Književne novine

|

PO ZOKRISITI

i

Na Sterijinom pozorjum prikazane su četiri savremene drame i jedna scenska adaptacija o kojima ranije nije pisano a Književnim no-

winama. ;

PAKAO JE TPAK. PAKAO. Prva savremema domaća drama izvedena je ma Sterijinom pozorju tek šestog dana po otvaranju Igara, ka-

da je Slovenačko narodno pozorište .

iz "Trsta prikazalo scensku fantaziju Pakao e bpak pakao. Mladi tršćanski pisac osb Tavčar u' svom dehr smelo prilazi jednom bitnom problemn našeg vremena 1 postavlja pitamje: šta će u budućnosti doneti čoveku moderna tehnička civi lizacija? Središnji motiv Tavčarove scenske fantazije sličan je osnovnaj temi Joneskove farse Ćelava pe vačica, pa će se upoređivanjem tih dela najlakše otkriti prava svojslva Tavčarovog komada. ;

Oba pisca posmatraju ncko idealno ljudsko društvo u kome su zadovoljenc sve čovekove. materijalne · potrebe. U takvom svetu iščezli su, po Jonesku, neposredni potsticaji za zlo i dobro: ličnosti komada lišene su svih želja, htenja i potreba, jednom reči celokupnog psihološkog života. O svojoj ideji Jonesko ne govori direktno, već pjed gledaocima briljantmo uobličava' „farsu o besmislenosti sveta oslobođenog metafizičkih pitanja o smislu i potrebi ljudskog postojanja. 'Bez obzira da li usvajamo ili ne njegovu poruku, uviđamo da je pronašao efektan i umetnički celishodan način za izražavanje svoje filosofije. | 3

Tavčar postupa drukčije, i nastoji da stvori ličnosti kojc će se kroz patnju uzdići do tragičnog saznanja o besmislenosti življenja u svelu u kome je zadovoljen i sim nagoveštaj svakc materijalne potrebe. Tavčar suŽava problem i iznosi mišljem?e da savremena matcrijalna civilizacsja neće doneti ljudima sreću. * Kamad Pakao je ipak pakao po {ormi je spreg salire, groteskc, fanlaslike i realizma, a osnovna piščeva mamera je da gorko ismcje ncka shvatanja naših savremenika... U okviru lakvog postupka prvenstveno je karikirana čovekova animalna priroda, pri čemu pisac ne uspeva da stvo ri stvarne karaktere već nekoliko plastičćnih i živih karikatura. Wremenom "Tavčar otkriva u glavnom junaku neko drukčije, liho svellucanje: potrebu da sc steknc viša duševna ravnoleža,„-No:-ta» potreba deluje kao dramska proizvoljnost i ostaje ne objašnjena do kraja komada, jer se autor tokom drame najmanje posve lio pronicljiyoj analizi psihološkog toka svesti glavne ličnosti. Komad deluje zato kao vešta dramska ilustracija jednog naivnog solizma; da preterana sreća izaziVa najcrnju Nncsreću, zato što uništava mogucnost da se bilo šta stvarno želi.

__ ––tiI is –—:1 dšH&žZ

»Hoćeš li već jednom? Pođoh ja pa ti ostani. Sada

SAVR

Reditelj Jože Babič nastojao je da elemente fantastike izrazi povećamom upotrebom pozorišne mašinerije: konstruktivističkim dekorom, rotacijom na otvorenoj sceni, sinhronom upotrebom osvetljenja i muzičkih efekata. S druge strane, crtajući likove težio je grotesknom pojednostavljivanju i nije se zadržavao na podrobnoj psihološkoj motivaciji pojedinih . postupaka ili osobina ličnosti komada. To se naročito odrazilo m glumi Jožke Lukeša, koji je nizom karikaturalnih rešenja ocrtao nekoliko najvažnijih faza m razvoju glavnog junaka. Posmatrana u celini, pretstava 5e imala spontan, logičan spoljni razvoj, koji doj je obezbedila velika „uigranost ansambla i precizna upotreba pozorišne tehnike, ali joj Je nedostajala prava unutrašnja kohezija, koju moma da obezbede izraziti likovi, atmosfera i plastični odmosi među ličnoslima. STRADIJA. Scenska adaptacija Stradije, u izvođenju Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, nezaboravan je i uzbudljiv doživljaj. Značaj adaptacije je dvojak: ona ponovo uvodi u književni život jedno klasično delo naše literature, ı vizionarski otkriva nove, dosad neslućene svetove u Stradiji. Moramo odmah naglasiti veliku hrabrost adaptera Borislava Mihajlovića i reditelja Jovana Putnika (njihov udeo u pretstavi teško je razgraničiti) koji su se poduhvatili da prilagode za scensko izvođenje nekoliko satiričnih pripovedaka, u kojima nema dovoljno

