Književne novine
Godina X. Nova serija, br. 91
III jugoslovenski
festival
lako je bilo predviđeno da se MI jugoslovenski festival poezije održi tek 1960 godine, organizatori festivala — Novinsko-izdavačko preduzeće „Likos”, iz Zagreba odlučili su da se, u čast 40-godišnjice KPJ, III festiva! održi ove godine na autoputu „Bratstuo jedinstvo”. Centralni komitet Narodne omladine Jugoslavije i Glavmi štab omladinskih radnih brigada na autoputu „Bratstuo — jedimstuvo” prihvatili su sugestiju „Likosa”, Gradskog komiteta SKH Zagreba i Glavnog štaba omladinskih radđnih brigada.
. Po svim republikama formirani su festivalski pododbori,
Pododbore su sačinjavali: u NR Sloveniji — Janko Kos, Janez Memart, Dane Zajc i Ciril Zlobec, u 'NR Hrvatskoj — Drago Ivanišević, 'Klavko Mihalič, Slobodan Novak, Vlatko Pavletič i Dragutin Tadijamooić, u NR Bosni i Hercegovini Mak Dizdar i Husein Tahmiščić, u NR Srbiji — Petar Džadžić, Velimir Lukič, Đušan Matić, Čedomir Minderović, Zoran Mišić, Predrag Palasestra, Miodrag Pavlović i Slavko Vukosavljević, u NR Makedoniji Blaže Koneski, Aco SŠopov i Gane Todorovski, a u NR Crnoj Gori Sreten Perović.
Za pretsednika II jugosloveskog festivala poezije izabran je slovemački Književnik i politički radmik Josip Vidmar, raniji pretsedmil: Savezao Književnika Jugoslavije. U Sekretarijat festivala ušli su: Dragdđi Ivanišević, književnik iz Zaqreba, Dušan Matić, književnik Beograda, Slavko “Mihualič, književnik iz Zagreba, Čedomir. Minderović, književnik iz Beograđa, Milorad Panić — Surep, književnik iz Beograda, Rade Radosavljev, direkfor „Lukosa” i rukovodilac Ideološke komisije „Gradskog Romiteta SKH Zagreb, Mile Rajčević, pomoćnik direktora „Lykosa”, Miadim Sakič, komandant Glavnog štaba
Dragoslav GRBIĆ:
:uku i Kulturu NO Zagreba,
72.
„trase autoputa.
ee omladinskih radnih brigada ha aufoputu, Aco Sopov,. književnik iz Skoplja, Aleksandar Vučo, književnik iz Beograda i Ciril Zlobec, književnik iz Ljubljane. a
'Festivalski odbor sačinjavaju, pored članova Sekretarijata: Mak. Dizdar, književnik iz Sarajeva, Petar Džadžić, književnik iz Beograda, Blaže Koneski, književnik iz Skoplja, Janko Kos, književnik iz Ljublijane, Esad Mekuli, književnik iz Prištine, Janez Menart, književnik iz Ljubljane, Slobodan Novak, književnik iz Zagreba, Predrag Palavestra, književnik iz Beograda, Vlatko Pauvletić, književnik iz Zagreba, Sreteh Perović, književnik iz Titograđa, Pero Pirker, „orgamizacionmi sekretar . Gradskog ·Rkomiteta SKH Zagreb 'i pretsednik Saveta za naDra- gutin Tadijdnović, „Književnik iz Skoplja, · Husein Tahmiščić, književnik iz Sarajeva, Gane Todorovski, - književnik iz Skoplja, Kalman Vajs, pretstavnik Udruženja izdavačkih pređuzeća i organizacija FNRJ, Slavko Vukosavljević, književnik iz Beograda, dua pretistavnika Glavnog štaba omladđinskih radnih brigada na autoputu, kao i pretstavnici narodnih
·odbora na čijim se područjima o-
državaju festivalske priredbe.
