Književne novine

BOGDAN ČrPLIĆ:

»Stravična zvona«

(Minerva, 1959)

wGeneral' Kovačević bojao se samo jedne stvari kad je došao u Novi Sad: kako će podneti prvu srpsku reč u ovom rackom građu«, Tako počinie prva pripovetka nove Čiplićewe knjige »Stravična zvona«, u kojoj je opisana neobična istorija MHortijevog zapovednika Bačke (poreklom · Srbina iz Ogulina) ogrezlog n krvi i zločinima, Kada su u gluvoj noći odjeknula zvona pravoslavne „crkve Novoga Sada, i zabeležila smrt grupe vojvođanskih patriota, generala je namah zahvatio nemir. Iz dubine vremena za momenat su oživela sećanja ma majku, uspomene iz đetinjstva i rodnog doma; on je zaje-

cao pođ teškim bremenom griže sa

vesti. Čim su mnesnosni stravični zvuci ustupili mesto mrtvoj tišini general se pribrao, »očeličio«, postao onai stari — verni mađarski namesnšk, zaražen čađovišnim „strastima fašizma.

Mnogo đogađaja, ljuđskih sudbina, mnogo junaka maći će čitalac w ovoj Knjizi Bogđana Čiplića. Sa soliđnim umetničkim taktom, bez spoljnih efekata i iskonstruisane mnapregnutosti, sa puno sočnih boja i karakterističnih detaHa, autor je dao „portrete i slike vobvođanskog sela i grada. Ispoljavašeći podvučenu skionost u opisivanju ustajalih, samoživih tipova, pisac pokazuje svu odvratnost sopstveničkog sveta, kroz bit i moral porođice Boginih, — kojoj život protiče vezan isključivo za dva interesna stožera: svoj dom i tržište. Budbina gwazđe Omera, junaka pripovetke »Bostan iz Turkestana«,ilustruje dehovnu bedu onih ljudi, koji se wime jeđine, materijalne rađosti, lišavaju svih zađovoljstava Žživota, osuđuju sebe na usamljenost, dublju i bezobzirniju odđ one koju pruža mračna samica sužnja. No ponekađ autor traži i nalazi i kod tih bića ftrenuike „iskrenosti, čovečno zrno — zabačeno u daleke uglove njihovog unutrašnjeg sveta.

Dwuševne i životne katastrofe Čiplićevih ličnosti rastvaraju se, gube upečatljiva obeležia u potenciranoj mnmarativnoj uzbudljivosti i neravnomernom stilu. Kada piše o ratu i miru, o onima koji su poginuli i Oonima koji žive, pisac uvođi wu delo i svoj autorski komentar u kome i bwalili, i grđi, i savetuje, i poučava

često tako nametljivo i nevešto da

fo osetno razjeđa zdravo Wwmetničko tkivo dela. Naravno, ni cilj prikaza, ni kratkoća prostora, ne dozvoljavaju detaliniji osvrt na sve pro-

bleme Koji se nameću iz Čiplićeve Knjige. Branko Kitanović * * * G. V. PLEHANOV:

»K pitanju o ulozi ličnosti u istoriji«ć (Kultura, 1959)

»Svaka društvena zajednica rešava bitanje svog odnosa prema pojeđincima m skladu s opštim društvenoekonomskim, političkim, kulturnim i ostalim uslovima svog razvitka. Ovo pitanje je, pogotovo, danas aktuelno. Savremeni svet se nalazi na putu opšteg socijalizovanja. Socijalističke tendencije se sve jasnije ispoljavaju, čak i u uslovima tipično nesocijalističkim. U skladu s tim, sve više se ističe u prednji plan odnos između ličnosti i đruštva, kao osnovna karakteristika naše epohe. A to je činjenica Koja ukazuje na to da se đanas o čoveku, pre svega, govori kao o aktivnoj stvaralačkoj društvenoj ličnosti, a time priznaje i neophodnost njegovog razvitka u pravcu TOTALNOG ČOVEKA kao opšteg cilja.

