Književne novine
- ziju, muzika na,apstraktno slikarstvo,
U čemu je suštima ?
Nastavak sa 1 strane da je struktura više od toga: ona je skelet suštine, dok je određeni odmo# elemenata unutar tog skeleta jedini način na koji suština biva izraŽajna, djelujući istodobno iznutra prema van, i iz vana prema unulra (zbog već spomenuto reciprocitela dviju samostalnih struktura). Otuda objašnjenje fenomena, da su različiti mediji-primaoci ne «samo različito doživljavali, nego i otkrivali različita suštinska značenja u istim strukturnim cjelmama. Kao primjer muažemo uzeli jednu sliku, koja prikazuje: :-
(1) ono što kazao, ali i
(2) ono što gledalac o njoj zapaža. Ostaje, dakle, široko polje za čitav niz nesporazuma, i možda čak, poneka-l, opće nerazumijevanje.
Koraknemo li dalje u istraživanju strukture, otkrit ćemo ~ nedovoljnost konstatacije, da svaka čestica daje karakter upravo ioj određenoj a ne nekoj drugoj cjelini, jer čestice, kao što je rečeno, djeluju također jedna na drugu i transformiraju se pritom. One se mijenjaju zbog sila koje vladaju u njihovim izukrštanim gravitacionim poljima, a to znači, da je proces složeniji no što se isprva činilo: zbog simultanosti mijenjanja elemenata i formiranja struklure nije lako uočiti, a gotovo je nemoguće egzaktno utvrditi kako se čestice međusobno odnose. jer se one u toku toga odnosa mijenjaju; ali ne· fnoguće je utvrditi čak i to, koje su sve čestice u pitanju, jer se one, čim dođu u neki odnos, izmijene da bi isto dobno uzrokovale kristalizaciju u kojoj sastojci, dakle,nisu više oni primami sastojci kakvi su bili prije struktuiranja. Budući da se oni mijenjaju zbog određenog odnosa, i budući da je lim speciličnim odnosom određena struktura, izlazi da i struktura djeluje na sastavne clemente, dajući sada novo obilježie svakome od njih. Djelovanje je, kao što vidimo, uzajamno i u samoj štrukturi: u recipročnom odnosu koji postoji između cjeline i pojedinih njezinih dijelova. Nije moguće da se promijeni nešto, a da se time ne promijeni sve! Paul Claudel je sa sasvim drukčijih pozicija i shvaćanja o YrMunaravnoj sili, koja upravlja Univerzumom brinući se za održavanje ravnoteže došao do zakliučka (n knjizi, gDjesnička umjetnost«), da »isti uzroci.ne proizvode isle posljedice«roenmprošlo zato, šlo sve stvari nešto znače tek u odnosu prema drugima, kao što na pr. ton na slici dieluje jedino kao kontrast u odnosu prema okolnim tonovima; zbog toga nijedna stvar ne može biti izolovana, pa »pri svakom našem dahu svijet je isto tako nov kao i u trenutku prvoga srkuta zraka prvoga čovjeka«.
Evo povoda, da korijene strukturalističke teorije potražimo ne samo u herbartovskoj estetici i ruskom formalizmu, kod J. Durdika, O. Hostinskog, B. Christiansena, De Saussurea, kod MHusserla i Biichlera, svakako i kod FHegela, nego i kod — Johanna Gottlieba Fichtea. Jedan citat iz njegove knjige »Određenje čovjeka, jedno njegovo objašnjenje, premda aplicirano na druge (prirodne!) poiave i drukčije odnose njihovih uzročnika, čini mi se vrlo prikladno na ovome mjestu. U prvoj knjii spomenutoga djela, pod nazivom »Sumnja«, Fichte piše:
»U svakome momentu svoga lrajanja priroda je suvisla cjelina: u svakome momentu mora njezin 5sV a ki pojedini dio biti takav,
je slikar na njoj pri-
kakav jest, jer su svi ostali ta-
Duboki su ROrem1
Jezero ti, brate, hvata do sa-.
