Književne novine

“lji izdvojiti,

· nu, apstraktno slikarstvo

KWJI ŽEVNWOS”.,

OMET

BOE riE iri merni Ian iu urıaruneiPiEri Ti zamuI un II ruriu umu rusin miri uuu uni

Godina X. Nova serija, br. 101

Vlatko PAVLETIĆ

BEOGRAD, 11 SEPTEMBAR 1959

U cemu je suština?

(ODLOMAK. STUMIJE O STEHUKRTUBRH UM.BETN IČROG EBPIKE,A}

Nakon tolikog insistiranja na tvrdnji, da je djelo cjelina, i to nedjeljiva, valja potanje objasniti značenje tog termina i važnost aksiomatske postavke, na kojoj se temelji filozofska i estetska strukturalistička koncepcija, prema kojoj pojave treba razmatrati ne kao mehaničku sumu sastojaka, koje možemo po Vvoraščlaniti, analizirati, nego kao cjelinu sastavljenu od autonomnih povezanih i međusobno ovisnih jedinica, koje imaju vlastita svojstva i zakone, ali postojanje svakog od elemenata ovisi o struktari cjeline i o zakonima koji njome upravljaju. Iz toga proizlazi i osnovna definicija strukture kao uzajamnog odnosa između dijelova određene cjeline.

Do poznavanja strukture nauka dolazi »smisaonim povezivanjem materijala«, kako to kaže jedan od najistaknutijih teoretičara i zagovornika strukturalizma primijenjenog u ,prou-

čavanju književnosti — Jan Mukafovsky; obratnim putem -— raščlanjavanjem djela — dolazimo do po-

znavanja sastavnih dijelova, ali gubimo uvid u specifičnost njihova odnosa, od koga zavisi struktura cjćline. Pojedini sastojci čine cjelinu i određuju je kvalitativno · odnoseći se jedni prema drugima na . jedan

stanoviti način i mijenjajući se pri

tome zahvaljujući uzajamnom djeovanju; mijenjajući se — to valja posebno istaći — u skladu i ovisno o posebnosti uvjeta stvorenih upravo tim stanovitim, a ne nekim drugim međusobnim odnosom. Zato se može ne samo pretpostaviti, nego i dokazati, da ti isti dijelovi u nekom drugom međusobnom odnosu, spojeni u drukčiju strukturu, sačinjavaju novu cjelinu izmijenjenih svojstava.

S obzirom na očiglednost likovne

"umjetnosti i ovisnosti njene tehničke

baze o kemijskim i fizičkim pojavama dostupnim našem empirijskom ispitivanju, za ilustraciju nam mogu poslužiti odnosi boja međusobno, i linija međusobno, o kojima ovisi kvaliteta i efekt cjeline. Poznato je, da miješanjem boja dobijamo nove boje i nijanse, ali i njihovim odnosom na nekoj podlozi postizavaju se određeni efekti, ovisni o tome odnosu. »Kad se dvije boje postave jedna pored druge«, — piše "Thomas Bodkin (u djelu »Prilaženje slikar“ stvu«), »one gube sve ono što bi me đu njima moglo da bude zajedničko. Tako na primjer, dok crvena pomiješana sa žutom daje narančastu, a žuta sa plavom zelenu, i plava sa crvenom ljubičastu, dotle žuta stav“ ljena do plave dobija narančasti prelijev, a plavoj daje ljubičasti, tako da i žuta i plava postavljene jedna prema drugoj izgledaju kao da su dobile crvenu nijansu. Temeljno poznavnaje tih tajanstvenih | promjena dalo je hrabrosti Eugeneu _Delacroixu da se pohvali: — »Blatom ću vam maslikati VMenerin put, samo mi dopustite da oko mje stavim boje koje ja hoću«. Apstraktno slikarstvo zasnovano je upravo na 'odnosima boja i ploha, i na njihovu psihološkom ekvivalentu kod gledalaca; ne prikazujući.realne likove da bi izrazilo suštikao svojevrsna muzika boja temelji se na I5kustvu strukturalizma, na poznaVa“ nju i priznavanju strukture kao g»prebivališta suštine«. Što se pak tiče odnosa linija, o njemu također ovMisi konačni efekt bez obzira na objektivnost stvarnih proporcija pojedinih linija. Poznate su tako geometrijske igre s likovima, koji se zbog naročitog odnosa prema nekim , drugim likovima Pine manji ili veći, dublji ili kraći nego što stvarno jesu, ĆOK dvije paralelne linije na pr. dovedene u specilični odnos s drugim dvjema neparale!nmim linijama izgledaju kao da ni one.nisu paralelne. Dovoljno je, znači, da jedna struktura ima svoje svojstvo (neparale!nost) u odnosu prema svojstvu (pa ralelnost) druge strukture, pa da š5C onažni efekt nove strukture” koja nastaie ovim odnosom bitno izmijeni. Slično je i kod riječi. Promijenimo li njihov redosljed (u „stihu | Lbeziznimno pjesma