Đanas postoji već obimna literatura o ovom pitanju. Čitava savremena književnost je okrenuta istraživanju tog odnosa. Uopšte, pisana

ı reč — u književnosti, filozofiji, nauci, politici itd. — vidi svoj osnovni predmet u čoveku i njegovoj društvenoj i prirodnoj sredini. Konkretma rešenja. su š8myrazličita, naročito istoriski gleđano. Razumljivo, reč je

o veoma kombpleksno uslovljenom i objektiviziranom problemu. Klasici i

teoretičari marksizma, uviđevši wu pravo to, dali su dosađa najispravnija rešenja. U tom pogledu naro= čito je značajan napor G. V. Plehanova, ~ >

Plehanovljeva stuđija K PITANJU O ULOZI LIČNOSTI U ISTORIJI, po prvi put objavljena 1898 godine, jedno je od retkih filozofskih dela koja svojom temeljitošću, doslednošću i svestranošću još i danas preistavljaju predmet neposrednog naučnog, literarnog i društveno-političkog interesovanja. Plehanovljeva studija je jedno ođ osnovnih dela marksističke literature u kome se pitanje odnosa ličnosti i društva i pitanje uloge ličnosti um istoriji đirektno tretira ad species hominis totalis.

Franc Cengle

* .* x

SAŠA TRAJKOVIĆ:

„;Crveni suncobran'

(Bagdala, 1959)

Ova poezija u svom toku nosi treperenja savremenog čoveka i govori u njegovo ime, Pesnik za njega ima toplih sazvučja, jarkih boja, sav je u strujanjima neprekidne izražajne obnove i raznolikosti unutrašnjeg sklađa. On inklinira ka melanholičnim raspoloženjima koje transformira u osobenu intimnu liriku.. Sjajno komponovani pejzaži, egzaltirano treperavi od zlatnih zrnaca metafora rasutih po celoj zbirci, minuciozno obrubljenih patinom iskrene emocioOnalnosti, dočaravaju „iskonsku ele= mentarnost, otkrivajući neslućene jezičke i stilske mogućnosti pesnikove. ;

Ljubav, iako često setna, životna je tema ove Knjižice.

Trajkovićeve poetske asocijativne weze sa Životom, mladošću, ljubavlju i prirodom vrlo su bliske. Njegova stilska „traženja su opredelila emocionalno-refleksivnu „komponentu ka mođernoj senzibilnosti koja je nmespojiva s dotrajalim „oblicima i

sađržajima.

Ovđe ima, kao i toliko ptica, trava, žutog sunca, zvezda, sećanja i snova, dotrajalih „izraza. »Igra« potseća na »KMKrpice« Vaska Pope, a stihovi »Ne ostavljaj me ni” kada samog«e upućuju nas na istoimeni naziv (promenjen rod) pesme Desanke Maksimović. Međutim, ovde nema banalnih, Kkonstruisanih slika koje bi razbile kompozicionu skladnost zbirke. Neposrednost lirskog kazivanja, topla emocionalnost velikog broja svih pesama i savremeni način pesničke obrade rezultiraju iz

kod Raičkovića, peska, kamena, Školjki, vetrova,

nesumnjive poetske đarovitosti Saše ·

"Trajkovića i time iskupljuju izvesne nedostatke »Crvenog „sunco=brana«. Vladeta Vuković

B. L. LAZAREVIC:

„Rat mravinjaka“

(Piščevo izdanje, 1957

WU svojoj poemi za đecu »Rat mravinjaka« B. LL. Lazarević prikazao je, na alegoričan način, borbu između dobra i zla, pobedu „miroljubivih mrava nad parazitski Ienjim, ali ratobornim mravima. Pošto crni ne žele da ustupe lenjim, žutim mravima svoju Jetinu, dolazi do »oružamog« sukoba u kome su poraženi oholi car žutih i njegova pohlepna vojska. Samu bitku pesnik je dao u krepkim proživljenim slikama,