Prošle jeseni, šestog oktobra ujutru, krenuo sam iz Konjica prema Jablanic: da bih video čuveno jezero. Ali jezero nisam video. Umesto zelenila i vode koja zapljuskuje temelje zgrada na nekadašnjoj obali Neretve, nudilo se sivilo blatnih terasa duž uske doline koja se spušta prema hidrocentrali. Brane su bile podignute, voda iszr puštena; ukazalo se dno „jedn9g uskog, ali veoma dugačkog jez?ra.
To je, naravno, oduzelo dosta čari ovom kraju u kome čovek na izvestan način neodoljivo postaje romantično raspoložen, nekako possbno ushić»n. Ako ste prvi put ovde, i ako sa nešto više pai je pratite svoje reči, onda ćete Pimetiti da su skoro nenamerno obojene znacima usklika, prijatnih čuđenja. .
Idete i gledate, ; nehotice shvatate kako je vaš rečnik suviše oskudan za ove boje, skoro nemoćan da iskaže sve nijanse, sve preliv sva ova presijavanja i tonove kob»
_
kvi kakvi jesu,I ti me bimogao pomaknuti niti jedno zrnce pijeska s njegova mjesta,a da time, možda nevidljivo za tvoje oči,ne promijeniš nešto kroz sve dijeloye neizmjerne cjeline. No svaki momeat toga trajanja određen je svim pret-
odnim momentima, a on će odredii sve buduće momehnte; au sadašnjemu ne možeš položaj ni jednoga zrnca pijeska pomišljati' drukčije, nego što jest, a da ne bi bio. prinuđen, da sebi drukčije zamišljaš cijelu prošlost do beskonačnošli prema gore i cijelu buducnost do beskonačnosti prema dolje. _ Govoreći o strukturalizmu Mukafovsky logičnom dedukcijom dolazi do suštinskih oznaka strukture, definirajući njezinu;
(1) energetičnost. i
(2) dinamičko svojstvo.
Naime, dok hipotetička mehanička
suma pojedinih izoliranih lememata,.
kao statička komstamta wrrtvljuje svako daljnje kretanje u njima i onemogućava kretanje»u prostoru koji ispunjavaju, strukturalna cjelina, kao dinamička konstanta sastavljena od aktivnih čestica, islovremeno je posljedica i uzrok kretanja. Prema Mukafovskome, energetičnost se strukture očituje u tome, Što »svaLki njezin pojedini „sastojak ima u skupnoj jedinstvenosti određenu funkciju, koja ga veže i učvršćuje za strukturnu cjelinu«; dinamičnost pak strukturne cjeline je u tome, što zbog svoje energetske prirode podliježe neprestanim promjenama ~ pojedinih funkcija i njihovih uzajamnih odnosa, Ali u historiji i teoriji literature i umjetnosti, kaže Mukafovsky, treba smatrati strukturom ne samo umjetničku tvorevinu, nego i njezine odnose prema drugim pojavama, naposc društvenim i psihološkim. Svaka od niza tih pojava očituje se kao struktura, a svaki međusobni novi odnos tih pojava kao struktura višega reda. Svaka pojava, u skladu sa zakonom uzročnosti, ima povod u prethodnim drugim pojavama, i bit će povod pojavama koje za njom u talasu slijede.
(Ova činjenica navodi na misao o [postojanju nekog imanentnog raz“ vitka strukture, koji samo ovisi o mnogim faktorima, pa ga je teško kontrolirati}.