na pr.), gotovo 1 o izgubi samo sebi svojstyenu sugestiY nost.

Kad. je već riječ o, njesml, to zna-

' 'Travničku kroniku

či da pojedine riječi, ribmovi, metričke sheme i konvencionalni pjesnički oblici i figure dobivaju svoj smisao i umjetničku sugestivnost tek u suodnosnom sklopu cjeline određenog originalnog djela. Postoje stanovite opće konstante; neke od njih i djeluju približno podjednako u različitim slučajevima (sonormne riječi, specifični · ritmovi, sugestivni obrasci forme i stiha itd.), ali izražajne mogu biti jedino kao funkcionalni dio harmonične cjeline, u kojoj bi jedna prividna konstanta značila možda isto ono što je negdje. drugdje značila, kad'ne bi njeno značenje, ovisilo o specifičnom položaju prema ostalim dijelovima cjeline. Zato ista slika ili poredba može u jednoj cjelini pridonijeti njenoj uzvišenosti, dok u drugoj, zbog konirasta i posebnog položaja u kontekstu djeluje posve suprotno, izazivajući ili pojačavajući humoristički efekt. '.

ANDRIĆ I! JEDNA RECE

Svaki dio ovisi o svim preostalim dijelovima, a svi zajedno o cjelini, koju čine i kojoj daju značenje me zbrajajući se, već transformirajući se. )

Polazeći jedino od svoga doživljaja cjeline, ne možemo jednostavnim postupkom nepobitno utvrditi njen istimski smisao, kao što ni ključem toga smisla ne možemo otvoriti složeni mehanizam što štiti prilaz u predio, gdje se kriju njegovi izdanci. Istraživanjem odvojenih sastavnih elemenata ustanovit ćemo, „možda, sve o njihovim karakteristikama, ali ćemo se. sasvim vjerojatno ~ udaljiti ne samo od svoga doživljaja (što je prirodno, jer analiza privremeno ukida doživljaj), nego i od smisla umjetničke tvorevine, zbog koga nas jedino pojedini dijelovi i zanimaju. Nosilac smisla cjeline je struktura, a ne pojedini dijelovi, pa smo najbliži istini ako kažemo da pojedini sastojci sačinjavaju strukturu (a nji“

php O E : ei 7 7

hov odnos je određen), dok struktura čini djelo, koje tek kao nedjeljiva cjelina u definitivnom obliku poprima estetske kvalitete, sposobme da u nama izazovu neki upečathivi dojam. Doživljaj ovisi o djelu, ali djelomično i o mediju koji pri» ma utiske, pa prema tome estetski doživljaj uvjetuje dvije komponente, zapravo — dvije strukture: estetska struktura djela i psihološko-biološke strukture medija koji prima. „Zbog izvanredno tananih bezbrojnih · mogućnosti strukturalne inkrustacije na obje strane doživljaj konkretnih = mjetničkih tvorevina ostao je i ostat će nepobitan i poznat, ali nikada ne će biti dokraja utvrđen, izmjerem, + klasificiran.