Ovi stihovi, prijemčivi za dečju fantaziju, čitijivi i poređ svoje neskrivene simbolike i za niži školski uzrast, ispevani su u wstaljenom pesničkom obliku bez pretenzija na avangarđizam u ovom pesničkom žanru. Cela poema izrasta iz realnog sagleđanja života i neprekidne borbe

pozitivnog. protiv negativnog. S jako prisutnim humanističkim stavom, ona je određena piščevom svojstvenom sklonošću za nenametljivu pouku koja sasvim prirodno proizilazi iz ovog teksta,

Crteži akađemskog slikara „Dimitrija Simića ukusni i ađekvatni.

Vladeta Vuković %* * *

„Milosti ne tražim“ (Likos, 1959) Za

wu znak sećanja na borbu koju su, za poslednjih četrđeset godina, vodili pripadnici najnaprednije revolucionarne partije u našoj zemlji, zagrebački »Likos« objavio je Kknji'gu uspomena i zapisa o Radu Končaru. Knjiga pretenđuje da obavesti mnoge čitaoce koji nisu zapamtili Rađa Končara ni borbu u kojoj je on učestvovao. Ona nije samo njegov životopis, već istorija, u svojim okvirima i sa svojim razlozima (s obzirom na karakter Knjige), naprednih kretanja u našoj zemlji.

Vrlo reljefno i na popularan način, redaktori i priređivači govore o narodnom heroju Rađu Končaru. Plastično je prikazan i Šegriski život Končarev, kao i njegovo prilaženje Partiji. Pratimo njegova hap-

šenja, ilegalisanja i proganjanja, a naročito je potpuno, i sa dosta đokumenata, „prikazana aktivnost

Rađa MKončara kao sekretara „Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i člana Biroa CK KP Jugoslavije. Angažovanost' Rađa Končara na tom poslu imala je veliki

mnačaj za jačanje i učvršćivanje narodnooslobodilačkog pokreta, u Hrvatskoj.

Knjigu su, uz pomoć prijatelja

Rada Mončara Stipa Ugarkovića, pripremili Josip Barković i Željko Grbac. Tako ne uvek potpuna i sa svim dokumentima, knjiga zaslužuje pažnju i, sigurno je, kKoristiće svim čitaocima zainteresovanim za našu prošlost u kojoj je ime Rada Končara jedno od najblistavijih i naizaslužnijih... Valja istaći da. je knjiga tehnički ižvanredno opremiljena, čemu mnogo doprinose likovni prilozi Miljenka Stančića, koji su vrlo čisto i originalno ostvareni.

Miloš Jevtić * * * LJUBOMIR, CVIJBETIĆ:

„San i uzaludnost

(Džepna Knjiga, 1959)

-

Ima ovđe i nesigurnosti i nedora đenosti pesme Kao ce;:ine, ima i nedefinisanih pesničkih „preokupacija, ali, sigurno i vrlo vidno, iznad ovih

komponenti poezije Ljubomira Cvije-.

tića, nameće nam se utisak da pred nama stoje začeci jedne erupiivne, sveže i jeđre metafore, autentične snage izraza koja još nije dobila svoje poipunije emanacije.