E{ekt jednog umjetničkog djela, osim toga, ne ovisi samo O vlastitoj
estetskoj strukturi, nego i o svim strukturama (društvenim, psihološ-
kim) koje ga okružuju i s kojima
se prožima, tako da sc na baj način i samo konkretno djelo u tom sklopu mora promijeniti. Nismo, dakle, samo mi drukčiji od starih Grka, kad uzimamo u ruke »iIlijadu«, nego je i »ilijala« u našim rukama, onako kako je mi čitamo i shvaćamo drukčija, Analizom strukture potvrđen je također u toj oblasti fenomen rekapitulacije {ilogeneze u ontogenezi.jer je razvitak jedne umjetničke struklure ne samo iniciran razvitkom dolične grane umjeMnosti u cjelini, nego je u njoj prisutan i dio iskustva i historišske svijesti o tome razvilKu.
Koliko je god točno, da je svako umjetničko dielo samosvojno, istina ie također da umjetnička struklura nije ukrućena (ma koliko bila neponovljiva!) u jcdnom djelu toliko, da ne bi prelazili s djela na djelo i neprestano se pritom mijenjiala. Do promjena dolazi zbog energetičnosti strukture i dinamičnosti svojstvene odnosima između pojedinih dijelova, a to sve omogućuje brza i mnogovrsna pregrupiravanja.
Važnost pojedinih složenica u procesu strukturiranja Mukafovsky zami-
su ovladali stranama iznad doline na čijem dnu počiva bivše korito iglor:ske reke.
Uporedo sa novom trasom pruge uskog Moloseka, stranom iznad te dol;ne, teča lep, moderan asfaltni put. On je skladno uklopljen u ovaj brdoviti pejsaž, kao da je oduvek bio tu, tako čist, tako besprekoran, i bez onih ostataka koji se vide oko novih građevina. Nažalost, zelenilo okolnih uZViŠPnja poremećeno je malo prisu= stvom bledožutog lišća, Jesen je. Ali jedno šiblje, nevisoko, i raspoređeno tu i tamo u male žbunove, oživljava svojim crvenilom celi predeo. To je rujevina. Kažem crvenilo, mada njenu boju najbolje kazuje njeno ime. Između sure modrine krša koji se javlja pri vrhbovima i finih preliva tamno zelonog u jasno bledilo grana, smestilo se ovo žbunje sa ljubičastim otsjajem, te liči na neko Oaromno cveće, Ustvari, spremajući se za zimski počinak, ono je uze-
šlja otprilike ovako: pročelje predstavljaju oni sastavni elementi, koji su estetski aktualizirani, tj. koji su u raskoraku s prethodnom stilskom konvencijom; druga je pak skupina sastavljena od onih sastojaka u kojima su prisutne dotadašnje konvencije, i ona tvdri pozadinu, na kojoj se aktualizirana skupina najprije odrazuje. „»Orirodno je da pojedine složenice u toku razvoja izmjenjuju mjcsta, grupirajući se u novc cjeline. Kako pritom jedan dio zauzima prema drugome položaj zadan konvencijama prošlosti, to nastaju napetosti, koje nastoje da se izravnaju
i opet uspostave dinamičku ravYmo-
lcžu.
Boja ili riječ, ili ton, sami po sebi, nemaju kvalitetno značenje, ukoliko im ono nije konvencijom pridato (sim bolika boja u Srednjem vijeku),nego bivaju osmišljeni tek u estetskoj cjelini, koju tvore međusdbnim odnosima. »Cilj umjetnosti je !raženjc cjelina« — kaže Paul Claudel.
Strukturalna estetika ne priznaže dvojštvo sadržaj-forma, jer je u njcnom svijetlu više nego očigledno, da sadržaj ne postoji ni prije ni poslije, niti izvan forme, nego samo u formi i kroz nju, a isto vrijedi i za formu, koja ne može postojati drukčije nego kao strukturirani sadržaj. UlJostalom, i Nietzsche je već znao, da je postojanje sadržaja kao stvari same za sebe ono, što neumjetnici i ne“ stručnjaci pogrešno nazivaju oblikom.