Struktura tako, postaje gotovo. jed ni objekt interesa i predmet proačavanja. ;

Mukafovsky strukturu metaforički naziva »put do suštine«, ali čini se,

(Nastavak na 2 strani)

LA„..

i ponešto o čudnim metaforama

IVO ANDRIĆ

Izlaženje dveju Andrićevih knjiga na engleskom privuklo je _znalnu pažnju britanskih kritičara. "Tako je u broju 2977 Times Literary Supplement-a, njegov tradicionalno anonimni kritičar. dao osvrt pod naslovom »Nepoznati teritorij«. On kon-

'staljra da ove knjige čine dio trilo-

gije historijskih romana o Bosni (2, op. DS), i da je Na Drini ćuprija dobila najvišu jugoslavensku nagradu. Zatim nastavlja: »Da ne bi netko pomislio da priznanje sa strane komunističke države unaprijed · osuđuje knjigu, mora se odmah reći da one ne sadrže ni traga »socijalističkog realizma«... načajan psiholožki uvid i jetki smisao za humor g. Andrića stavljaju ga u književnu kategoriju koja nema veze 5 komercijalnim intrigama ı propagandističkim bitkama kakve su Pasternaka istakle u prvi plan«. SI "i iigar karakterizira Andrića kao isca historijskih romana »koji poSicdwje taj rijedak dar... da stvara oceriodski komad, pun lokalnog kolorita, a U isto vrijeme i] koji bi mogli živjeti danas. On smatra boljom, ma da nije nagrađena. Komentira, da su njeni karakteri općeljudski i ra-

„suptilnost koje katkada

i karaktere

zvijani sigurnošću rođenog romano- ,

pisca, sardoničnog i zrelog: »To je djelo čovjeka koji je vidio patnje i okrutnosti i, možda kao posljedica toga, razvio u sebi senzitvnost i podsjećaju na velike slavenske pisce, Turgenjeva i Čehova, koji znaju kako da miješaju komediju i tragediju«. Kritićar hvali prevodioce koji su vjerno reproducirali ovu »tečnu prozu, punu čudnih i udarnih metafora u kakvima Slaveni uživaju«, i evocirali ma engleskom tu polu-tursku i poluslavensku atmosferu.

On smatra da će blaža i više ironična 'ravnička kronika »bolje odgovarati engleskom ukusu; da je (citiram doslovno) Na Drini ćuprija, koja je pobrala sve nagrade, očito impresionirala jugoslavenske vlasti kao »virilnija« i »kruća« (more »virileć and »tough«, u originalu, op. DS), i da zalo bolje predstavlja državu koju one žele izgraditi«! Recenzent smatra Travničku kroniku boljom u suštini zbog njenog jedinstva i koncentracije na glavne karaktere u ograničenom razdoblju, dok ie u Ćupriji usto glavni karakter most. a ne ljudi.

Ne bih se ovdje upuštao u diskusimu Andrićevog književnog djela, za koje bi on, kao i Krleža, već davno dobio najviše međunarodno priznanje da nije pisac male nacije u još postojećoj kulturnoj »atmosferi velikih silae (kakvu je zagovarao i Staljin u svojim konačnim lingvističkim teorijama). No gornji prikaz ne može proći bez nekoliko riječi komentara — tim više što njegove obilne pohvale Andrića ustvari priznaju tezu o njegovoj vrijednosti. Ostavit ćemo po strani obaveznu frazeologiju o komunističkoj državi. Isto je tako recenzentova stvar svida li mu se više jedan ili drugi roman — ako ta svoja sviđanja iznese na [er način. No konačni je_citirant pasus neodrživ. U prvom redu, Andrić je dobio više nagrada, tako i za Pvokletu avliju, novele i cjelokupno djelo. Reći, prema tome, kao što to čini recenzent TL,S-a da. je Cuprija »pobrala sve nagrade«

(opasno je blizu upadanju u neko-

rektnost. A upotreba tog tobožnjeg pobiranja svih nagrada kao argumenta za ničim drugim nedokazanu tvrdnju da je ona »očito impresionirala jugoslavenske vlasti kao...«

itd. (vidi gore), sukobljava se sa 4

stanjem činjenica.