SCENA IZ MIHAJLOVIĆEVE DRAMATIZACIJE »STRADIJE«

ugleda sitne komade drvenog uglja. Starica pokuša

građe „za, pravu dramu. Smočili sa se nešzgledi sa nepremostivim teškoćama: sa' nedostatkom. kontinuirane fabule i celovitih , ličnosti, sa nejedinstvenim uglom satiričkog. sagledavanja, sa dijalogom koji ne služi ocrtavanjm karaktera ili razvoju radnje. Srećom, bili su dowoljno realni i msa težili uspostavljanju navedenih elemenata, U zbivanje nas je uveo sam Radoje TOomanović, koga je igrao jedan glemac. Po otipočinjanju radnje Domanović se prerušio u svog Bjmnaka, sedog starca koji je preduzeo mučnu, patetična avanieru iraganja Za ViZIjom otadžbine, sagledanom ~ još, u detinjstvu (to prerušavanje je, ižgleda, bitan čin prilikom svakog prodiranja u nešto što bi nam po prirodi stvari moralo biti blisko), Starac se uskoro našao W fantastičnom predehu, sličnom grotesknom snu, m kome mu je pomoću alegorija odgovoseno na bezbroj ncjasnih sumnji. Pritom su Mihajlović i Pulnik savesno otstranili iz pretstavce skoro sve pojedinosti vezanc za određen istoriski trenutak i mentalitet, i na čudesan

način okrenuli Domanovićevo delo večnosti. Povodom adaptacije Stradije

rečeno je da je Domanovićeva salira opora i nemilosrdna, da slaže »šamar na Žamar, dok se ne nauči azbuka«. To je svakako tačno, no u adaptaciji Stradijce otkrili smo i retku intelektualnu utančanost, neku opomi· njujuću apstraktnu alegoriju o pravoj prirodi odnosa individue i društva. Bila je to priča o tome kako čove-

će vuk doći ozgo iz šume, pa će ti skrojiti i to malo gaća što vise o tebi; kao da si ih od đavola ukrao« »Bakice, ostani, bakice, samo još ovu granu da eberem, Boga mi, bakice, odmah ću se skinuti“. Starica uzdrhia kao da je neko nevidljiv poli hladnom vodom, Ni. Njenog unuka više nema, to joj se samo priviđala” prošlost i uspomena na nj. On više nije živ: on je negdje u Romaniji, u Igmanu, Majevici, ko zna gdje; samo trava, nježni šešir gljivice, korijen visibabe ili Već su prošle dvije godine od kako je

kukurijeka. ako |G poginuo. A za dvije godine što se sve promijeni i proživi. i

Još jednom pogleda u evijetom zapaljenu krošnju uvjeri se da je uspomena prevarila, brzo Be Ji tako pobjegla od sjekako drijena, diže da pobjegne odatle nebi ćanja. Okrenu niz strmen šume i poče da pjeva, bi se odbranila od tuge.

Ponovo se nađe kao spašena među svojim starim poznanicima pĐukvama {i brezama bijelim do poja88. Tu nema ničega što bi je potsjećalo na sinove i na unuke; sve je zasebno, divlje, sve nevino i pusto kao da čovjek tuda nikada nije ni prošao, Tu duvcće vječito teži nebu, jedno umire, a drugo se rađa; lišće se pretvara u zemlju, a je sve.