Jedino dvojstvo o kome može biti riječi u strukturalnoj estetici, to je odnos materijal — umjetnički postupak,tj.način kako se amorfni materijal preobražava u umjetničko djelo puno značenja. Materijal je u polaznoj fazi neovisan, ali kako se postepeno pretvara u djelo, tako sve više pripada umjetničkoj strukturi, mijenjajiući se koliko je to već neminovno. Ton (glas) kao akustična pojava je na pr. materijal glazbe, ali razvrstan i ukopčan u tonski ili neki drugi sistem muzičkih elemenata, on već pripada umjetničkoj strukturi. Za razliku od materijala, umjetnički proces je neodvojiv od umjetničke strukture, pa se tek naknadno, ispuštanjem iz vida aktivnog odnosa umjelnikove stvaralačke imaginacije prema matcrijalu, mogla roditi čuvana krilatica, da kipar oblikuje skulpturu tako, da s gromade granita uklanja sve suvino. Medutim, jasno je da struktura nije postojala u materijalu, nego u kiparu, jedino što je možda tvrdoća
granita donekle utjecala na njeno ko“načnoe-eblikovanje, „“vv. apSHNaC uža.
Na promjenu umjetničke strukture može utjecati mnogo faktora, istodobno ili sukcesivno (ili: istodobno i sukcesivno). Aktivni činitelj u razvitku umjetnosti je svakako autor, ali i publika, i mecena, odnosno naručitelj; nakladnik, kustos muzeja, direktor umjetničke ustanove, kritičar. Individualni činitelj nije samo individua, pojedinac, niti skupina pojedinaca, na pr. umjetnička škola ili grupacija, ili recimo generacija, nego čitav kolektiv, narod. Kolektivni individuum utječe možda snažnije ı presudnije nego pojedinačni individuum. Ponekad «promjene inicira | nagli razvitak ljudskog saznanja u nekoj naučnoj oblasti (egzaktne nauke —- naturalizam; psihologija i psihoanaliza — moderna književnost; otkrivanje interatomskih struktura — moderna likovna umjet-
nost; pronalazak magnetofona — avan gardistička, elektronska i konkretna muzika), ponekad sugestivnost jedne iumjetnosti ulječe na drugu umjecinost (muzika na poeziju u simbolizmu, slikarstvo na parnasovsku poč-
Io jednu prolećnu boju za svoju odeću koja vene, i tako nas, eto, iz sasvim plemenitih pobuda obmanjuje... Jedan veći tabor rujevine beše naselio malu udolinu iznad puta, baš iznad onog mesta gde sam, otprilike na drugom kilometru, sreo starog Martinovića iz Čelebića. Razgovarao je sa putarom, očigledno čekajući; da mi se približim. A onda, kada sam bio toliko blizu da sam mogao čuti niegove reči, on se odvoji od potpornog zida i — susrećući me izjavi: „Idem ja sa ovim drugom“.
Pomislih: u predelima koji poijačavaju osećaj usamljenosti, ljudi se susreću kao prijatelji. Starac iz Čelebića pođe sa mnom bez trunke snebivanja i posle sto ili
dvesta koraka poče da priča tačno o onom što interesuje svakog putnika koji prvi put korača kroz
ovaj kraja e aAi Bali AAN —ei—.—- |
apstraktno slikarstvo na modernu poeziju); ponekad izvanredno značajnš saznanja društvenih zakona djeluju ma sve umjetničke strukture, ma da ne sve jednako; a uvijek — promjs“ ne društvene baze i općeg ukusa izazivaju stanovite promjene umjetničke strukture. Budući da te promjene O” vise još o mnogim drugim faktorima,
to je jasno da strukturalna estetika
uvjerljivo · opovrgava doktrinarna, dogmatska pojednostavljiyanja sheme odnosa između društvenc baze i umjetničke nadgradnje, jer ma koliko se neki vulgarizatori marksizma trudili, da afirmiraju formulu o reciprocitetu promjena baze i nadgradnje“, činjenica je da određena struktura može preživjeti doba u kome je nastala, i da se ona prenosi u sredine posve drukčije od one, u kojoj je ponikla i formirala se.