»San bi mogao đa se nazove i uza» ludnost«, ciklus je pesama u kojima savremena orkestracija misli i ose” ćanja obuhvata Cvijetićevo neposredno, čak i jedno naivno, pansko doživljavanje prirode, doživljavanje gubitka očiju, zđravlja, životnih so” kova. Ima u tom ciklusu zaista potpunih pesama kojima bi se, sa pravom, Cvijetić mogao da ponosi. Iz ovog ciklusa Cvijetić nam se ukazuje kao pesnik koji sigurno hođi ne samo putem osavremenjivanja fakture svoga stiha, ne samo putem likviđacije nepotrebnih sitnolirskih de” skripcija, već i koji iđe ka nikada definitivnom, ali ipak određenom cilju skiciranja glavnih crta svoje pesničke fizionomije,

Branko Peić * * *

DUŠAN BELČA:

„„Močvari“

(Matica srpska, 1958)

. Močvari prete da zagospođdare banatskim ravnicama, dolaze i odlaze kiše, rastu vode — »Nikad niko nije slutio ioliko vođe« — to je akcenat i raspoloženje ovih pesama, Pesnik peva kako je došao do saznanja da

su vode i jeseni u njemu: »voda 50% menja i ruši u meni«, pa tu materiju vrlo, osećajno pretvara u važan simbol: »krv je najgušća otrovna VOda« Takve su pesme »Svet«, »Opsena«, «Jesen«, »Praznina«, Ima stihova toplih mlađalačkih o snu, noći, radosti, sumnji. U njima pesnik uspelo spaja misao i vizuelnu pretstavu, pa je takvo ukrštanje produbljeno u poslednjem ciklusu »Epilog«, u kome se ističu celovitošću i sažetom lirskom inspiracijom pesme »Čarobnjak«, »Muzika sna, »BSana«,

Ali veći đeo pesama zaostaje za tim uspelim ostvarenjima.” Ima wu njima, u osećanjima kojima su po” nesene, manira, poze, preterane tehnike. Tome pesnik ne može da se odupre i to je naročito vidljivo kad peva o čudnim nepostojećim bićima, »izgubljenom jatu«, »izgubljenom čunu«e, opasnim „insektima, „divljim zverima... o smeta i, uz jedan broj dobrih sfihova, stoji kao sveđočanstvo nepostojanosti i neđovoljne 07Zbiljnosti u stvaranju takvog dela kao što je zbirka pesama.

Božo Vukadinović * * *

Dr ANTE FIAMENGO:

„|Kosmopolitizam i proleterski internacionalizam“*

(Veselin Masleša, 1959)

Doktorska disertacija docenta sarajevskog Filozofskog fakulteta Ante Fiamenga »Kosmopolitizam i proleterski internacionalizam« raspravlja o problemu koji je malo obrađivan u marksističkoj literaturi. Po rečima autora ovo delo treba da otvori vrata jednoj svestranijoj i široj diskusiji u ovom naučnom području. Sledđeći ovakvoj osnovnoj koncepciji đela pisac je svoja izlaganja uglavnom ograničio ma sistematsko iznošenje ideja kosmopolitizma i Pproleterskog internacionalizma tokom njihovog istoriskog razvoja. Posebno je analiziran odnos proleterskog internacionalizma i kosmopolitizma u novije vreme sa Kritičkim osvrtom na shvatanja sovjetskih teoretičara. Nesumnjivo da nije bez značaja autorovo raspravijanje o „antičkom i srednjevekovnom Rkosmopolitizmu, kao i o građanskim kosmopolitskim honcepcijama. Ali nam se čini da su ova poglavlja, ograničena na Oobjektivističko izlaganje, nešto preopširna na štetu glavnog problema: odnos kosmopolitizam-proleterski internacionalizam, koji je osnovna tema dela.

Tek u kratkom, zaključnom poglavlju knjige obrađen je ovai problem, te mu je tako đato manje mesta no što je sam naslovi interesaninost teme magoveštavao. Ali treba istaći đa ovde autor daje neka rešenja za koja se može reći da su plod svestrane marksističke analize ovoga problema. Dr: Fiamengo smatra da Kkosmopolitizam nije ni iđentičan, ni suprotan proleterskom internaciona=» lizmu: »on je viši pojam od internacionalizma« (str. 70). Analizom unutražnjih tenđencija proleterskog internacionalizma i kosmopolitizma autor dolazi đo zaključka da je proleterski internacionalizam nužna kKarika na putu stvaranja kosmopolitske zajednice. Međutim danas, zaključuje autor, Pproleterski internacionalizam ima veći značaj od Kkosmopolitizma, kao metođ neposređne praktične bor be koji pod svoju zastavu okuplja nainaprednije snage sveta.

