slove pretežno obavljali jedan OE dva čovjeka — od pisanja Uuv ie nika do lijepljenja adresa DOI pretplatnika. Stalno se moralo birati u redakciju nove, 'nekompromitirane drugove, od kojih je U prvo vrijeme najviše pomagao Milan Kuril, a kasnije Zdenko Levemtal. U takvoj situaciji osnovni kadar suradnika dala je opet nasa stara književna grupa, proširena novim mlađim. piscima, koji su uz književne priloge pisali i O mnogim omladinskim i političkim problemima. ta

List je obično izlazio na osam stranica movinskog formata, a od drugog je broja redovito donosio obilan književni prilog na dvije pune stranice pod naslovom ·„Književne strane”. Na prvim „Književmim stranama” objavljen Jjc apel omladini svih slojeva za književnom suradnjom i istaknuta je svrha iakvih književnih stranica. Jedan_ od najaktivnijih suradnika bio je Željko Gumbhalter, pod pseudonimom Mirko Jelenčić, svakako najtalentiraniji liričar ove generacije, pravi pjesnik SKOJ-a, kojeg je nažalost predana revolucionarna borba i prerana smrt poslije Oslobođenja spriječila u intenzivnijem književnom radu. Osim brojnih pjesama, objavio je Gumhalter u nastavcima i podužu novelu „Dječurlija”, koju smo kasnije odštampali i u posebnoj knjižici, kao prvi svezak „Biblioteke Glasa Omladine”, s mojim pogovoroni o mladom književnom naraštaju. Kao i „Glas Omladine”, tu su knjižicu omladinci čitali s velikim oduševljenjem, ona se stalno širila i prodavala, iako je bila zabranjena, pa su zbog toga vršenc brojne istrage, a neki su đaci čak bili isključeni iz svih srednjih škola.

„Glas Omladine” reagirao 'je _š književno ma najaktuelnije političke i kulturne probleme, pa tnko osobito na rat u Spaniji (zapažena Minderovićeva poema „Poslije Iruna” i Zogovićeva pjesma „Spanija”), kao i na situaciju u Kini (Mladenovićeva. pjesma „Kineski kuli svom žutom bratu"). Pratili su se pažljivo domaći kulturni problemi, pa sam tako u članku „Kazalište? već onda OšŠtrO postavio pitanje repertoara i potrebu .pretvaranja teatra u zaisa pravo,na– rodno kazalište, a u članku o Matici Hrvatskoj ukazao otvoreno na situaciju u toj kulturnoj ustanovi, poslije reakcionarnih napada na Krležu i odbijanja njegove suradnje u „Hrvatskoj Reviji”.

Krajem god. 1956. pokrenula je književna grupa oko „Glasa Omladine”, u koju su sada bili ukljuceni i Milan Selaković, Jakov Sekulić i neki drugi, veliku akciju da mlađi književnici na godišnjoj skupštini Društva hrvatskih Kknjiževnika preuzmu upravu Društva, kako bi se eliminirao utjecaj pretežno Klećro-fašističkih elemenata iz stare uprave. U zajednici s neFrolom i Ivanom Dončevićem te Florom i Ivanom Dončevićem te nekim „demokratski orijentiranim drugim članovima Društva, (pok.

ve Što je porušeno, da išćupaju korene starom, da poseju seme novome — tađa su sa zapadnih strana govorili da je KPJ „ađernt istočne strane,”

Jugoslovenski komunisti mikada misu samo pokazivali s koje strane duva. vetar, nego su izazivali i potsticali nova strujanja. Oni su se i u posleratnom periođu pokazali kao presudni činilac u učvršćemju preobražene zemlje, i dobili su podršku svoga maroda iz dva razloga — zbog toga što su se suprotstavljali restauraciji starog i što su se — na vreme i svesno borili protiv toga da nova država ne proguta socijalne i društvene tekovine, da'se ne pretvori u gospođara nad narodom, u. silu iznad narođa. Upravo suprotno onima koji i danas govore da država treba da jača u svim oblastima života. Pokazivanjem, takvih ı tendencija, Savez komunista Jugoslavije je navukao na sebe gromove uvređenih bogova, koji nisu bili u stanju ni da shvate jugoslovenske osobenosti i ostvarenja, ni da u Svojim slerama obogate život novim sokovima, OE

Tako je istorija strpala u jedan koš sve one koji su jugoslovenske komuniste optuživala za agentursivo, za to da njihova politika ne odgovara interesima jugoslovenskih narođa. Mi nismo krivi što SU Se na istoj istoniskoj klupi našli jedni do drugih — nosioci predratne diktature, ratnih otpadnika, njihovih poratnih branilaca i, najzad, ali već više godina, lagerskih