Komisija za izbor učesnika III jugoslovenskog festivala poezije pesnika i kritičara — uglavnom je već završila rad, pozvavši ma Jestiutt oko 180 jugoslovenskih pesnika i kritičara. ~
Festival počinje 3 jula u. Beograđu i održava se duž irase autoputa (srpska deonica: Paraćin +Niš, makedonska deonica: Negofino — Demirkapija), a završava se 9 jula u Skoplju. Obzirom na proslavu 40O0-godišnjice KPJ i ma 15-godišnjicu NR Makedonije, veći broj priredaba. održaće se i vam
|
— ——KC--—>eme—e——'
Stanislav SIMIĆ:
ItiJE
Cjelovitost je pjesme kao potpunost ploda u kojemu ništa nije suvišno i ne dostaje ništa od onoga što tireba da ga sačinjava: svi stihovi nje, ili sve joj riječi i interpunkcije i po-
redak svega od čegase sasloji —
sve to skupa oblik je onoga smisla što ona jest. Taj oblik ne može biti drugačiji nego jest, da bi bio smisao koji on predstavlja. Svaki nedostatak u pjesmi opaža se to lakše, što je
autor pomnije nastojao da joj ko-.
načni oblik bude cjelovit. Ulomak“ je nje sakat. O njemu se može zaključiti samo da je dio organizma, što je bio, ili je trebalo da bude; ako nije fragment koji ima, već sam po sebi, svoje središte, pa i nezavisno živi kao cjelina. U cjelovitoj je pjesmi sve
usklađeno, te je sama svoj zaseban' · smisao i djelovanje pjesme kao cje-
svijet, u kojemu nema nijedan djelić koji ne bi bio imaginativni uzrok i posljedica drugoga i koji svi zajedno ne bi bili suvisli jedan s drugim, živjeli jedan od drugoga, a mrtvi jedan bez drugoga; jedan ništetan' bez sviju ostalih, i svi ostali suvišni jedan bez drugoga. Sva pjesma vrijedi kad je cjelovita; ali po toj cjelovitosti ne može. biti ustanovljeno koliko ona vrijedi, nego po tomu ka-
kve su joj imaginativno smisaone od- ·
like.
Različite od umjetnina u jeziku, kakve su, recimo, u Rilkea, ili u klasičnih pjesnika — koje su svjetovi za sebe —-, pjesme nekih poštovanih modernističkih pjesnika, i onda kad nisu puki nizovi stihova nazvani pje“ smom, ili tek naoko cjelovite pjesme, mogu se rasparčati u dijelove pa da nijedan ne izgleda dio neke cjeline: nego jednako vrijedi, ili ne vrijedi, i kad je sam i kad je skupa s ostalima. Štaviše, mogu se stihovi u takvoj pjesmi pomiješati tako da u njoj jedni budu na mjestu drugih, ili da neke, koje hoćete, izbacite iz nje, pa će la pjesma, u svakom slučaju, i nakon loga miješanja, ili nakon toga izbacivanja, biti jednako dobra, ili jednako loša. Kakvoća joj se ne mijenja.
HUMANOST PUTEVA
Neimari i graditelji svake vrste, ljudi koji svesno i istrajno teže onom najvišem što čovek može, ostavljaju iza sebe trag ne samo zato da bi obeležili svoje bitisanje na zemlji, ni samo zato da bi drugima bilo bolje, nego i stoga da bi one iza sebe potstakli da i sami nešto započnu i nešto završe. Žato i svako stvaralaštvo potstaknuto svešću o čovekovim neiscrpnim mogućnoslima i jestc jedino mogući način da čovek do kraja iskaže svoju ličnost, i da putem stvaralaštva otstrani od sebe sve ono šlo ga sputava, čini malodušnim ili primorava da prikriva svoje namere. Uostalom, preko onoga što sam slvara i preko onoga što drugi stvaraju, čovek se najlakše i najneposrednije upoznaje sa čovekom, stiče razumevanje za O” noga ko mu je bio nepoznat, i može lakše da dostigne ono što je neko drugi stvorio a čemu sam teži, a da pri tome ne pokazuje nimalo zavisti. No, naravno, svako stvaralaštvo traži odricanje, veličina poduhvata je najčešće srazmerna veličini odricanja, ali zar i u tome nema ohrabrujuće lepote, i na kraju zar ni zadovoljstvo od postignutog uspeha ne zavisi od stepena zanosa i žrlvovanja koje čovek ugrađuje u ono što stvara. | zato valida, tog zanosa radi, on i stvara i nikad nije zadovoljan onim što je stvorio, zato valjda uvek teži nečem višem i novom, I zato sve više postaje svestan svoje•uloge i svoje Veličine. Ipak između onoga što Je čovek stvorio i što može da stvori pulevi su nešlo što je najhumanije jer on imaju monogostruka značenja, uvek su čoveku dobrodošli i nikad ih nema niti će ih biti dovoljno. Oni su čovekova najveća i nikad i ničim neutoljena strast, oni su njegova stalno prisutna težnja da prevaziđe sebe.