Okrenu stranom: i pođe stotinak koraka, Srete je iedan hajdučki grob koji Be saV pojednačio sa 7Zečmljom i prirodom i da hajduku nije nad glavom por bijen MWlinast kamen teško bi se tu grob raspoznao. Siblje mu se primiče sa svake strane kao da bi htjelo da ga sasvim sakrije, vode su mu humku izbrisale; samo se kamen tvrdo drži iznad glave kao bašluk na derviškom grobu. Kažu da mu je bilo ime Lažar i ta se šuma, kuda starica prolazi, i danas po njemu zove Lazetina. Narod je o njemu smislio čudnu legendu, Volio je da ubija Turke iz zasjede, ali su ga najzad uhvatili, na kolac nabili i vjetrom mu glaVu osušili dok su mu kosti na kocu zasjale kao mjeseina, Rođaci su mu kosti ukrali sahranili ih tu u šumi, navnjerno „ih dobro sakrili da ih Turci ne bi našli. Ali i mrtvog ga je neko špijao (jer ljuđi vole i mrtvima da se svete). Turci su ga iskopali, odnijeli ga nekud, »ali on se je ponovo tu vratio i sahranjo samog sebe«. Turci se više nijesu usudili da ga diraju, već su ga ostavili na miru.

Starica zasta uz hajdukov grob, po binama i reče:

»Blago tebi, ti makar grob imaš, a ovi d i u tome oskudijevaju!«

T ako je putanja vodila baš pored hajdukove glave, ona zađe malo dublje kroz šipražje, kao da se ·plašila da ga ne probudi, y|

Nedaleko od hajdukovog groba, na zaravni ORO" ljekojš, iz koje su stršihi crmi bukovi panjevi, ona

dboči se u sla-

mnašnji

KNJIŽEVNE MOVLINE

zemlja ostaje zemlja i 10.

da izbjegne nov susret sa svojim mrtvim ukućanima, zatvori oči da pogled skloni od prosutog ugljena, ali uzalud. Ćutljiv i smiren kakav je oduvijek bio, visok, razvijen u ramenima kao hrast u račvi, priviđe joj se najstariji sin, Savo. Ona bi još nekako spasila oči od te uspomene, koja je pozleduje, zamara i ranjava,

jer na očima ima kapke i jednostavno ih može. za-

tvoriti, ali šla će kad nema kapke koje bi preko misli preklopila, Svejedno, kao da je otvorila oči, kroz svele voštane kapke, u kojima kao da više nije bilo ni kapljice krvi, ona je vidjela erne visoke kupole ćumurana, sa desetine uspravnih užadi dima, koji su sec lijeno uzdizali iznad šume. Njen sin, Savo, sa Oogromnog drvljanika slaže piramidu drva, zatvara je liščem, a onda po njemu lopatom sipa trošnu zemlju, punu žilica i mrtvog lišća.

»Hajde na. večeru, Evo je već noć, Niko ti neće ponijeti ćumurane«.

On samo blještavu podlanicu Iopate prhku crnicou i ne ogvrće se na majku, kao da je ne čuje. f

»Hajde ohladiće se kačamak, Eto, naradio si SC cijeli dan. Zar te ne zabole ruke?«

Starica otvori oči,

sitni komadi ugljena, Panjevi. Iverje već počelo

da truli koje je padalo ispod Savove sjekire. _ »Ruke? Zar su žive ruke moga sina? Ne. MNijesu. Šuma i trava u mepoznatom, tuđem zavičaju, On je možda željan groba. Nema ni takav jedan kakav ima onaj hajduk pokraj kojega sam prošla,

Starica brzo prođe Lazetinu i iziđe na pjješčan put, opran prolječnim kišama i isušen vjetrovima. /Tu se nekako dobro osjeti. Ništa je nije uzbudđivalo. Pijesak i poneko udubljenje od konjske kopite.

Put je vodio zaseoku gdje e, u zemlju urasla, ćutala njena kuća. o :

Svete je ubogi vrt sa gnjilim koćanjima kupusa; do sredine pritisnut osutom međom.

»Taj vrt Mladen je obziđivao, a više nikada niko neće. Rat u svemu ostavi sm t, pa i u ovom kamenju. Ah, Što bih rađo zaspala. Umorna sam od viđenja svoje djece«.

Zaista je starica. bila isuviše umorna od sjećanja koji nijesu htjeli da je poštede.

Došla je kući.

Škrto slijepo sunce za njom uđe u polumračnu sobicu, ,

Unutra je sve bilo hladno i pusto.