M. Z-D. * * *

NENAD TOMIC:

„;Crna pristaništa“ (Nolit, 1959)

Poezija Nenađa Tomića u zbirci »Crna pristaništa« izrasla je na 50” liđnim osnovama. Već na prvi pogled u ovim, pomalo robusnim i forsirano grubim stihovima. ,oseća. se prisustvo Tina Ujevića iz vremena »Leleka sebra« (pesme: »Pitanje« 1 »Traženje«. U drugom planu nalazi se Davičo, iz »Soneta sa banjičkog logora« (izrazito u pesmi »Čutanje«). Ako bi čovek dublje zaronio u atmosferu, štimunge, pa i Versifikaciju zbirke, patinirane crnom pro”

I_SHULNBUTITT_______ŠG C_m an

Dan

Expori-impori

Industrisko crevarsko akeduvćeć Beograd —- 29 novembra br. 117 svim radnim kolektivima česhla

borca

BALKAN INDUSTRISKO HEMISKO PREDUZEĆE Makedonska 14 0 BEOGRAD & Telefon 20.962 ČESTITA DAN BORCA SVIM SVOJIM POTROŠAČIMA!

Poznati i

kvalitetni

»BELI

_ materijal

MEDVED+«, univerzalni lepak »OHO«, mastilo·za naliv pera »BALKINK+«, pasla za obuću »FOKS«, pasta za aulomobile i nameštaj >REFLEKS« A i N,

»LINOPARKETIN«,

. »DRESING« ”

stekli su poverenje naših polrošača. Tra-

žite BALKAN proizvode!

jednog detinjstva MAREE u

bi da joj gtrala mogao poeziji eV

zatrepere E Vaska

Mošću ratu,

u jarhalno očinstvo Jesenjima, dok ponecBddv

intelektualne vibracije 13edno! Pope (wiwunići«, 11 pesma). Da je Wenad Tomić iz tih elememata uspeo da dobije nove tonove, značaj knjige bio bi dalekosežniji. Međutim, ovakva kakva je, sa potpunim otsustvom dublje “misaone tendencije, ova Knjiga nameće nam se, pre svega svojom ispdvednom

iskrenošću. U prvoj pesmi, »Ume-

sto prologa« autor sam Kaže đa je to višć knjiga ponovnih viđenja sa detinjstvom, drugovima i prvim ljubavima, nego Što je autentična,

izvorno kazana poezija.

|\ Zoran Milić

*

ZLATA VIDAČEK:

„Dobila sam bitku

(Kosmos, 1958)

[47

Pišući neposredno i toplo, gleđajući život kao starmala devojčica, Zlata Vidaček vešto, s punim poznavanjem literarnog izraza, priča o teškom životu devojčice Zorice, koja se sa svojom majkom potuca od porođice do porodice, od grada do građa, od škole do škole, ođ jednog do drugog kućevlasnika, provodđeći život u večnom strahu — da majka ne ostane bez posla. Pisac vrlo vešto, bez naivnog dečijeg zanosa, bez suvišnih maštanja, vodi ovu malu porodicu kroz galeriju likova — poslodđavaca, a i kroz jednu drugu — prijatelja i đobrih ljudi čije prisustvo i pomoć đaju veru u Život i nadu da će se ipak majka jednom zaposliti na takvom poslu koji se može raditi i leti i zimi. I tako uvek i tako redom. Beda, krajnje siromaštvo, neizvesnost, glad. Pisac nam baš takav život pruža, jasno naslikan, u Knjizi od 160 strana. I Što je najvažnije uspeva da da tu sliku bez vulgarne mržnje prema hogatima, bez sentimentalnosti prema siromašnima, bez grandđomanskih nađa, nego kao školu života koju je mala Zorica morala izučiti đo kraja.