Put u čovekovom životu obeležava težnju da stigne tamo gde pre tog puta nije mogao stići, da osvoji ono šlo mu je bilo nepoznato, da proširn saananjc novim vidicima i neviđenim
bojama. I zalo on sa neiskazanom strašću krči ispred sebe sve ono što mu onemogućuje prolaz, ruši stenje i čupa rastinje, i kako sve više i više zalazi u.to što mu je bilo nepoznato, tako dobiva sve više snage da u svom poduhvatu istraje. I tako on u tom
naporu sagledava uvek nešto novo, nešto što mu je samo delimično bilo pojmljivo, i baš tim sagledavanjem postaje još svesniji svoje uloge stvaraoca i dobročinitelja. Njega to probijanje kroz nemoguće, jer čovek uvek odabira takve puteve, okrepljuje i podmlađuje, i ako su njegovi prelhodnici bili zadovoljni putem koji su oni mogli da savladaju, on će bit zadovoljan samo onim kojim oni nisu mogli da stignu do novih krajeva i novih obzorja. I tako će on da sa-
".
vladava razdaljine i da pobeđuje vreme i ostavlja trag o želji da se oglasi tamo gde pre njega niko nije progovorio, da nadjača vetar kome se ništa nije suprotstavljalo i sagleda zvezde odande odakle ih pre njega niko nije sagledao. Da se oseti pobednikom' nad onim što je izgledalo veće.i trajnije od njega, što ga je svojom tajnom primoravalo na pokornost. Da bude slobodan.
Čovekova težnja da živi primorava ga da stalno probija nove puteve, da sliže do nekog cilja, da uvek teži drugome, onome koji Je dalje od njega, koji je ispred njega, i da ime ispuni svoj život. No, u tom njegovom životu koji je njegov put, valjda nema Veće radošti nego kad oseti da
'Nastavak. na 2 strani
MAKS BRNST: NAJLEPSE DOBA
s
samoj ·
|. BEOGRAD, 25 APRIL 1959
:.JU O GLAVU (IH)
Mogućnost što se stihovi u nekoj pjesni mogu po volji premještati s jednoga mjesta na drugo, ili uopće izagnati iz nje u neznan, nastaje od rastrgane moderne imaginacije; od duševne raskidanostii razbarušenosti modernog pjesničkog romantika i od njegove sklonosti da zazire od uma i razuma, koji nadziru pri izrađivanju umjetnine da u njoj bude red: imaginalivni poredak dijelova takav da svaki dio bude organski suvislo s drugim, te ničim drugim nezamenjiv ni po sebi ni po mjestu gdje je. Ako su dijelovi pjesme, ili pojedini stihovi, premjestivi na bilo koje'mjesto u njoj, dotično ako se jedni stihovi, u nekoj pjesmi, mogu melnuti na mjeslo drugih u njoj: a ti drugi na mjesto niihovo, pa, unatoč tomu,
line ostanu jednaki — šta je lo»
Poredamo li stanovitu količinu brojaka jednu ispod druge, pa to zbrojimo, rezultat je isto kao kada promjenimo poređaj fih brojaka pa ih zbrojimo. Mogućnost da se stihovi u nekoj pjesmi mogu premještati s jednog mjesta na drugo u njoj, a da ona ne bude preinačena, naliči na poznatost da se premještanjem brojaka u računu zbrajanja ne mijenja zbroj sviju njih. Račun zbrajanja i poetika »modernistički iracionalnoga« stihotvorenja eto je jedno drugom slično. Od pukoga iracionalnoga oblikovanja jezika, da bude stih, ili pjesma, bude zapravo racionalnost.
"Ta racionalnost je zbrka zbog ncsposbnosti uma i razuma. Zbrka, u racidnalnom smislu, u tom slučaju,
"jednako je kao i kad bi bila iracionalna, Ako je u nekomu zbrka, pa tu · “zbrku prepiše u riječi koje stihovima, i time opravdava njihovu ·
naziva
zbrkanost, on je zapravo samo imilirao zbrku u sebi. Imitator vlastite
zbrke. *
Među hvaljenim pjesmama u današnjem, hrvatskom i srpskom, takozvanom modernističkom, pjesništvu, mogu se, nc trateći mnogo vremena traženjem, naći i skupine stihova, nazvane pjesmama, koje nisu prirodan organizam: u kojima svi stihovi nisu svrhoviti, ne sačinjavaju skladnu imaginacijski logičnu cjelinu; nego su tek poneki, više ili manje, prirodni dijelovi organizma, a neki su sasvim neprirodni. U najboljem slučaju, gradivo su od kojega nije oblikovana cjelovita pjesma. U njima je, imaginacijski neopravdano: jezik na mjestu ruke; frizura na tabanima; usta gdje bi trebalo da bude koljeno, glava bez očiju, ili stražnjica na mjestu nje; uho gdje bi trebalo da bude nos. Dru gačije rečeno: pisac akve nazovipjesme sanja 'namjesto da vidi; tišinu predstavlja trubljenjem; tupo bulji gdje bi trebalo da umuje; srce gladi kao dostojanstvenik bradu na koju je prilijepio sat da ukrasi dostojanstvo svoje vanjštine; brblja gdje bi ga moralo nešto boljeti; tvrdi da vrapca svrbi, pa ga češagija kao konja. .