Čamotinja zidova i jedan sveti Nikola ogrezao u čađi. -

WVečerala je i spustila se na ležaj od džaka i paprati. ,

Psi su zavijali negdje u daljini, a ona je vjerovala da pseće vijanje donosi Zlo. 5

Toj Veseloj starici prvi put se javila neodoljiva želja da umre. \

zariva u

| EMENA DRAMA NA STERIJINOM POZORJU

kova svakodnevna nastojanja biwaju uhvaćena u zamku društvenih oko

'nosti i postepeno obesmišljena, da bi

se u ikn apsurdne, surove farse života oborila na pojedmca, nesposobnog da m njima prepozna svoji ranije, kobno započetu akciju. MNMaravno, takav postupak nije 'dosledno sproveden kroz celu pretstava ali ije u najboljim scenama postojalo takvo novo jezgro MWniversalne iragičnosti (naprimer, u sceni mw ministarstvu pro svete). U formalnom smislu suštmu scemske adaptacije Stradiie prete stavljala je {ma kapriciozna igra montaže, u kojoj sa se misli, emocije i motivi neodoljivo sticali m gorak krajnji zaključak, sličan onom iz mladosti kada smo otkrivajućć beskonačnu zamršenosi sveta upoznavali sa tugom sebe same.

Reditelj Jovan Putnik

zamislio e niz mpresivnih scenskih ·tabloa zašićemih rimičkim pokretom; nametntlo se upoređenje sa modernim baletom, ali se rediteljevom postupku n načelu ne može osporiti funkcionalnost, jer je to bio jedini način da se scenski izrazi nesceničan — U konvencionalnom | smislu -— sadržaj Mihajlovićeve adaptacije. Uoči smo još nešto: dmnugim, statičnšim delom pretstave dominfrala Te fehnika zasnovana na ritmičkoj montaži, pomo: ću koje je ostvaren mnez dramskih akcenata i kontrasta bogatih sati-

ričkim smislom. Naprotiv, u pawo polovini, komada pokret — jzakawme» dan u tehničkom pogledu — Mb e samom sebi svrha, a simbolika nav»

na i isuviše pravoliniska. ; Glumački ansambl Srpskog narodnog pozorišla disciplinovano se podvrgao rediteljevoj viziji i preobrazio u oživljene marionete iz košmarskog Domanovićevog sveta.

PROME,TEJ. Matkovićev Prometej (napisan 1952), koga je prikazalo riječko Narodno kazalište Ivan ZŽajc, prva je drama njcgovog ciklusa I bogovi pate. I u Prometejn Matković kori sti antički mit da bi raspravljao o nekim problemima „našeg vremena. Ovoga puta obrađuje mit o Prome-

teju, koji je tokom istorije svetske književnosli često inspirisao pisce (Getea, Bajrona, Šelija). Radnja

drame odigrava se na Olimpu i zemlji, neposredno posle Zevsove pobede nad Titanima. Matkovićevog Prometeja određuju dva osnovna moliva: ljubav prema ljudima, potstaknuta preoselljivom imaginacijom i samilošću, i večita sumnja u smisao i celishodnost ljudske egzistencije. Prometej se koleba tokom komada, ali na vrhuncu drame pobeđuje njegova naklonost prema ljudskom rodu i Prometej daruje ·čovečanstvu razum i ležnju za savršenstvom.

Matkovićevu dramu odlikuje nekoliko vrlina. Prvenstveno opažamo piščevu dramaturšku veštinu u konstruisanju zapleta, plastične ličnosti, kao i tečan, [unkcionalan dijalog. Ti elementi harmonično su uklopljeni u jedinstveno tkiyo komada i nijednog trenutka ne sumnjamo u opravdanost dramskog razvoja. No Prometej ima i znatnih nedostataka, Zadržimo se na liri najvažnija. Osnovna tema drame pretstavlja ustvari neoriginalno variranje nekih opštih mesta preuzctih iz literature. Uz to, aktualizacija se ogleda samo u lakoj piščevoj ironiji prema herojima, kao i u aluzijama na neke nebitne karakteristike našeg doba. Delu nedostaje prava dubina, što je donekle prikriveno konfuzijom koja postoji u unutrašnjoj idejnoj evoluciji drame. Zamerićemo i stilsku neodređenost dela, što je takođe u neposrednoj vezi sa pitanjem autorove koncepcije. U skladu sa površinskom -aktualizacijom mita autor je u dijalogu i pri portrelisanju karaktera dosledno sproveo jedan privalan ton, ali je pred kraj drame po svaku cenu želeo da se