Ostavit ćemo, dakako, engleskom

čitaocu da prosudi mogt li se. inte-

lektualno poštenje i virilnost (bez navodnika) Andrićeva izjednačiti sa bezosjećajnom krutosti. Uostalom je

ječi umjetničko ili književno

recenzent i sam na drugom mjestu primijetio »senzitivnost i suptilnosi« Andrićevu. No ovdje se ta krutost i tobožnja virilnmnost po recenzenlu tičm i naše »države«; ma da je taj pojam kod nas već dulje vrijeme mnogo manje dominantan nego reci- • mo u domovini recenzentovoj. Hajde dakle da slijedimo recenziju TLS-a i na ovo ne baš u užem smislu ripod- ručje. Ako je Andrić umjetnički izrazio činjenicu da je na ovoj vjetrometlini carstva svaka zajednica mora la razviti izvjesnu čvrstinu da bi se (Nastavak na 4 strani) · Darko SUVIN

Stefan MALARME

BE. MANE: MALARME KLONUO GORKIM MIROM...

Klonuo gorkim mirom gde mi lenjost vreba Uvređenu slavu kad pobegoh u divan Perivoj detinjstva ispod plavog neba, Sedam puta klonuo slušajući savet kivan Da na javi kopam opet novu raku

U žkrtoj glini uma, Jao meni,

Grobar bez milosti za neplodnost svaku, — 1 šta reći Zori, o Sni, posećeni Ružama, kad, stravom tih ruža bez sjaja, SŠiroko groblje prazne rupe spaja? —

Bacam” krvožednu Umetnost surove Zemlje, smešno je to prigovaranje Prijatelja, prošlosti, genija, i ove Svetiljke koja gleda moje umiranje.

Cena 30 din.

MALI ESEJ

ŠTA JE PISAC

HTEO DA KAZE?

- Jedan Homer ili Viland ne može pokazati kako se. njegove ideje, koje su bogate fantazijom, a ipak ujedno pune misli, Javljaju i sastaju u mjegovoj glavi, zato što on sam to ne zna“. Imanuel KANT,

Totalni racionalist uobražava da svojim, isključivo racional= nim, kategorijama može da objasni svako umetničko ostvarenje, Stoga se njemu ne retke dešava da u odlučnom momentu diska sije sa svojim oponentom postavi, jedno sasvim racionalno pitanje, pitanje koje mu, kako on misli, eo ipso obezbeđuje pobedu u duelu: »Pa, šta je upravo pisac (dela o kome se raspravlja) hteo da kaže?« Ali baš tako postavljeno pitanje donosi mu, umesto trijumfa, katastrofalni poraz.

edna naučna rasprava može biti rezimirana u nekoliko rečenica na tako pregnantan način da se oko njene centralne ideje, rezimeom fiksirane, sve ostale tako skladno raspoređuju kao šte se oko kamena bačenog u vodu unaokolo šire koncentrični krugovi. Ali jedno književno delo nikada ne pruža čitaocu ili kri tičaru tu prividno srećnu priliku da njegovog autora konačno dešifruje i da ga se tako oslobodi. Jer pisac književnog dela (o njemu je ovde reč) nikada nema unapred postavljen cilj i nikada ne proklamuje objektivnu istinu na kraju. Njegov cilj i njegova istina nisu van njega, nego u njemu. Niko živi ne može znati šta je pisac hteo da kaže, jer to ni on sam ne zna. Možemo znati jedino ono što je kazao, a njegove tobožnje namere samo su čitaočeve ili kritičareve fikcije. Pred n i je»koje govori samo sobom, i koje možemo upoređivati (ako je nekome do loga stalo) samo sa njim samim. Merilo vrednosti dela je u tome koliko je pisac datog dela uspeo da izrazi samog sebe, a ne predmgde. Jer nekakav predmet o kome se radi uvek je tu, i jedino što treba utvrditi to je da li je pisac, koji se poduhvatio datog predmeta, uspeo da se kroz njega izrazi. Stoga pri ocenjivanju nemame po sla s predmetom, nego s piscem. Pisac se doduše potčinjava pr metu, ali se i predmet potčinjava piscu. A. u oba slučaja u fokusu kritike stoji samo pisac. Pisci naučnih rasprava uspevaju onda. · su se preguslili predmetu da ih osvoji; pisac književnog dela e

- uspeo samo ako, asimilira predmet i da mu sopstvenu aromu. Sve

njegovo traženje sižea, sva njegova »metoda« je samo put i sredstvo izražavanja njegove ličnosti.