Ova Knjiga, posmatrana sa jednog opšteg stanovišta, koje nam nameće današnji nivo naše dečje literature, nema mana. Ali, ako bi bili preterani čistunci primetili bismo da ovo delo nije pisano po uzoru na Kklasični roman, mego da više potseca na đugu novelu. Ali to nije toliko važno, io se i ne primeti kad se knjiga dočita i kađ nam frajno u sećanju ostane realistička slika jedne velike borbe za Življenje ođ danas do sutra.

Vukašin Eraković * * *

KARL ESRELUND:

„Mikadovo novo odelo“

(Rad, 1959)

wu zbirci reportaža MIKADOVG NOVO ODELO istaknuti danski pu topisac Karl Eskelunđ piše o posleratnom Japanu. Sa puno duha i lepih zapažanja Eskelunđ piše o Japanu kao o zemlji punoj estetskog

osećanja, ali u kojoj cveta prostitucija i siromaštvo, u kojoj se razno” razne vere utrkuju, o zemlji koja je širom otvorila vrata zapadnjačkim

uticajima.

U reportažama MIKADOVO NOVO' >,

ODELO nezaboravno je

ricu Miki Nakajamu, koja osvaja sawremeni Japan svojom verom »tenriko«, glumicu Tiko, koja Eskelundu služi da najuverijivije pokaže uticaj Zapađa, radđdnicu Fumiko, Akiru Odžina i druge. Među njima se Dprvenstveno ističe Džiđiro Matsumoto, sin Aeta (najnižih, onih koji isključivo gaje stoku i štave kožu), koji se snagom svoje volje uzđigao do Skupštine i potpretsedničkog položaja sa koga je smenjen jer nije hteo da prizna cara za božanstvo. Koncepcija društva PODJEDNAKA MOGUĆNOST ZA SVAKOGA, koje osniva Matsumoto, bliska je levičarskim strankama, pošto one, po njegovim rečima, prednjače u borbi pĐređrasuda i rasne netrpeljivosti. U svome političkom „stavu reno istupa: »Istina je đa su Amerikanci prinudili ćara da bude „malo

demokratičniji, ali to, ustvari, nema

nikakvog značaja. Car je ostao isti, Pie iy any ov B/D AS area ai

samo što je sada u novom odelu. 34 ne mrzim njega lično. Ali mrzim onc Što on oličava — neznanje i drevm predrasuđe«. Njegovom iđejnom st: Vu približava se, dr Kajo Majima, osnivalac JAPANSKE LIGE ZA KONTROLU RAĐANJA. Neobično zanimljivi, ovi bputopisi

čitaju se u jednom dahu kao zbirka KNJIŽEVNE XOVINE ~

omiljenih pesama.

Aleksandar Pejović O u LEVO ·

Ya, Zove /* \uSCi

oživijeno, nekoliko likova. Tako susrećemo sta-' |

protiv” Džidiro . Matsumoto potpuno je jasan — otvo-

DŽON DOVER VILSON:

"

„Suština o Šeksp binu"

(Himitura, 1959)

U ogromnoj literaturi o Be bi Vilsonova studija SUŠTINA o n, PIRU ističe se kako obimom (mm e tra se da je u pitanju DO objn najmanje naučno delo o Še: tako i originalnošću tretiranja hi blema. Reč je, pre svega, o nata na koji je Vilson prišao izučava; Sekspirovog Života i dela, ali i i e veoma interesantnim zaključcima. “ Rkojih je on došao. :