„vine do tragedije, što je proizvelo

mučan, i neprijatan utisak.

pokvareni

'iragičan

SCBNA IZ DRAME J. Mec "Kora no

= i i) win wa saghčita kai atmosleva (Oimpa obošop le diskretnom ironijom, dok je um zbivanja na zemlji naglasio neku arhaičnu tragiku i patos. Po stilm interpretacije svaki: čin bio e celina za sebe: n prvom čmu preovladao je konverzacioni stil; u drugom su dominirala naiwralistička preterivanja, dok se nm trećem činm osećao izveŠtačen iragičarski patos. y

DEVOJČICA. Slovenačko mnarodno pozorište iz Ljubljane. prikazalo je dramu Ferda Kozaka Deyvoj-

'čica. Kozakoyo delo je realistička

konvencionalna drama, koja izaziva Žive asocijacije sa' Cankarovim komadima, no za potpuno uživljavanje u komad trebalo bi mati neopterećemm dušu deteta, sposobnog da prilwwaži i naivno pojednostavljene simbole. U središtu Kozakove dramske priče. gasnovan. je. potenciran ~ konast; 5 jedne sirane, pisac slika svet malograđana, ogrezlih u nemoral i gnusobu, dok s druge strane, ocrtava lik mlade devojke, ozarene zanosnom čistotom. Uj okviru takvog postupka krećm se wglaynom ličnosti m kojima nema ni traga običnog ljudskog „dostojanstva, gnusne kreature neophodne za dokazivanje autorove teze. U nedostatke drame ubrojićemo i njenu strukteru. Predugačka ekspozicija razvučena še kroz ceo prvi čin, ms kome se ličnosti uključuju u zbivanje poput marioneta koje pokreće teđa, mneprikrivena volja. Raspored klimaksa m osnovnoj liniji konflikta nije pravilan, šio prouzrokuje neopravdane padove u intensitetu i neprirodan ritam komada. U pogledu psihološkog motivisanja ličnosti može se staviti niz primedbi. no najteža Je da zaplet drame i njen kraj ustvari obeležavaju različite stepene razvoja jedne: melodramske sheme.

Reditelju Viktoru Molku pripala je nezahvalna uloga scenskog oživljavanja Kozakove drame. Rediteli je učinio ozbiljnu pogrešku: iako se radnja drame odigrava wu građanskom enterijeru, upotrebio je dekor koji ne pruža potpunu iluziju sobe već se rasplinjava m nekoj vrsti ekspresionističkih nagoveštaja. U takvom ambijentu teško je bilo zgusnutli atmosleru, i tek pred kraj irećeg i tokom četvrtog čina otiklonjen je taj nedostatak.

Naslasimo i rediteljev precizan rad s glumcima. Naročit uspeh postigla je Duša Počkarjeva u ulozi Devojčice. U tumačenju Počkarjeve neobično fin, uznemiren ritam ić ličnosti manilestovan je ebiljem tananih psiholoških preliva, pri čemu je Počkarjeva ispoliila ZN iskrenost, prirodnost i potrebnu dramsku snagu. ,

Vida Juvanova, kao Ida, ostvarila ie lik gospodstvene.ženc, koja se tokom drame postepeno razotkriva i konačno biva svedena na syoje biološke i sociološke koordinate, Taj mučan proces bio je spontan i pun tačnih psiholoških motivacija,

Muški članovi Ojovel ck požorišta imali su znatno manje uspeha.

RADOST ŽIVOTA. Pre otprilike dve godine pišući u Politici o umelnosti naših reditelja pisac ovih redova, da bi potkrepio svoja razmišljanja, pozvao se na teoriju Antona Artoa. Bio Je prijatno iznenađen kada je u programu Sterijinog pozorja pročilao slične misli iz pera J. Javoršeka, autora eksperimentalne farse Radost života, koju je prikazao ljubljanski Oder 57. Ali čitajući tekst i potom gledajući pretstavu posumnjao je da je u pitanju suštinski nesporazum.