Branimir Ivakić, pok. Drago Že, vrak i drugi), postavljene je za ve, pok. Brana Gršković, Mato Lo„ godišnju skupštinu 7.11.1957. po, sebna lista mladih, na čelu s Jo. sipom Pavičićem, a u odbor su kanđidirani i glavni člamovi grupe, Ali je lista starog, reakcionarn odbora ipak prošla, s malom ve. ćihom, od 2 ili 5 glasa, zahvaljus jući kolebljivosti nekih mlađih knji, ževnika, koji su vodili politiku „sjedenja na dvije stolice”, jer su se čak i kandidirali na obje liste, Poslije te burne skupštine razvila se velika polemika u štampi, u kos joj je stanovište „„mladih” branie Ivan Dončević u „Novostima” a vu „Jutarnjem listu” i „,Večeri” Stan ko Dvoržak i ja, dok je veliki čla, nak za časopis „Ars” (koji je u, ređivao Grga Gamulin) propao, jer je „Ars” prestao izlaziti. I u „Glasu Omlađine” objavio sam o tome veći osvrt, pod naslovom „Trebali hrvatska književnost mladenačku plodnost i svježinu ili staračku iz. nemoglost i ustajalost”, naglasivši da se ovaj sukob „starih” i „mla“ dih” ne smije shvatiti „u smisli godina nego u smislu književnog opredjeljenja”. i Trojica pripadnika ove grupe (Pe+ ro Bakula,. Vladimir Jurčić i pojačani s Novakom Simićem, objavili su god. 1956. zajedničku zbir.

ku pjesama „Ogledalo vremena”, u. pročišćeni i- zraz za iakozvanu socijalnu liriku,

„težnji da nađu novi,

dok je Željko Gumhalter još god, 1952, objavio knjigu blizini ceste”, a Zdemko Štambuk 1954. zbirku stihova „Kroz stvar. nost” i Milan Selaković god. 1934, „Liriku slobode”, |

Značajna akcija „Glasa Omladis ne” god, 1956. bilo je i svestrang pripremanje velikog „Almanaha Mla, dog Naraštaja” od oko 400 stranis ca, Ss brojnim Književnim prilozi« ma. Poslije godinu dana organizi<

pjesama „U.

ja}

ranog prikupljanja priloga, već su -

bili sakupnjeni i priređeni za štampu svi rukopisi te mmoge slike i fotomontaže. Ali do štampanja nije došlo, najviše zbog likviđator=

skog stava tađašnjeg. rukovodstva – SKOJ-a, pa je taj dragocjeni ma.

terijal kasnije propao.

Za vrijeme goiovo.„:dyogodišnjeg izlaženja „Glasa Qmladđinc”, pod najtežim uvjetima 1 bez materijalne pomoći (osim za prvi broj), štampano je 20 brojeva, od kojih su neki bili i dvobroji, .a zbog čestih zapljena bilo je imnogo „drugih izdanja” s gotovo napola novim sadržajem, List je tad ko ne samo izvršio značajnu ulogu u političkom osvješćivanju i okupljanju omladine, „nego je. u vrijeme bio i važno žarište niza mladih talentiranih književnika, od kojih neki nisu mogli da se književno jače razviju i afirmiraju,! jer su se potpuno bili prcdali revolucionarnoj aktivnosti, iscrpivši u toj nesebićnoj borbi za ideale komunizma svoje snage ili žrtvujuči svoje mlade živote, da nove generacije Književnika ne bi morale prolaziti kroz slična iskušenja, pregaranja i progone književne „i lične slobode.

Vlado MAĐAREVIĆ

WERA raamAAiMANPeGNJ WHRWWWNNANRARH

zabrinutih snaga za sudbinu jugoslovenskih narođa. d Savez komunista izrastao je na Svom tlu. Iz njega je crpao SOkOVe. Istorija je pokazivala da 5U SKJ optuživali da sc suprotstavlja interesima svojih naroda — k8ko u koje vreme i kako iz · Kojih. razloga — upravo zato štoih je on najbolje tumačio i “-stvarivao. Ta samoniklost, ta samouverenošt, ia povezanost sa interesima svoje Zemje, ta u svakom trenutku doslednost u ostvarenju nada jugoslovenskih ljudi učinili su ga, tako bliskim njima i tako dalekim svakome ko bi hteo i ko je rmoeleo da ga zaista vidi kao svog genta, Pokazujući se takvim — rušiocem Starog, predvodnikom u borbi 24 nacionalno oslobođenje, barijerom pred pokušajima restauracije sta rog, inicijatorom · preobražaja, iZzvorom novih, svežih i spasavaju“ Čih strujanja u društvenom i političkom životu, svesnim činiocem d8 država ne postane sila izhad narođa -— Savez komunista Jugosla“ vije prihvaćen je ne samo od JUSlovena nego i van granica svoje zemlje kao organizacija kojoj 56 odaje poštovanje i koja uliva na“ de da postoje i drugi a ne kan0“ nizirani putevi. To mu daje pravO ne samo da bude svestan svoje U“ loge, već to daje pravo i svim na” šim ljudima da. odadu priznaje

ikakve,

tom značajnom političkom faktoru ,

u jednom četrdesetogodišnjem pe“

Ticdu savremenog sveta i Jugosla~

vije. Milo ĐURIĆ

KNJIŽEVNE NOMVMANE

| „|