Nije to poruga delormiranju predmeta i činjenica u modernoj likovnoj umjetnosti i u poeziji! DDeformacija
takva, kad je potrebna umjetnikovoj imaginaciji, da on oblikuje svoju za-
misao, ili neku svoju predodžbu, neka .
bude; u umjetnosti je prirodna. Nego
je pokušano da se predoči kako šega-.
čenje pjesničkim poslom i nepjesničko izvrćanje značenja riječi i prtrodnosti stvari i smisla činjenica nije pjesma; ili kako je neka skupina rečenica — koje predstavljaju razobličenost opažanja i mišljenja i nesuvislost riječi od kojih se sastoje a izdaju se za pjesmu — baš toliko umjelnina koliko bi nakaza od mrtvorodđenčeta bila normalan zdrav vječji organizam; i kako je »spontani« izljev osjećanja i neuredno islresanje opažanja i nesvrhovito sipanje
čo-
čuvenja na papir — obična i neo-. rdava racio- .-
bična nesmotrenost, ili
nalnost, ili suvišna brbljarija. A na-
djenuto mu ime poezija. (Dakle, pse-.
udonim). I biva opravdano i odobravano vulgarno romantičkom kom, da je spontanost, čuvstvenost,
„iracionalnost; ili da je sugestivno. Pa
o toj praznoj i omiljenoj [razi pitam: Šta sugerira ta sugeslivnost? Be obzira na to što ima ljudi koji nisu tako slabe pameti i meke duše da im se može sugerirati ono o čemu oni
· ne kontroliraju razumom, nego
ispri- .
Cena 30 din
nisu svijesni da je istina, ili da se osniva na činjenicama u čovjeku ili oko njega. Stihotvorine, o kakvima je riječ, branjene su izlikom da se one i da se osječaju i naslućuju i doživljuju... Kao kad bi se reklo: jelo se nikada ne· raspoznaje njuhom, nego i kad je usmrđeno treba da jedeš. Kao da
"ošjećajući i naslućujući i doživljujući
ne možemo i ne smijemo osjetiti ı naslutiti i doživjeti šta osjećamo i na”
- slućujemo i doživljujemo. Poezija se
ne doživljuje razumom. To je istina. Jelo se ne jede njuhom. I to Je, valjda, istina. (Unatoč tomu: ·kada pjesma ne vrijedi, to se može razabrati i razumom (onoga koji zna.šta je poezija); kada. jc jelo pokvarenp, to se može kontrolirati i njuhom (o noga koji zna šta je jelo).
Realizmu pjesničke imaginatije'i oštroumnosti uvijek se suprotštavlja realizam onoga što je samo, površno
videno. Drotiv realizma ojesničke
"imaginacije i oštroumnosti posljed-
nih se godina tomu realizmu površnosti pridružio realizam stihotvorničara koji proizvode obrnula značenja Fi-
-ječi, nezbiljski smisao stvari, nepje'sničko razobličavanje
predmeta muzu .jarca u rešelo.
OIR}
OON
Zivot pjesme
_ * } 78 e ZO · • e evo ·
Ništa ne govoriš, preblaga ·tajno riječi! fFretvaraš me u umor očekivanja, u tjeskobnu srdžbu nade.
Više ne vjerujem u irave, koje ti spominješ, podižeš sa dna isušenih rijeka, tajno riječi pjesama!
Drugi sam, kao putnik razočaran u svoje putovanje, Ne posjećuj me ni onda kada sve zamire, kada šume uplašeni vjetrovi i čamci osamljeni na mjesečini očekuju svoga pjesnika, :
Lirika se suši, ona je paučina sjećanja u sobi, u koju više nikada ne Želimo navratiti. I kada prošetaš šumom bujnog bilja, dubrayama lišine i zadihanih jezera ne otvara ti se srce kao nekad kad si ključao od boja i vatre mirisa. Ne održavaju se više usamljene ruke, ni bijele jednostavnosti noći, jablani ti se više ne čine dostojanstveni ı vječni, ne držiš više ni cvijet kao leptira omamljivog uzduha strasti i nježnosti među blijedim prstima, suhi su ti dodiri i sretanja.