Društvo traži umjetnost koja bi mu odgovarala, ali i umjetnička struk tura pronalazi više ili manje odgovarajućć društvo.
Društvo — svejedno da li želi ili me želi utjecati — ulječe na umjetnika, ali i umjetnik — želio on to ili ne želio — utječe na društvo. I društvo i umjetnik, uzajamno i naizmjen“ ce, prisvajaju sebi u tom odnosu po vrh svega također fwnkciju kritičara, pa UVizuzelno pravo suca.
azumije se, da pravi profesionalni kritičar kao treći faktor — dio društva ali i pregalac u literaturi kojoi pripada i djelo umjetnika riječi o kome kritičar govori — u odnosu prema umjetniku i društvu zauzima podjednako delikatan položaj, ukoliko ne zna određeno kome se obraća i uime čega, uime koga govori.
Da bi izbjegao mnogim skrivenim zamkama, kritičar pribjegava — analizi. Strukturalna estetika je tada najpodesnija da mu u njegovim naporima za otkrivanjem zakonitosti strukture i njezine suštine. pomogne i ujedno odvrati njegovu ambiciju od zablude, da se rastavljanjem na dijelove, ne vodeći računa o cjelini, može išta učiniti što ne bi bilo nalik na infantilno razbijanje mehaničke pokretne lutke, kako bi se otkrilo njezino nepostojeće »srce«.
Zbog svega nabrojenog, smatram da je strukturalna kritika najintegralnija, pa prema tome svojevrsni ideal kritike uopće. Upoznati svojstva svih sastojaka, otkriti složenost njihoya užajamnog djelovanja i definirati cjelini — čini mi se da je to cilj vrijedan truda, usputnih lutanja i neminovnih zastranjivanja. Strukturalna kritika, prema F. X. Šaldi, »rekonstruira stvaralački proces pjesnika« i u njemu »otkriva višu zakonitost i ti+ pičnost«, ali i mnogo više od toga ona obnavlja i ponovo proživljuje radost stvaranja, ne više stvaranja djela, već duboko proživljenog poimanja konkrehnog ostvarenja, služeći se podjednako ~ znanjem i naslućivanjem, oslećajem i suosjećanjem, iskustvom.
i intuicijom, sažnanjem i spoznava-
njem {iktivne slike svijeta, kako ju je već živo i plastično, jedinstveno i neopozivo — predočio, stvorio pjesnik. Kakva je ta slika, i zašto je upravo tiakva, otkud joj snaga i umjetnička vrijednost — eto problem4, koje valja ispitati, nepoznanica koje treba objasniti, oslanjajući se na sve pristupačne i poznate biografske, bibliografske, sociološke, psihološke i estetske činjenice, zakone, iskustva, i obazirući se pritom na sve što daje smisao | vrijednost umjetnosti, što uvjetuje postanak djela i postojanje, baš takvo postojanje upravo takvog stvaraoca, kakav se izrazio djelom o kome je riječ.
Untanoviti životnost djela i fiksirati ga u životu naroda i književnosli, Štoviše, učiniti ga Živim sastojkom svijesti naroda i zajedničkog više smisla književnosti u određenom, mgraničenom trenutku života ı historije — zadatak je složen, ali i privlačan; međutim, bez analitičkih studija neostvariv. ato je analiza — 2ža nauku o književnosti uopće — conditio sine qua non; uprkos svemu...