Arto polazi od sbyalanja da dija'

JAVORSEKA

log nije isključivo sredstvo dramskog 'kazivanja i ogorčeno konstatuje da je m savremenom pozotištu Zapada polisnuto sve Ššlio se ne može izraziti rečima. Razmišljanja o prirodi poza“ rišne umetnosti dovode ga do zaključ» ka da je scena konkretan fizički pro»

stor, koji traži da bude ispunjen istovrsnim konkretnim jezikom, Taž jezik — nezavisan od reči — mora

da postane neka vrsta poezije name» njene čulima. Nabrajajući pozorišna izražajna sredstva koja bi irebala rehabilitovati Arte spominje igru, pantomimu, arhitekturu, osvetljenje, boju, dekor i muziku.

Na prvi pogled izgleda da Javor šekova larsa Radost života ispunjava zahteve postavljene Artoovom teorijom: dijalog je gotovo sporedan, tiekst ima formu dramskog scenarija koji određuje samo osnovne okvire scenski izraz sadrži elemente koji“ obično nisu zastupljeni u realizaci-" 'jama naših reditelja No Radost života pobuđuje nezadovoljstvo. š kod onih koji inače sa razumeva=. njem čitaju Artoove redove. Ža ta kvo osećanje postoji više razloga od kojih je svakako najvažniji što M Javoršekovom delu ne dolazi do iz“, ražaja onaj drugi deo Artoove teo rije. Ako pažljivo razmotrimo Artes ova shvalanja, uočićemo da se zala“ gao za ponovno usvajanje praslare pozorišne tehnike kako bi se pomoću nje postigla inkantacija, koja nas dovodi u blizinu misterije postojanjaa U Javoršekovom delu nedestajala je upravo neka dublja tragična ilš komična koncepcija u kojoj bi se odrazilo takvo nastojanje. Disac i režija upali su u zamku koja tako često vreba u pozorištu: upoirebljeni pozorišni izraz bio je prividno bogat no ustvari sveden na trivijalne i na“ ivne simbole, koji svojom doslovno“ šću presecaju skoro svaki asocijativ“ mi tok. Na izvestan način Javorše« kova (arsa znači korak unatrag u odnosu na traganja evropskih drama tičaira za poslednjih tridesetak godina. U nastojanju da izraze komplikovani svet koji nas okružuje, svet u kome pojave nemaju jasno omeđene konture a kauzalni procesi dobijaju nov modifikovan oblik, avangardni dramski pisci od Šoa naovamo #amemaruju mnoge bitne elemente klasične dramaturgije. Naproliv, u Radosti života ti elementi su pri sutni, doduše u nešto uprošćenom obliku: u f{arsi postoje jasno de{inisane ličnosti, precizno razrađena intriga, konvencionalne psihološke analize i naivna dramska poenta. Neuobičajena dramska tehnika samo ilustruje jedan uproščen i siromašan svet, i ubrzo otkrivamo da se iza pic me krije neka dublja istina. Uz to, toj formalnoj igri nedostaje | mašte, prefinjenosti i lakoće, U «pozadini škripi pozorišna mašinerija a glumci (sa neznatnim izuzecima) igraju ili naturalistički ili u ekspresionističkom maniru dvadesetih godina (ali i onda samo zatn da bi naglasili patos ili sentimentalnost, koji postoja u {iksiranoj dramskoj situaciji),

Upitajmo- se konačno: zašto neki pisci od ukusa i deo publike orihvataju Radost života eksperiment, iako je očigledno. da ie komad po svoioj suštini u suprotna sti sa naidubljim tokovima evropske deamaturpije? Postoji samo icdno objašnjenje: naš očajno zastareli pozorišni izraz, koji čini da svaka no-

wvost ima zaslepljujući sjai. Naravno,

ne postoje norme u ime kojih bi se smelo osporiti pravo i na takvu vrstu eksperimenala, ali je wioliko potreb nile odlučna reći da se radi o za

blodi. Vladimir STAMENKOVIĆ

pretstave, a upotrebljeni

kao smeo”

O

„dise a“ aki CO

| MT-