Suprotstavljajući svoje . mišljeni mnogim poznatim šekspirolozima a naročito Granvilu Barkeru, Edmop, đu Čembersu i Sidniju Liu — vih: son zastupa stav đa je veličina lad ština Šekspira u tome «što se F uvek na odredene načine svojim doo! lom direktno uklapa u život VOR. vremena. Šekspira posmatrati Van okvira i nezavisno od duha Njego. vVOg vremena, za Vilsona znači, i najboljem siučaju, nenaučno Se OWN. mositi prema ovom divu mođepnnoe pozornice. Pored ostalog, Vilson |G jeđan „od onih šekspjrologa koji najvažniji izvor podataka o Sekspi. mu — i znatnim delom o njegovom vremenu — smatra njegova dela, To je utoliko pouzđaniji metod što 0 Sekspirovoj takozvanoj »tragičnoj životnoj povesti« inače osnovnom motivu »naučne škole šekspirovske biografije«, Vilsonovim rečima, me znamo ništa. »Poslovanja velikih IJus. di zemlje, politički i društveni do. gađaji vremena — 'to čini istiniku pozadinu njegovih (Šekspirovih „F.C.) komada«. Međutim, Vilson:od. mah dodaje da je »Sekspir.., bip dramski umetnik a nec novinar« | da. on »jedđva ikad skreće 5 puta da MW napravio necki aktuelan pogodake | . to tako Što se Samo »Osvrće u pr. lazu na ono šflo se đešava« oko nje ga. Time je Šekspir, prvo, »izbegao„. nevolje koje su zadešavale druge. dramske pisce Koji su preduzima otvorene i neposredne napade«, W drugo, »odlomci u kojima se nalaze aluzije nisu postajali suvo „granja. koje je trebalo Kkresati prilikom ne ke docnije obnove komada, kad su događaji na Moje se aludira bili za» boravljeni« (18).

Ovako shvaćen i postavljen, Vile sonov prilaz Bekspiru čini „studiju · SUSTINA O ŠSEMSPIRU posebno in teresantnom. o, ujedno, autoru omogućuje da, polazeći od istoriskih · činjenica i brojnih Šekspirovih đramskih dela, pokaže da je Sekspir »iako... može da pripada svim VI. takođe veoma pripadao jednom dobu«.

kspiru)

menima... (upravo — P.C.)

NE O ŠEKSPIRU je vanređan, ovu Vilsonovu studiju kaže da ona »pored drugih izvrsnih Kvaliteta, ima upravo fo dragoceno svojstvo ŠtoO., izaziva u čitalaca žejju da~- pročita i pesnikovo delo«.

I ne samo zbog foga, Vilsonova studija SUSTINA O ŠSEKMKSPIRU Za• služuje da joj priđemo zaista prija. –

teljski.

Franc Cengle

KNJIŽEVNE. NOVINE

List za književnost, umetnost i društvena pitanja

Redakcioni odbor: · Miloš 1. Bandić, Bora Gosić, Slavko Janevski, dr. Mihailo Marković, Slavko Mihalić, Peđa Milosavljević, Branko Milj·' ković, Tanasije Mladenović, Mladen Oljača, Vladimir Pe->. trić, Đuza Radović, Izet Sarajlić, Vladimir Stamenković,

Urednici:

CEDOMIR MINDEROVIĆ PREDRAG PALAVESTRA

Direktor: TANASIJE MLADENOVIĆ

„List izdaje Novinsko-izdavačko ı preduzeće »Književne novine«, Beograd, Prancuska 7. Redakcija: Prancuska #1, tel. 21-000, tek. račun: 101-707-1-208 List izlazi svakog drugog petka. Pojedini broj Din. 830. GOdišnja pretplata Din. 600, r--1u> godišnja Din. 300, za inostranstvo dvostruko. Rukopisi se ne vraćaju. Tehničko-umetnička oprema: DRAGOMIR DIMITRIJEVIĆ Odgovorni urednik: CEDOMIR MINDEROVIĆ

Stampa »GLAS• Beograd, Vlajkovićeva 8 ·

%,\ ·- MJ