Vlatko PAVLETI
SUTIN: MRTVA PRIRODA
Radoslav. VOJVODIĆ
UMORENA PESMA
Miruju sunca, miruje avgust i krv,
kao da su završeni snovi, prop kao da duh ne čuva ideje, još Umorena su disanja i zvezde,
propala putovanja, novce, ne upropašćene! zaspale oči,
malaksalost je naselila telo, osvojila san. Na suncu, kraj zelenih prozora, u tišini, | gde nema tajne, nema zvukova, ni žila kucavica,
nasušno postavlja se pitanje, ili
odgovor
PUTOVANJE JE PRESTALO, NAŠAO SAM MIR?
spokojno dišem, Međutim, nemir je u odronjene komade sna uvijen, Leden, ja nemir koja umiru, koja Svoje sam zvezde prevario,
kao da sam postigao sve. duboko u meni, zakopan,
u nesanice.
skrivam tu osećanja, zaustavljena, se, lagano, raspadaju. svetla im pogasio,
ptice sam pogubio, krila im' izgorela. Umoran, na suncu, ja se teško pokrećem,
ne mogu napred da krenem, da
ustanem,
ne mogu viziju da izmislim, da je ostvarim, uzalud! prevarene ruke nikako da podignem. Glas u letu, u slutnji, u, pokretu,
munja u pobedi, miris slobode,
jauk izgubljenog anđela, vizija opomene, ruke koje stvaraju duhovi, kolona u snu,
prostora, izvori, oslobođenje.
promena
To su krilate magije, jugoslovenske, pesma nesana. Evo: slušam njihanje vetrova, sentimentalno parenje, slušam prekinute reči u meni, prestale bujice.
Kako ih pokrenuti, kako otkriti korene?
Izmorene, dahću senke svetlosti,
zaboravljene \
na ponorima, na izvorima odavno presahlim.
Kasno je, shvatam, ponovo tražiti izabranika,
nckoga kome ćeš, umiren, ljubiti svaku kožu, a. kome ćeš pričati o prljavim vodama što Dunav zagađuju,
o malim gadovima koji prostotu obmanjuju.
Kako otkriti korene, izmorene, u vodu 'pretvorene?
Pogrešno je, čekati na vreme, na tradiciju.
Naibolje je, silom se uspravljati, o sunce!
Najbolje je, i ruke obamrle podići, udariti!
Sad jako, o sunce, čujem buđenje damara, udara,
snaga bi silom da izbija, prolećem' da
Žile uspavane probuditi, i bditi
klija. i bitil
sokove snovima nositi i kolebljive polomiti. U telu rastu ognjiva, iznova Živa,
NA VIDIK IZAĆI, O SUNCE, ALI VISOK' BITI!
Gopdana TODOROVIC
"Crveni cvetovi osame"
ak 0555h
Moje žile su srebrne zaslavice na braniku.
s jastučetom busena na obrazu za jagodicama nesuvišnih ljudi. Sive harmonike raskršća ćule, Žlurade korice zelenog drveća sa plavim linijama neba;
ruke su poluostrva u razna nišlavila pružena. "Treba biti očaravajuća lepota ili pozlaćeno predvečerje;
listovi padaju kao čuđenja.
Bor je prosio u školjci irenutak...
Lavove šape ljiljana su pesme.
Ljubavnik već zna i za kukove zvezdanih devojaka!
Baciii nož u vreme časovnika
dvosrcem kazaljki kroz staklena zvona uobraženosti! Pupoljci se talasaju raspuklim belinama.
Ja znam, i posle kanjona ljubavi,
kad mi se od plavog gutljaja daljine zagrcnu zene,
da su daleke stvari pružile svoje plave, rastužene dlanove.
Neka se sve naše plemenitosti rastuže nad jednim trenutkom što je kao suza kanuo
iz oka starog časovnika.