Nadglasan si, usporen ı pust.
Svuda zvoni, svuda tutnji, svuda se kovitlaju kovitlaci, sudaraju i razbrizgavaju zvukovi, dreče vreve, kokodaču oglasi, brzaju kolosjeci i zvižde naseljene ceste, Sve zuji motorima bijesa, lokomolivama pištanja, čovjek se sprijateljio sa željezom, koje oduševliava i glođe užurbani život. Vrši se jedno grozno punjenje života, ali i zidanje, zazidavanje kuća duše. razbježavanje lišina i kalenje neobite snage.
Umiru li blagdani lirike, svježine naivnih zbivanja, dani osjećaja
u školjke koje ti
i igra vrtuljaka, sunčan cvrkut gajeva. Ne postaješ li sam, ne ostaješ/
li sam, nisi li među obalama, koje te čelično zatrpavaju. Žuriš li se ili tek sad odlaziš u pohode, traješ li ili se ne oduševljavaš? Živiš li kako osjećaš i misliš ili lutaš? Imaš li put, ili si bez snage da se izravnaš sa niežnošću.· Možda te drugi žive, možda te drugi odobravaju kao život. Čuješ sve one, koji pjevaju iz srca i bez srca, sporazuman si sa onima koji pišu, ali u ljepotu se ulazi bez riječi i oluja. Drži te neko potmulo predosjećanje nenapisane pjesme, one još neizvedene, ncizglasane, neiznađene, neotkinule s grane usamljenih i nevidljivih stabala ljepote. Kao da izumire lirika, kao da je istekla, kao da se izgubila i rascijepala od lutanja riječi pa tu i tamo batrga kao poniženi prosjak.
Otkud su riječi tako zaprašene i stare, zarđale i sustalog smisla, tako samilosno prišivene na papir, tako prepune same sebe, zašlo su izredane u svim redovima, izgovorene i izmučene, česlo premudro poslagane da bi objasnile život srca njihovih ljudi.
Živiš li pjesmo ili su samo ustrajni pjesnici, ili su samo vječni, oni koji te neprekidno i uzaludno traže da bi te osvojili i našli. Traže te stihovima, nevezanim i vezanim, novim i starim, suludim i pitomim, izvještačenim i uvjerljivim, o kako te pijano i strasno, umobolno i zažareno polražuju, a ti si kao blaženstvo, koje se ne stiče, božanstvo koje se ne obistinjuje i ne poznaje.
Mnogi vjeruju. da poznaju tvoju slast, tvoju krv, tvoj krvotok, da su u tebi osvojili i otkrili sebe, mnogi se opojno zavaravaju učecstvujući u kazivanju tvoje besmrinosti, Mnogi još uvijek kleče pred oltarima tvoje uzvišenosli, mnogi pale jer ih uništava delirij tvoje magije.
Kako te spoznati, kako doludovati! Kako te svrstali u jasnu javu, proglasiti neobjašnjivom svježinom svih novih vjekova ljudi, Ako je tvoja agonija. spoznajna, naći ćemo tvoju smrt, ako si besmrina nikad te nećemo znali.
Šta osjećamo? ·
Kao da su se zadihali syi istiniti i veliki čarobnjaci riječi na kraju svijeta u kojem uživaju još uvijek. Traje oplodivanje krvi riječi. Ja shvaćam' ludost ahritektura pjesme, koje govore jezikom disanja duše čovjekove. Shvaćam sva približavanja blistavilu ljepote.
Uvijek se traže putovi po kojima bismo što ljepše lutali.
Kada pišemo ne preziremo sve što smo nemoćni izbjegli i raduje nas Iraženje kad je radost samo traženje radosti, a guši nas pisanje, koje mrzimo. Mrzimo ono što pali radost, ali stvaranje je veliko oprište duha. Pjesnik je duh, ali sudbina duha je neizvjesna. Wraćamo se. riječima, da bismo im dali krv i meso, koje dolazi od nas.
; Neka nas onda „izručuju riječi, neka nas peku i neka nas vrište. Pjesma je dokaz neizgubljene izgubljenosti i pomamne igre da ju zadržimo i dokažemo. Umire li pjesma, rađa li ona nas ili mi nju»
Ne josip", : Mirosloo S. MAĐER