'Čim se kritičar drzne da nas ubeđuje kako on zna šta je pisac hteo da kaže, i to često bolje i od samog pisca, onda je očigledno da se tu nešto podmeće piscu,. U osnovi takvog kritičarevog stava leži pretpostavka da je pisac nekakav opsenar i da su njegova dela neke ujdurme i patvorenja, pa nas iz lavirinta piščevih smicalica treba srećno da izvede sveznajući kritičar, A da je u delu, u svakoj njegovoj reči, takoreći, impregnirana cela piščeva ličnost, da je u pitanju lični doživljaj i svedočenje o tom doživljaju — to kritičar, ne svaki nego ovaj o kome govorim, blagonaklono gazi.

Nikad nije dolazila u pitanje činjenica da li određena literatura u određenom vremenu ili sva dela ili jedno delo nekog pisca odražava stvarnost (jer to se uvek dešava, makakva da je ta_., literatura, i makakva da je ta stvarnost). Jedino pitanje koje ima | smisla jeste: kako ta literatura odražava stvarnost, hoću reći: dali to čini talentovano ili ne. Traži se talenat. I najbizarniji doživljaj~? postaje »odraz« stvarnosti onda kada se snažan talenat prihvatio da ga uobliči. &

Zato primimo poruku pisca onakvu kakvu nam je on sam donosi! I verujmo mul A ako je talentovan, moramo da mu ve rujemo, on će nas sam primorati na io.

– Miodrag CEKIČ

SEDAM PUTA KLONUO

Ugledaću se na Kineza bodar

Za koga je uživanje da zalazak opiše Na belim šoljama za taj mesec modar Cveta što svoj život providan udiše, Cveta kada dete ga oseli,

Kako niz plavi filigran duše pada. Kada smrt postane san vedre pameti, Pronaći ću neki mladi predeo tada

I naslikaćn ga na šoljama jednog dana. '"Tanka i bleda crta plavetnila biće Jezero, na nebu čistog porculana,

Svetli polumesec iz magle izroniće

U ogledalu voda svoj rog da otslika, Kraj triju trepavica smaragdnih, trstika.

o: PROLEĆE

Kužni dah proleća što se tu sad steko ( ; Odagna doba umetnosti, zimske dane, I u mome telu krvi progrušane Izvila se slabost i zevanje neko.

U glavi mi beli i vlažni sumraci zru

Dok je gvozden obruč steže ko grob ružan. Ja posle velikog sna odoh na put, tužan, Niz polja gde snažni prolećni sokovi vru.

Tada se sruših opijen mirisom drveta, Sad snu licem grob kopam i grizem ko gad "Tu toplu zemlju gde jorgovan već cvela,

I glavu sve dublje gnjuram da utažim jad...

— Dok se Azur plavi osmehuje na cveće

Što se po ogradi poput ptica šeće. . | Preveo: Branko MILJKOVIĆ e

STEFAN MALARME. (1842—1898) pripada grupi prokletih pesnika (Malarme, Renbo, Verlen, Korbje). Pesme su mu autarkične i hermetičke, Zadatak poezije je da evocira svet. Prvi teoretski fundira poeziju na ontologiji. Reči su apsoluina stvarnost.

· Poezija se svodi na patetiku pojmova. Veliki učemik Malarmeoyv jeste Pol Valeri, pesnik svesti i saznanja.

OE O a O LU IN A a. e O O i O i aaa aaa i RA U OL O O a a O La Aaa ekapaNJ Ova OznaySaSi

AM at