Tirastove košave i zapenušane orlove
što volim, kad se tišina skloni u ljubičice. Na svojoj stopi sam, a neko dete vremenom zapeće srcem o mali, topli spomenak.“
___GLU RM UTO O O m A ZIL E OSC GALA Sl ae ari U la O rary E
Nedavno sam video jezero. Od njega nisu bila lepša sećanja.
mog Konjica“, govoraše on. „A sad ga, eto, nema. Nije ti sreća dala da ga vid.š, Ali ako. ostaneš koji dan, videćeš kako će voda prekriti sve — bez 'čamca muka, sem po ledu“,
Stari Martinović madiže crni štit kačketa i sa veselim osmehom priča:
„Nijesmo smjeli kad je zaledđeno. može li nas led održati! Kad li jednog dana bi ovako: sa Oonč strane naišli nek: sa duvanom, izgleda kantraband, što li. Desila se tu negde blizu i milicija, pa oni skrenu s puta, te pravo preko polja, kroz snijeg do koljena. Stignu u Čelebiće. O — velimo mi — pa vi ste, veseljaci, udarili pravo preko leda, mogao Vas je đavo odnijeti... Oni gledaju, a mi iz Celebića đokučismo da led da na 5ć, može se dakle pregaziti. I tako to tada naučismo“,
preko jezera Nijesmo ni znali
On diže pogled prema nebu. Dan je bio vedar; beše upravo jedan od onih lepih jesenjih dana kada ie vazduh čist i prozračan, a ,ncbo bez i jednog oblaka. Dole, u dolini koju će za koji dan prekriti voda, lepo se vide pravougaonic, bivših njiva, okna zatrpanih bunara, oronuli nasip pruge koja je išla desnom stranom Neretve. Uočljiva je i traka starog automobilskog puta na ovoj strani, ispod nas, prekrivena je blatom koje se suši i zato se nazire trag nečijih stopa celom njeMom dužinom. Sa izvesnim čuđenjem pitam se ko li je ovih dana tuda gazio, i zašto?
„Možda od želj
1 o kaže stari Martinović, krijući i
svoj uzdah.
Pa, pošto je malo razmišljao, reče:
„Šta misliš, kad bi sad jeđan trakfor zaorao? MKakav bi rod na tim njivama dogođine bio! Voda je na-
nela mulj, to je sad kao „nađubreno!“ (Zemlje im skoro ništa nije
ostalo, ali su koreni zavičajne lju
b9ayvi vrlo duboki). ) T odmah, ponet
on se osmehuje. „Izgleda, kaže, da će'nova pru-
novom mišlju,
ga, ona sa širokim kolosekom, proći baš isood moje kuće. B'ić> tunel. Šta veliš, mora da će biti
veselo živeti: iznad tunela“.
On pokazuje rukom prema ređu lepih novih kuća koje su podignute kađ se počela graditi hidro=
centrala, Između drveća na bro gu, on vidi deo svoga krova iako do Čelebića ima još oko četiri kilometra... Takve su oči ljudi koji žive u brdima. U brdima iznad Čelebića, malog planinskog “sela koje nije n: slutilo da, će se jednoga dana naći na obali jezera.
Ispod Čelebića dolina počinje da se širi. Dole, ispred železničke stanice, viđe se ostaci; starog 568, sa crkvom i wqrobljem. Prekriven! su naročitom patinom, onim tmurnim sivilom koje mrtvim stvarna daje život pod vođom. Zato putnik ima utisak da su pred njim tra” govi nekog naselja iz duboke dav“ nine. I uopšte, ut;sci se ovde smenjuju poput čunka na ikačkom razboju: jer, tamo oronule zidinć, ovde veliki betonski dalekovođi na' vrhovima brđa: temo napuštena železnička pruga, ovde niz nov zgrada, nov asfaltni drum grlicom od malih belih gakupnih stubova i snažni betonski mostovi, Misli se, usto, vraćaju i onom VTĆmenu kađa je ovaj kraj bio pOprište velikih borbi... |
Moj slučajni savuthnik sluti O čemu može da razmišlja čovek kOji je prvi put ovde i zato, pre HČ” go što ćemo se rastati, kaže:
„Da znaš — ovđe nema nijednog kamena iza kojeg nije pukla puška“.
Danilo NIKOLIĆ
KNJIŽEVNE NOVINE
Ol ,JIUJBI
sa O-”